3. POGLED U PROŠLOST NEGOTINSKE KRAJINE
Krajina negotinska: jedan komad zemlje između Timoka, Dunava,
Ključa i Porečke planine. U Krajini (onuda ljudi ne kažu Krajina
Negotinska, nego samo Krajina: zašto oni i ne čuju da ima Krajina
i u Bosni, kao i Bošnjaci što ne čuju za ovu Krajinu), ima oko
pedeset sela, no nisu sva Srpska nego ima i Vlaškije, Srbi u Krajini
govore: zajac, ocat, željezo, grnac, dree (aljine), grajati (mesto
govoriti), kožina (mesto koža), ni (mesto nam), n.p. Da ni si ti živ
gospodaru (mesto da si nam živ). U Krajini je varoš (i mali gradić
što je zidao Pasmandžija) Negotin (dva sata od Dunava i od
Timoka), stare zidine Praovo (na Dunavu), izvor Caricina (od
prilike sat i po od Dunava i malo manje od Negotina), reka Zamna,
mali namastirić baš kod Negotina)...
Ovako je pisao Vuk Karadžić 1813, medjutim tragovi ljudi na ovim
prostorima sežu daleko u prošlost.
5. Hajduk Veljko Petrović je jedan od najpoznatijih srpskih junaka iz Prvog srpskog ustanka.
Bio je izuzetno hrabar i o njegovoj hrabrosti i junaštvu napisano je mnogo pesama.
Veljko je bio mršav i visok čovek. Imao je smeđu kosu i male brkove. Njegovi obrazi su
bili suvi i duguljasti, nos kukičast, a usta široka. Još kao dečak razlikovao se od svojih
vršnjaka. Draži mu je bio lov na divlje svinje i slušanje priča starijih od igre sa svojim
drugovima. Često je molio starije da mu pričaju priče o srpskim junacima i njihovim
bitkama sa Turcima. Maštao je o tome da i on kad poraste postane poznati srpski junak.
Pored priča o junacima obožavao je muziku, igru i pesmu. Njegov nemirni duh rano ga je
odveo u hajduke. Nije se plašio Turaka i rado je išao u boj sa njima. Svaki put pre odlaska u
bitku zvao je muzičare da mu sviraju i da ga pesmom isprate, a posle bitke voleo je da uz
muziku pije i dugo se veseli. Veljko je bio hrabar i pomalo neobičan. Bio je prek i svojeglav
i često je dolazio u sukob sa svojim starešinama. Zbog svog ponašanja brzo je postao
popularan i omiljen među srpskim narodom. Devojke su ga volele i maštale o njemu, a on
je svu svoju ljubav poklonio Čučuk Stani, svojoj drugoj ženi. Stana mu je bila slična i
pratla ga je svuda, čak i kada je išao u boj sa Turcima.
Iako je bio svojeglav i neposlušan starešine srpskih četa su u Veljka imale najviše
poverenja. Zvali su ga kad je bilo najteže, a on nikada nije izbegavao bitku. O njegovoj
hrabrosti svi su znali i često su ponavljali njegove reči: "Glavu dajem, Krajinu ne dajem!".
Hajduk Veljko je bio i ostao jedan od najvećih srpskih junaka.
6. Рођен је 9. јануара 1856. године у Неготину. Преци Стевана
Стојановића воде порекло из околине Прилепа уМакедонији, одатле
су досељени у село Мокрање. Завршио је гимназију у Зајечару;
уписао се на природно-математички одсек Велике школе. Као
гимназијалац био је члан Српског певачког друштва. Уз помоћ
Друштва, 1879. године отишао је на музичке студије у Минхен, код
Ј. Рајнберга. Привремено је прекинуо студије 1883, али их је
наставио 1884. у Риму, код Паризотија, а од 1885. до 1887. на
Конзерваторијуму у Лајпцигу.
Године 1884. постаје хоровођа певачког друштва Корнелијe.
Станковић, а 1887. године диригент Београдског певачког друштва.
Од 1887. до 1900. радио је и као наставник музике у Првој
београдској гимназији и Првој нишкој гимназији „Стеван Сремац“ а
од 1901. као предавач појања у Богословији. Заједно са Станиславом
Биничким и Цветком Манојловићем оснивач је прве сталне музичке
школе (1899) – Српска музичка школа у Београду (данашње име
„Мокрањац“), чији је директор био до своје смрти. Његовом
заслугом основан је први гудачки квартет у Србији