Hoteljerko-turistička škola

1. Adela Sočković, 3.b Hotelijesko-turistička škola Opatija Ožujak, 2009. godine Mentor: prof. Ana Žilić Sadržaj : Uvod: Prva dama Jadrana Povijest Liburnija Liburnija u rimsko doba Benediktinci Benediktinska opatija Kraj opatije i početak Opatije Mondeno odredište Zlatno doba Djevojka s galebom Liječilišni turizam Talasoterapija Moderna talasoterapija Zaključak Literatura 1.Uvod: Prva dama Jadrana Uistinu vječan šarm prve dame Jadrana i njena duga i bogata povijest privlače na pisanje i proučavanje. Moja vodilja u pisanju bila je žarka želja za prikazivanjem bogate baštine Opatije nekada i njene blagodati sada. Njena povijest je veličanstvena, a sadašnjost duši i tijelu okrepljujuća. Kako sam učenica Hotelijersko-turističke škole u Opatiji, česti sam svjedok zadivljenosti opatijskih posjetitelja njenim čarom. Mir i spokoj koje, u zagrljaju svojih parkova i aleja, pruža ova „gospođica“ privlače uvijek iznova (kako danas tako i za vrijeme dok je bila nepisano pravilo svoj dvorskoj gospodi). Klima bez velikih temperaturnih razlika i s dosta vlage je veoma ugodna. Ljeti povjetarac s Učke ublažava vrućinu i noći su ugodne, a zimi Učka štiti od jakih i olujnih vjetrova (posebno bure) pa su zime blage. Kupališna sezona traje od lipnja do kraja rujna. Klima je idealna za lječilišta i odmarališta. Reljef je krški sa puno dolaca, ponikvi i špilja. Obiluje izvorima i vrelima. Draga se krasi šljunčanim žalima, a zaštićeni Park prirode Učka je vrlo interesantna za uspone i šetnje jer ima dosta obilježenih planinarskih staza i šumskih putova. Dama, upoznata sa svim starim manirima, a još uvijek tako privlačna, pravi je biser na jadranskoj kruni. Nalazi se na samom sjeveru Jadranskog mora, u Riječkom zaljevu od kuda mami svojom poviješću, mirisom borova, sjenicom lovora i šumom valova pozivajući vas na uživanje. 2. Povijest 2.1. Liburnija Tijekom prijelaza iz kamenog u bakreno doba istočnu obalu Jadranskoga mora i zemlje što su se dalje prostirale nastanjivali su razni narodi koji su mnogo poslije antički pisci jednostavno nazivali Ilirima. Ti narodi dijelili su se na Liburne, Japode, Histre, Venete, Tračane, Panonce, «prave» Ilire i brojne druge narode. Veliko područje od rijeke Krke u Dalmaciji, Dinare i Velebita te na otocima do rijeke Raše nastanjivali su se LIBURNI čije je sjedište bilo u Skradinu. Oni su naselili taj najvjetrovitiji kutak Sredozemlja na Kvarneru gdje uzastopne bure haraju veći dio godine te su bili poznati po gradnji najbržih i najčvršćih brodova (liburna) za olujno more. Poznata je i njihova tradicija gradnje na «suho», tj. slaganjem kamenja bez žbuke (kao što su suhozidine, «gromače», zaštitni burobrani i stočne nastambe–khomardi). Liburni su obitavali u utvrđenim naseljima–gradinama (kaštelima) čiji najveći i najbolje utvrđeni primjerci potječu iz liburnijskoga željeznoga doba. Gradine su podizane na visokim mjestima radi otežanog pristupa i olakšane obrane. 2.2. Liburnija u rimsko doba Već od trećeg stoljeća prije Krista Rimljani kreću prema Istarskom poluotoku. Rimljani osvojena područja od Lješa na rijeci Drimu do rijeke Raše na Istarskom poluotoku proglašavaju rimskom pokrajinom Ilirikom u čijem sastavu je bilo i područje na kojem su obitavali Liburni. Liburni su bili pomorski trgovci i prijateljski nastrojen narod te su za razliku od ostalih ilirskih naroda bili u dobrim odnosima s Rimljanima koji su koristili njihove liburne u ratovima. Rimljani su s vremenom nametnuli svoju kulturu i običaje. 2.3. Benediktinci U Monte Cassinu Sv. Benedikt, utemeljitelj reda benediktinaca donosi
Pravilo
u sedamdeset tri poglavlja koje sadrži načela osobnog i zajedničkog duhovnog života te života u monaškoj zajednici. Podrazumijeva poslušnost, čistoću, siromaštvo te cijelog života boravak u istom samostanu. S vremenom
Pravilo
prihvaća sve veći broj redovničkih zajednica da bi u 9. st. postalo ustavom koji treba preuzeti svaki samostan. Temeljno načelo glasi:
Ora et labora
. 2.4. Benediktinska opatija Benediktinci su dolazili u Liburniju vjerojatno iz Ravene, Venecije, Akvileje i s juga ondašnje Hrvatske. Primorski benediktinski samostani cvjetaju od 9. do 12. st. (npr. u Balama, Motovunu, Puli, na Krku, Cresu i sl.) a neki su se od njih održali tijekom stoljeća. Benediktinci su svoje opatije podizali na ruševinama poganskih hramova. Sama matična opatija u Monte Cassinu sagrađena je na temeljima poganskog hrama. Premda nema pisanih izvora, benediktinci su se najvjerojatnije smjestili tamo gdje se more najdublje uvuklo u kopno, u blizini lovorove šume u 12. st., na mjestu današnje crkve u Opatiji. Zatekli su ruševine starorimskoga hrama podignutog vjerojatno u čast bogu Apolonu te im je hramsko kamenje poslužilo kao materijal za izgradnju njihove opatije i crkve posvećene Sv. Jakovu. Po toj je benediktinskoj opatiji-samostanu, po njegovu poglavaru opatu-dobio ovaj grad ime Opatija, a po crkvenom patronu i svoga zaštitnika-patrona Sv. Jakova. Sv. Jakov bio je apostol, mučenik i evangelizator Zapada. Opatijski kip Sv. Jakova nosi ove oznake: hodočasnički štap, šešir i plosnata školjka, tikvica što podsjeća na njegov put u Španjolsku, svitak s člankom vjerovanja koji svjedoči i Kristovu utjelovljenju. Na knjizi (Evanđelje) koju drži u lijevoj ruci piše-kao odgovor na Isusove riječi: «Ako me ljubite zapovjedi ćete moje čuvati..» (Iv. 14, 15)–zapisano je: «Opsluživao sam zapovijedi Oca moga. Ostadoh u Božjoj ljubavi» (Iv. 14, 22). Opatija jedina na svijetu nosi ime prema benediktinskoj Opatiji. O ovom razdoblju, od osnutka opatije benediktinaca, nema mnogo pisanih izvora. O životu benediktinske opatije doznajemo iz Kastavskog zakona (1400. godina), notarskog zapisa riječkog notara Antuna de Renna de Mutine te od pape Nikole V iz sredine 15. st. koji spominje probleme krađe opatijskih dobara u dopisu samostanu Sv. Mihovila u Puli je uputio samostanu. 2.5. Kraj opatije i početak Opatije Vila Angiolina je skretnica opatijske povijesne kompozicije s kolosjeka idiličnog ribarskog sela na kolosjek dodvoravanja europskoj modi i aristokratskim arhitektonskim i dokoličarskim prohtjevima, kolosjek kočija i kostima, te europskih snobova koji su slijedili svoje vladare i bili sretni jer udišu isti zrak kao i njihovi vladarski uzori. Kao što je već naglašeno, i prije Angioline postojala je Opatija. Bio je tu samostan Sv. Jakova (danas najstarija građevina Opatije), redovnici, opatijski sajmovi na kojima se dobro pilo, plesalo i kupovalo za male novce. Stanovništvo je uglavnom bilo orijentirano prema ribarstvu, pomorstvu i uzgoju stoke. Praturistička riječka klijentela posjećivala je Opatiju o Jakovljevoj, ali se nitko nije tamo zadržavao zbog kastavske negostoljubivosti. Nakon izgradnje ceste Volosko-Rijeka, jedan riječki aristokrat Iginio Scarpa (1794.-1866), zaljubljenik u prirodu i mir, poželio se potpuno izvući iz Rijeke (problem zagađenja već ni u ta vremena nije bio nepoznat: petrolej iz riječke rafinerije). Uz Adamiće i Osonjake, Scarpa je bio najbogatiji i najugledniji građanin (danski počasni konzul, vitez, dobio svoj trg i Stefanuttijev portret u gradskoj vijećnici), te mu nije bio problem izdvojiti 600 forinti za ogroman teren svog budućeg ljetnikovca. Vila je dovršena 1844. godine i nazvana po Scarpinoj supruzi Angiolini koja je bila ljepotica i umrla u svojoj tridesetoj (1832.) pri porodu njihovog petog djeteta. Klasicistička vila uskoro je dobila prekrasan perivoj. Scarpa, veliki ljubitelj prirode, u svom je vrtu dao posaditi bilje koje su mu donosili prijatelji sa svojih putovanja sa svih strana svijeta (Japan, Kina, Kavkaz, Španjolska, Turkestan, kamelija koju je jezuit Camelus prokrijumčario s Filipina, Južna Amerika, Australija...). Taj perivoj je postao hortikulturni spomenik gdje se, između ostalog, nalaze: kastilonovi i japanski bambusi, atlaski, libanski, kalifornijski i beludžistanski cedri, plutnjaci, mladunci, glicinije, datulje, meksičke agave, čempresi i jasmini s podnožja Himalaja, eukaliptus, akacije, kokosi, mamutske sekvoje, ginko...) Vila je, što svojim položajem u ugodnoj klimi i vegetaciji, što poslovnim vezama Scarpe, postala sjecištem nobl-uzvanika, a domaće stanovništvo, koje se u početku razbježalo pred došljacima, nakon prve zarade od turizma i pomorstva slijedi primjer stranaca - i gradi vile. Tada se javljaju vile
Balkan
,
Velebit
,
Ban Jelačić
... te još neke koje su nosile imena po suprugama, djeci, prezimenu. 2.6. Mondeno odredište Scarpa je boravio u vili sa svojom obitelji, a organizirao je i prijevoz prijateljima kočijama iz Rijeke. Lista Angiolininih gostiju je uistinu velika: hravatski ban Josip Jelačić, te carica Marija Ana (supruga Ferdinanda I.), koja je svakako pridonjela promociji Opatije, kao i botaničar Heinrich Noe. Njegovi izještaji skrenuli su pažnju socijalnoj eliti po bečkim salonima. Dame željne avanture željele su vidjeti taj nedirnuti gaj lovorovog lišća i doživjeti u njemu romansu. Sa svima njima Noe je privukao i Friedricha Schulera i njegove Južne željeznice. Habsburgovac Ludwig Salvator je slučajem nesretnih okolnosti ostao bez nasljeđa, te je lutao Mediteranom.. Napisao je sasvim solidan opis opatijske klime i vegetacije, arhitekture, običaja i mentaliteta ljudi ovoga kraja te doprinjeo prikazivanju Opatije Europi. Od Scarpinog sina Paola vilu kupuje moravski plemić Chorinsky (1875.), a od njega će je otkupiti Schulerovo moćno poduzeće Južne željeznice 1882. godine (tada su Opatiju posjetili prestolonasljednički par Rudolf i Štefanija, te njihov gost , štajerski satirik Rosegger). 1898. sve kupuje Međunarodno društvo spavaćih kola, a 1910. Angiolina i park odlaze u ruke Lječilišne komisije. Južne željeznice investirale su u turizam Opatije i tada ona zapravo postaje turističko središte. Angiolina više ne prima Scarpine prijatelje, već goste koji plaćaju i po 200 forinti na dan. Srednjoj i istočnoj Europi nedostajalo je turističko središte. Opatija se pojavila kao izvrsno rješenje, a svojom nazočnošću su je počastili: Franciscus Josephus I., njemački car Vilim, švedsko-norveški kralj Oskar II., Ferdinand Maks i Elizabeta Belgijska, Albrecht von Habsburg, nadvojvoda Stjepan, grčki vladar Juraj I., srpski vladari (Obrenović, Aleksandar, Petar I. Karađorđević Mrkonjić ), bugarski Ferdinand, rumunjski Karlo i Elizabeta, crnogorski Danilo, luksemburški Veliki Vojvoda Adolf ... Bilo je tu i brojnih drugih lica: Mahler, svirač Jan Kubelik, balerina Isidora Duncanova, srpski nadrealist Dedinac, nobelovci – Quasimodo i Andrić; Milan Begović, lutalica Matoš, Puccini, Kranjčević, Đalski, Krleža, Nazor, Kumičić, Radić, Lenjin, Lanos Kadar, ugarski ministri Appony, Darany, austrijski Klein, Auersperg, francuski premijer Waleck-Rousseau, Kršnjav i Supilo, Anton Pavlovič Čehov, Tito sa svojim gostima: Hruščovom, Selasijem, predsjednicima Malija, Egipta, Sudana, Olafom V. i još mnogo drugih poznatih lica. 2.7. Zlatno doba turističke ideje Južne željeznice su usmjerile razvoj Opatije u zimsko klimatsko lječilište. Schuler je kupovao parcele, investirao u vile –
Slatina
,
Mandria
,
Flora
i
Laura
- i hotele: desetomjesečna gradnja
Kvarnera
, izgrađenog u ožujku 1884. (rivijera stil 80-tih),
Prestolonasljednikovica Stephanie
, otvoren prosinca 1885.(danas
Imperial
). Dalje je sve jureća kompozicija uspješno tjerana reklamom i bečkim kapitalom. Lječnici su hvalili zrak i motivirali kardiopate, astmatičare i psihičke bolesnike da posjećuju Opatiju te Opatija postaje europsko lječilište, zimovalište i ljetovališe. Hotel
Kvarner
je sačuvao svoje ime od prvog dana. U početku je na sjevernoj strani bila kavana, potom kupke, povezane s korpusom hotela zatvorenim hodnikom. Depandansa hotela, vila
Amalia
, sagrađena je već 1890. godine, a 1913. godine dodana je Kristalna dvorana. Hotel
Bellevue
(danas
Palace
), sanatorije
Quisisana
(sada hotel
Opatija
) i činovnički i oficirski rehabilitacijski dom-sada hotel
Zagreb
. Stari su se Opatijci osvježavali u moru bez posebnog komfora dok su gosti uvijek imali posebne prohtjeve te su se domaći morali prilagoditi i uvijek nuditi nesto novo. Obitelj Kundići su bili mesari i nahranivši carevu pratnju zaradili su velike novce koje su uložili u gradnju Grand hotela (danas
Continental
). Prodavali su se čarobni eliksiri (morskovodni purgativi), zubi morskog psa, lovorovo lišće, iznajmljivale kuće, barke, tereni, podučavalo plivanju, tenisu i bridžu. Izronio je i novi sloj ljudi „od danas do sutra“, lovaca na bogatašice i žigola. To je bilo zlatno doba turističke ideje: gradnja kupališta (na Slatini, koja je u početku bila praonica s konjskim stajama i plinarom, te
Tomaševac
sa ženskim i muškim dijelom), lječilišni zavodi,
Zora
- jezgra nacionalnog elementa.
Zora
uistinu za ovaj kraj predstavlja osvit, svitanje i buđenje na kulturnom planu te riznicu koja pohranjuje razna blaga ovog kraja. Krajem 19. st. naselje dobiva struju, vodovod, natkrivenu tržnicu, vatrogasno društvo... Početkom 20. st. rješavaju se problemi groblja, kanalizacije, a otvaranje pruge Matulji-Opatija-Lovran i prometa. Opatija je imala poštu, prva kina u hotelu
Stephanie
i vili
Riviera
potkraj vladavine Italije u gimnastičkoj sali
Partizan
, danas
Gorovo
, Ljetnu pozornicu… 2.8. Djevojka s galebom Na opatijski rt, u blizini gdje se utopio grof Kesselstadt i njegova prijateljica, grofova je obitelj dala postaviti Madoninu (kip Majke Božije). Ona je uspomena na jednu ljubavnu priču sa tragičnim završetkom, a nas danas podsjeća na posjetitelje Opatije koji su ondje dolazili da bi bili viđeni i uzdizali se u svojim kočijama po najnovijoj modi. Madonina je smetala jugoslavenskom socijaizmu, te je na njeno mjesto 1956. postavljena „Nimfa“, „Opatija“, „Pozdrav moru“ ili „Djevojka s galebom“, a Madonina je skrivena pod krošnje tik do Sv. Jakova. „Djevojku s galebom“. Ona je postala hostesom jednog novog tipa turizma. Nikada Talijani nisu bili većinski Opatijci. Crne košulje su napadale pojedince (advokat Đuro Červar), demolirale
Zoru
... Italija je nasljedila austrijski svijet vatrometa, zabava, ljetnih raskošnih svečanosti, automobilskih relija (Opatija-Niza 1902.,), jedriličarskih regata, telefonskih priključaka, tramvaj...a za uzvrat gotovo da ništa nije dala. Iznimka su gradnja cesta (molo-glavna cest, asfaltiranje Nove ceste), obnova hotela
Cristallo
,
Continentale
, crkvice Sv. Jakova, glazbena zbivanja (opera s talijanskim pjevačima). Za vrijeme Jugoslavije uništavaju se neke stare tradicije (npr. Madonnina), ali je i podizala nove hotele, u stilu novog doba i nove turističke orjentacije prema novim slojevima: ultraekskluzivni
Ambasador
1966. godine, kongresni
Adriatic
1971. godine, nautički
Admiral
1981. godine, marine, kavane (bečki
Imperial
,
Paris
); stambena naselja. Ugled Opatije nije izgubljen, već modificiran konkurentskim centrima nove ere, jer novo doba u koje je ušla Opatija nije moglo sačuvati bečke vrijednosti i stara pravila.Mladi su dobili u nasljeđa hotele, i kao da se ništa nije dogodilo nastavljajuih voditi, bez briga o dugogodišnjim ulaganjima i mnogim mrtvima. 3. Lječilišni turizam 3.1. Talasoterapija U početku je lokalni stolar Thomas Barber postavio kupke u moru tako da kupači ulaze direktno iz svoje sobe u rezervoar punjen morem (bez izlaganja kupača otvorenom prostoru). Kasnije se javljaju kočije koje voze kupače. Glavna i najvažnija terapija bila je kupanje u morskoj vodi što su mnogi sanatoriji i hoteli imali u svojim objektima. U Opatiji je bilo nekoliko velikih vanjskih kupališta (Tomaševac, Angiolina Bad, Črnikovica, Quitta Bad, a najveće zatvoreno kupalište bilo je Ludwig Vicotor Bad ). To je bio najsuvremeniji wellness onog vremena (kombinirane kupke, kupke s dodacima, kupke s ugljičnim kiselinama, električne i svijetlosne kupke, sauna itd.). Svi su sanatoriji imali hidropatske rekvizite. Hidropatija je podrazumjevala različite vrste tuševa, parne kupelji, saunu, obloge i umatanja s mirisnim solima ,eteričnim uljima, norveškim algama - danas jacuzzi. Primjenjivale su se inhalacije i zračenja, a popularna je bila terapija kretanjem kombinirana s plivanjem i veslanjem. Tuberkulozni bolesnici nisu se liječili u Opatiji. Među prvima koji su otkrili medecinski aspekt Opatije je domaći liječnik Antun Feliks Jačić (rodom Lovranac), te liječnici Šime Mandić i Leopold Schrotter-Kristelli. Tu su i Juraj Matija Šporer, Theodor Billroth, Julius Glax, Giovanni Fonda, Albert Szemere, Ignaz Schwarz ( Za vrijeme rata Opatija je najbolje korištena kao lječilišni potencijal (tu su bili smještani ranjenici). Danas je teško procjeniti uspješnost brojnih tadašnjih lječilišnih metoda no sigurno je da dobri rezultati nisu postignuti samo blagom klimom i fizijatrijskim tretmanom (pružan je svuda u Europi), već i samom promjenom boravišta i svih pozitivnih psihičkih promjena vezanih uz njega. 3.2. Moderna talasoterapija Na tradiciji Opatije kao klimatskog lječilišta 1957. godine osnovana je Thalassotherapia koja je već 50 godina nositelj opatijskog zdravstvenog turizma. Danas je postigla glas elitne medicinske i znanstvene ustanove, u nacionalnim razmjerima predstavlja vrsni dijagnostiči kardiološki centar, ustanovu za rehabilitaciju kardioloških i reumatološko-fizijatrijskih bolesnika a odnedavno pruža i atraktivni Thalasso-wellness centar koji je značajno podigao kvalitetu opatijske turističke usluge. U njoj je zaposlen velik broj djelatnika od kojih je polovina medicinske struke, liječnici specijalisti interne medicine s bogatim iskustvom u kardiologiji, fizijatriji, neurolozi, dermatolozi, psiholozi. Ona je zahvaljujući svojim djelatnicima, te suvremenoj dijagnostici i terapeutskoj opremi referentni centar za zdravstveni turizam i medicinski programirani odmor Republike Hrvatske. Više od 20 godina ona je posvetila borbi protiv nastanka bolesti srca i krvnih žila stoga se može podičiti činjenicom da je u tom razdoblju pregledano preko 40 tisuća osoba s ciljem ranog otkrivanja bolesti. Thalassotherapia nudi razne programe kao što su: antireumatski program, program za osteoporozu, za bolna leđa, za sportaše, program za mršavljenje, program za menadžere, antistresni programi te bogati sadržaji za uljepšavanje. 4. Zaključak Mogli bismo reći da je vila Angiolina za Opatiju ono što je Dioklecijanova palača za Split, ili što je u nekom drugom kontekstu Eufrazijeva bazilika za Poreč. Dioklecijanova palača definira grad gabaritima palače i njezinom arhitekturom. Isto tako možemo reći i za vilu Angiolinu, koja je opet na jedan drugi način model po kome je Opatija dalje građena. No što se same Opatije tiče, ona je od početka igrala na sigurno. Usmjerenje prema zdravstvenom turizmu bilo je pametan potez koji je bitniji od svih važnih posjetitelja. Oni su pomogli da se za Opatiju čuje, no ono što se zna još od starih Grka je ljekovitost morske vode. Prirodnih ljepota ima i drugdje, no klimatski uvijeti Opatije prepoznati su i opisani kao posebno blagotvorni za zdravlje od strane liječnika još perd stoljeće i pol. Ne radi se samo o ljekovitosti morske vode, već i o raslinju pod Učkom koje eteričnim uljima, zajedno s mirisom mora, utječe na poboljšanje zdravlja. Posebno danas, kada se živi ubrzano i ljudi žive u gradovima gdje je zagađen zrak i način rada izaziva stres. Tu se javlja Opatija koja se nudi svakome kao njegova oaza mira i fizičke i psihičke obnove. Literatura: 1. Amir Muzur :
Kako se stvarala Opatija
, Katedra Čakavskog sabora, Opatija, 1998. 2. Amir Muzur :
Opatijska Zora-priča o jednom simbolu
, Katedra Čakavskog sabora, Opatija, 1997. 3. Antun Onsea :
Opatijska čitanka
,Matica hrvatska, ogranak Opatija, 2008. 4. Magazin Primorsko-goranske županije :
Zeleno i plavo
, god. 3./br. 10, rujan 2007. 5. http://hr.wikipedia.org/wiki/Opatija 6. http://novine.novilist.hr