Prezentaciju izradio Petar Šimun Varnica, 6.a

2. •
Doselivši se na istoĉnu obalu Jadranskoga mora, Hrvati su se susreli s romanskim stanovništvom,
rimskom kulturom i latinskim jezikom, s kojim su se morali upoznati prelazeći na katoliĉanstvo, ali
i obavljajući drţavne poslove sa susjedima na zapadu.
•
Benediktinski su samostani u srednjem vijeku imali bitnu ulogu u širenju pismenosti u cijeloj
Europi, pa i u Hrvatskoj. U njima se njegovala latinica, a latinsko pismo je najstarije pismo
upotrebljavano u Hrvatskoj.
•
•
•
•
•
•
Tako su saĉuvani brojni spomenici na latinskom jeziku i latinici. Najpoznatiji su:
DAROVNICA KNEZA TRPIMIRA (852.) - najstarija isprava hrvatske povijest
TRPIMIROV NATPIS
BRANIMIROV NATPIS (888.) - prvi put se spominje ime Hrvat
DRŢISLAVOV NATPIS
NADGROBNA PLOĈA KRALJICE JELENE

3. O razvoju hrvatskoga jezika moţemo govoriti tek nakon
pojave glagoljice i ćirilice, dvaju pisama prilagoĊenih
slavenskom jeziku iz okolice Soluna, na kojem su braća Ćiril
i Metod sa svojim uĉenicima širili kršćanstvo meĊu
Slavenima. To je jezik crkvenih knjiga - crkvenoslavenski ili
staroslavenski. Postupno se u knjige pisane
crkvenoslavenskim jezikom uvlaĉe rijeĉi i osobine
hrvatskoga jezika pa su naši prvi spomenici mješoviti
crkvenoslavensko-hrvatski.
Glagoljica se upotrebljava od 9. st., a nazvana je prema rijeĉi
glagoljati (govoriti, reći). Hrvati su razvili poseban oblik
glagoljskoga pisma koji nazivamo uglatom glagoljicom.
Na tom pismu oko 1100. god. nastao je najvrjedniji glagolski
spomenik u Hrvatskoj - BAŠĆANSKA PLOĈA. NaĊena je u
selu Jurandvor kraj Baške na otoku Krku. Vaţna je jer je
jeziĉni dokument (prvi hrvatski cjeloviti tekst), povijesni
dokument (ime hrvatskoga kralja) i pravni dokument
(darovnica).

4. • U 12. st. se u Hrvatskoj proširila i ćirilica. Hrvati su to
pismo prilagodili ii stvorili poseban tip ćirilice nazvan
hrvatska ćirilica ili bosan(č)ica. Upotrebljavala se
uglavnom u Bosni, Hercegovini, na jugu Hrvatske:
Poljicama i zaleĎu Splita, dalmatinskim otocima
(ponajviše Braču), Dubrovniku i njegovoj okolici.
Od ćiriličkih spomenika najpoznatiji su POVALJSKA
LISTINA i POLJIČKI STATUT

5. • Od 14. st. Hrvati su latinicom počeli bilježiti i
hrvatski, ne samo latinski jezik. Latinicom je
zapisan najstariji spomenik hrvatskoga pjesništva ŠIBENSKA MOLITVA. Značajni latinički spomenici
su i Red i zakon sestara dominikanki i Korčulanski
lekcionar.

6. • Polovicom 15. stoljeća Johannes Gutenberg izumio je
tiskarski stroj. Pojavom tiska hrvatske knjige sve se češće
tiskaju u domaćim i inozemnim tiskarama (Senj, Kosinj,
Rijeka, Venecija i dr.). Te prve knjige tiskane do 1500.
godine zovu se inkunabule ili prvotisci.
• Prva tiskana knjiga u Hrvatskoj je MISAL PO ZAKONU
RIMSKOGA DVORA iz 1483. godine.
• To prvo hrvatsko jezično razvojno razdoblje završava
krajem 15. st. provalom Turaka. Tada je zaustavljen i
ugrožen brži i bujniji rascvat hrvatske književne kulture, a
mnogobrojnim seobama pučanstva izmijenjeno je jezično,
dijalektno stanje na mnogim hrvatskim prostorima.
PRVE KNJIGE

7. • Nakon turskih provala hrvatsko pučanstvo često mijenja
svoja prebivališta, seleći se iz istočnih i južnih krajeva na
zapad (u Italiju - moliški Hrvati) i sjever (Austrija,
MaĎarska, Slovačka - gradišćanski Hrvati).
• Na opustjela područja naseljavali su se tzv. Morlaci i Vlasi.
• Katkad su se i Hrvati, pošto je nestala turska opasnost,
vraći u svoju staru postojbinu.
• Sve te seobe poremetile su i jezično stanje u Hrvatskoj.
Osobito se štokavsko narječje proširilo na nekadašnje
čakavske i kajkavske prostore.

8. • Usprkos turskoj opasnosti, naši ljudi i dalje tiskaju knjige.
Tako je u Senjskoj glagoljskoj tiskari otisnuto u 16. st. pet
knjiga (prije toga u 15. st. tiskane su tamo dvije
inkunabule):
•
•
•
•
•
Naručnik plebanušev, 1507.
Tranzit svetoga Jeronima, 1508.
Korizmenjak, 1508.
Meštrija od dobro umrtja, 1507. ili 1508.
Mirakuli slavne dive Marije - posljednja knjiga senjske
tiskare, 1508.

9. • U Riječkoj glagoljskoj tiskari od 1530. do 1531. Šimun Kožičić Benja
tiskao je sedam knjiga:
• Misal hrvacki (28.04.1531.)
• Psaltir
Oficij rimski (tiskan na latinici)
• Knjižice Krsta
• Knjižice od žitja rimskih arhireov i cesarov (prvo djelo svjetovnog
sadržaja, prvo povijesno djelo pisano hrvatskim, posvećeno trogirskom
biskupu Tomi Nigru)
• Od bitija redovničkoga knjižica
• Molitvenik (1490. tiskan na latinici, vjerojatno sa dubrovačkog područja)
• Oficij s molitvama Bogorodici (Venecija, 1512. - prvi tiskani tekst na
ćirilici)
PRVI TEKST NA ĆIRILICI

10. • U 16. st. razvija se i bogata čakavska i štokavska književnost, a s
njome i hrvatski čakavski i štokavski književnojezični izraz.
Najistaknutije mjesto u hrvatskoj književnosti 16. st. pripada
Splićaninu Marku Maruliću. MeĎu njegovim djelima ističe se
spjev JUDITA iz 1501. godine, napisan hrvatskim jezikom. Zato
ga nazivamo ocem hrvatske književnosti.
Vrhunac književnosti sredinom 16. st. čine komedije
Dubrovčanina Marina Držića, meĎu kojima je najuspješnija
Dundo Maroje.
Hvaranin Petar Hektorović napisao je spjev Ribarenje i ribarsko
prigovaranje.
Zadranin Petar Zoranić napisao je roman Planine, a autor
drame Robinja je Hanibal Lucić.
ČAKAVSKA ŠKOLSTVA I
KNJIŽEVNOST

11. • Premda se kajkavska knjiga javlja tek potkraj 16. st., brojni
kajkavizmi u čakavskim i crkvenoslavenskim tekstovima
svjedoče o znatno ranijoj pojavi kajkavskog izraza. Kajkavski
utjecaj pokazuje već Vinodolski zakon, a procvat kajkavske
književnosti obilježen je knjigama Antuna Vramca - Kronika i
Poštila
KAJKAVSKA KNJIGA

12. • U 16. stoljeću počinje se razvijati i jezikoslovlje.
Faust Vrančić autor prvog hrvatskog samostalnog
tiskanog rječnika, 1595., Dictionarum quinque
nobilissimarum europae linguarum - latinae, italicae,
germanicae, dalmaticae et ungaricae (RJEČNIK 5
NAJPLEMENITIJIH EUROPSKIH JEZIKA LATINSKOG, TALIJANSKOG, NJEMAČKOG,
HRVATSKOG I MAĐARSKOG).
POČINJE SE RAZVIAJTI
JEZIKOSLAVIJA

13. • U 17. st. nastavljaju razvijati svoj književnojezični
izraz književnici čakavci, štokavci i kajkavci. Svojim
su se književnim djelima u sjevernoj Hrvatskoj
istaknuli članovi poznatih hrvatskih velikaških obitelji
Zrinski i Frankopan.
• Petar Zrinski, Katarina Zrinska, Fran Krsto
Frankopan i Pavao Ritter Vitezović najznačajniji su
predstavnici tzv. ozaljskog književnojezičnogg kruga
koji su svoja djela pisali mješovitim čakavskokajkavsko-štokavskim izrazom.
17 STOLJEĆE

14. • Za razvoj školstva u Hrvatskoj u tom razdoblju
najviše su učinili isusovci. Istaknuli su se u tiskanju
knjiga na narodnom jeziku i u osnivanju škola te su
imali vodeću ulogu u osnivanju prve hrvatske
visokoškolske ustanove. Isusovci su osnivali gimnazije
u Dubrovniku, Zagrebu, Varaždinu, Osijeku,
Križevcima i Rijeci. Pod utjecajem katoličke obnove i
povećanog broja školovanih Hrvata sve se više
pokazuje potreba za stvaranjem jedinstvenoga
hrvatskog književnog jezika.
RAZVOJ ŠKOLSTVA U
HRVATSKOJ

15. • Tome je pridonio isusovac Bartol Kašić koji je 1604.
godine napisao prvu gramatiku hrvatskog jezika
Institutionum linguae illyricae libri duo (OSNOVE
ILIRSKOGA JEZIKA U DVIJE KNJIGE).
U svom drugom za hrvatsko jezikoslovlje važnom djelu, u
Ritualu rimskom (knjizi namijenjenoj vjernicima koji
sudjeluju u crkvenim obredima), postavlja slovopisno
načelo - predlaže da se nepčani suglasnici koje latinski
jezik ne poznaje (č, ć, š, ž...) pišu ujednačeno, "a ne sad
jedno, sad li drugo". U Ritualu piše štokavskim ikavskim
govorom koji naziva "naškim" i "bosanskim" i za nj tvrdi
da je "najopćenitiji i koga može svak lašnje razumiti i s
koristju pročtiti
PRVA GRAMATIKA
HRVATSKOG JEZIKA

16. • Glede slovopisa i pravopisa slijedit će ga Dubrovčanin
Rajmundo Đamanjić (Nauk za pisati dobro
latinskijema slovima riječi jezika slovinskoga, 1639.),
Pavao Ritter Vitezović, koji u svojoj
Ortografiji umjesto dvoslova predlaže slova č i ć, i
Antun Kanižlić, koji je isticao načelo: Piši kako
govoriš.

17. • Na tragu je Kašićeve tvrdnje o bosanskom govoru kao
"najopćenitijem" i Jakov Mikalja, sastavljač hrvatskolatinsko-talijanskog rječnika Blago jezika slovinskoga
(1649.), u kojem se on ipak koleba izmeĎu čakavske ikavice
i štokavske ijekavice.

18. • Središnja kajkavska figura 17.st. je Juraj Habdelić
koji se zalagao da kajkavsko narječje postane
književni jezik na prostoru izmeĎu čakavskog i
slovenskog prostora. 1670. u Grazu izdao je Dictionar
ili reči slovenske z vekšega vkup zbrane.