1. NEŠTO POPUT AUTOBIOGRAFIJE
Rođen u Splitu , davno u mjesecu srpnju, živim i radim u Zagrebu. Bavim se dugi niz godina
rasvjetom spomenika kulture i starih gradova, sakralnih objekata također, kao inženjer
elektrotehnike,diplomirao u Zagrebu. Radim kao slobodnjak /prokurista/ preko firme za
projektiranje rasvjete i grafički dizajn „LUXING“ d.o.o. Zagreb.
U svojoj dugogodišnjoj praksi osvjetljavao sam brojne monumente, povijesne jezgre gradova,
sakralne objekte…….., kada sam započeo sa rasvjetom grada Hvara, za koje sam ostvarenje
dobio nagradu i specijalizaciju u Engleskoj.
Sjajni primjerci graditeljske baštine u Hrvatskoj, a i u susjednim nam zemljama, predstavljaju
dokaz povijesnog, stvaralačkog i civilizacijskog slijeda, potvrdu identiteta, njegovanje
duhovnih vrijednosti…
Upozoravati svjetlom na te objekte i cjeline, nerijetko naročitih graditeljskih i simboličkih
vrijednosti : splitski Peristil, dubrovačke Zidine, porečka Eufrazijana…., spomenici sa popisa
svjetske kulturne baštine, također kotorske Bedeme, piranski Tartinijev trg, bledski Stari
grad…. ili specifične urbane cjeline, poput zagrebačkog Gornjeg grada, gdje sam svojim
projektom revitalizirao plinsku rasvjetu tog autentičnog prostora, mostarski Kujundžiluk ,
sarajevsku Baščaršiju, pa raritetne komplekse poput slunjskih Rastoka ili Bogdanovićevog
spomen groblje u Mostaru…… na kojim sam projektima radio, složen je i nadasve kreativan
zadatak i predstavlja stalan izazov. Trenutno radim na projektu rasvjete, javne i spomeničke,
povijesne jezgre Varaždina.
O svojim iskustvima, sa područja svjetlotehnike, često pišem u časopisima i dnevnim
novinama. Tiskao sam i neveliku knjigu SVJETLO CRKVE o rasvjeti sakralnih objekata, te
nekoliko brošura: SVJETLA ISTRARSKIH KASTILJERA, SVJETLA ZAGREBA ,
IGRA SVJETLA I SJENE, NEKA SVIJETLI NJIMA UPRKOS…….. Također i jedan
serijal u stručnom časopisu na oko 100 stranica ukupno naslovljen VRIJEDNI AMBIJENTI
I RASVJETA. Pred tiskanjem mi je i zbirka eseja o svjetlu naslovljena sa SVJETLOST,
FORME, BOJE. U namjeri da istaknem važnost urbane rasvjete, i potrebu isticanja
specifičnih i prepoznatljivih vrijednosti graditeljske baštine pomoću svjetla, povremeno
držim predavanja u Hrvatskoj i izvan nje, posljednje u Varaždinu,a prije toga u Črnomlju u
Sloveniji.
Radi propagiranja struke, koja je na izvjestan način marginalizirana, bar u Hrvatskoj,
organizirao sam i neke izložbe na tu temu, primjerice: NOVA PLINSKA RASVJETA
GORNJEG GRADA, 1988. i na istu temu SVJETLA GRADECA 2012. u Zagrebu, i
SVJETLA MEDITERANA , godina 1992,1993. u, redom : Piranu, Splitu, Dubrovniku i
Hvaru, te najnoviju SVJETLA SPOMENIKA, u rujnu 2014. i veljači 2015. u Zagrebu.
Baveći se dugi niz godina rasvjetom spomenika, fotografija mi je služila kao nužna podloga
za rad. To je nesumnjivo bio koristan trening za ruku i oko. Otuda je trebalo načiniti posve
mali korak da se uroni u jedan čudesan svijet koji bilježi fotografija. To je uzbudljivi svijet
ljepote koje ne nedostaje. Treba samo gledati !
Fasciniran svjetlom, od prvog reflektora kojeg sam postavio davno osvjetljavajući Franjevački
samostan u jednoj pitomoj hvarskoj uvali, kročivši potom dosta kasno u svijet fotografije,
krenuo sam zatočiti svojim objektivom i svjetlost samu, kako kaže i naziv prve moje izložbe
1

2. održane u Karlovcu 2002. ZATOČENA SVJETLOST . Znači svjetlost kao cilj. Uhvatiti
svjetlosne zrake, igre i lomove svjetla, paletu boja u nekim naročitim medijima: vodi,
izmaglici, prašini, dimu…,najčešće, gdje se ona,svjetlost, „materijalizira“, moguće ju je
„dohvatiti,“stvarajući čudesne efekte. No, svjetlost kao sredstvo, a ne kao cilj, daje puno veće
mogućnosti, otkrivajući, gradeći, oblikujući, ističući forme, boje, prostornost…Spomenuta
karlovačka izložba dogodila se je poslije dviju prethodnih „popratnih“ izložbi u Sarajevu
2000. i Sisku 2001., prva uz predavanje „SVJETLA GRADA „ i druga usputna uz izložbu
iz struke „RASVJETA SISKA „.
Potom su došle izložbe u Osijeku, prva od mnogih u nizu u Zagrebu, pa Mostaru, Splitu,
Rijeci, Sarajevu, Novom Mestu u Sloveniji…..
Izložbom u Zagrebu provokativno nazvanom ZAGREB KAKVOG NE VOLIM 2006.,
pokušao sam upozoriti i na ono ružno lice grada, kojeg ipak ne bi trebalo mijenjati, već samo
umiti. To pak znači relativno malo novca, ali puno ljubavi…..Ta je izložba, zbog svoje
aktualnosti, potom krenula, u sažetom obimu, kružiti pa zagrebačkim GRADSKIM
KNJIŽNICAMA , u ukupno 12 njih, da bi potom taj materijal počeo prikazivati putem
slajdova. To je bila moja prva tematska izložba.
Izložbom SARAJEVU U POHODE s podnaslovom Gradovi nadživljuju rušitelje u Zagrebu
godine 2007., nastalom „usput“, u tijeku rada na projektima rasvjete Sarajeva, svjedočio sam
o svojoj fascinaciji tim šarmantnim gradom, ali i potresenošću uslijed njegovog stradanja, čije
su rane još uvijek vidljive. Ta je izložba potom naredne godine ponovljena u Rijeci i Sarajevu.
Godine 2009. postavio sam izložbu"S.O.S. za dvorac Jakovlje" u Zagrebu i u nedalekom
Jakovlju. Dvije su namjene te izložbe, kako je pisala Branka Hlevnjak, obje upućene javnosti i
mjerodavnim službama:"Prva je potresna i zvonka: SOS za dvorac Jakovlje! Druga je
afirmativna: u POHVALU parka skulptura Jakovlje i njegove kiparske kolonije".
SAGA O JEZERU priča o jezerima na Savici u Zagrebu bila je tema moje izložbe godine
2010. , koja se je potom ponovila u 5 Gradskih knjižnica. Namjera je potpisanog bila pomoći
u očuvanju tog kompleksa „divljine“, u, zamalo, samom srcu Zagreba. Da se to stanište ptica
močvarica, i privlačno boravište mnogih zaljubljenika prirode, ne bundekizira, ili kako je
jedan duhoviti ribič kazao ne bandićizira.To je zagrebački svojevrsni Kopački rit u malom,
koji se nažalost pretvara u baruštinu.
Izložbu nazvanu SVJETLA GRADECA postavio sam 2012.Upozoravam na raritetnu plinsku
rasvjetu Gornjeg grada koja je u upotrebi u kontinuitetu od godine 1863. i koja je godine
1993. obnovljena prema projektima potpisanog. Prema podacima Zagreb je samo jedan od 3
grada u Europi gdje je plinska rasvjeta ostala neprekidno u funkciji. Ona je jedan od amblema
Gornjeg grada, jednako kao i čuveni „kubusi“ arhitekta Huga Ehrlicha iz godine 1911. na
Strossmayerovom šetalištu i Zakmardijevim stubama, koje se svjetiljke smatraju možda i
najljepšima u Hrvatskoj.
Izložba nazvana HIŽE LESENE ili Ljepota koja nestaje u pripremi je i trebala bi se, bude li
prilike, uskoro održati. Tema je turopoljske tradicijske kuće, koje se ističu skladom oblika i
prirodnog materijala, i koje bi trebalo, onoliko koliko se može, sačuvati od daljnjeg
propadanja. U pripremi je također i zanimljiva priča o zagrebačkim donjogradskim dvorištima
nazvana SKRIVENE PERSPEKTIVE koja bi se uskoro također trebala održati u Zagrebu. To
je jedan paralelni gradski prostor, zatomljen, dinamičan, i vrlo slikovit. U Ilici je živo, u
okolnim se dvorištima živi, moglo bi kazati.
2

3. Svjetlost je, zna se, fenomen vida. Ono gradi, formira prostor koji nas okružuje. Bez svjetla ne
postoji svijet oko nas, nema ničega. Bez obzira na fizičko, realno postojanje materije, bez
obzira na naš memorijski „zapis“koji kaže drugačije, postoji samo ono što vidimo. Naravno to
je dobra prilika kako za one kojima je svjetlost cilj, kao i za one kojima je ono sredstvo. Iz
svega navedenog vidi se da je moguće prakticirati jedno ili drugo, a ponekad i oboje.
Usput, dobitnik sam PLAKETE GRADA ZAGREBA za godinu 2012.kao zaslužni
građanin. U obrazloženju je stajalo:“Za izniman doprinos na području isticanja i
unapređenja ambijentalnih i kulturoloških vrijednosti unutar šireg područja grada
Zagreba“.
Josip Ušaj
U Zagrebu, srpanj 2015.
3