2. Paradoksi gospodina Ponda
Radilo se o ne tako davnim vremenima, no o vremenima kad su se jahači koristili
mnogo više nego danas, premda manje kao ratnici, a više kao kuriri. Ne treba ni
reći kako je to bilo tijekom jednog od mnogih ratova što su pustošili tim
dijelom svijeta, uko-
6
liko je uopće i moguće opustošiti takvu pustoš. Priča je povezana s pritiskom
pruskog sistema na poljsku naciju, no onkraj toga nema potrebe tumačiti
političke prilike ili raspravljati tko je bio u pravu, a tko u krivu.
Jednostavno i lijepo ćemo reći kako je gospodin Pond zabavljao društvo jednom
zagonetkom.
"Vjerujem kako se sjećate priča", reče Pond, "što su bile potaknute slučajem
Paula Petrowskog, pjesnika iz Krakova koji je učinio dvije opasne stvari za
svoje vrijeme: otišao je iz Krakova živjeti u Poznan i pokušao istovremeno biti
pjesnik i domoljub. Grad u kojem je tada živio držali su Prusi. Bio je smješten
točno na istočnom kraju dugačkog nasipa. Naravno da se pruska komanda pobrinula
za kontroliranje mostobrana tako jedinstvena mosta preko tolikog mora močvara.
No u toj osobitoj operaciji njihova je baza bila na zapadnom kraju nasipa.
Glavnokomandirajući bio je slavni maršal von Grock. Zbilo se daje njegova stara
i najdraža mu regimenta, Bijeli husari, bila smještena najbliže početku dugačka
puta na nasipu. Naravno, sve je bilo besprijekorno, sve do zadnjeg detalja na
prekrasnim, bijelim uniformama sa žarko narančastim opasačima za mačeve. Bilo je
to tik malo prije nego je cijeli svijet počeo za uniforme koristiti boje blata
ili gline. Ne krivim ih zbog toga jer katkad osjećam kako je stara era heraldike
bila bolja od vremena u kojima se krivotvore boje, a što se pojavilo s
prirodo-pisom te štovanjem kameleona i buba. No ta izvanredna konjička regimenta
u pruskoj vojsci i dalje je nosila svoje uniforme; kao što ćete vidjeti, bio je
to još jedan čimbenik u njihovu neuspjehu. No nije se radilo samo o uniformama
nego i o uniformiranosti. Cijela stvar pošla je po zlu zbog prevelike
discipline. Grockovi vojnici previše su mu se vjerno pokoravali. Zato
jednostavno nije mogao napraviti stvar koju je naumio."
7
"Pretpostavljam da se radi o paradoksu", rekao je Wotton uz-dahnuvši. "Naravno,
sve je to jako pametno i tako dalje. Ali doista, ovo je nonsens, zar ne? Ma znam
da ljudi općenito govore kako u njemačkoj vojsci ima previše discipline, ali u
vojsci nikad ne može biti previše discipline."
"Ali ja ne govorim općenito", reče Pond tužljivo. "Rekao sam to za jedan poseban
slučaj. Grock nije uspio jer su mu se njegovi vojnici pokoravali. Istina je, da
mu se jedan od njegovih vojnika pokorio, ne bi bilo tako loše. Ali kad su mu se
dva vojnika pokorila... e tu jadni, stari vrag doista nije imao izgleda."
Wotton se stao grleno smijati. "Drago mi je čuti vašu novu vojnu teoriju.
Dopuštate da se jedan vojnik pokori nadreñenome, ali da se dvojica pokore
nadreñenome dovodi vas do zaključka kako je pruska disciplina malo pretjerana."
"Nemam ja vojnih teorija. Govorim o vojničkoj činjenici", odgovorio je Pond
blago. "A to je činjenica da Grock nije uspio jer su mu se pokorila dvojica
vojnika. Vojnička je činjenica kako je mogao uspjeti da mu se jedan od njih nije
pokorio. Poslije o tome možete smisliti teoriju kakvu vam drago."
"Ja ne smišljam teorije", rekao je Wotton ukočeno kao da ga je dirnula
beznačajna uvreda.
U tom trenutku mogao se vidjeti veliki, razmetljivi lik kapetana Gahagana, veoma
neskladna prijatelja i štovatelja malenog gospodina Ponda, koji je dolazio preko
suncem prošarane ledine. U zapučku je imao žarki cvijet, a sivi cilindar bio mu
je blago nakošen na glavi pokrivenoj crvenom kosom. Hodao je toliko razmetno da
se činilo kako dolazi iz onih starih vremena dendija i ljudi što su se borili u
dvobojima, premda je bio premlad za to doba. Dok se njegova visoka figura
širokih ramena tek nazirala
8
na suncu, izgledao je kao utjelovljenje krajnje arogancije. Kad je prišao i
sjeo, lica obasjana suncem, otkrila se nagla kontradikcija svemu tome u mekanim
smeñim očima što su izgledala tužno, čak i malo zabrinuto.
Gospodin Pond prekinuo je svoj monolog i počeo se gotovo piskutavo ispričavati:
"Bojim se da previše pripovijedam, kao i obično. Govorio sam o pjesniku
Petrowskom koji je bio gotovo ubijen u Poznanu. Bilo je to prije nekog vremena.
Vojne su vlasti na mjestu dogañaja oklijevale i bile su ga spremne pustiti, osim
u slučaju drukčije, izravne naredbe maršala von Grocka ili nekog višeg po činu.
No maršal von Grock bio je odlučan da pjesnik mora umrijeti. Iste je večeri
poslao naredbu za smaknuće. Opoziv što ga je trebao spasiti poslan je kasnije,
no čovjek koji ga je nosio poginuo je na putu i na kraju je uhićeni pušten."
"Ali..." rekao je Wotton mehanički.
Page 2
3. Paradoksi gospodina Ponda
"Čovjek je nosio opoziv", doda Gahagan pomalo sarkastično.
"Poginuo je na putu", promumljao je Wotton.
"Pa je onda zato uhićenik pušten", primijetio je Gahagan izgo-vorivši to glasno
i veselo. "Sve je jasno da jasnije ne može biti. Reci nam još jednu takvu
pričicu, djedice."
"Ovo je sto posto istinita priča", protestirajući reče Pond, "i zbila se točno
kako sam rekao. Ne radi se o paradoksu ili čemu sličnom. Samo morate biti
upoznati s pričom da biste uvidjeli koliko je jednostavna."
"Da", složio se Gahagan. "Mislim da bih se morao upoznati s pričom prije nego
shvatim njezinu jednostavnost."
"Najbolje da nam ispričate tu pripovijest, pa da smo s tim gotovi", reče Wotton
kratko.
Paul Petrowski bio je jedan od onih krajnje nepraktičnih ljudi koji su od
čudesne važnosti za praktičnu politiku. Njegova je moć počivala u činjenici da
je bio nacionalni pjesnik, ali i internacionalni pjevač. Zbilo se da je imao
veoma profinjen i moćan glas, kojim je svoje domoljubne pjesme otpjevao u pola
svjetskih kon-certnih dvorana. Kod kuće, naravno, bio je svjetlo i trublja
revolucionarnih nadanja, posebice kad je u internacionalnoj krizi nestalo
praktičnih političara, a njihovo su mjesto preuzeli ljudi više ili manje
praktični od njega. Istinski idealist i pravi realist u najmanju ruku gaje
ljubav prema akciji. A praktični političar napreduje dajući svakoj akciji
praktične primjedbe. Ono što radi idealist može biti neuspješno i ono što radi
čovjek od akcije može biti beskrupulozno, no nijedan čovjek ne može steći
reputaciju ako nešto ne čini. Neobično je što su dva takva krajnja tipa ljudi
stajala na krajnjim krajevima jedinog nasipa i puta kroz močvare — poljski
pjesnik, zatvorenik u gradu bio je na jednom kraju, a pruski vojnik, zapovjednik
u logoru, na drugom.
Maršal von Grock bio je pravi Prus, ne samo potpuno praktičan nego i krajnje
prozaičan. Nikad nije pročitao ni kiticu poezije, no nije bio blesav. Imao je
vojnički osjećaj za stvarnost. To ga je sprječavalo da upadne u glupave pogreške
praktičnih političara. On nije ismijavao vizije, on ih je mrzio. Znao je da
pjesnik, ili prorok, može biti opasan poput vojske. Zato je odlučio da pjesnik
mora umrijeti. Bio je to njegov jedini kompliment poeziji — i bio je iskren.
Trenutačno je sjedio za stolom u svojem šatoru. Kaciga sa šiljkom, koju je
uvijek nosio u javnosti, sad je bila ispred njega. Ogromna glava izgledala je
sasvim ćelavo, premda je bila tek glatko obrijana. Na njoj nije bilo ničeg, osim
para veoma jakih nao-
10
čala koje su njegovom teškom, obješenom licu davale zagonetan izgled. Okrenuo se
prema poručniku koji je stajao uz njega, Nijemcu izblijedjele kose i velika,
debela lica čije su plave tanjuraste oči isprazno zurile.
"Poručnice von Hocheimer", rekao je, "rekli ste da će Njegova Visost večeras
doći u kamp?"
"Devetnaest četrdeset pet, maršale", odgovorio je poručnik za kojeg se činilo
da, poput neke velike životinje koja ući novi govorni trik, uopće ne želi
pripovijedati.
"Onda je sad pravo vrijeme, prije nego on doñe", rekao je Grock, "da vas
pošaljem s ovom naredbom za pogubljenje. Moramo služiti Njegovoj Visosti na
svaki mogući način, a posebice ga rješavati nepotrebnih problema. Bit će
dovoljno zaokupljen pregledavanjem jedinica. Pobrinite se da sve bude na
raspolaganju Njegovoj Visosti. Za sat vremena otići će do drugog položaja."
Ogromni poručnik učinio se djelomično povraćen u život i mlako je salutirao.
"Naravno, maršale, svi se moramo pokoravati Njegovoj Visosti."
"Rekao sam da moramo služiti Njegovoj Visosti", reče maršal.
Oštrijim pokretom nego obično, otkvačio je svoje teške naočale i udario njima o
stol. Da su blijede, plave poručnikove oči mogle vidjeti nešto takvo ili da su
se mogle bolje otvoriti, ne bi to bilo dovoljno da obujme transformaciju nastalu
tim pokretom. Bilo je to kao da je skinuo željeznu masku. Trenutak prije maršal
von Grock, sa svojim teškim naborima kože na licu i vilici, izgledao je neobično
poput nosoroga. Sad je postao neko novo čudovište: nosorog s očima orla. Tmuran
sjaj njegovih starih očiju gotovo svakome bi rekao kako u njemu ima nečeg što
nije bilo tek teško; jer u najmanju ruku postojalo je u njemu nešto od čelika,
ne samo od željeza.
11
Jer svi ljudi žive po duhu, bio to i zao duh, ili po nekom toliko udaljenom od
kršćanskog da im je teško razlikovati dobro od zla.
"Rekao sam da svi moramo služiti Njegovoj Visosti", ponovio je Grock. "Reći ću
to mnogo jednostavnijim riječima kažem li da moramo spasiti Njegovu Visost. Zar
Page 3
4. Paradoksi gospodina Ponda
našim kraljevima nije dovoljno što moraju biti naši bogovi? Zar im se može
dovoljno služiti i braniti ih? Mi smo ti koji moramo služiti i spašavati."
Maršal von Grock rijetko je govorio, ili čak razmišljao, na način kako teorijama
skloni ljudi gledaju na razmišljanje. U ljudi njegova kova, kad se dogodi da
misle na glas, obično se može zapaziti kako najradije pričaju s psom. Osjete čak
i neko pokroviteljsko olakšanje pri upotrebi dugačkih riječi i tumačenju razloga
pred psom. Bilo bi nepravedno usporeñivati poručnika von Hocheime-ra s psom.
Bila bi to nepravda prema psu koji je mnogo osjećajmje i budnije stvorenje. Bilo
bi istinitije reći kako je Grock, u jednom od svojih rijetkih trenutaka
promišljanja, imao utješan i siguran osjećaj kako svoje misli iznosi u
prisutnosti krave ili kupusa.
"U povijesti naše kraljevske kuće, uvijek se ponavlja da sluga spašava
gospodara", nastavio je Grock, "i često za to bude nagrañen šikaniranjem, barem
iz vanjskog svijeta, koji uvijek osjećajno cmizdri protiv uspješnih i snažnih.
No mi smo uspješni i snažni. Proklinjali su Bismarcka zato što je od gospodara
sakrio brzojav iz Emsa, no to je gospodara učinilo gospodarom svijeta. Zauzet je
Pariz. U Austriji je zbačena vlast. Bili smo sigurni. Večeras će Paul Petrowski
biti mrtav i mi ćemo ponovno biti sigurni. Zato vas smjesta šaljem sa smrtnom
presudom. Shvaćate da nosite nareñenje za brzo pogubljenje Petrowskog... i da
morate ostati i vidjeti je li nareñenje izvršeno?"
Mutavi je Hochaimer salutirao: dobro je razumio. A imao je i
12
neke odlike psa: bio je hrabar kao buldog i mogao je biti vjeran do smrti.
"Morate uzjahati i smjesta krenuti", nastavio je Grock, "te voditi brigu da vas
ništa ne omete ili vam pomrsi plan. Ako večeras ne doñe nikakva poruka, znam da
će taj blesavi Arneheim pustiti Petrowskog. Požurite se."
Poručnik je ponovno salutirao i otišao u noć. Uzjahao je jednoga od divnih,
bijelih vojnih konja koji su bili dio te sjajne, veličanstvene jedinice. Počeo
je jahati duž visoka, uzana puta, kao po vrhu zida, koji se uzdizao nad
obzorjem, te nad mračnim i sve slabijim bojama tih silnih močvara.
Dok su zadnji zvuči kopita njegova konja još dolazili s puta, von Grock je
ustao, stavio svoje naočale i kacigu te otišao do vrata svojega šatora, ali zbog
drugog razloga — k njemu dolazio je zapovjednik pod punom ratnom spremom. Duž
udaljenih linija već su se čuli zvukovi ritualnog salutiranja i izvikivanja
naredbi. Njegovo Veličanstvo, princ, je stigao.
Njegovo Veličanstvo, princ, bio je drukčiji od ljudi oko njega, barem glede
vanjštine. No i u ostalim je stvarima bio iznimka u svojem svijetu. I on je
nosio kacigu, ali druge regimente, takoñer crnu sa svjetlucavim plavim čelikom i
šiljkom. I bilo je nečeg napola proturječnog i napola inventivno prikladnog, na
neki zastario način, u kombinaciji te kacige i dugačke, tamne, lepršave brade
meñu svim tim obrijanim Prusima. Pored dugačke, tamne, lepršave brade nosio je i
dugačak, tamni, lepršavi ogrtač plave boje, a na njemu svijetlu zvijezdu
najvišeg kraljevskog reda. Ispod plavog ogrtača nosio je crnu uniformu. Premda
Nijemac kao i svi, ipak je bio drukčiji Nijemac od ostalih. Nešto je u njegovu
ponosnu, ali i
13
rastresenu licu, odgovaralo legendi kako je jedina istinska strast njegova
života bila glazba.
Zapravo, gunñavi je Grock bio sklon povezati s tom dubokom ekscentričnošću veoma
iritantnu i razdražujuću činjenicu da princ nije odmah krenuo s doličnim
pregledom i pozdravom jedinica, koje su bile postrojene u paradnim labirintima
te u skladu s pravilima vojničkoga ponašanja njihove nacije, već se odmah i
nestrpljivo bacio na temu koju bi najradije bio izbjegao: bila je to tema
vražjeg Poljaka, njegove popularnosti te njegove ugroženosti, jer princ je čuo
kako se njegove pjesme pjevaju u pola europskih opernih kuća.
"Govoriti o smaknuću takva čovjeka čista je ludost", rekao je princ mršteći se
pod svojom crnom kacigom. "On nije običan Poljak. On je europska institucija. To
bi osudili i tome se suprotstavili naši saveznici, naši prijatelji, čak i naši
ljudi — Nijemci. Želite li postati luda žena koja je ubila Orfeja?"
"Visosti", rekao je maršal, "bit će to osuñeno, no on će biti mrtav. Bit će
suprotstavljanja, no on će biti mrtav. Što god da je naumio, neće napraviti. Što
god da čini, više neće. Smrt je činjenica nad činjenicama, a ja sam sklon
činjenicama."
"Zar ne znate ništa o svijetu?" upitao je princ.
"Nije me briga za svijet", odgovorio je Grock, "nego samo za krajnje postaje
domovine.
"Za Boga miloga", povikala je Njegova Visost, "pa vi biste objesili Goethea zbog
prepirke s Weimarom!"
Page 4
5. Paradoksi gospodina Ponda
"Za sigurnost vaše kraljevske kuće", odgovorio je Grock, "bez imalo
oklijevanja."
Zbio se kratki muk, a onda princ reče oštro i naglo: "Što to treba značiti?"
14
"To znači da ne bih oklijevao ni trena", odgovorio je maršal uporno. "Već sam
poslao naredbu da se Petrowski smakne."
Princ se podigao poput velikog, crnog orla i zamahnuo svojim ogrtačem kao moćnim
krilima; svi su shvatili kako je od bijesa, i bez da je bilo što rekao, postao
čovjek akcije. Čak se nije obratio ni von Grocku. Prozborio je preko njega i
visokim glasom pozvao drugoga po činu, generala von Volgena, zdepastoga čovjeka
ćoška-ste glave koji je odostraga stajao ukočeno poput kamena.
"Tko ima najboljeg konja u vašoj konjičkoj diviziji, generale? Tko je najbolji
jahač?"
"Arnold von Schacht ima konja koji bi mogao pobijediti na utrkama", spremno je
odgovorio general. "I jaši dobro poput džokeja. Pripadnik je Bijelih husara."
"Jako dobro", reče princ istom novom vrstom prizvuka u glasu. "Neka odmah krene
za čovjekom s tom suludom porukom i zaustavi ga. Ja ću mu dati ovlasti protiv
kojih, nadam se, cijenjeni general neće imati ništa protiv. Donesite mi pero i
tintu."
Sjeo je i protresao ogrtač; donijeli su mu pisaći pribor. Nepokolebljivo i
kičasto ispisao je naredbu koja je pobijala sve prije nje i kojom se ukidalo
izvršenje smrtne presude i po kojoj se Poljak Petrowski morao pustiti na
slobodu.
A onda, usred sveg tog muka u kojem je stari Grock stajao ukočena pogleda poput
kamena kipa iz prethistorijskih vremena, princ je izjurio iz prostorije vukući
za sobom ogrtač i sablju. Bio je toliko silno ljut da se nitko nije usudio
podsjetiti ga na protokolarni pozdrav jedinicama. Arnold von Schacht, kovrčavi,
žustri momak koji je izgledao kao dječarac, ali s nekoliko odlikovanja na
bijeloj uniformi svojih Husara, udario je petama i od princa uzeo
15
presavijeni papir. Onda je izašao, uzjahao svojega konja i poletio visokim,
uskim putom poput srebrne strijele ili meteora.
Stari se maršal polako i mirno vratio u svoj šator gdje je polako i mirno skinuo
svoju kacigu i naočale te ih položio na stol ispred sebe. Onda je pozvao teklića
koji je bio ispred šatora. Naložio mu je da odmah poñe po narednika Schwartza iz
Bijelih husara.
Minutu kasnije pred maršalom se pojavio mršav i žilav čovjek s velikim ožiljkom
na čeljusti, ponešto taman za Nijemca, ukoliko mu ten nisu izmijenile godine
pune dima, oluja i nevremena. Salutirao je te mirno stao. Maršal je polako
podigao pogled. Veliki je ponor izmeñu carskog maršala, s podreñenim generalima,
i takvog ofucanog dočasnika, no istina je kako se nitko od spomenutih ljudi u
ovoj priči nije tek pogledom i bez ijedne riječi bolje razumio.
"Narednice", rekao je maršal sažeto, "sreo sam vas dvaput. Jednom, mislim, kad
ste dobili vojno priznanje za izvanredno gañanje iz karabina."
Narednik je salutirao ništa ne govoreći.
"A drugi put", nastavio je von Grock, "kad su vas ispitivali zato što ste
upucali onu prokletu staru ženu koja nam nije dala informacije o zasjedi.
Incident je tada za sobom povukao velike priče, čak i u našim krugovima. Utjecaj
je, meñutim, donio prevagu na vašu stranu. Moj utjecaj."
Narednik je ponovno salutirao. I dalje je šutio. Maršal je nastavio
pripovijedati bezbojno, ali otvoreno.
"Njegova Visost, princ, krivo je informiran i prevaren pa su na taj način
dovedeni u opasnost on i domovina. Pogriješio je i nepromišljeno otposlao
pomilovanje za Poljaka Petrowskoga, koji večeras mora biti ubijen. Ponavljam:
koji večeras mora biti ubijen.
16
Morate brzo odjahati za von Schachtom, koji nosi pomilovanje, i zaustaviti ga."
"Ne mogu se nadati da ću ga sustići, maršale", rekao je narednik Schwartz. „Ima
najhitrijeg konja u regimenti i najbolji je jahač."
"Nisam rekao da ga morate sustići. Rekao sam da ga morate zaustaviti", reče
Grock. A onda je nastavio sasvim polako: "Čovjek se može zaustaviti ili pozvati
na mnogo različitih načina: vikanjem ili pucanjem." Govor mu je postao još
razvučeniji, ali i sumorniji, no nije zastajkivao. "Pucanj iz karabina može
privući njegovu pažnju."
Tada je tamni narednik salutirao po treći put. Mrke usne ponovno su mu bile
stisnute.
"Svijet se mijenja", rekao je Grock, "ne riječima, kuñenjem ili nagrañivanjem,
nego djelima. Svijet se nikad ne oporavlja od onoga što je učinjeno. U ovome
Page 5
6. Paradoksi gospodina Ponda
trenutku ubojstvo čovjeka je stvar koja mora biti učinjena." Iznenada bijesnu
njegove blistave, čelične oči i on doda: "Naravno, mislim na Petrowskog."
Narednik Schwartz sav se smrknut nasmijao. I on je podigao šatorska vrata,
otišao u tamu, uspeo se na konja i odjahao.
Za zadnjeg od trojice jahača bilo je još manje vjerojatno od prvog kako će se
prepustiti vlastitim maštovitim idejama. No zato što je, na neki uvrnuti način,
i on bio čovjek, u takvoj noći i na tom putu nije mogao, a da ne osjeti
nesnosnost tog neljudskog krajobraza. Dok je jahao duž tog strmog nasipa, oko
njega se u nedogled širilo nešto milijardu puta neljudskije od mora. Jer u tome
nitko nije mogao plivati, niti je time mogao ploviti brod, niti se u tome moglo
činiti bilo što ljudsko — čovjek je jednostavno u tome mogao potonuti bez
pružanja otpora. Narednik je imao osjećaj da se
17
radi o prvobitnom glibu koji nije bio ni krut ni tekuć, ni bilo kakav — osjećao
je njegovu nazočnost onkraj oblika sviju stvari.
Bio je ateist, kao i mnoge tisuće bešćutnih, bistrih ljudi sa sjevera Njemačke;
no on nije bio ona sretnija vrsta pogana koja u ljudskom napretku može vidjeti
procvat zemlje. Taj svijet ispred njega nije bio polje u kojem ima zelenila ili
živih bića što se razvijaju i donose plodove: bio je to tek ponor u kojem je
svako živo biće moglo potonuti kao u rupu bez dna. Ta mu je pomisao dala snage
za sve dužnosti što ih je imao izvršiti u tom ružnom svijetu. Sivo-zelene mrlje
polegnute vegetacije, što je odozgo izgledalo poput raširenog zemljovida,
izgledale su više kao slika bolesti nego razvoja; a u jezerima okruženima
zemljom prije je mogao biti otrov nego voda. Prisjetio se neke humanitarne
katastrofe, ili tako nečeg, sa zatrovanim jezerima.
Ali narednikova razmišljanja, poput većine razmišljanja ljudi koji obično ne
razmišljaju, bila su ukorijenjena negdje u podsvjesnoj napetosti njegovih živaca
i njegove praktične inteligencije. Bilo je istinito da cesta ispred njega nije
bila samo pusta, nego se činila i beskrajno dugačkom. Nikad ne bi rekao da može
odjahati tako daleko, a da ne uhvati neki udaljeni odsjaj čovjeka kojega je
slijedio. Von Schacht morao je imati najhitrijeg od sviju konja da odmakne tako
daleko. Jer je bio otišao, ma kojom to god brzinom bilo, u relativno kratkom
vremenskom razmaku. Kao što je Schwartz rekao, nije se nadao da će ga sustići,
no veoma realističan osjećaj za udaljenost govorio mu je kako ga veoma skoro
mora ugledati. A onda, baš kad gaje počeo obuzimati očaj i širiti se bezličnim
krajobrazom, napokon ga je i ugledao.
Bijela piknja, koja se lagano, polako povećavala u nešto poput bijelog lika,
pojavila se daleko naprijed i žestoko je jahala. Povećala
18
se do te mjere jer se i Schwartz naprezao da žestoko jaši i sad se mogao vidjeti
blijedi odsjaj narančaste boje karakteristične za regimentu Husara. Pobjednik u
gañanju cijele vojske gañao je i manje bijele mete od toga.
Skinuo je svoj karabin. Šok neprirodne buke miljama je preplašio divlje ptice u
muklim močvarama. No narednika Schwartza to nije mučilo. Njega je zanimala
bijela, uspravna figura, a iz te je udaljenosti mogao vidjeti kako se presavila
i da joj se promijenio oblik — kao da se čovjek iznenada deformirao. Objesio se
u sedlu poput grbavca, a Schwartz je sa svojim preciznim okom i velikim
iskustvom znao kako je njegova žrtva bila prostrijeljena kroz tijelo; bio je
gotovo siguran da je prostrijeljena kroz srce. Zatim je drugim hicem srušio i
konja — cijela se jahačka prilika nagnula u stranu pa je stala kliziti i
ponirati da bi na kraju uz bijeli bljesak nestala u mračnoj močvari.
Praktični narednik bio je siguran kako je njegov posao obavljen. Praktični ljudi
njegova kova obično su veoma precizni u onome što rade — zato toliko često i
pogriješe. Povrijedio je drugar-stvo koje je duša svih vojski: ubio je hrabrog
časnika što je obavljao svoju dužnost. Prevario je i odupro se svojemu vladaru i
počinio obično ubojstvo koje nije mogao opravdati osobnim razlozima. No pokorio
se svojemu nadreñenom časniku i pomogao da se ubije Poljak. Te dvije činjenice
na trenutak su mu bile u glavi. Onda je zamišljeno krenuo natrag kako bi dao
prijavak maršalu von Groc-ku. Nije sumnjao u temeljitost posla što ga je obavio.
Čovjek koji je nosio pomilovanje sigurno je bio mrtav. Ako je i nekim čudom bio
tek umirao, zasigurno nije mogao uzjahati crknutog ili crkavajućeg konja i otići
do grada da bi na vrijeme spriječio egzekuciju. Ne; sad je bilo mnogo
praktičnije i razboritije vratiti se pod krilo svojega
19
zaštitnika, autora ovog očajničkog plana. Svu svoju snagu priklonio je snazi
moćnog maršala.
I uistinu, veliki maršal imao je u sebi tu veličinu. Nakon monstruozne stvari
što ju je napravio, ili se pobrinuo da bude napravljena, prezrivo je odbio
Page 6
7. Paradoksi gospodina Ponda
pokazati bilo kakvu bojazan ili se suočiti s činjenicama i nije dovodio u
pitanje vezu sa svojom alatkom. Jer on i njegov narednik, nekih sat ili malo
više nakon toga, zajedno su odjahali duž nasipa do odreñenog mjesta gdje je
maršal sjahao, a drugome naredio da ostane u sedlu. Želio je da narednik pode
naprijed, do cilja njegovih jahača, kako bi vidio je li u gradu nakon smaknuća
sve u redu ili postoji neka opasnost od narodnog otpora.
"Onda je to ovdje, maršale?" upitao je narednik tiho. "Mislio sam da je dalje.
No činjenica je da ovaj put izgleda beskonačno poput noćne more."
"Ovdje je", odgovorio je Grock. Teško se spustio iz sedla i stremena, a onda je
otišao do ruba dugačkog prsobrana i pogledao dolje.
Mjesec je sjajio nad močvarama i svojim krasnim svjetlom obasjavao je tamne vode
i zeleni talog. U najbližem grmlju šaša, u podnožju nasipa, poput svijetle i
blistave ruševine, ležalo je sve ono što je ostalo od najboljeg bijelog konja i
bijelog jahača čitave njegove brigade. Identitet je bio neupitan. Mjesec je
stvorio neku vrstu aureole oko kovrčave, zlatne kose mladoga Arnolda, drugoga
jahača i nositelja pomilovanja. Ista mistična mjesečina nije obasjavala samo
remenje i gumbe, nego i posebna odlikovanja mladog vojnika te trake i oznake
njegovih činova. Pod tim veličanstvenim velom svjetla, kao da je bio u bijelom
oklopu Sir Galahada. 1 jedva da je moglo biti groznijega kontrasta od palog,
časnog mladića te kamene groteskne figure koja ga je odozgo gledala. Grock je
20
ponovno skinuo svoju kacigu. Premda je bilo moguće da to bude neki nejasan oblik
pogrebnog odavanja počasti, gola glava i goli vrat što su se kameno bljeskali na
mjesecu kao u debelokošca, davali su vizualni dojam gole glave i vrata nekog
čudovišta iz kamenog doba. Rops, ili neki slični bakrorezac crnih, fantastičnih
njemačkih škola, mogao je izraditi takvu sliku: golema neman, neljudska poput
bube, dolje je gledala slomljena krila te bijeli i zlatan oklop nekog poraženog
kerubinskog prvaka.
Grock nije izgovarao molitvu niti je izražavao žaljenje. No na neki mračan način
trgnule su mu se misli kao što se katkad mračna i moćna močvara trgne poput
živog bića. Svi ljudi poput njega, kad po prvi put nešto blijedo osjete,
obrambeno i da ne znaju zašto, pokušavaju formulirati svoju vjeru i
suprotstaviti je silnom svemiru i nepomičnom mjesecu.
"Prije i poslije čina njemačka će volja biti jednaka. Ne mogu je slomiti ni
promjene ni vrijeme, kao u onih što se kaju. Ona je izvan vremena poput stvari
od kamena te istim licem istovremeno gleda unaprijed i unatrag."
Muk koji je uslijedio trajao je dovoljno dugo da njegovoj hladnoj, praznoj duši
ugodi odreñenim osjećajem pretkazanja — kao da je kameni kip progovorio u tihoj
dolini. No tišinu je ponovno počeo narušavati udaljeni i tihi zvuk što je
dolazio od blijeda udaranja konjskih kopita; sljedećeg trenutka pojavio se
narednik koji je jahao u galopu ili, bolje rečeno, kao strijela jurio je natrag
po uzdignutu nasipu, a njegovo crnomanjasto lice s ožiljkom nije bilo tek mrko,
već je pod mjesečinom izgledalo sablasno.
"Maršale", rekao je salutirajući neprirodnom ukočenošću, "vidio sam Poljaka
Petrowskog!"
21
"Zar ga još nisu pokopali?" priupitao je maršal pomalo smeteno i još uvijek
gledajući dolje.
"Ako jesu", odgovorio je Schwartz, „odgurnuo je kamen i ustao od mrtvih."
Promatrao je ispred sebe mjesec i močvare. Premda je bio daleko od toga da bude
vizionar, nisu mu u glavi bile te stvari koje je gledao, nego stvari koje je
upravo bio vidio. A vidio je Paula Petrowskog kako živ hoda i žuri niz blještavo
osvijetljenu glavnu ulicu poljskog grada što je smješten na samom početka ovog
nasipa. Nije moglo biti zabune glede vitke figure s paperjem od kose i čuperkom
francuske bradice, a koja je bila u tolikim privatnim albumima i ilustriranim
časopisima. A iza njega vidio je poljski grad što je bio pun zastava i plama
baklji, ljudi što su odavali pobjedničku slavu heroju i bili manje neraspoloženi
prema vlasti nego obično, jer veselili su se oslobañanju njihova popularnog
junaka.
"Želite reći", povikao je Grock iznenañeno graktavim i krešta-vim glasom, "da su
se usudili pustiti ga usprkos mojoj poruci?"
Schwartz je ponovno salutirao i rekao:
"Pustili su ga jer nisu primili nikakvu poruku."
"Zar od mene tražite", reče Grock, "da povjerujem kako nijedan teklić iz našega
logora uopće nije stigao?"
"Nijedan teklić", rekao je narednik.
Dogodila se dugačka šutnja, a potom Grock promuklo reče: "Pa što se dovraga
dogodilo? Možete li to kako objasniti?"
Page 7
8. Paradoksi gospodina Ponda
"Vidio sam ono", rekao je narednik, "što sve objašnjava."
Kad je gospodin Pond ispričao priču do tog mjesta, stao je s iritantnim i
bezizražajnim izgledom svojega lica.
"No", rekao je Gahagan nestrpljivo, "a vi znate to što sve objašnjava?"
22
"Pa mislim da znam", rekao je Pond ponizno. "Vidite, morao sam sam to riješiti
kad je izvještaj došao u moj odjel. I doista je izvorište svega u prekomjernom
pruskom pokoravanju. Takoñer je izvorište u još jednoj pretjeranoj pruskoj
slabosti: preziru. Od svih strasti što zasljepljuju, izluñuju i obmanjuju
čovjeka, najgora je prezir.
Grock bi mnogo ležernije pripovijedao pred kravom i još ležernije pred kupusom.
Prezirao je glupe ljude čak i u svojim redovima: tretirao je prvog teklića, von
Hocheimera, kao komad namještaja poglavito stoga što je djelovao poput bedaka,
no poručnik nije bio takav bedak kao što je izgledao. Shvatio je naum velikog
maršala jednako kao i cinični narednik koji je prljave poslove obavljao cijeloga
života. Hocheimer je takoñer shvaćao osobitu maršalovu moralnu filozofiju koja
kaže da je napravljeno djelo nepobitno čak i kad je neobranjivo. Znao je da
njegov komandir jednostavno želi leš Petrowskog. Želio ga je pod svaku cijenu pa
i po cijenu bilo kakvih prinčevih pomilovanja ili žrtvovanja vojnika. Pa kad je
čuo brzog konjanika iza sebe, koji je jahao kako bi ga sustigao, znao je kao i
Grock sam, da je novi teklić sa sobom morao nositi prinčevu poruku o
pomilovanju. Von Schacht, taj veoma mlad, no hrabar časnik koji je izgledao
poput utjelovljenja one sjajne njemačke tradicije, što je bila previše
zanemarivana u ovoj priči, bio je vrijedan nesreće koja ga je učinila glasnikom
mnogo plemenitije politike. Približavao mu se brzinom proizašlom iz preuzvišene
vještine jahanja koju Europa baštini od velikih viteških vremena i pozvao ga,
glasom koji je zvučao poput glasničke trube, da stane i okrene se. I von
Hocheimer se pokorio. Zaustavio se, potegnuo konja za uzde i okrenuo se u sedlu;
no karabin je u ruci držao poput pištolja i pogodio je momka meñu oči.
23
Zatim se ponovno okrenuo i nastavio jahati noseći smrtnu presudu za Poljaka. Iza
njega konj i čovjek prevrnuli su se preko ruba nasipa pa je cijeli put bio čist.
A uzduž tog praznog i čistog puta stizao je treći teklić koji se čudio
beskonačnoj dužini svojega putovanja. A onda je ugledao nepogrešivu husarsku
uniformu koja je poput zvijezde nestajala u daljini — i on je pucao. Samo što
nije ubio drugog teklića, nego prvog.
Zato nijedan teklić te večeri nije živ stigao u Poljski grad. Zato je zatvorenik
živ izašao iz zatvora. Mislite li da sam bio sasvim u krivu kad sam rekao kako
je von Grock imao dvojicu vjernih slugu od kojih je jedan bio suvišan?"
24
ZLOČIN KAPETANA GAHAGANA
Mora se priznati kako su neki ljudi Ponda držali dosadnim. Imao je slabost da
dugo pripovijeda, ne zato da bi se pravio važnim, već zato stoje imao staromodan
ukus glede književnosti, pa je nesvjesno usvojio navike Gibbona, Butlera ili
Burkea. Čak i njegovi paradoksi ne bijahu od one vrste koju bismo imenovali
briljantnim paradoksima. Riječ briljantno već dugo je najjače oružje kritičara;
meñutim, gospodin Pond nije mogao biti napadan i poražavajuće osuñivan za
briljantnost. Tako, u slučaju koji ćemo sad razmotriti, kad je gospodin Pond
rekao (osvrćući se, sa žaljenjem moram reći, najvećem dijelu ženskoga spola, da
tako kažemo modernim rječnikom): "One se toliko žure, da ne mogu nikuda stići",
on to nije izrekao kao kakav epigram. A nekako i to nije zvučalo epigramat-ski,
nego samo neobično i zakučasto. A dame kojima bi to rekao, posebice poštovanoj
Violeti Varnev, ne bi u tome nalazile smisao. Mislile su da gospodin Pond, kad
ne dosañuje, samo zbunjuje.
Dakle, gospodin Pond katkad se prepuštao dugačkom pripovijedanju. Slava i velika
počast imali su pripasti onome tko ga uspije zaustaviti u njegovu dugačkom
raspredanju; a te lovorike idu na čelo gospoñice Artemis Ase-Smith iz
penssylvanijskog Pentapo-lisa. Pristigla je napraviti intervju s gospodinom
Pondom za The Live Wire glede njegovih navodnih pogleda na Hagissvu misteriju; i
nije mu dopuštala nijedne suvišne riječi.
"Vjerujem", započeo je gospodin Pond nervozno, "da vaše no-
25
vine istražuju ono što bi neki nazvali privatnom egzekucijom, a ja ubojstvom,
ali..."
"Pustite to", reče kratko mlada žena. "Za mene je prekrasno sjediti ovdje blizu
svih tih tajni vaše vlade, pa..." Nastavila je svoj monolog, premda u stilu
Morseovih znakova. Da ne bi gospodinu Pondu dopuštala upadanje u riječ, činilo
se kako drži sasvim ispravnim to sama činiti. Nekako se u odreñenim trenucima
Page 8
9. Paradoksi gospodina Ponda
činilo da njezino pričanje nikad neće prestati, da jedna jedina rečenica nikad
neće završiti.
Svi smo mi čuli za američke novinare koji iskapaju obiteljske tajne, upadaju u
spavaće sobe i prikupljaju informacije poput provalnika. Ima takvih, ali ima i
drukčijih. Riječ je, ili je bila, kad pisac pomisli na njih, o velikom broju
inteligentnih ljudi spremnih da razgovaraju o inteligentnim stvarima; a bila je
to i gospoñica Asa-Smith. Bila je malena i tamna. Bila je lijepa, a bila bi još
ljepša da svoj ruž nije umakala u boje pomrčine i potresa. Nokti na prstima
bijahu joj obojani u pet različitih nijansi, koje su izgledale kao da su izašle
iz dječje kutije s bojama. Takoñer bila je brbljava poput djeteta. Osjećala je
nešto očinsko u gospodinu Pondu pa mu je o svemu pričala. Ništa joj nije morao
pripovijedati. Nikakve zakopane tragedije Pondove obitelji nisu se iskapale,
nikakve tajne zločina počinjenih iza vrata spavaće sobe gospodina Ponda.
Razgovor, da tako to nazovemo, uglavnom se vrtio oko njezinih prvih dana u
Pennsylvaniji; njezinih ranih ambicija i ideala, a te dvije stvari, kao i još
mnogo toga povezana s njezinom lokalnom tradicijom, izgledalo je da za nju znače
istu stvar. Bila je feministkinja i stajala je uz Adu P. Tuke protiv klubova,
salona i sebičnosti muškaraca. Napisala je kazališnu dramu i veoma ju je željela
pročitati Gospodinu Pondu.
26
"Glede tog pitanja privatne egzekucije", rekao je gospodin Pond uglañeno, "držim
kako svi mi padnemo u iskušenje u očajnim trenucima..."
"Ma ja vam veoma očajno hoću pročitati dramu i... znadete vi kako je to. Samo,
znate, moja je drama strašno moderna. Premda najmoderniji ljudi ne rade baš
to... mislim, početak u vodi i onda..."
"Početak u vodi?" zapitao je gospodin Pond.
"Da, nije li to previše... ma, znate vi. Držim kako će uskoro svi imati likove u
kupaćim kostimima... ali oni će samo ulaziti s lijeva ili desna; dolazit će sa
strane, znate... i sve kako to već ide. Moji likovi dolaze odozgo, skaču uz
pljusak... Pa to će biti pravi prasak, zar ne? Mislim ovoga, tako počinje."
Počela je veoma brzo čitati.
"Scena — more oko Lidoa.
Glas Toma Toxina (odozgo): 'Gledajte me kako ću zapljusnuti pa...' (Toxin odozgo
skače na pozornicu u kupaćem kostimu boje graška).
Glas vojvotkinje (odozgo): 'Vi možete samo zapljusnuti kao, vi... (Vojvotkinja
skače odozgo u skerletnom kupaćem kostimu.)
Toxin (približava se pijuckajući): Prskanje kao prskanje... tvoj buć nije drugo
do pljus...'
Vojvotkinja: Oh, djedice!'"
"Nazvala ga je djedice, znate, zato što pljus u onoj prastaroj komičnoj pjesmi
znači novac... U stvari, oni su prilično mladi, naravno, i stoga... shvaćate.
Ali..."
Gospodin Pond profinjeno i nepokolebljivo upadne joj u riječ: "Znam da ćete biti
toliko ljubazni, gospoñice Asa-Smith, da mi ostavite rukopis ili mi pošaljete
jedan primjerak kako bih u slobod-
27
no vrijeme mogao u njemu uživati. Previše je to sad brzo za staroga sivonju kao
što sam ja. I čini se kao da nitko ne dovršava rečenicu. No, mislite li da ćete
uspjeti natjerati naše vodeće glumce i glumice da skaču s velikih visina na
morsku pozornicu?"
"Pa, usuñujem se reći kako bi neki stari kazalištarci mogli gnjaviti oko toga",
odgovorila je, "jer... ne mogu zamisliti vašu veliku glumicu u tragedijama,
Oliviu Feversham, premda nije toliko stara i još je uvijek ljupka... ali toliko
šekspirijanska! Ali zato ću dobiti obećanje časne Violete Varney, jer njezina je
sestra moja prava prijateljica, premda ne toliko... a i mnogi amateri napravili
bi to radi zabave. Onaj momak Gahagan dobar je plivač, bavi se glumom,
takoñer... i, oh, onda, on će upasti bude li Joan Varney unutra."
Lice gospodina Ponda, koje je do sada bilo strpljivo i stoičko, poprilično
neprimjetno postalo je uzbunjeno i živahno. Sad je progovorio ozbiljno:
"Kapetan Gahagan moj je veliki prijatelj i upoznao me je s gospoñicom Varney.
Kao i s njezinom sestrom, koja je na pozornici..."
"Nije ni sjena od Joan, zar ne? Ali..." rekla je gospoñica Asa Smith.
Gospodina Ponda ovo se dojmilo. Svidjela mu se gospoñica Asa-Smith. Veoma mu se
svidjela. A pri pomisli na časnu Violet Varney, tu englesku aristokratkinju, i
sve američko još mu se više počelo sviñati. Časna Violet bila je jedna od onih
bogatih žena koje plaćaju da bi loše glumile, oduzimajući kruh iz usta
siromašnim ljudima koji bi mogli biti plaćeni za dobru glumu. Zasigurno bila je
sposobna za skakanje u kupaćem kostimu, u bilo čemu ili ničemu, ako je to bio
Page 9
10. Paradoksi gospodina Ponda
jedini put na pozornicu pod svjetla reflektora. Sigurno da je bila kadar pomoći
gospoñici Asi-Smith u njezinoj apsurdnoj drami i izgovaranju sličnih besmislica
o modernosti i nezavisnosti
28
od sebičnih muškaraca. No bilo je tu i razlika, ali onih koje nisu išle u prilog
časnoj Violeti. Jadna Artemis povodi se za poglupavim modama zato što je kao
novinarka tegobno zarañivala za život, a Violet Varney oduzimala je živote
drugim ljudima. Obje govorile su stilom koji je karakteriziralo nedovršavanje
rečenica. Bila je to vrsta jezika za koji je gospodin Pond iskreno držao kako bi
se mogao zvati krnji engleski. No Violet je odbacivala repove rečenica kao da je
preumorna da ih završava; Artemis činila je to kao da je žudno htjela preskočiti
na sljedeću. Nalazilo se u njoj nešto, neka stvar, životni duh, koji je
nadmašivao svaku kritiku Amerike.
"Joan Varney mnogo je draža", nastavila je Artemis. "I možete se kladiti kako i
vaš prijatelj Gahagan misli isto. Mislite li vi da će se oni doista oženiti?
Znate, on je neobičan momak."
Gospodin Pond nije to nijekao. Kapetan Gahagan, taj razmetljivi, uznemireni i
katkad sumorni čovjek odan užicima, bio je neobičan na mnogo načina; na primjer,
u svojoj gotovo neprimjerenoj naklonosti preciznom i dosadnom gospodinu Pondu.
"Neki kažu daje ništarija", rekla je otvorena Amerikanka. "Nisu to moje riječi;
ja kažem da je on skriveni talent. I neodlučan je glede Joan Varney, zar ne?
Neki govore kako je u stvari zaljubljen u veliku Oliviju - jedinu vašu glumicu u
tragedijama. Samo što je ona toliko smiješno tragična."
"Bog je pomogao da ne glumi u pravoj tragediji", rekao je Pond.
Znao je on što je s time mislio; ali nije imao nimalo jasnu predodžbu o groznoj
tragediji u stvarnome životu i smrti u kojoj će Olivia Feversham odigrati svoju
ulogu u sljedeća dvadeset i četiri sata. O svojem je irskom prijatelju mislio
onako kako ga je poznavao; i bio je dovoljno blizu da zna sve ono što on nije
nije znao. Peter Patrick Gahagan živio je modernim životom, možda i pretje-
29
rano, bio je ljubitelj noćnih klubova i vozio je sportske automobile, bio je još
relativno mlad, ali, usprkos svemu, pripadao je prošlome vremenu. Pripadao je
onim vremenima byronskoga stila. Kad je gospodin W. B. Yeats zapisao:
"Romantična je Irska mrtva i pokopana; u grobu je s O'Learyjem", nije poznavao
Gahagana, koji još nije bio blizu groba. Stotine bi uvida otkrilo kako je on
gajio tu staru tradiciju: bio je vojnik u konjaništvu, član parlamenta, te
zadnji koji je slijedio stare irske govornike s njihovim naglašenim stankama. Uz
sve to, iz nekog razloga, obožavao je Shakespearea. Govori Isaaca Butta bili su
puni Shakespearea; Tim Healy mogao je citirati pjesnika tako da se njegova
poezija činila dijelom žive rasprave za stolom. Russell od Killowena nije
pročitao druge knjige. Ali on je bio šekspirijanac osamnaestog stoljeća, poput
Garricka. To je osamnaesto stoljeće, na koje je on podsjećao, imalo poprilično
pogansku stranu. Pond nije mogao odbaciti mogućnost da je Gahagan imao vezu s
Olivijom, ili bilo kime drugim; ako je tako, onda bi oluja mogla zavreti. Jer
Olivija je bila udana, i to ne za ljubazna supruga.
Frederick Feversham bio je nešto gore od neuspješnoga glumca - on je nekad bio
uspješan. Sad je u kazalištima bio zaboravljen, a samo su ga sudnice pamtile.
Garav i žučljiv čovjek, izmoždeno zgodan, postao je slavan, ili dobro poznat,
kao uporni parničar. Beskonačno je tužio ljude koje je optuživao za beznačajne
stvari te nejasne i sporne prekršaje - bila je riječ o menadžerima, suparnicima
i drugima. Zasad nije imao neku značajniju svañu sa svojom ženom, koja bijaše
mlaña od njega i još uvijek popularna u svojem poslu. No bio je mnogo manje
intiman sa svojom ženom nego sa svojim odvjetnikom.
Od suda do suda prolazio je Feversham ganjajući svoja prava
30
kao sjenkom praćen odvjetnikom Lukeom, iz tvrtke Masters, Luke and Masters. Bio
je on mlad čovjek ravne, žute kose i drvenoga lica. Što je on mislio o zavadama
svojega klijenta i koliko je daleko išao u njihovu obuzdavanju, to drveno lice
nikad nije otkrivalo. No za svojega je klijenta dobro radio pa su njih dvojica
neizbježno postali neka vrsta braće po oružju. U jednu je stvar Pond bio
siguran. Ni Feversham, niti Luke ne bi bili skloni pošteñivanju Gahagana ako bi
se taj neobičan gospodin o nešto ogriješio. No taj dio problema čekalo je
rješenje gore nego je on i sanjao. Dvadeset i četiri sata nakon što je Pond
razgovarao s novinarkom, saznat će kako je Frederic Feversham mrtav.
Poput svih svadljivih ljudi i gospodin Feversham ostavio je za sobom neriješeni
pravni problem kako bi se nebrojeni odvjetnici nahranili napojnicama. Meñutim,
nije bila riječ o pogrešno sastavljenoj oporuci ili sumnjivom potpisu. Radilo se
o ukočenom, izbu-ljenom lešu što je ležao u dvorištu gdje bio je probušen
Page 10
11. Paradoksi gospodina Ponda
sportskim mačem i potrganih gumba. Frederic Feversham, legalist, pretrpio je
svoju konačnu i zadnju neporecivu nepravdu - bio je nasmrt proboden dok je
ulazio u svoj dom.
Mnogo prije nego su pažljivo prikupljeni odreñeni dokazi predočeni policiji,
bijahu predočeni gospodinu Pondu. To može se činiti čudnim, no za to bilo je
razloga. Jer gospodin Pond, kao i mnogi drugi vladini službenici, imao je svoje
tajne i nesumnjive sfere utjecaja; njegova je javna moć bila veoma privatna.
Mlañi i mnogo istaknutiji ljudi imali su veliko strahopoštovanje prema njemu,
zbog posebnih okolnosti. No da bi se sve to objasnilo treba istražiti labirint
najveće protuustavnosti meñu svim ustavima. U svakom slučaju, prvo upozorenje o
problemima nadošlo je u sasvim običnom obliku pravnoga pisma s naslovom tvrtke
Masters,
31
Luke and Masters, u kojem se izražavala nada kako će gospodin Luke imati priliku
s gospodinom Pondom porazgovarati o odreñenoj informaciji — prije nego ona
neizbježno doñe u ruke policije ili tiska. Gospodin Pond odgovorio je jednako
formalno kako će mu biti drago primiti gospodina Lukea u odreñeno vrijeme
sljedećega dana. Onda je sjeo i zagledao se u daljinu s tim svojim tupavim
izrazom lica koje je neke od njegovih prijatelja navodilo da ga usporeñuju s
ribom.
Već je on domislio otprilike dvije trećine onoga što će mu odvjetnik reći.
"Istina je, gospodine Pond", reče odvjetnik povjerljivim, ali i dalje opreznim
glasom kad je sljedećeg dana napokon sjeo s druge strane Pondova stola, "istina
je kako posljedice te veze, bolne u svakome slučaju, mogle bi za vas biti
posebice bolne. Većina nas drži nemogućim zamisliti kako bi osobni prijatelj
mogao biti osumnjičen za takvu stvar."
Blage oči gospodina Ponda širom se otvore, a čak i njegova usta na trenutak se
pomaknu u oblik koji su neki držali veoma ribljim. Odvjetnik je vjerojatno
posumnjao kako je bio šokiran tom prvom sugestijom da je njegov prijatelj
osumnjičen — u stvari, bio je samo malo iznenañen spoznajom da to nikome prije
nije palo na pamet. Znao je da su riječi takve zvučnosti uobičajene u
neo-sebujnim detektivskim pričama, u kojima je iskreno uživao, malo za promjenu
od Burkea i Gibbona. Mogao je predočiti otisnute riječi na stotinama stranica:
"Nitko od nas nije mogao vjerovati da bi taj zgodni, mladi igrač kriketa bio
sposoban počiniti zločin", ili, "Izgledalo je apsurdno povezivati ubojstvo s
čovjekom kakav je kapetan Pickleboy, toliko popularnim članom društva." Uvijek
seje pitao što znače te riječi. Njegovu jednostavnom i skeptičnom
32
umu devetnaestog stoljeća činilo se da uopće ništa ne znače. Zašto ljubazni i
moderni ljudi ne bi počinili ubojstva, kao i svi ostali? U srcu se veoma
uznemirio zbog tog slučaja, ali i dalje nije shvaćao takav način razgovora.
"Žao mi je što to moram reći", nastavio je odvjetnik potiho, "privatna istraga
koju smo proveli, samo za nas, postavila je vašega prijatelja kapetana Gahagana
u poziciju koja zahtijeva objašnjenje."
"Pa", pomislio je Pond, "Bože moj, Gahagan zbilja zahtijeva objašnjenje! To
bijaše istinski problem kad je on u pitanju..., ali, Bože, kako je spor taj
momak!" Ukratko, pravi je problem bio u tome što je Pond veoma volio kapetana
Gahagana. Meñutim, kako je netko mogao pitati jesu li ljudi sposobni da ubiju,
tako je on bio veoma sklon mišljenju da je Gahagan bio sposoban ubiti -
sposobniji za ubojstvo nego škrtost prema kočijašu. Najednom, s izuzetnom
jasnoćom, slika samoga Gahagana pojavi se u Pondovoj glavi, slika Gahagana kako
ga je zadnji put vidio u šetnji s njegovim širokim ramenima i dugačkim korakom i
neobičnom tamnocrvenom kosom ispod bećarski nakrivljena siva cilindra, a iza
njega zalazak sunca prošaran večernjim razmrvljenim oblacima što svečano su
plovili ljubičastim nebom, svečano kao što je bio svečan sam jadni Gahagan. Ne,
Irac bio je čovjek kojemu je sedamdeset i sedam puta trebalo oprostiti, ali ne i
čovjek kojeg bi se samo tako oslobodilo optužbe.
"Gospodine Luke", reče Pond iznenada, "hoćemo li uštedjeti na vremenu ako vam
najprije kažem svoje spoznaje protiv Gahagana? Motao se oko gospoñe Feversham,
velike glumice, ali ne znam zbog čega je to radio. Vjerujem da je u stvari
zaljubljen u drugu ženu. Ali ipak, nesumnjivo je toj ženi posvećivao mnogo
svojega vremena: sate i sate, a takoñer i kasne sate. Meñutim, Feversham
33
nije bio čovjek koji bi ga pustio bez sudskoga procesa, skandala i Bog zna čega
sve ne, ukoliko bi ga uhvatio da radi nešto nepodobno. Ne želim kritizirati
vašega klijenta, no ugrubo rečeno, on sa suñenjima i skandalima živi cijeli svoj
život. Pa ako je Fevershman bio čovjek koji je prijetio ili ucjenjivao, reći ću
vam iskreno kako je Gahagan bio čovjek koji bi mu fizički uzvratio, možda ga i
Page 11
12. Paradoksi gospodina Ponda
ubio, posebice ako je bilo uključeno damino ime. Ta okolnost ide protiv kapetana
Gahagana ali, kazat ću vam odmah, da ja u to ne vjerujem."
"Nažalost, ne ide sve protiv kapetana Gahagana", odgovorio je Luke uglañeno, "i
bojim se kako će vas cijela priča natjerati da u to povjerujete. Možda je to i
najozbiljniji rezultat naše istrage. Zasad je sasvim jasno ustanovljeno kako je
kapetan Gahagan dao tri poprilično suprotne i nedosljedne izjave o svojem
kretanju, ili na-kanjenom kretanju, te večeri kad se ubojstvo dogodilo.
Pripišemo li mu najveću moguću razinu vjerodostojnosti, rekao je najmanje dvije
laži i jednu istinu."
"Oduvijek sam Gahagana držao dovoljno vjerodostojnim", odgovorio je Pond, "osim
kad iz razonode priča laži, a to je doista karakteristika čovjeka koji ne
sramoti uzvišenu umjetnost laganja, što katkad zatreba u nuždi. Kad se sve
zbroji i oduzme, ne samo da sam ga doživio iskrenim nego i preciznim."
"Čak i prihvaćajući to što ste rekli", odgovorio je gospodin Luke, "moramo doći
do odgovora. Ako je obično bio iskren i istinoljubiv, morale su postojati
pogibeljne i očajne prilike koje su ga natjerale na laganje."
"Kome je on rekao te svoje laži?" pitao je Pond.
"Tu cijela stvar postaje baš bolna i osjetljiva", reče odvjetnik vr-
34
teći glavom. "Toga poslijepodneva, čini se, Gahagan je razgovarao s nekoliko
dama."
"Običavao je to činiti", rekao je Pond. "Ili su one bile te koje su razgovarale
s njim? Još ako je koja od njih bila veoma ljupka dama, kao gospoñica Asa-Smith
iz Pentapolisa — usudio bih se nagañati kako je ona bila ta koja je s njim
razgovarala."
"Ovo je zaista izvanredno", reče Luke pomalo iznenañen. "Ne znam je li riječ o
nagañanju, ali jedna od njih sigurno bila je Asa-Smith iz Pentapolisa. Ostale
dvije bile su časna Violet Varney i na kraju, ali ne i nevažno, časna Joan
Varney. U stvari, s ovom zadnjom prvo je razgovarao što je, držim, bilo samo
slučajno. Značajno je, prema vašoj sugestiji, da je zbilja bio često s tom
zadnjom damom i da je njegova izjava njoj očito najbliža istini."
"Ah", rekao je Pond i duboko uzdahnuo.
"Joan Varney", primijetio je odvjetnik ozbiljno, "izjavila je krajnje jasno,
prije nego je znala da se dogodio ikakav problem ili tragedija, kako je kapetan
Gahagan odlazeći iz kuće rekao: 'Idem posjetiti Fevershamove."
"I kažete kako je to u kontradikciji s onim što kažu ostale", rekao je gospodin
Pond.
"Nedvojbeno", odgovorio je Luke. "Druga sestra, poznata s pozornica kao Violet
Varney, zaustavila ga je dok je izlazio pa su malo popričali. Kad je odlazio,
jasno joj je rekao: "Ne idem do Feversha-movih. Još su uvijek u Brightonu', ili
nešto tako."
"I sad dolazimo", rekao je gospodin Pond smiješeći se, "do moje mlade
prijateljice iz Pentapolisa. Usput, što je onda tamo radila?"
"Susreo ju je na pragu kad je otvorio ulazna vrata", odgovorio je Luke takoñer
se smiješeći. "Pristigla je puna elana napraviti intervju s Violetom Varney kao
komičarkom i društvenom predvod-
35
nicom. Ni ona, niti Gahagan nisu ljudi koji ne bi bili opaženi ili koji ne bi
opazili jedno drugo. Pa tako je Gahagan i s njom malo popričao. Na rastanku
podigao je svoj cilindar i rekao joj da smjesta ide u klub."
"Jeste li vi u to sigurni?" pitao je Pond mršteći se.
"Ona je bila sigurna, jer to ju je veoma razbjesnilo", odgovorio je Luke.
"Izgleda da ima neke feminističke stavove glede klubova. Drži kako svi muškarci
koji odlaze u klubove idu tamo ne bi li pričali klevetničke anegdote o ženama,
onda se napili i popadali pod stolove. Možda je imala neki blagi profesionalni
osjećaj glede toga, možda voli duže intervjue, zbog sebe ili zbog The Live
Wirea, ali zaklet ću se da je sasvim iskrena."
"Oh, da", rekao je Pond izražajno, ali mrko, "ona je svakako iskrena."
"Dakle, to je to", reče Luke takoñer ne izgovarajući te riječi bez odreñene
natmurenosti. "Čini mi se da psihologija ovdje izvire iz okolnosti. Izbrbljao je
kuda doista ide djevojci u koju je imao povjerenja. Možda sve do zadnjeg nije
stvarno planirao zločin. Ili ga nije u cijelosti isplanirao i osmislio. Kad je
kasnije razgovarao s manje povjerljivim ljudima, shvatio je koliko je glupo
govoriti da ide do Fevershamovih. Njegov prvi poriv da to ispravi, brzo i suviše
ugrubo, bila je izjava da NE ide Fevershamovima. Onda, u trećem razgovoru,
domislio se doista dobre laži, uobičajene i dovoljno nejasne, i rekao da ide u
klub."
"Moglo je tako biti", odgovorio je Pond, "ili je moglo..." Tad je gospodina
Page 12
13. Paradoksi gospodina Ponda
Ponda po prvi put zadesila nemarna navika gospoñice Ase-Smith i nije uspio
dovršiti svoju rečenicu. Samo je sjedio gledajući u daljinu svojim izbuljenim
očima i ribljim pogledom. Onda je glavu podbočio rukama i rekao opravdavajući
se: "Opro-
36
štite, molim vas, ako sam se na minutu zamislio", i ponovno svoje golo čelo
prislonio rukama. Bradata je riba konačno izronila sasvim nova izraza lica i
rekla krepkim, gotovo oštrim tonom: "Vi ste, izgleda, veoma skloni zločin
pripisati jadnom Gahaganu."
Po prvi put Lukeovo lice zamrzne se kao led, ili kamen. "Prirodna je želja da
ubojicu našega klijenta privedemo pravdi."
Pond se nagnuo naprijed, a njegove oči postanu prodorne dok je odgovarao: "Ali
morat ćete dokazati da je Gahagan ubojica."
"Dao sam vam dokaz", rekao je Luke, pa tiše nastavio, "i vi poznajete
svjedokinje."
"Pa opet, što je jako čudno", rekao je Pond veoma polako, "vi niste spomenuli
nijednu optužujuću stvar protiv njega u izjavama svjedokinja."
"To je dovoljno optužujuće... kako to mislite?" prasnuo je odvjetnik.
"Mislim na činjenicu da su one nesklone svjedočiti", odgovorio je Pond. "Nije
riječ o uroti. Moja je mala Amerikanka časna kao sunce i nikad se ne bi
pridružila uroti. On je vrsta muškarca kakve žene vole. Sviña se čak i Violeti
Varney. Joan Varney ga voli. Meñutim, sve su dale proturječne dokaze o njemu ili
su, na kraju konca, pokazale da je on sam sebi proturječio. Sve su one u krivu."
"Što, dovraga, želite reći", podviknuo je Luke s iznenadnim nestrpljenjem, "time
da su sve u krivu?"
"Sve su u krivu glede onoga što je rekao", odgovorio je Pond. "Jeste li ih
pitali da on nije još što dodao?"
"Što bi još dodao?" zakričao je odvjetnik sad već veoma ljut. "Sve se mogu
zakleti da je rekao to što je rekao - idem do Fever-shamovih, ne idem do
Fevershamovih, idem u neki neimenovani
37
klub. Nakon toga strmoglavio se ulicom ostavljajući bijesnu ženu iza sebe.
"Točno", rekao je Pond. "Kažete kako je rekao tri različite stvari. Ja vam kažem
da je svoj trojici rekao isto."
"Samo što se svaki put drukčije izrazio", uzvratio je Luke gotovo zlobno. "No
kad stane u prostor za svjedoke, saznat će da li zakon o krivokletstvu drukčije
izražavanje smatra istim."
Zbila se pauza, a onda gospodin Pond ozbiljno prozbori: "I tako sad znamo sve o
zločinu kapetana Gahagana."
"Tko kaže da znamo išta o bilo čemu? Ja ne znam. Vi?"
"Da", rekao je gospodin Pond. "Zločin kapetana Gahagana je u tome što ne shvaća
žene, posebice moderne žene. Muškarci koje prati glas da su osvajači rijetko ih
shvaćaju. Jeste li znali daje dragi stari Gahagan vaš praprapradjed?
Gospodin Luke napravio je pokret iznenadne i iskrene uzbunjenosti, premda on
nije bio prvi čovjek koji je na trenutak pomislio kako je gospodin Pond lud.
"Ne shvaćate li", nastavio je Pond, "da on pripada školi starih ki-coša i
fićfirića koji će ženu nazivati 'djevo, ljupka djevo', a da uopće ništa ne zna o
njoj... ni o znatnom povećanju njezine moći? A kako tek one naplaćuju te
komplimente! Blizu budite uvijek, vi paklensko društvo... Možda, kako se čini da
sugerirate, to i nije previše važno. Ali shvaćate što mislim pod tim da je
Gahagan bio staromodni osvajač?"
"Znam ja da je on jako staromodni ubojica", povikao je Luke veoma divlje, "i da
je ubio čestita i sasvim nevina čovjeka koji mi je bio klijent i prijatelj!"
"Izgleda da ste se malo rasrdili", rekao je gospodin Pond. "Jeste li pokušali
čitati Ispraznost ljudskih želja od doktora Johnsona? Ve-
38
oma je utješno. Vjerujte mi, ti pisci iz osamnaestoga stoljeća koje volim
citirati, veoma su utješni. Jeste li pročitali Addisonovu dramu o Catou?"
"Izgleda da ste poludjeli", rekao je odvjetnik sad skroz blijed.
"Ili dalje", nastavio je gospodin Pond kao da čavrlja, "jeste li pročitali dramu
gospoñice Ase-Smith o vojvotkinji u kupaćem kostimu."
"Ima li to kakvoga smisla?" pitao je odvjetnik šaptom.
"Oh, pa da, itekakvoga", odgovorio je Pond. "Ali treba jako puno vremena da se
objasni - poput Ispraznosti ljudskih želja. Želim reći sljedeće, moj gospodin
Gahagan veoma voli sve te stare mudrace i govornike, baš kao i ja - govore u
kojima morate čekati na zaključak, epigrame sa žaokom u repu. Tako smo i postali
prijatelji, jer obojica volimo stil osamnaestoga stoljeća — uravnoteženost i
antiteze i takve stvari. Pa ako imate naviku i čitate, recimo, otrcane retke u
Page 13
14. Paradoksi gospodina Ponda
Catou: 'Ta nije na smrtnom čovjeku da uspjehe niže, ali mi ćemo još više
napraviti, Semproniuse, mi to zaslužit' ćemo.' Pa, može biti dobro ili loše, ali
morate čekati do kraja rečenice jer započinje frazom, a završava poantom. No,
moderne rečenice nikad ne završavaju i nitko ne čeka da završe. Sad su i žene
pomalo takve. Nije da ne razmišljaju, razmišljaju brže nego mi. Često i bolje
govore. Ali ne slušaju tako dobro. Jako brzo love se za prvu poantu. Toliko toga
vide u njoj. I bježe u galopu s donesenim zaključkom - i tako ponekad uopće ne
opaze ostatak priče. Ali Gahagan bio je druge sorte, one stare govorničke sorte,
i uvijek je završavao svoje rečenice kako treba i bio je toliko pažljiv da ono
što misli kaže na kraju kao i na početku.
Izražavam mišljenje, kako to odvjetnici kažu, da je kapetan Gahagan, u prvome
redu, zbilja rekao Joan sljedeće: 'Idem do Fevers-
39
hamovih. Ne vjerujem da su se već vratili iz Brightona, no pogledat ću. Nisu li,
onda ću otići u klub.' To je ono što je Peter Gahagan rekao, ali to nije ono što
Je Joan Varney čula. Ona je čula da ide do Fevershamovih i odmah stekla osjećaj
kako zna sve o tome, pa i daleko previše, čula je ne neprirodno suzvučje: 'On će
posjetiti tu ženu', premda su sljedeće riječi glasile da žena gotovo sigurno
nije ondje. Stvari glede Brightona i kluba nisu je zanimale i uopće ih nije
upamtila. Veoma dobro, a sad hajdemo do sljedećeg slučaja. Što je Gahagan rekao
Violeti Varney bilo je: 'Ne isplati se, stvarno, ići do Fevershamovih. Nisu se
vratili iz Bringhtona, ali možda svratim da vidim. Nisu li se vratili, otići ću
u klub.' Violet je mnogo manje istinoljubiva i pažljiva od Joan. I bila je
ljubomorna na samu Oliviju na mnogo plićoj razini, jer Violet je za sebe držala
kako će postati glumica. Ona je takoñer čula riječ Fevershamovi i maglovito
upamtila da se ne isplati ići onamo i da on neće ići onamo. To joj je bilo drago
i htjela je čavrljati s njim, ali nije željela posvetiti nikakvu pažnju bilo
čemu što je govorio.
Sad treći slučaj. Ono što je Gahagan rekao gospoñici Artemis Asi-Smith na izlazu
bijaše sljedeće: 'Idem u klub. Mislim da ću putom skočiti do Fevershamovih,
svojih prijatelja. Ali ne vjerujem da su se već vratili iz Bringhtona.' To je
rekao. Ono stoje Artemis čula, vidjela i opržila svojim plamenim okom bilo je
tipično drsko, sebično, umišljeno muško glumatanje na ulici i besramno
razmetanje namjerom da ode u sramotni klub gdje se kleveće žene, a muškarci se
opijaju alkoholom. Nakon šoka zbog tog javnog priznanja, naravno da nije bila u
stanju uhvatiti komadiće bilo čega drugog što je izgovorio. On je jednostavno
bio muškarac koji ide u klub.
Sad imamo tri Gahaganove izjave koje su sasvim iste. Sve one govore isto:
skiciraju isti način postupanja i daju odreñene razloge
40
za odreñene postupke. Ali zvuče krajnje različito ovisno o rečenici koja dolazi
prva. Posebice je to važno kad su u pitanju te razdražljive moderne djevojke
navikle da se uhvate za prve rečenice... Veoma često i zato što poslije njih
ništa i ne dolazi. Škola drame Ase-Smith, u kojoj svaka rečenica završava prije
negoli završi, ako čovjeka ne dojmi kao da je povezana s Catovom tragedijom,
onda je svakako povezana s tragedijom kapetana Gahagana. Mogle bi meñu njima
objesiti mojega prijatelja, s najboljim namjerama na svijetu, jedino i samo zato
što će razmišljati u polovičnim rečenicama. Slomljeni vratovi, slomljena srca,
slomljeni životi, a sve to samo stoga što ne žele naučiti nijedan jezik, osim
krnjeg engleskog. Ne mislite li vi da se ima nešto za reći glede njegova i moja
ustajala starinska ukusa za vrstu literature koja vas tjera da pročitate sve što
je čovjek napisao i slušate sve što ima za reći? Ne biste li važnijom smatrali
izjavu koja vam je dana jezikom Addisona ili Johnsona, nego zbrčkano u stilu
gospodina Toxina ili vojvotkinja što skaču?"
Tijekom tog monologa, zasigurno podugačkog, odvjetnik je bivao sve više i više
nespokojan i pun živčane ljutnje.
"Sve je to izmišljotina", rekao je gotovo grozničavo. "Ništa od toga nemate
dokazano."
"Ne", rekao je Pond ozbiljno, "jer kao što ste rekli, sve sam izmislio. Ili sam
samo nagañao. Ali zato sam nazvao Gahagana i čuo dio istine o njegovim riječima
i kretanju toga popodneva."
"Istine", povikao je Luke s posebnom gorčinom.
Pond ga je znatiželjno gledao. Ona drvenost lica, koja je bila prvi utisak što
gaje ostavljao gospodin Luke, zasnivala se na izrazu koji se sastojao poglavito
od nenaravnog izgleda nepromjenjivosti u kombinaciji s nepokolebljivom glatkoćom
njegove glave i kose, koja je izgledala kao da bila je obojana nekom ljepljivom
žutom
41
Page 14
15. Paradoksi gospodina Ponda
bojom, gumastim gumigutom. Njegove su vjeñe u stvari bile hladne i često
djelomično sklopljene; no ispod njih sivozelene oči izgledale su čudnovato
malene, kao da su bile u daljini, te su plesale i strijeljale uokolo poput
mikroskopskih zelenih muha. Što je duže gospodin Pond gledao u te zastrte,
nemirne oči, to ih je manje volio. Stara misao o trenutačnoj uroti protiv
Gahagana vratila mu se u um - zasigurno nisu je skovale Artemis ili Joan. Na
kraju, sasvim je naglo prekinuo šutnju.
"Gospodine Luke", rekao je, "prirodno je da se brinete za svojega pokojnoga
klijenta, no netko bi mogao razabrati da nije riječ samo o profesionalnom
interesu. Budući da ste njegove interese veoma duboko proučili, možete li mi
dati djelić informacije o njemu? Jesu li se gospodin Feversham i njegova žena
toga dana vratili iz Brightona? Je li gospoña Feversham bila u kući toga
poslijepod-neva, je li Gahagan otišao onamo ili nije?"
"Ona nije bila kod kuće", rekao je Luke kratko. "Oboje su se trebali vratiti
sljedećega jutra. Nemam pojma zašto se je Feversham sam vratio te noći."
"Skoro pa se čini kao da je netko nekog poslao po njega", rekao je gospodin
Pond.
Gospodin Luke, odvjetnik, iznenada ustane sa stolca i okrene glavu. "Ne vidim
nikakve koristi u svim tim vašim špekulacijama", rekao je. Kruto je pozdravio
rukom, uzeo svoj cilindar i izašao iz kuće brzinom koja se teško mogla smatrati
normalnom.
Sljedećeg se dana gospodin Pond odjenuo još tradicionalnije i pažljivije nego
obično i krenuo u obilazak nekoliko dama; ležerno držanje kojim je nastupao bez
sumnje bijaše uobičajeno. Prva dama što ju je posjetio bila je časna Violet
Varney, koju je dosada vidio samo iz daljine i ostao je blago razočaran kad ju
je vidio
42
izbliza. Bila je kakvom ju je i očekivao u ovim vremenima — opisati bi se mogla
kao platinasta plavuša. Bez sumnje je u svojemu vlastitom imenu imala dražestan
podsjetnik koji ju je naveo da svoje usne i obraze oboji bojom koja bijaše više
purpurna nego ljubičasta i koja ostavljala je utisak što su ga njezini
prijatelji nazivali duhovnim, a njezini neprijatelji sablasnim. Čak i iz te
ravnodušne dame izvukao je neka priznanja koja će pomoći u rekonstrukciji
istinitih Gahaganovih rečenica, premda su rečenice same dame imale uobičajenu
težnju da se izgube u dahu prije nego bi bile završene. Onda je napravio još
jedan razgovor s njezinom sestrom, Joan, i u sebi začudio se neobičnoj stvari
zvanoj ljudska osobnost i stavovima nevezanima za navade i običaje. Jer Joan
imala je sasvim jednake doskočice i stil. Isti visoki, dobro odgojen glas, iste
nedovršene, nepotpune rečenice. Ali, nasreću, ne i isti ljubičasti puder i
nimalo iste oči, geste ili um ili besmrtnu dušu. Gospodin Pond, sa svim svojim
staromodnim predrasudama, odmah je znao da u toj djevojci nove vrline bijahu
vrline, i bez obzira na sve, bile su nove. Doista je bila hrabra, velikodušna i
naklonjena istini — uostalom, i društvene novine tako kažu. "Ona je u redu",
rekao je gospodin Pond samome sebi. "Dobra je kao zlato. Ma još i mnogo bolja od
zlata. I, oh, koliko samo bolja od platine!"
Zaustavio se prije sljedeće staze svojega hodočašća da bi posjetio čudovišan i
nemoguće velik hotel koji je imao čast da u njemu odsjedne gospoñica Artemis
Asa-Smith iz Pennsylvanije. Primila ga je sa silnim oduševljenjem, koje ju je
nosilo cijelim svijetom. Gospodin Pond imao je u njezinu slučaju veoma malo
poteškoća u izvlačenu priznanja da čak i čovjek koji odlazi u klub, ne mora
nužno biti ubojica. Premda to objašnjenje, dakako, bijaše manje osobno i
intimno, nego u slučaju razgovora s Joan (o kojoj je uvijek
43
odbijao i riječ reći), strastvena Artemis nastavila je dobivati njegovu
naklonost zbog svoje razboritosti i dobroćudnosti. Shvatila je poantu glede reda
u predmetu razgovara i njegov mogući efekt na njezin vlastiti um. I tako je
diplomacija gospodina Ponda bila uspješna. Sve tri dame, bez obzira na razinu
ozbiljnosti ili koncentracije, poslušale su njegovu teoriju o tome što je
Gahagan rekao. I sve su se složile kako postoji velika mogućnost da je to i
rekao. Taj je dio njegove zadaće završio. Gospodin Pond malo je predahnuo, možda
da se sabere prije nego se prihvati svoje zadnje dužnosti, a koja takoñer
uključivala je posjetu dami. Moglo bi se shvatiti i njegovo odustajanje, jer
odlazak ondje do te visoke, zloguke kuće, gdje je još uvijek njegova udovica
sama živjela - velika Olivia, kraljica tragedije, sad dvostruko tragična —
uključivao je prelaženje zlosretnim vrtom gdje bio je ležao umoreni čovjek.
Ne bez gnušanja, prešao je preko mračnoga kuta iza vrata i ispod svetoga drva
gdje je jadni Fred Feversham bio nasmrt uboden samim vrškom mača. Kad se
nakrivljenom stazom popeo do ulaza u usku, ciglenu kuću, koja se nad njim
Page 15
16. Paradoksi gospodina Ponda
nadvila poput tornja, tamna nasuprot zvijezda, pomislio je na poteškoće mnogo
dublje, nego su to bila beznačajna umišljena protuslovlja Gahaganovih rečenica.
Postojalo je pravo pitanje iza svih tih gluposti, i tražilo je odgovor. Netko je
ubio nesretnoga Fredericka Fevershama, a postojali su neki stvarni razlozi za
usmjeravanje sumnje na Gahagana. Napokon, on je bio sklon provoditi cijele dane,
kao i većinu noći, s tim glumicama. Ništa se nije činilo toliko strašno
normalno, toliko odvratno vjerojatno, nego da ih je Feversham iznenadio, pa su
potražili krvavi izlaz. Gospoña Feversham često bila je usporeñivana s gospoñom
Siddons. Njezino izvanjsko ponašanje uvijek je bilo puno dostojanstva i
diskrecije. Skandal za nju ne bi bio reklama,
44
kao za Violet Varney. Ona je doista imala jači motiv od druge dvije... Ali,
dobri Bože, one to nikad ne bi napravile! Pretpostavimo da je Gahagan doista
nevin... koja li je tome cijena! Koje god da bile njegove slabosti, on bio je
baš poput čovjeka koji bi prije visio kao džentlmen, nego dopustio dami... Pun
grožnje pogledao je gore toranj od mračnih cigla pitajući se hoće li susresti
ubojicu... Onda je bijesno otpisao morbidnost i ponovno pokušao usredotočiti se
na činjenice. Konačno, što je to bilo protiv Gahagana ili udovice? Učinilo mu
se, kad se prisilio na hladno sagledavanje, da je sve to ovisilo o vremenu.
Gahagan zasigurno mnogo vremena provodio je s Olivijom. To je zbilja bio jedini
izvanjski dokaz njegove strasti za njom. Dokazi njegove strasti za Joan, u
stvari, bili su posebice izvanjski. Pond se mogao zakleti kako je Irac doista
bio zaljubljen u Joan. Vješao joj se oko vrata, a ona, shodno prihvaćenim
standardima moderne mladeži, objesila se oko njegova. Meñutim, ti susreti, netko
bi mogao reći i sudari, bijahu toliko kratki koliko i blistavi. Zašto je onda
ljubavnik s toliko uspjeha želio odlaziti i provoditi toliko vremena s mnogo
starijom ženom? Ta su ga razmišljanja pretvorila u automat koji je nesvjesno
prošao pokraj slugu, pa stubama u posebnu sobu gdje je zamoljen neka pričeka
gospoñu Feversham. Nervozno, uzeo je jednu staru pohabanu knjigu, koja je očito
bila iz vremena kad je glumica išla u školu, jer na predlistu pisalo je pravom
ñačkom rukom: 'Olivija Malone.' Možda je velika šekspirijanska glumica vukla
porijeklo od velikog šekspirijanskog kritičara. Kako bilo, morala je biti
Irkinja... barem što se tradicije tiče... Dok je bio nagnut nad otrcanom knjigom
u mračnom predsoblju, u njegovoj glavi bljesne bijela zraka spokoja i konačne
spoznaje kako priča završava, taj posljednji paradoks gospodina Ponda. Osjećao
je potpunu, duboku izvjesnost. Jedina riječ koja
45
ju je mogla izraziti brzo se ispisala po njegovu umu u zbunjujućoj jezgrovitosti
hijeroglifa.
"Ljubav nikad ne treba vrijeme. Ali prijateljstvo uvijek treba vrijeme, sve do
duboko poslije ponoći."
Kad je Gahagan napravio te sulude stvari koje su objavile njegovu predanost
Joani Varney, oni jedva da su koristili kakvo vrijeme. Kad je pao na nju s
padobranom dok je izlazila iz crkve u Bour-nemouthu, pad je naravno trajao veoma
kratko. Kad je poderao povratnu kartu koja stoji stotine funta da bi s njom
ostao pola sata duže u Samoai, bila je riječ samo o pola sata. Kad je preplivao
Hellespont po uzoru na Leandera, napravio je to za točno trideset pet minuta.
Ali ljubav je takva, ona je stvar velikih trenutaka, i počiva na sjećanjima na
trenutke. Možda se radi o krhkoj iluziji, a možda je, u drugu ruku, vječna i
onkraj vremena. Ali prijateljstvo jede vrijeme. Ukoliko je jadni Gahagan uistinu
imao pravo intelektualno prijateljstvo, onda je vodio razgovore duboko u noć. A
što je vjerojatnije, nego da ga je Gahagan imao s irskom glumicom koju poglavito
zanimao je Shakespeare? Još dok je razmišljao o tome, začuo je bujan i nejasan
irski glas Olivije, koja mu je izražavala dobrodošlicu. Znao je daje u pravu.
"Jeste li znali", zapitala je udovica žalobno se smješkajući kad je on taktično
poveo razgovor mimo izražavanja žaljenja glede kapetana Gahagana, "jeste li
znali da mi jadni Irci imamo tajnu manu? Ime joj je poezija — možda bih trebala
reći da se to obično naziva recitiranje. Suzbija je policija u svim engleskim
salonima - to je ono najgore što Irac može napraviti. Ljudima u Londonu nije
dopušteno jedan drugome cijelu noć recitirati poeziju kao što je to u Dublinu.
Jadni Peter običavao je dolaziti k meni i do jutra recitirati Shakespearea. Ali
na kraju sam ga morala odbiti. Kad muškarac
46
dolazi k meni i gnjavi s recitiranjem Romea i Julije u cijelosti, to onda više
nije šala. Ali, znate kako je — Englezi ne žele jadnome momku dopustiti da
recitira Shakespearea."
Gospodin Pond veoma je dobro shvaćao kako je to. On je jako dobro poznavao ljude
da zna kako čovjek mora imati prijatelja, po mogućnosti prijateljicu, za
Page 16
17. Paradoksi gospodina Ponda
razgovor dok se ne razdani. Poznavao je jako dobro Dablinčane da zna kako ni
vrag ni vatra neće ih spriječiti u recitiranju stihova. Sve one crne, morbidne
misli o ubojstvu, koje su ga mučile u vrtu, bijahu odagnane s tim prvim zvukom
tog jakog, dobroćudnog glasa Irkinje. No malo kasnije misli su se ponovno počele
pojavljivati, no ne toliko mračne. Dakle, kao što je prije rekao, netko je ubio
jadnog Freda Fevershama. Bio je sasvim siguran da to nije učinila Fevershamaova
žena. Bio je sasvim siguran da to nije učinio Gahagan. Te je večeri otišao kući
cijelo vrijeme preokrećući isto pitanje, ali samo jedna noć bijaše nemirna. Jer
sljedećega dana u novinama se pojavila vijest o neobjašnjivom samoubojstvu
gospodina Lukea, iz veoma dobro poznate tvrtke Masters, Luke and Masters.
Gospodin Pond tad blago sebe ukori što nije pomislio na očiglednu činjenicu,
koja kaže da čovjek koji neprestance unesrećuje i razdire ljude, jer bio je
prevaren, možda jednog dana može otkriti da je njega prevario njegov vlastiti
odvjetnik. Feversham pozvao je Lukea na ponoćni sastanak u vrtu da mu to kaže.
Ali gospodin Luke, čovjek osjetljiv na svoj profesionalni glas, poduzeo je veoma
brze korake da to gospodin Feversham ne kaže i nekome drugome.
"Zbog toga se osjećam veoma loše", rekao je gospodin Pond krotko i gotovo
plašljivo. "Prilikom našeg zadnjeg susreta mogao sam primijetiti da je već grdno
prestrašen. I, znate što, veoma sam siguran kako sam ja bio taj koji ga je
prestrašio."
47
KAD SE DOKTORI SLOŽE
Paradoksi gospodina Ponda bijahu veoma osobiti. Bijahu to, u stvari,
paradoksalni izazovi čak i po zakonu paradoksa. Paradoks se definira kao istina
postavljena naglavačke da privuče pažnju. Paradoks se brani na temeljima gdje
pomodne zablude čvrsto stoje na svojim nogama, jer nemaju glava da se na njih
postave. No mora se priznati kako pisci, poput svih ostalih prosjaka i
šarlatana, često pokušavaju privući pažnju. Napisu oni očevidnu izazovnu opasku
u jednoj jedinoj rečenici drame, na početku ili kraju odlomka -kao kad gospodin
Bernard Shaw napiše: Zlatno je pravilo da nema zlatnoga pravila. Ili kad Oscar
Wilde primijeti: Mogu se oduprijeti svemu, osim iskušenju. Ili još nejasnija
izjava (nećemo ga sad i ovdje imenovati čineći pokoru zbog njegova grijeha u
blagorodnu trudu veličanja vrlina gospodina Ponda) izrečena u obranu hobija i
amatera i običnih bedaka kao što je on sam: Ako je neku stvar vrijedno
napraviti, vrijedno ju je napraviti loše. Do tih dubina potonu pisci. Onda im
kritičari prigovore da žele postići efekt, a onda pisci odgovore: A što bismo,
dovraga, drugo i trebali činiti? Da postižemo jalovost? Ružne su to scene.
Meñutim, gospodin Pond pripadao je uglañenijem svijetu i njegovi su paradoksi
bili sasvim drukčiji. Bilo je krajnje nemoguće zamisliti gospodina Ponda kako
dubi na glavi. Kao što ga nije bilo moguće zamisliti na glavi, nije ga bilo
moguće zamisliti kao nekoga
48
tko želi privući pažnju. Bio je najmirniji čovjek na svijetu: bio je malen,
uredan grañanski sluga i ništa ne njemu ne bijaše posebno, osim brade koja nije
izgledala samo staromodno, nego i nekako strano, možda malo francuski, premda
bio je on čistokrvni Englez. No kad smo kod toga, francuska je doličnost mnogo
cjenjenija od engleske. Gospodin Pond, u neku ruku kozmopolit, bio je krajnje
doličan. Još je jedna stvar povezana s njim bila pomalo francuska, a riječ je o
ujednačenom mrmoru njegova govora - žuboreće monotono pričanje koje nikad ne
zapljuskuje o samoglasnike. Tim ujednačenim tokom, punim uglañenih tračeva o
Beču, jednom je bio zabavljao jednu damu. Pet minuta kasnije veoma bijela lica
pridružila se svojim prijateljima. Šapnula im je zapanjujuću tajnu da je blagi
maleni čovjek lud. Neobično u njegovu pričanju bilo je sljedeće: u sredini
ujednačeno smislena toka odjednom pojave se dvije-tri riječi koje jednostavno
učine se besmislenima. Izgledalo je to kao da se iznenada pokvario gramofon.
Bijaše riječ o besmislici za koju se činilo da je govornik sam ne primjećuje, pa
su tako i njegovi slušatelji teško opažali da je toliko prirodan govor
besmislen. Zato onima koji su to opazili, učinilo bi se da je rekao nešto kao:
"Naravno, nije imao noge, pa je u utrci hodača lako pobijedio". Ili: "Nije bilo
ničeg za piti, pa su svi odmah bili pijani". Općenito govoreći, samo su ga dvije
vrste ljudi zaustavljale pogledima ili pitanjima: oni jako glupi i oni jako
pametni. Glupi zato što je sama apsurdnost nadmašivala njihov nivo inteligencije
i zbunjivala ih - bijaše to po sebi primjer istinitosti paradoksa. Jedini dio
njegova govora koji su mogli razumjeti, bio je onaj koji nisu razumjeli. A
pametni su ga zaustavljali stoga jer su znali kako iza svake od tih čudnovatih,
zbijenih kontradikcija krije se veoma čudnovata priča... poput čudnovate priče
koja će ovdje biti ispričana.
49
Page 17
18. Paradoksi gospodina Ponda
Njegov prijatelj Gahagan, taj crvenožuti div i pomalo drski irski kicoš, izjavio
je kako Pond umeće te besmislene fraze samo da bi provjerio slušaju li ga
njegovi slušatelji. Pond nikad to nije potvrdio i njegovi motivi ostaju
misterija. Ali Gahagan je izjavio da postoji i cijelo pleme modernih žena,
intelektualki, koje nisu naučile ništa, osim umjetnosti pokazivanja govorniku
usrdna i pažljiva lica, a iza njih umovi su im veoma rasijani, pa će neke
rečenice kao: "Kad su se našli u Indiji, naravno da su posjetili Toronto", proći
bezbolno kroz jedno uho unutra, a drugo van, i neće unutra poremetiti obrazovanu
pamet.
Dogodilo se to tijekom skromne večere koju je stari Wotton priredio za Gahagana,
Ponda i ostale, gdje ćemo baciti prvo svjetlo na pravo značenje tih divlje
umetnutih riječi tog toliko krotkog pripovjedača. Bijaše istina, s time ćemo
započeti, kako je gospodin Pond, usprkos svojoj francuskoj bradici, imao krajnje
englesku naviku pretpostavljanja, iz poštovanja prema ljudima, da bi mogao biti
pomalo dosadan. Nije volio pričati dugačke i opsežne fantastične priče o sebi,
kakve je pričao njegov prijatelj Gahagan, premda je Pond stvarno uživao kad ih
je Gahagan pripovijedao. Sam Pond imao je veoma čudesna iskustva, no kako od
njih ne bi pravio dugačke pripovijesti, one su izgledale kao kratke
pripovijesti. A te su kratke pripovijesti bile toliko kratke da bijahu krajnje
nerazumljive. U pokušaju da pojasnimo tu neobičnost, najbolje je početi s
najjednostavnijim primjerom, kao s grafičkim prikazom u početnici iz logike. I
ja ću započeti s kratkom pričom, koja se sakrila u kraćoj frazi, a koja je te
večeri u tolikoj mjeri zbunila jadnoga Wottona. Wotton je bio staromodni
diplomata od one vrste koje se čine to racionalnijima, što se više trude biti
meñunarodnima. Premda daleko od toga da je bio militarist, bio je veoma militan-
50
tan. Slijedio je korak isprekidanim rečenicama ispod ukočenih sivih brkova. Imao
je veći podbradak od čela.
"Rekli su mi", reče Wotton, "kako su Poljaci i Litvanci sklopili sporazum glede
Wilna. Stari je to sukob, naravno, ali isti su oni i jedni i drugi."
"Pravi ste Englez, Wottone", rekao je Gahagan. "i vi od srca kažete da su svi ti
stranci isti. U pravu ste ako mislite da svi mi nismo kao vi. Engleska ima
najluñe ljude na svijetu, ali koji znaju da su svi drugi ludi. No mi se katkad
razlikujemo jedni od drugih, znate. Čak i mi u Irskoj poznati smo po tome da se
razlikujemo jedni od drugih. Pa vidite kako Papa osuñuje boljševike, ili kako je
Francuska revolucija raskinula sa svetim rimskim carstvom, a vi ćete od srca
reći kakve razlike ima izmeñu vrata i šije."
"Nema razlike", rekao je Pond, "izmeñu vrata i šije. Sjećate se kako je jasno
zabilježeno da su postigli sporazum. Ali sjetite se oko čega su se
sporazumjeli."
Wotton pogleda pomalo zbunjeno, a onda napokon progunña: "Pa ako su ti momci
postigli sporazum, nadam se da će biti malo mira."
"Smiješni su ti sporazumi", rekao je Pond. "Nasreću, ljudi općenito žive u
neslozi, a onda mirno umru u svojim krevetima. Ljudi se jako rijetko u
potpunosti i konačno sporazume. Znam ja dvoje ljudi koji su se u tolikoj mjeri
sporazumjeli da je jedan ubio onog drugog. No, što se tiče pravila..."
"'Sporazumjeli su se u tolikoj mjeri'", reče Wotton zamišljeno. "Zar vi... jeste
li sigurni da niste mislili reći: 'Posvañali su se u tolikoj mjeri'?"
Gahagan se oglasio nekom vrstom dubokog bučnog smijeha.
51
"Oh, ne", rekao je, "nije to mislio. Ne znam što dovraga to znači, ali nije
mislio ništa toliko smisleno."
Meñutim, Wotton, na svoj dosadan način, i dalje je pokušavao natjerati govornika
na smislenu izjavu. Ishod je bio takav daje gospodin Pond bio natjeran na
nevoljko objašnjavanje onoga što je zbilja mislio, pa čujmo onda cijelu priču.
Misterij je isprva bio sadržan u jednom drugom misteriju: neobičnom ubojstvu
gospodina Jamesa Haggisa iz Glasgowa, koje je prije ne toliko godina punilo
škotske i engleske novine. Na prvi pogled radilo se o čudesnoj priči, koja bila
je uvod u još neobičnije dogañaje. Haggis je bio uvaženi i bogati grañanin,
gradski vijećnik i crkveni pokrovitelj. Nitko neće zanijekati kako je u
obavljanju tih dužnosti katkad bio nepopularan. No, njemu u prilog, često je bio
nepopularan zbog svoje odanosti nepopularnim načelima. Bio je on sorta staroga
radikala što je krući i staromodniji od bilo kojega Torijevca. U duhu načela
teorije troškova i reforme, uspio je dokazati kako je gotovo svaka reforma
preskupa u smislu smanjenja troškova. Tako se tijekom krize našao sam u
opoziciji sveopćoj podršci danoj izvrsnoj kampanji doktora Campbella glede borbe
protiv epidemije u siromašnim četvrtima. No izvući zaključak na osnovu ekonomije
da on bio je demon koji se naslañivao prizorima umiruće djece, možda je
Page 18
19. Paradoksi gospodina Ponda
pretjerano. Slično tome, bio je istaknuti član Prezbiterijanskoga vijeća, gdje
je odbijao sve moderne kompromise logikom Kalvinizma. Ali izvući zaključak daje
on zapravo držao da su svi njegovi sugrañani prokleti i prije nego su se rodili,
bila je suviše uskogrudna interpretacija teološke teorije. S druge strane, bio
je, što je svima poznato, pošten u poslu, vjeran svojoj ženi i obitelji i takva
bijaše opća reakcija koja je išla u prilog sjećanju na njega kad je nañen
probodena srca u rijetkoj travi malenog,
52
mračnog crkvenog groblja što se nalazilo uz njegovo omiljeno mjesto molitve.
Bijaše nemoguće zamisliti gospodina Haggisa upletena u bilo kakvu romantičnu
avanturu koja bi prizivala oštricu ili kakvu romantičnu vezu koju bi prekinuo
bodež. Bio je ubijen nožem i ostavljen nepokopan meñu pokopanima, a to je,
vladalo je opće mišljenje, bila pretjerana kazna za uskogrudnog staromodnog
škotskog trgovca.
Zbilo se da je Pond bio na malenoj zabavi gdje se povela velika rasprava o tajni
tog ubojstva. Njegov domaćin, lord Glenorchy, imao je hobi čitanja knjiga o
kriminalistici. Njegova domaćica, lady Glenorchy, imala je manje škodljivi hobi
čitanja mnogo pouzdanijih i znanstvenijih knjiga koje se zovu detektivski
romani. Bijahu ondje, kako su prenijele novine, major MacNabb, šef policije i
gospodin Lancelot Browne, sjajni londonski odvjetnik koji je držao kako će manje
dodijavati kao advokat, nego da se pravi kako je detektiv. Meñu nazočnima,
takoñer, bio je poštovani i ugledni doktor Campbell, čiji rad s siromašnima
dosad nije bio dolično pohvaljen, i njegov mladi prijatelj, imena Angus, za
kojega se držalo kako ga trenira i vježba za njegove medicinske ispite i
znanstvenu karijeru.
Odgovorni ljudi po prirodi stvari vole biti neodgovorni. Svi su ti ljudi
privatno obožavali nabacivati svoje teorije o ubojstvu jer za njih nisu morali
odgovarati u javnosti. Odvjetnik, humani čovjek, obožavao je osuditi nekoga koga
nije trebao objesiti. Kriminalist je bio očaran analiziranjem ludosti nekoga za
koga nikad ne bi mogao dokazati da je luñak. A lady Glenchory veselila je
mogućnost da jadni gospodin Haggis (od svih na svijetu) bude glavni lik napeta
romana. Smiješni pokušaji učinjeni su da se riješi zločin nad poslanikom
ujedinjenih prezbiterijanaca, nepopravljivim kalvini-
53
stom a moguće da je nožem bio proboden i ortodoksni luteran, lord Glenorchy bio
je ozbiljniji, nećemo reći dosadniji. Budući da je iz svojih kriminalističkih
knjiga saznao veliko otkriće znanosti, koje kaže da su mentalne i moralne
deformacije pronañene samo kod siromašnih ljudi, pretpostavio je da se radi o
lokalnoj zavjeri komunista (svi deformiranih palčeva i ušiju) i svoju je maštu
usmjerio na glavnog gradskog socijalističkog huškača. Gospodin Angus drznuo se
biti drukčiji: njegov je izbor pao na staru propalicu ili profesionalnog
kriminalca, svima poznata, koji je utjelovljivao strašne stvari, samo ne
socijalističko huškanje. A onda je poenta s poštovanjem prepuštena sjedokosom i
mudrom starom liječniku, koji je iza sebe imao cijeli jedan životni vijek
dobrotvorna i predana rada. Jedan od mnogih načina, na koji se činilo da doktor
Campbell izranja iz starijeg i možda poštenijeg svijeta, bila je činjenica da
nije samo govorio škotskim naglaskom, nego je zapravo govorio škotski. Njegov će
govor zato biti prikazan s odreñenim poteškoćama, nesigurno i isprekidano.
"Je, pitali bute vi ko je vbil Jamiea Haggisa? A ja vam pošteno velim da ne dam
ni pol pare kaj bi doznal koje vbil Jamiea Haggisa. A da znam, ne bi rekel. Nema
sumnje da boli to kaj naše prijatelje i dobročinitelje, prave humaniste, niko ne
spominje ni ne slavi i da ovaj, ko ni zidari kaj su zazidali veliku katedralu i
veliki pjesniki kaj su napisali naše balade o Otterburnu i SirPatricku Spensu,
koji je uspel izvesti veste dele ubojstva Jamie Haggisa, v ovome svetu ne-mre
dobiti naše priznanje, pa čak je i moguće da zapadne v poteškoće. Zato ja ne
budem ništ govoril, osim da ja dugo iščem čoveka prave pameti i pravoga
domoljuba."
Onda je uslijedila ona tišina u kojoj ljudi nisu sigurni bi li se smijali
namjernom izvrdavanju mudrosti. No prije nego im je to
54
pošlo za rukom, mladi Angus, koji je svoj pogled zalijepio za velečasnog
učitelja, progovorio je gorljivošću strastvena učenika:
"Ali nećete reći, doktore Campbell, da je ubojstvo opravdano ako su neki
postupci ili mišljenja ubijenoga pogrešni?"
"Je, ako su dovoljno pogrešni", odgovorio je spokojno dobrohotni doktor
Campbell. "Ali, nisme mi ti teri budemo dovoditi v pitanje kaj je dobro, a kaj
nije. Saluspopuli suprema lex"
"Ne dolazi li u pitanje deset zapovijedi?" pitao je mladi čovjek zapaljena lica,
Page 19
20. Paradoksi gospodina Ponda
što je još više naglasila njegova crvena kosa koja je na njegovoj glavi stršila
poput ukočene vatre.
Svetac sociologije srebrne kose nastavio ga je promatrati sa sasvim dobrohotnim
smiješkom, ali kad mu je odgovarao, u njegovim očima pojavi se neobično svjetlo:
"Je, deset zapovedi dolazi v pitanje. A mi doktori za osnovu imame test
inteligencije."
Je li bila riječ o slučajnosti ili je ozbiljnost teme dotaknula intuiciju lady
Glenorchy, no u tome trenutku ona upadne:"
"Pa ako nam doktor Campbell to ne želi sam reći, držim kako se svi moramo držati
vlastitih sumnji. Ne znam volite li zapaliti cigaretu u sredini večere, za mene
je to moda na koju se ne mogu naviknuti."
Kad je to rekla, gospodin Pond bacio se na naslon stolca mnogo nestrpljivijim
pokretom nego je inače sebi dopuštao.
"Naravno, napravit će to", rekao je umjereno eksplozivno. "Cijenjeni su i drži
ih se veoma taktičnim kad to čine."
"Kad netko čini što?" reče Wotton. "O čemu, zaboga, vi sad pričate?"
"Govorim o domaćicama", rekao je Pond kao u bolu. "Dobre domaćice. Stvarno
uspješne domaćice. One će upasti u razgovor
55
na temelju teorije da bilo gdje može biti prekinut. A po ispravnoj definiciji
dobre domaćice potiču razgovor dvoje ljudi kad ga oni neće više voditi, i
prekidaju ih kad počnu shvaćati da ga hoće. Ali katkad počine strašnu,
smrtonosnu štetu. Shvaćate, zaustavljaju razgovore koje nije vrijedno ponovno
započeti. Ali to je grozno, poput ubojstva."
"Ma ako razgovor nije vrijedan da ga se ponovno započne, zašto bi ga bilo
strašno prekinuti?" zapitao je savjesni Wotton i dalje marljivo tragajući.
"Pa, baš zato ga je strašno prekinuti" odgovorio je Pond gotovo otresito za
toliko uglañena čovjeka. "Razgovor može biti svet jer je toliko lagan, toliko
beznačajan, toliko trivijalan, ako baš hoćete — u svakom slučaju, krhak i
neotporan na uništavanje. Naprasno prekinuti njegov život gore je od ubojstva -
to je čedomorstvo. Kao ubijanje djeteta koje želi živjeti. Ne može se oživjeti,
premda jedan je ustao od mrtvih. Pravi lagodni razgovor, kad jednom bude
razlomljen na komadiće, nikad se više ne može popraviti, jer čovjek ne može više
pronaći sve njegove dijelove. Sjećam se sjajna razgovora kod Trefusisa koji je
započeo zato što je grom udario iznad kuće, mačka je zavijala u vrtu, a netko je
rekao neslanu šalu glede katastrofe. U tom je trenutku Gahagan počeo sa
savršenom, divnom teorijom čije izvorište bijaše u mačkama, katastrofama i svemu
ostalome, te je nastavio sjajno pričati o političkim pitanjima ostatka Europe."
"Mislim da o pitanju Katalonije", rekao je Gahagan smiješeći se, "ali bojim se
da sam zaboravio svoju divnu teoriju."
"Upravo to i govorim", rekao je Pond smrknuto. "Samo onda mogla je biti započeta
i mora da je bila sveta jer nije bila vrijedna da je se ponovno započinje.
Domaćica nam je sve izbrisala iz naših
56
glava i imala je obraza poslije reći da o tome možemo porazgovarati kojom drugom
prilikom. Jesmo li? Jesmo li mogli potpisati sporazum s oblakom da se razlomi
baš iznad krova i uhvatiti mačku u vrtu i u pravom trenutku povući je za rep te
Gahaganu dati baš toliko šampanjca da se nadahne teorijom toliko šašavom da ju
je već zaboravio? Samo tad i nikad više rasprava mogla je započeti, a veoma loš
rezultat nastao je zbog njezina prekidanja. Meñutim, kako se kaže, to je druga
priča."
"Morat ćete nam je ispričati drugi put", reče Gahagan. "Sad sam još uvijek
znatiželjan glede čovjeka koji je ubio drugoga čovjeka zato što se ovaj s njim
sporazumio."
"Da", suglasio se Wotton, "udaljili smo se od teme, zar ne?"
"To je gospoña Trefusis rekla", promumljao je Pond tužno. "Mišljenja sam kako ne
možemo svi mi osjetiti svetost pravog ispraznog razgovora. Pa ukoliko ste doista
zainteresirani za drugu stvar, nemam ništa protiv o njoj progovoriti, premda ne
bih vam još rekao kako sam je zapravo saznao. To je povjerljiva stvar - zove se
ispovijed. Oprostite mi na mojoj malenoj upadici o taktičnoj domaćici, ali u
njoj ima nešto od onoga što će uslijediti i imao sam razlog što sam je spomenuo.
Lady Glenorchy sasvim mirno promijenila je temu ubojstva s temom cigareta, i svi
su isprva osjetili da smo završili s veoma zabavnom, malenom nesuglasicom o
deset zapovijedi. Puka tričarija, previše lagana i mlaka da bi ponovno pojavila
se u našim mislima u neko drugo vrijeme. No postoji jedna druga tričarija koja
se poslije jest pojavila u mojim vlastitim mislima te je zadržala moju pažnju na
ubojstvu o kojem sam pravovremeno mogao malo porazmisliti, kako to De Quiencey
veli. Sjećam se kako sam jednom
Page 20
