sjecanja (worktitle)

Krila sjećanja autor: Igor Bobić sadržaj: TOC quot;
1-3quot;
usamljena bijela zimaprvo poglavlje i svijet na dlanu izgubljen PAGEREF _Toc269739199 2drugo poglavlje i Božićna svijetla PAGEREF _Toc269739200 5treće poglavlje i novi ljudi PAGEREF _Toc269739201 8četvrto poglavlje i ponovna upoznavanja PAGEREF _Toc269739202 11peto poglavlje i dan do dana do Nove Godine PAGEREF _Toc269739203 13šesto poglavlje i novo sjećanje na veliku proslavu PAGEREF _Toc269739204 16sedmo poglavlje i prvi dan na fakultetu PAGEREF _Toc269739205 19osmo poglavlje i mjesta u našim srcima PAGEREF _Toc269739206 22deveto poglavlje i jedna legenda PAGEREF _Toc269739207 25deseto poglavlje i dan valentinova PAGEREF _Toc269739208 27razigrano zeleno proljećejedanaesto poglavlje i sijene osobe koja sam bio PAGEREF _Toc269739210 30dvanaesto poglavlje i sam PAGEREF _Toc269739211 32trinaesto poglavlja i šaćica sreće PAGEREF _Toc269739212 34 usamljena bijela zima prvo poglavlje i svijet na dlanu izgubljen Kada bi se okrenuli iza sebe, pogledali život do ovoga trena i zapitali se: što je život zapravo; koji bi odgovor bio? Skup sjećanja na stvari koje smo napravili? Iskustvo koje smo skupili živeći u našoj stvarnosti? Emocije koje nas preplavljuju događajima koje smo prošli? I sve to nas čini kao individulaca, kao jedinstvenu osobu? Taj život koji imamo i koji živimo. A što ako je moguće početi život iz početka, iznova? Bez prošlosti, bez sjećanja. Bez tereta i bez prijašnjih radosti. Hoćemo li opet biti ista osoba, istih karakteristika, istih osobina i istih mana. Istih osjećaja. Kada bismo izgubili sjećanje na život iza nas, bismo li ostali ista osoba, ili bismo se izgradili na drugačiji način? Jer život nije isti, nije nikada isti. Otvorio je plave oči. Glava mu je pucala, boljela je kao da nosi svijet na njoj. Uhvatio se za nju. Stiskao je šake. Želio je zavrištati od bolova, ali iz usta nije izlazio nikakav zvuk. Iako su mu oči otvorene, ništa još ne vidi. Svijet ispred njega je bijel i nepostojeć. Misteriozan i nepoznat. Taj svijet je nov za njega. Smirio se i spustio ruke dolje. Glavobolja je prestala. Slika se pojavljivala ispred njegovih očiju. Snijeg. -Hej, jesi li dobro? –netko ga je uhvatio za rame i drmao. Ležeći dolje u snijegu, grčio se od bolova. Okrenuo je glavu prema djevojci. Nadvila se nad njim i držala ga za rame. Izgledala je zabrinuto, zabrinuto za njega. Nije odgovorio, vjerojatno riječi još uvijek nisu mogle izaći iz njegovih usta. Sa to malo snage što mu je ostalo u tijelu, zanjihao je tijelo i legao leđima na snijeg. Bacio je brzi i neprimjetni pogled na okolinu oko djevojke; nalaze se u nekoj uličici, ispod stubišta. Tiho je okolo. Tiho i spokojno, mirno i opuštajuće. -Što ti je? Možeš li pričati? Pomicati se? Njezin glas mu je pogled vratio prema njoj. Pogledao ju je. Kosa joj je padala preko lica, no on je ipak u sjeni vidio dva velika smeđa oka. Velike zabrinute oči. Kleknula je pokraj njega, pustila mu rame i stavila ručice na svoja koljena. -D...dobro... sam... –jedva je zajecao. A ona ga je jedva čula. I nije mu povjerovala, jer on niti malo nije izgledao kao da mu je dobro. Tada je učinila nešto poprilično neobično. Bacila je torbu sa leđa i legla u snijeg do njega. Izvadila je mobitel iz džepa i podigla iznad njihovih glava. -Zovem hitnu. Okrenute glave prema njoj, začuđeno ju je gledao. Jedva da je mogao trepnuti. Tko je ta djevojka? I... odakle ona ovdje? Odakle on ovdje? Tko je on!? -Ja... ne znam... ništa... –rekao joj je i uzeo joj mobitel iz ruke te ga spustio na nju. Ne treba zvati hitnu. Dobro mu je. Osjetila mu se vraćaju u tijelo. -Molim? –ustala je i pružila mu ruku da i on ustane. Primio je i dok se polako podizao rekao je: -Ne sjećam se... ničega... Još uvijek je teško pričao. Pola riječi čak nije niti izlazilo iz usta. Zavukla je ruku u džep njegove jakne i izvukla njegovu lisnicu. Nije ga niti pitala, otvorila ju je i izvadila osobnu. -Ti si Lukas Marov. Umm.... 20 godina star, ako me matematika služi, -ispružila mu je osobnu i novčanik. Prihvatio je i počeo i sam prčkati unutra, možda nađe još nešto. Možda se prisjeti. -Dođi, Lukas, odvest ću te kući. Tamo će ti reći o tebi, zvati liječnike ako treba i što ja znam još. A do tada, ja se brinem o tebi, -imala je blag i umirujuć izraz lica. -Mi se... znamo? Polako su hodali jedno pokraj drugoga. Lukas je još hodao pomalo pogrbljeno. Dok mu se ne vrati energija. Za sada mu je korak težak, za noge prikovani utezi po deset kilograma. Vukao se po tom dubokom snijegu, ali nije osjećao hladnoću. -Ne. Išla sam kući i htjela sam skratiti put prolazeći kroz uličicu. Tada sam vidjela tebe dolje u snijegu. Baš si otvarao oči. Sunce polako zalazi. Večer je, sad će noć. Ulice su bučne ovdje, pune ljudi. Pune automobila. Pune užurbanosti i nebrige za druge ljude. Izgleda da se svi tako žure da se maknu u topal prostor, da zaboravljaju vidjeti druge ljude. I glazba se čuje, vjerojatno sa nekog vanjskog zvučnika. Svira lokalna radio postaja. Čini ovu otuđenu ulicu malo prijateljskijom. Šutio je dok je hodao pokraj nepoznate djevojke. Zapravo, njemu su svi trenutno nepoznati. Trenutno se pokušava ičega sjetiti. Dok hoda prema nepoznatoj kući, adresi koji su pročitali sa iskaznice iz njegove lisnice. Strah ga je, ali se boji pokazati strah. Ne zna niti kako da se ponaša, niti što da kaže, niti koga će sresti. Čudan je to osjećaj – kao da si se upravo rodio. Ali nije baš takav osjećaj. Neopisivo je. -Lukas... –prozborila je. Dugo je i šutila. Odmah se dalo vidjeti da je ta djevojka nemirna duha, pričljiva i razigrana. -Oh, oprosti... Zamislio sam se... Htjela ga je nešto pitati. Nešto o sebi, ali onda se sjetila da joj on ne može apsolutno ništa reći o sebi. Umjesto toga, ona je odlučila njemu reći nešto. Bilo što. Ne voli tišinu između ljudi. -Jel ideš na ponoćku? -Badnjak... danas je Badnjak? –zastao je. Zato se ljudi žure oko njih? Kupuju poklone u zadnji tren? Ona je napravila još dva koraka i stala ispred njega. Okrenuta leđima, sada je shvatila. Ovo je onda tužno vrijeme za njega. Provesti Božić kao „novorođenče“, nije baš neki provod. Doći će doma i svi će mu tupiti o njegovom životu, o sjećanjima. Zbunit će ga, zabrinut će ga, zaboravit će na Božić. A na Božić se nikako ne smije zaboraviti! Ili će ga provesti u bolnici sa malobrojnim i mrgudnim osobljem. -Da. Badnjak. Navodno najveseliji dan u godini, -okrenula se iza i osmjehnula. Zašto sada to? Zgrabila ga je za ruku i povukla. Brzo su hodali. A još se brže klizali na poluzaleđanoj stazi. A on je šutio i pustio da ju vuče. Jer ona je jedino tračak normalnosti oko njega, jedini tračak nečega poznatog, jedino svijetlo na njegovoj Božićnoj jelci. Izgleda da je malo razočaran što će Božić provesti bez svoje prošlosti u nepoznatoj kući, sa nepoznatom obitelji. Nije niti shvatio da ga ona više ne vodi prema njegovoj adresi. Došli su na glavni trg. Tamo je ogromna jelka. Ukrašena tisućama ukrasa, tisućama svjetla. Šarena i vesela. Oko jelke je kružna klupa puna ljudi. Obitelji, parovi, prijatelji. Grle se, pričaju, smiju se, utrkuju se, poklanjaju si poklone, pokazuju okolo. Trg je pun veselih ljudi. Trg je u božićnom ugođaju. Okolo se i nalaze štandovi sa slatkišima i malenim poklončićima. Zamotani, pokloni iznenađenja. Ovdje svira božićna glazba sa velikih zvučnika. Umirujće pojačana, ugodno smještena. Oko popločenog dijela trga se nalaze stabla. Isto puna ukrasa, ali manje od centralne jelke. Djevojka je pustila njegovu ruku i pokazala mu jelku: -Nećeš Božić provesti na tužan način! A on se po prvi puta nasmješio. Zbilja iskreno i zbilja mu je drago što ga je ona našla. I dok se smješio na obrazima mu se pojave rupice. Sladak osmjeh, cura bi rekla. Ispravio se, vipe jnije nosio utege za nogama i bol u leđima je prestala. Nije to božićno čudo, to je maleno čudo ove slatke djevojke. -Usput rečeno, ovo je centar grada, -rekla mu je dok je zadivljeno i zaljubljeno gledala u ogromnu jelku. -Reci mi sve... reci mi što više... –i on je zadivljeno gledao ispred sebe. Sjeli su na klupu na rubu staze, dvadesetak metara od jelke. -Vidiš te poklone ispod jelke? –on je kimnuo glavom, a ona nastavila: -Oni koje hoće, zapakiraju kod kuće neke poklone i stave tamo ispod te jelke. Sutradan dođu ljudi iz doma za napuštenu djecu i odnesu poklone toj dijeci. To tamo, pokloni ispod, su ultimativni dokaz ljudske dobrote. Dokaz da postoje još uvijek dobri ljudi, toplina u srcima. Čak i u največoj krizi, neki će se odreći nečega i zapakirati maleni poklon koji drugima pak znači tako puno. I oko srca mu se zagrije. I smijeh mu se poveća. Božićni duh ga zagrli, ugrije ga i prigli sebi. Suzne mu oči postadoše, jer ovo što je ona pričala nije nila izmišljena priča – nego stvarna priča o ljudima ovoga grada, o dobroti nekih, o običaju i o sreći dijece u sirotištu. Ovo je izgleda prijazan i lijep grad. Zaboravio je na činjenicu da se ne sjeća ničega, zaboravio je na to da je sve zaboravio. Ovo je upravo postao pravi Božić za njega. -A što onaj par radi? –pokazao je prstom na djevojku i dečka koji su vješali neku poruku na grančicu jelke. -Još jedan običaj koji grad njeguje. Na crveni papirić napišeš crvenom penkalom svoju želju i na Badnjak objesiš o jelku. Kažu da se ta želja, ako je iskrena i nesebična, ostvari. -To je... tako lijepo... pitam se, jesam li ja to prije radio? Djevojka se nasloni na naslon klupe i zamišljeno pogleda gore. Podigne nožice i kaže sretno: -Da. Jeste. Lijepo je ovdje živjeti. Čak i ako se ne sjetiš tko si i što si dosada radio, stvorit ćeš nove lijepe uspomene. A ja ću ti biti prva uspomena! Ustala se i otričala do jednog od štandova. On je samo gledao. Okolo u sretne ljude. I pitao se kakav je ovaj grad, i ovaj trg, kada nije Božić. Htio je vjerovati da je isto ovako toplo, zabavno i blisko, ali teško je u to vjerovati kada ne znaš ništa. Tada počneš idealizirati stvari. Baš kada su mu tamne misli počele navirat na vrh Božićnog ugođaja, ona se vrati i pruži mu crveni papirić i crvenu penkalu. Ona je već napisala svoju želju i držala papirić presavijen u ruci. -Što si napisala? Vragolasto je stavila prst preko tankih usnica i nasmješila se. To se nesmije reći, inače se neće ostvariti. Lukas skriveči napiše svoju želju i oboje odu do jelke i objese papiriće na trančicu. -Dođi, idemo na polnoćku! –opet ga je vukla za sobom. Nije ga ništa pitala; želi li ići, ima li volje i snage? Samo ga je vukla za sobom. Mislila si je da je to trenutno najbolje za njega, da svoj „prvi“ Božić provede vani, u zabavi, u društvu. Nakon polnoćke, čim su izašli van stala je pred njega i ozbiljno mu rekla: -Sada te vodim kući. Tvoji su vjerojatno zabrinuti. Žao mi je ako si mislio ranije otići zbog svog sta... -Pssst! –ušutkao ju je: -Drago mi je... drago mi je što sam Božić ovako dočekao. Sutra ću se... brinuti... zbog svega. Još uvijek se smješkao. Pomalo kisel osjmeh, ali to je bila njegova skromna zahvala njoj. Ona mu je omogućila da brige odgodi za sutra, da sutra počne svoj novi život. Upustili su se njegovoj adresi. Tu kuću on trenutno baš i nemože zvati domom, a ljude unutra ne može zvati obitelji. Sada je ta djevojka nepoznata imena njegova jedina prijateljica. -Laura. Ime. Nisi me još pitao. Sagnio je glavu i nasmješio se naglas. Drago mu je. -Drago mi je, Laura, -pružio joj je ruku da se službeno upoznaju. Došli su pred njgovu kuću. Stao je, gledao u nju. Velika kuća. Svijetla još uvijek gore unutra. Možda su zabrinuti za njega, pošto on nema mobitel kod sebe. Izgubio je mobitel? Pokušali su ga zvati? Nije ga niti imao? Tko je unutra, u kući? Kakvi su to ljudi? Pitanja su mu se opet počela gomilati u glavi, no Laura upadne menu misli i prozbori: -Hajde, uđi unutra. I... sretno. Sa svime! Poljubila ga je u obraz. -Sretan Božić, Lukas. Stavila je ruke u džepove bijelog kaputa i veselo krenula niz ulicu, svojim putem. Nastavlja prema kući, kao i prije nego je naišla na onesvještenog dečka u ulici. Lukas tiho prozbori da ga ona ne čuje: -Sretan Božić. Bilo mi je lijepo. Krenuo je teškim korakom prema ulaznim vratima. Smišljajući što da kaže, u misli mu uleti crvena poruka koju je prije par sati napisao crvenom kemijskom: „Želim opet sresti ovu djevojku.“ drugo poglavlje i Božićna svijetla Nije li Božić jedan dan u godini kada možemo zaboraviti na sve probleme koji nas proganjaju, na sve nevolje koje nas čekaju, na sve muke koje su oko nas. Taj dan naše brige nestaju u šarenim ukrasnim lampicama, papirnatim dekoracijama i poklonima skrivenim ispod jelke. To je dan kada su svi sretni bez obrzira na sve. Takav bi dan barem trebao biti. Kako provesti Božić kada si se probudio na Badnjka bez sjećanja na svoj život do toga dana? Sada više ne vrijedi pravilo da na Božić zaboravljaš na sve svoje probleme, sada vrijedi sasvim rugo pravilo: ovaj Božić zaboravljam SVE! Lukas je stajao pred vratima te neke kuće. Navodno on tu stanuje. Okrenuo se iza sebe, tamo u mraku, pokušao je još uvijek vidjeti obrise te djevojke koja je provela Božić s njime. Jedine poznanice u njegovom novom životu, jedini osijeh koji je dosada imao. Djevojke s kojom je on proveo svoj prvi Božić; točnije: djevojka koja je s njim provela Božić. Njegova prva povijest. Već se negdje u mraku izgubila. To ga čini tužnim. To ga čini... ljudskim. Da, u tim trenutcima Lukas se baš nije sojećao ljudski, iliti ikako. Daleko. Tko zna hoće li ju ikada više vidjeti. Jedino što zna je njezino ime. Laura. Vrata kuće se otvore, svijetlo mu bljesne na lice i toplina iz kuće ga obavije. -Lukić!! –ženski glas je vrisnuo na njega. Polako je podigao glavu, držeći ruku na čelu. Vidio je obrise djevojke ispred sebe. Nije stigao niti reagirati, a ona skoči van i zagrli ga. Snažno ga je zagrlila. Sada bar zna da je ovo kuća u koju pripada. Djevojka se odmakne i uvuće ga unutra. Zatvori vrata i pogleda u dečka. -S-sretan... umm... Božić... –sramežljivo, zbunjeno, izgubljeno, rekao joj je. -Što je bilo? On joj pruži ruku. Niti sam ne zna zašto, ali predstavio se. Nije rekao da je izgubio pamćenje, predstavio se toj prijaznoj djevojci. „Bok, ja sam Lukas.“ Gledala ga je začuđeno. Tada do njih došeta stariji gospodih. Obućen u košulju, u ruci je držao čašu vina. -Lukas, pa gdje si ti? Sretan Božić, stari! –veselo mu čestita i poljubi u obraz. Ovo bi bio... njegov otac. Očigledno voli uživati u vinu. -Ne sjećam se... ničega... Jutro je osvanulo. Božićno jutro. Sunce se probija kroz spuštene roletne. Dolje se čuje veselo trčanje i pričanje. Televizija isto radi. Lukas se ustaje polako iz kreveta. Jučer su svi ostali šokirani kada je rekao da je izgubio pamćenje. Ali ne tako jako kako je on mislio da će biti. Poprilično su se profesionalno i pošteno podnijeli prema njemu. Gomila nepoznatih ljudi se okupila oko njega i počeli su ga ispitivati, a on je zbuneno i postiđeno stajao. Bez ikakvih odgovora, bez ikakvog znanja o njima i o sebi. Ovaj dio o profesionalnosti i poštenosti je očigledno bio sarkazam. Zatim su ga poslali na spavanac sa rečenicom: „Možda ujutro bude bolje. Ako ne, idemo doktoru sutra.“ Dečko je tu ostao pomalo razočaran. Provesti Božić kod doktora, na pregledima, u sobi u bolnici. Nije neki Božić. Sjedio je na rubu kreveta. Gledao okolo po sobi. Nepoznato. Sve je nepoznato. Kao da je prvi put ušao u nečiju tuđu sobu. To ga plaši, stvara neku nelagodu u njemu. Zna da nemože nigdje otići, na poznato mjesto, na poznati krevet. U njegovoj glavi, on trenutno nigdje ne pripada. I ni sa kime. Netko zakuca na vrata i polako uđe. Malena djevojčica. -Mama kaže da me se ne sjećaš? –došla je do njega i ispružila mu zamotani poklon. -Ne sjećam se ničega... Djevojčica zamjeni tužni pogled sa velikim osmjehom i prestavi se: -Ja sam Izi, tvoja mala sestrica! A ovo je poklon za tebe, -malecka je zbunjena i ne zna što da kaže i što da napravi. Zato će mu dati Božićni poklon i oraspoložit će brata i sve će biti uredu. Tako je to u njezinom svijetu, dječijem svijetu. Dečko se isto nasmješi i zahvali. Čestita joj Božić i odmah otvori poklon. Novi mobitel. Možda je to tražio prije nego je ostao bez pamćenja. Možda niti nije imao mobitel. Možda se njegov stari pokvario, ili ga je izgubio. Dao nekome. Bacio... Gledao je kutiju u ruci. Pogledao je djevojčicu. Zatim je pogledao sobu oko sebe. -Dođi, svi te čekaju dolje, -vukla ga je za rukav pidžame. Ovome se baš i nije veselio. Vjerojatno će se opet svi okupiti i, sa zabrinutim izrazima na licu, počet ga opet ispitivati. Ušli su u dnevni boravak. Stariji čovjek od jučer je sjedio pokraj žene. To su mu očigledno roditelji. On više nije imao veseli osmjeh od jučer, danas je zabrinut. Možda ga je ono vino malo popustilo. Pokraj roditelja je sjela Izi, njegova sestra koja ga je dovukla dolje. Nasuprot je sjedila stara bakica mirna i opuštajuća pogleda. Njegova baka? Tu je još ona djevojka koja mu je jučer otvorila vrata i uvukla ga u kuću. -Sjedi, -djevojka pokaže na mjesto pokraj sebe. -Što se dogodilo? –Sjećaš li se čega sada? –Što je prvo čega se sjećaš? –Kako se osjećaš? Boli li te igdje? ... –tisuće pitanja se vrtilo oko njega, tisuću ruku ga je diralo i pregledavalo. Milijune misli su mu lunjale glavom, bezbroj mogućnosti se rađalo u njegovim mislima. Desetci teorija se razvili o tome što mu se dogodilo. Za njega je to sve bilo mučenje, jedva je čakao da prestane, da si uzme dah. Neka prestanu, neka ga ostave u miru! Nije on kriv!! Čekao je da bude sam, u tišini. Svi se se predstavili i počeli pričati o njemu, o njegovom životu. Govorili su mu tko je on, što radi i kakva je osoba. Zaboravljali su na činjenicu da ta osoba trenutno ne postoji, da je ta osoba prošlost. Imao je osjećaj kao da mu nameću tko da bude sada, kao da mu diktiraju što od sada mora raditi. Kako se mora ponašati. Kao da slikaju svoju sliku na prazno platno. Lukasu se to nije sviđalo. Niti malo! On se ustane u pola priče koju mu je novi otac pričao. Otac zastane i svi ga čudno pogledaju. -To... nisam ja. Ako baš bude potrebno... sam ću početi iz početka. Otrčao je u sobu u kojoj je noćas spavao, navodno njegova soba. Presvukao se, otvorio prozor i pobjegao van. Trčeći uspio je isprazniti glavu od svih priča koje je čuo o sebi. Ako je ovo neka njegova druga prilika, sam će ju iskorisiti. Neće ju drugi iskorištavati. Isprva je trčao u jednom smjeru, zatim je počeo hodati u tom istim smjeru. Nije htio skretati, jer se onda nebi znao vratiti u kuću u kojoj je maloprije bio. Treba mu malo mira, malo vremena za sebe. Svi se nameću tamo, a nitko zapravo nema razumjevanja za njega. Hodao je nepoznatim ulicama. Hodao je pokraj nepoznatih ljudi, u nepoznatom gradu. -Lukas?? –opet je netko dozivao njegovo ime. Ovoga puta muški glas. Dotrči do njega i pruži mu ruku: -Sretan ti Božić, psino jedna! Što se ne javljaš na mobitel?? Znači, ipak je imao mobitel. Ovaj zbunjeno izvadi novi mobitel iz džepa. Još nije niti upaljen. Pokaže ga ovome i kaže: -Novi... Ummm. Oprosti, ali tko si ti? Sjedili su na klupi. Šutili bi večinu vremena. Lukas nije znao što da kaže jer ne zna tog dečka. A taj dečko nije znao kako da se ponaša a da ne ispradne bezosjećajan. Lukas mu je ukratko objasnio o svom gubitku pamćenja i bjegu od kuće. Lik do njega je njegov najbolji frend, Mirko. -Pa, moraš se vratiti doma. Kad-tad ,-rekao mu je. Tada je vidio Lukasov razočaran izraz na licu, te nastavi drugim tonom: -Ali prije toga, idemo se malo zabaviti. Dođi samnom! Odvukao ga je do igraone. Ali ovo nije bila igraona sa računalima, niti igraonica za dijecu. Ogromna prostorija puna raznih društvenih i natjecateljskih igara. Na vratima je pisalo: „PLAY-ALL-EVERYONE non-stop.“ Puno ljudi. Za Lukasa ovo je trnutno bilo rajsko mjesto. Svi gledaju svoja posla i zabavljaju se, nitko ne gleda u njega. Dok su igrali pikado, Mirko ga upita: -Što ćeš sada? Znaš da moraš kod doktora da te pregleda. -Da, znam... Ali nebih na Božić. Želim provesti Božić normalno... koliko god je to moguće. Prijatelj ga potapša po ramenu. Razumije ga. Njegov bivši najbolji prijatelj o kojemu sad ne zna ništa. Dobro je društvo. Ima potencijala da opet bude najbolji frend. Barem ima više razumjevanja nego njegova napasna obitelj. -A cure?? Kako ćeš sada zbariti cure ako ne znaš priče stare o sebi? Nasmiju se obojica. Lukasu trenutno nije ni do kakvih cura... Čekaj, možda on ima djevojku već? To bi Mirno trebao znati onda, ako mu je najbolji frend. -Hej, Mirko. Jel ja imam curu? -Paaaa, ne baš. Ali neću ti upropastiti taj dio da sam saznaš. -Molim? Kako to misliš? Reci... Mirko je šutio i smješkao se. Pomalo podlo. Lukas je već shvatio kakva je osoba Mirko. Žmirio je na jedno oko i gađao centar mete. Pikado. Igraona je puna, muških, ženskih. Sve dobi. Zabavno mjesto koje radi uvijek, i uvijek ima nekoga. Neki su igrali Twister, neki veliki Čovječe ne ljuti se, neki su igrali stolni nogomet. Drugi se se naganjali sa Wii konzolom. Stari automati i fliperi. Vesela atmosfera u kojoj je lako moguće izgubiti dojam o vremenu, dojam o sebi i pojam o vanjskom svijetu. Ovo je kao mala zemlja zabave i igara. -Želiš li da ti kažem nešto o tebi? Lukas stane mirno i pogleda strop. Nakratko se zamislio, pa se okrene prema novom prijateljum nasmješi i mudro kaže: -Ne. Od sada, ja sam sebe određujem. Sam si stvaram uspomene i sam određujem tko i što ću biti. -Opa! Pametnoo! Spusti svoje pikado strijelice i nastavi: -I zato se vraćam kući. Neću biti slab. Idem se suočiti sa svojom novom obitelji. Mirko ga ponosno potapša i ostavi strelice. Ode do pulta i plati sat vremena igre. Odvest će kući svog izgubljenog frenda. Putem mu je Lukas ispričao jedine stvari koje se sjeća: kako se probudio u snijegu, kako je upoznao Lauru i kako mu je pružila prekrasan i miran, bezbrižan i blagdanski doček Božića. Ispričao mu je to u detalje, jer se i sam zanio u svojim mislima o jučerašnjoj večeri. Ta priča o toj djevojci, to je njegova prva i prava priča. Mirko se samo smješkao i slušao. On vjerojatno zna puno više Lukasovih priča i dogodovština. Kada su došli do kuće i pozvonili, opet je otvorila djevojka od jučer. To je Lukasova mlađa sestra, Ivana. Ona ga opet povuče u kuću, a zatim povuče i Mirka. Svi su tu u hodniku, sa zabrinutim izrazom na licu. Majka dotrči do izgubljenog sina i snažno ga zagrli. Već je mislio da će ga iskuditi i vikati na njega jer je pobjegao, ali to se nije dogodilo. Izgleda da je još uvijek u milosti jer se ničega ne sjeća. Izgleda da će sada biti superdobri prema njemu. -Žao nam je. Bili smo prenapasni... –otac se ispričao dubokim i ponosnim glasom. -Oh, hvala ti što si ga doveo kući, -sestra se zahvali Mirku, a ovaj na to samo mahne rukom, kao: „nema problema.“ Otac odmah obuće jaknu i uzme ključeve od auta. To je to, ipak će provesti svoj prvi Božić u bolnici, ili kod doktora. Majka će ostati kod kuće i paziti na Izi. Ivana isto ide sa ocem i bratom u bolnicu, a Mirko ide kući. Lukas tek sada ima dojam što se događa. Ovo nije igra, ovo je ozbiljno. To je njegov život. Izgubljen život. Bez obzira, bio Božić ili ne, bolnica i doktor su pravo rješenje. -Lukas, nemoj se brinuti! Samo gledaj seksi bolničarki u guzu i sve će biti oke! –namignuo mu je frend i izašao van. Tu je već shvatio; da mu je najbolji prijatelj neki ženskaroš, ili tip koji voli ganjati djevojke, ili neki perverznjak. Majka i otac se namješe na Mirkovu izjavu. Oni ga dobro poznaju. Lukas i Mirko su dugi niz godina dobri. -Mirko, hoćeš li ponjeti svojima kolača? -Ne hvala, mama Marov. Eh, da! Sretan vam svima Božić! –ovaj potrči doma. -Sretan Božić, -zabrinuta majka izjavi, ali ovaj vjerojatno nije ni čuo. Zatvorila je vrata kuće. Stari, sestra i Lukas su već u autu. Kreću prema doktoru. Vesela li Božića. Snijeg je počeo padati. Bijeli, čisti snijeg. Hladan i osamljen. „Tko god da sam bio, sada imam drugu šansu. Zar ne? Mogu biti ona osoba koja želim. Ali zbunjen sam, ovi ljudi oko mene su moja obitelj. Ja njih trebam voljeti? Jesu li emocije moja sjećanja ili je to više od uspomena?“ –Lukas je razmišljao u autu dok je kroz prozor gledao kako se krajolik oko njega mijenja. Grad u kojem živi... je prekrasan grad. treće poglavlje i novi ljudi Probuditi se svaki dan i svaki dan se sjećati onoga prethodnoga; niti sami ne shvaćamo koliko je to blago. Probuditi se u poznatome, u svojoj koži, sa svojom prošlosti. Tek kada izgubimo dane iza nas shvatimo koliko smo zapravo imali. Neki će reći da je to prilika za novi početak. Neki će pak reći da je to kraj našeg života. Neki će reći da prošlost ne vrijedi i da se ne treba osvrati na nju. Neki će reći da bez prošlosti ne možemo imati budućnost, jer ono je zrcalo onoga što slijedi. Ali naša prošlost nikada nemože biti izgubljena, i to je istina. Samo u našoj glavi više ne postoji. Naš život koji smo vodili je tu, negdje oko nas. Ako ne u našim sjećanjima onda u sjećanjima drugih ljudi. I tada se moramo više nego ikada prije oslonuti o druge ljude, pozorno slušati, nebi li nam šapnuli barem dio naše prošlosti. Stoga, nikada ništa nije izgubljeno – a ako baš želimo, možemo vratiti svoj život, vrlo slično onome kakv je bio prije gubitka svih sjećanja. No, tko bi to želio? Važno je okrenuti se naprijed i napraviti nova sjećanja. -Probudi se, sunašce! –Lukasa probudi hrapavi glas ovo jutro. Medicinska sesta mu nosila doručak. On se uspravi i kimanjem glave joj zahvali. Bacio je brzi pogled na jelo. Ne izgleda baš primamljivo. „Pitam se, volim li jesti... ovo?“ Ovo je već drugi dan da je u bolnici. Doktori prave sve pretrage kako bi našli uzorak gubitka pamćenja. Ništa ne mogu naći. Nema nikakvih ozlijeda po glavi, niti igdje po tijelu. Znači, nije od udarca. Također pokušavaju dati odgovor na pitanje: je li to privremena amnezija, ili stalan gubitak pamćenja. Isto bez nekih konkretnih odgovora. Ali ovaj mladić se čak osjeća ugodno u bolnici. Zato što zna da nikoga ovdje ne zna. Može biti opušten. Kod kuće nije tako, tako neku grižnju savijesti zato što njega svi znaju a on ne zna nikoga. Ovdje su svi nepoznati, nema veze sa njegovim sjećanjima. Da barem može ovdje duže ostati. Polako bi već upoznao doktore i sestre. Polako bi upoznao i sebe. -Doručak! Oooo, izgleda... ne tako ukusno! –sa vrata je virio netko. Njegov novi prijatelj, i njegov stari najbolji prijatelj, Mirko. Nije još vrijeme posjeta, izgleda da se čovjek ušunjao u bolnicu i našao sobu ovoga „bolesnika“. Mirko se neće pokoravati bezveznim pravilima, on se drži svojih uvjerenja. On ima svoje stajalište i svoje mišljenje i ne dopušta dugima da se oko toga petljaju. Trenutno, njegovo mišljenje je da je ograničeno vrijeme posjeta glupost. -Dugo ti je... –Lukas zastane kada vidi da Mirko vuče nekoga u sobu. Neka djevojka. Netko koga još nije upoznao. Barem od Božića. -Hehehe! –nasmješi se ovaj nestašno i gurne djevojku ispred sebe, prema bolničkom krevetu. Lukas ju je zbuneno gledao. Opet ima taj neugodan i nepristojan osjećaj kako bi trebao poznavati tu djevojku, a ne zna ništa o njoj. Što da joj kaže, a da ne ispadne čudno? Da ju ne naljuti. A ni ona nije olakšavala situaciju. Gledala ga je blagim pogledom, nakrivljene glave i šutila je. Gledala je mir u Lukasu, dok je ležao nemirno u krevetu. -Ummm... bok. -Nebrini se, znam da me se ne sjećaš. Jadno moje malo, -rekla mu je umiljatim glasom, sjela na rub kreveta i pogladila ga po kosi. Njegova djevojka? Ne, Mirko je rekao da nema djevojku. Zapravo, nije mu to rekao, jer Lukas nije htio znati o svom prijašnjem životu. Bivša djevojka? Moguće. Što ako nije, što ako je to cura koja ide s njim na faks? Ili mu je to susjeda? Okrene glavu prema prijatelju i zbunjujuće ga pogleda. Neka netko od njih već kaže nešto, on opet ne može ispustiti glasa. Mirku je sve ovo zabavno, smješka se kod vrata. -Oh, oprosti! Ja sam Iliana. Eh, jel moram pružiti ruku kada to kažem i reći „drago mi je“. Mi se sada opet upoznajemo? Ne znam. Nadam se da ćeš me odmah zapamtiti. Možda ti se sada vrati dio sjećanja vezanih uz mene. Oprosti... kada sam nervozna počnem puno pričati... Lukas se nasmije naglas. Djevojka je zabavna i prijateljska pojava. Već sad je ugodna. Pružio joj je ruku: -Drago mi je. Ne brini se, neću te zaboraviti... opet. Njegov najbolji frend napokon došeta do kreveta, nasloni se na Ilianina ramena i kaže (malo kasno doduše): -Iznenađenje! Lukas ga nasmješeno i blago udari šakom o rame. Koji blesan! A djevojka, slatka je djevojka. Pričljiva i vedra koliko se da zaključiti od ovih par minuta što ju zna. Nije ju pitao o sebi, iako ga je zanimalo tko je. Još uvijek mu je malo neugodno. Ali zanimala ga je. Koja je njihova povezanost? -Hej, jel' ti bila ona djevojka sa Badnje večeri u posjetu? –Mirko kao iz topa prekine tišinu. U tom mahu nešto pritisne Lukasa o prsa. Neki nevidljivi teški teret. S jedne strane, volio bi da je došla, ali nije. S druge strane, to ju pita pred njemu nepoznatom Ilianom. -Koja djevojka? Zar ti nisi izgubio sjećanje na sve? –znatiželjna je. -Aaaa... pa jesam. Ovaj... -Znači nije! Ha, znao sam. Rekao sam ti da ju više nećeš vidjeti, -Mirko je nastavljao po svome, pogoršavajući neugodnu atmosferu za čovjeka u krevetu: -Moraš se sam potruditi i pronaći ju. -Tko je ta djevojka na kraju? –ne samo da je znatiželjna, nego je i nestpljiva. Okretala je glavu prema Mirku, pa natrag prema Lukasu. Neka joj netko odgovori na pitanje. Baš u pravi tren u sobu uđe bolničarka. Stajala je na vratima, ponosno i uspravljeno. Mrko je gledala svo troje u sobi. Nije vrijeme posjeta! -Mladiću, u nevolji ste! –Lukas nikada nebi pomislio da će na ove riječi osjetiti olakšanje. Tako je, u nevolji je. Neka ih potjera van i održi mu bukvicu. Glavno da ih oboje potjera van, tako da izbjegne pitanja i razgovor o Lauri. Zjenice mu se rašire. Shvatio je da će Ilijana i dalje biti znatiželjna u vezi Laure. Mirko će joj ispričati ono što zna, i možda nešto ubaciti svoje. Lako moguće da će mu prijatelj sada dobro zakuhati čorbu svojom pričom, a Lukas još uvijek ne zna kakva je njegova povezanost sa Ilianom. Duboko udahne i nasmješi se. „Da... Iliana je iz moje prošlosti. Ona koja je nestala. Što god da je bilo... Ne znam zašto onda osjećam ovakvu nelagodu. Ja sam sada... netko drugi.“ –to su bile njegove misli. Sve ono što se dogodilo prije Božića, za njega je nestvarno. Za njega je izbirsano. Za njega više ne postoji. Nije shvaćao da sve to postoji o Ilianinim sjećanjima, Mirkovima sjećanjima... -Doći ćemo ti u posjet poslije podne, -kaže Iliana, pogleda mrku bolničarku, te nastavi: -Za vrijeme posjeta. Tada je učinila nešto što ga je zbunilo do maksimuma. Poljubila ga je u čelo i pogledala tako blagim pogledom da se rastopio u tom krevetu. Mirko ga potapša po ramenu, ali Lukas mu zgrabi ruku i privuče mu glavu dolje te mu šapne na uho: -Nemoj joj ništa pričati. Pusti ga. Mirko ga pogleda i podlo se nasmješi. Daaa, neće ništa reći. Njih dvoje odoše, a bolničarka ljutitim hodom dođe do dečka i sagne se dolje. Zatim se nasmješi i popravi mu jastuke te prozbori: -Odmaraj se. Danas ćeš možda i kući. Sada sam bila kod doktora. -I, znaju li što mi je? Znaju li išta? Ona se uspravi i počeška iza uha. Gledala je kroz prozor i hladnm tonom rekla: -Ne, ništa ne znaju. Mladiću moj, ti si misterija za njih. Ode i ona iz sobe. Dečko se odmah ustane iz kreveta, dotrči do vrata i proviri van. Što sad to znači? Ostat će ovako? Sada ima bubice u glavi, nemože više biti miran u toj sobi, u tom krevetu. Mislio je malo prošvrljati bolnicom. Hodao je uz zid i taman kada je prolazio ispred otovrenih vrata druge sobe, stari glas mu poviče iznutra. -Dečko! On se trgne i polako okrene glavu unutra. Prestrašenog pogleda opazi starca u krevetu. Pokazivao mu je da uđe unutra. Stao je pokraj starčeva kreveta. Bio je prikopćan na infuziju. Izgledao je jako star i slab. Izgledao je izmoren životom, na kraju svog putovanja. -Znaš da se sada ne smije lutati hodnicima? -Da, ali... bilo mi je dosadno. Starac se jedva uspije nasmijati na to. Drhtavim rukama se uspravi i podboči leđa jastucima. Pokaže mu da sjedne na stolicu do kreveta. Lukas to i učini. -Reci mi, što tako mlad mladić radi u bolnici? Lukas se nasmije na izjavu „mlad mladić“. Pribere se i ukratko mu ispriča kako se prije par dana probudio u snijegu bez pamćenja. Odmah mu je ispričao i o čudnoj djevojci. Nije tu stao, priča se proširila na dan kasnije, kada je sreo svog najbolje frenda. Odmah je i ispričao o svojoj zbunjenosti prema obitelji. Ne zna zašto, ali nije se mogao zaustaviti. Samo je pričao i pričao i nije stajao. Morao je nekome reći kako se osjeća, u kakvom je stanju. A starac ga je pozorno slušao. Nevjerojatna priča. U Svom dugom životu nikada nije doživio tako što. -Oh, to je bolest koju još nisam imao; gubitak sebe. Ali nebrini se, ako te tješi, doći će to i meni, -smješkao se starac i pokazivao koliko malo zubi mu je ostalo. Gubitak sebe? To je Lukasu novi pojam. Možda je starac to slučajno izgovorio, ali baš tako se on osjeća. Kako je izgubio sebe. I kako neće tražiti sebe, nego će graditi novoga sebe. To je lako za odlučiti, ali teško za napraviti. Kad-tad će mu se prošlost početi nametati i tražiti od njega da traži staroga sebe. -A zašto ste vi ovdje, dida? -Prvo, nemoj mi govoriti u množini. Drugo, nemoj mi govoriti dida, nisam tako star. Tek mi je 74 godine, -opet se nasmijao. Drag je to čovjek. –Došao sam ovdje umrijeti. Bolničarka, ista ona bolničarka, dođe na vrata te bolničke sobe. Pogleda dečka kako sjedi pokraj starca. Pacijent na smije ići u posijet drugom pacijentu. Ona zakorači u sobu, ali zastane. Niti starac, niti dečko ju nisu primjetili. Nasmješila se, stavila ruke u džepove i izašla van. -Umrijeti? –Lukas ponovi ove teške riječi. Glas mu je zadrhtao, oči postale tužne, a ruka se pomaknula na starčev krevet. Starac stavi prst na usta da ga ušutk, jer to je jedina tema o kojoj ne želi pričati. On želi pričati o nečemu drugome. I uistinu, imao je toliko puno priča. Počeo je pričom o djevojci koju je upoznao kada je bio mladić, otprilike istih godina kao i Lukas sada. Ispostavilo se da mu je da djevojka kasnije postala žena. Priča ga je odvela zatim na brak, pa na troje muške dijece koje je imao. Starac je pričao o putovanjima koja je napravio, o pustolovinama. Neke su zvučale tako nevjerojatno, da se Lukas zapitao jesi li uopće istinite. Ali starac se namjesti udobnije u krevetu, oči su mu sjajile. Sretni odsjaj dok se prisjećao dugačkog života. Tužan pogled dok je pričao o pokojoj ženi. Još tužniji pogled dok je pričao o tome kako se već deset godina nije čuo sa svojim sinovima. Usta mu se nisu zatvarala, imao je tako puno toga za reći. A ovaj mladić ga je sa takvom pozornošću slušao. Dok je cijeli svoj život pretvorio u riječi, u priču. Dok je cijeli svoj život prepričao u par sati. -Imao sam dugačak... i ispunjen život. I ovo je bila moja točka na i, tebi sam sve ispričao. Ali molim te, nemoj da to ostane izbubljeno. Jednoga dana sjedi sa svojim djetetom, ili unučetom i reci: „Sjećam se jednoga starca u bolnici. Ovo je njegova priča...“ Dida ima samo tu jednu želju, da njegov život ostane zapamćen. Izgubljeni dečko je kimao glavom gore-dolje, oči su mu suzne. Obrisao ih je. Prije par dana izgubio je svoj život do tada, ali sada je dobio cijeli novi tuđi život. Osjećao se... kao da postoji. Osjećao se opet ljudski. Imao je prošlost, ne svoju, ali imao je nešto što se prije dogodilo. Cijeli život. Život ovoga starca će ostati zapamčen kroz njegovu priču. Jer Lukas, najviše od svih, zna kako je to kada ti život ode u zaborav. Stavio je ruku preko starčeve i mirno rekao: -Obećavam! -Dobar si ti. Nemoj se brinuti oko života prije Badnjaka, oko toga kakva si bio osoba. Jer ja znam da si i tada bio poštena i dobro namjerna osoba. To je nešto što jesi, ili nisi. Nema veze sa sjećanjima, - starac mu kaže. Zatim makne jastuk ispod sebe i legne dolje. Spava mu se, nemora ništa niti reći. Lukas ustane i na izlazu iz sobe kaže: -Vidimo se još prije nego odem. -Ne... zbogom, mladiću. Te riječi teško padnu na dečka i hod mu je bio usporen. Misli u glavi mu nisu davale mira, nisu mu davale jasan korak prema svojoj sobi. Noge su klecale, oči su postajale suzne. Starac se oprostio od života, njemu je dosta. „Ali moj život tek počinje! Ja... nisam skup sjećanja. Ja sam...“ –prisjetio se starčevih riječi: „Ja sam onaj tko sam, bez obrzira sjećao se sebe ili ne!!“ Par sati kasnije, Lukasovi roditelji su došli po njega. Pušten je iz bolnice. Nema nikakvih odgovora vezanih uz amneziju. Lukas se nabrzinu obuće i potrči u sobu broj 113. U praznu sobu broj 113. Zaustavio je medicinsku sestru koja je upravo prolazila: -Gdje je starac iz ove sobe? Preminuo je prije sat vremena. Tiho u snu. Kaže da je još imao osmijeh na licu kada su ga našli. Kaže... da je sanjao nešto lijepo. Kaže... da je sanjao svoj život. Dugačak i ispunjen život. Život proveden uz voljenu osobu, djevojku koju je upoznao kao mladić. Kaže... da je u snu opet putovao svijetom. U snu je pronašao svoju obitelj; svoje sinove, svoje unuke, ženu, roditelje, prijatelje. Starac je bio osoba koja se nije bojala živjeti život puno snagom. I na kraju je imao samo jednu želju, jedno žaljenje: neka taj život ostane upamćen, barem kod jedne osobe. Bilo bi lijepo da su to mogli biti njegovi sinovi, ali izgleda da su ga se oni odrekli davnih dana. Izgleda da niti ne znaju da im je otac umro. Izgleda da niti ne znaju da im je otac na kraju svog života prebacio svoj život jednom izgubljenom mladiću. Ne znaju da ima je otac rasplakao tog mladića. I definitivno ne znaju da im je otac utjecao na tog mladića, da ga je pokrenuo. Da mu je pokazao da osobnost nije do sjećanja. četvrto poglavlje i ponovna upoznavanja Čim je došao kući, mladi izgubljeni Lukas je pokucao na vrata sobe svoje sestre Ivane. Polako je ušao unutra, sjeo na krevet. Odlučio je da je vrijeme da prestane bježati od ljudi koji ga poznaju, od svoje obitelji, svojih prijatelja i svog života. Vrijeme je da se suoči sa svojom situacijom. Vrijeme je za ponovna upoznavanja. Neka život ponovno počne, iz početka, sa prazne ploče. A počet će sa svojom obitelji, ipak su mu oni najbliži. Sestra je gledala u njega, dok je sjedila na stolici za radnim stolom. -Kako se osjećaš? –brižno ga je upitala. Sjela je do njega na krevet, sasvim blizu. Dečko se odmakne malo, neugodno mu je. Pogleda ju. Ima slatku sestru sa dugom smeđom kosom zavezanom u rep. Malo je niža od njega. -Pomalo zbunjeno. Znam da ti mene znaš, a ja ne znam ništa o tebi. Ona se opet približi starijem bratu i snažno ga zagrli. Sruši ga na krevet i nasmiješi se. Prekrasan osmijeh ima, onaj koji ti kaže: nemoj se brinuti, sve će biti okej. Nije ništa niti trebala reći, niti je išta rekla. Lukas okrene glavu u stranu. Sada mu je već jako neugodno, njegova sestra leži na njemu. Zar su njih dvoje imali tako prisni prijateljski odnos? Izmakne se i stane pokraj kreveta. -Reci mi nešto o sebi. O nama, našem odnosu... bilo što. Znam da sam odbijao slušati o onome što je prije bilo, ali sada želim znati... Da znam tko sam prije bio. -Paaa... ime mi znaš. Imam 18 godina i zadnji sam razred srednje škole, -počela je ona nakon što se uspravi i sjedne na krevet leđima naslonjena o zid: -Ti često dođeš pred mene poslije nastave. Kad imaš vremena. Imaš svoj fakultet... -U ovom gradu mi je fakultet? Koji? Nasmiješi se i vragolasto, malo dubljim glasom mu odgovori: -Blesavi braco! Sad pričamo o meni i o nama. Pusti faks! On sjedne na stolicu i začuđeno ju pogleda. Sestra mu je totalno blesava osoba. Vidi se da je neozbiljna i svojeglava. Čini se da nema dlake na jeziku. U sobu uleti Izi sva zadihana. -Mar je opet pobjegao! Ivana skoči s kreveta i potrči sa Izi prema vratima. Stane i pogleda brata, na što je on samo zbunjeno nakosio glavu. To je znak da i on isto mora s njima. Svo troje nabrzinu obuku jakne i obuću i istrče van. „Mar je kućni ljubimac, sto posto!!“ -Znaš li ti tko je Mar? Kako izgleda? Jesi li vidio našeg psa uopće? –Ivana ga je vukla za ruku i bojazno gledala oko sebe. Pokušavala je pratiti tragove šapa u snijegu. Ali previše je drugih otisaka. -Neee.... –usporeno kaže brat i istgne se iz njezine ruke. -Ogromni svejed. Odaziva se na svoje ime. Idi sa Izi u onom smijeru! Ja ću tamo! Već je predvečer i sunce je polako zalazilo. Graske lampe su se počele paliti, a broj ljudi na ulici smanjivati. Sada će naglo zahladniti i svi se žele maknuti na toplo mjesto. Svježe napadani snijeg je svijetlucao, još je čist i neizgažen na nekim dijelovima. Ovo je bijela i prekrasna zima, ovo je prava zima i pravi božićni ugođaj. Mirna glazba je opet odnekud svirala. Čak i ako imaš najnemirniju dušu, ako u ovom gradu izađeš navečer na ulicu, ova glazba te smiri i uspori. Kaže ti da duboko udahneš i manje brineš. Šapne ti da se opustiš i uživaš u trenutku. -Maaaaar!!! –odjekivalo je ulicama. Troje mladih je zazivalo svog odbjeglog kućnog ljubimca. Kako se noć približavala, tako se i temperatura snižavala. Jako je hladno. Tražili su psa već sat, sat i pol. Bez uspijeha. Ivana, Izi i Lukas se sastanu ispod ogromne lampe na sredini ceste. Izi je sva rasplakana i tiho zaziva svog psa. Ivana okreće glavu na sve strane u nadi da će Mar iskočiti odnekud. A Lukas... on ima jedan neobično normalan dan, što se njega tiče. Nema prometa. Nema nikoga više oko njih. -On je često znao pobjeći? -Da. Nevaljali pas! –Izi je ljutita. Lupala je nogama o snijeg i srdito hodala prema kući. Braco i seka su išli iza nje. Ivana uhvati bratovu ruku i ukuci mu se u zagrljaj. Pogledala je gore, prema Luksaovoj začuđenoj faci. -Hlaaadno mi je, -samo je to rekla. Napokon su došli pred kuću. Sada ju je već i Lukas mogao prepoznati, tu dvokatnicu okrečenu u svijetlo zelenu boju. No, put kojim su sada došli do kuće, neki je čudan i nepoznat put. Ta zelena kuća... „...to je moj dom. Sada to već osjećam.“ –pomislio je u sebi dok mu je Ivana snažno stiskala ruku. -Pas? –gledala je ispred sebe. -Maaar!! –Izi potrči. Nevaljali pas je sjedio na pragu, ispred vrata tako da snijeg na pada na njega. Veselo je mahao repom, veselo je isplazio jezik i veselo je gledao malenu djevojčicu kako trči prema njemu. Skočio je i srušio Izi u snijeg te ju počeo lizati po licu. Možda taj pas jeste nevaljal, voli bježati i praviti probleme, ali taj pas je isto dio obitelj. Ivana pusti njegovu ruku i isto potrči prema ovo dvoje što se valjalo po snijegu. Mazila je pseću dugačku bijelu dlaku. Lukas se sagne do njih, htio je također pomaziti to veliko dlakavo stvorenje. Izi ga povuče i sruši u snijeg, a pas skoči na njega. Svi su se zajedno valjali po dubokom čistom snijegu. Po hladnom dubokom čistom snijegu. „Voli me. Znači da sam se i ja igrao sa Marom.“ Majka otvori ulazna vrata. Nešto fino miriše iz kuće. Večera. -Hej!! Dosta valjanja! Zatvorite Mara i idemo na večeru. Već kasnite! –poluljutitim glasom je rekla, ali sa smješkom na licu. Možda zato što je Lukas bio s njima, igrao se sa zaboravljenim sestrama i zaboravljenim ljubimcem. Zbog ovakvih prizora, dobije dojam da će sve biti uredu i sve će biti po starome. Dobit će svog sina natrag i nastavit će normalno živjeti. Ušli su u kuću, oprali ruke i sjeli za stol. Svi su tu, roditelji, baka, dvije sestre i Lukas. Prava obiteljska večera. Dečko si nije mogao pomoći a da se u sebi ne zapita: „Je li ovako svaki dan? Svi zajedno objeduju.“ -I što ste danas pametnoga radili? –prozbori otac dok je pažljivo gledao sinčića. Zapravo je htio pitati što je Lukas danas radio, je li se upoznavao sa sobom, sa ukućanima, kako se osijeća...? Ali nije htio biti napastan, i nije htio ignorirati druge članove obitelji. Lukas se nasmiješi i mudro prozbori, kao on je shvatio što otac želi time pitati. -Bilo je... zanimljivo. Nemorate se ništa brinuti. Nitko. Sve će biti uredu samnom. Sve ću vas opet upoznati, i stvorit ću novoga sebe. Ne znam tko sam prije bio, ali sada ću biti netko tko je snažan! -Hehee. Vidi se da si Marov. Snažna duha i ponosan, -baka prozbori gledajući u unuka. -Slobodno ti pitaj sve što te zanima, Lukas, -majka kaže samouvjerenim i mirnim glasom. Njezin odrasli sinčić je opet ovisan o njoj. Nije još spreman otisnuti se u život. U neku ruku osjeća olakšanje, ne žali izgubiti sina. A u drugu ruku, osjeća se užasno jer joj se sin nalazi u tom neprijatnom položaju. Nakon večere, Lukas se povuče u sobu i baci na krevet. Napokon malo mira. ovo je bio naporan i dugačak dan. Gledajući u strop nije si mogao pomoći a da se ne zapita kakav mu je život prije bio. Možda je pisao neki dnevnik. Možda je tu negdje u sobi. Ali trenutno nema više snage ni da se pomakne. Zatvorio je oči na legao na bok. Spreman zaspati u odjeći, utonuti u nepoznate snove. Možda snove o prošlosti, možda o budućnosti. Izmišljene ili stvarne snove. Začuje se lupkanje na prozoru. Isprva je ignorirao. Ali onda još jače netko lupi o drvo. Lukas mrsko otvori oči, još mrskije progunđa nešto, ustane se i hitro otvori prozor. Hladno je vani! -Tko je sad? –pomalo nepristojno kaže u mrak vani. -Ooo, tako ti svom najboljem frendu i svojoj frendici? Frendica? Iliana?? Lukas se uspaničari,odmakne od prozora, spotakne i padne na zadnjicu na pod. Mirko prvi uđe u sobu, a zatim i djevojka za njima. Da, Iliana je bila s njim. Ona zatvori prozor za sobom i sjedne na krevet. Prije nego je itko išta rekao u sobu, bez kucanja, uleti Ivana: -Braa... Stala je i pogledala dva posjetitelja. Potom potrči prema Iliani i njih dvije se zagrle. Veselo kao neke klinke. „Pa... one su prijateljice!“ -Oh, pa gdje si ti! Od Božićne čestitke, nikako te nema! –Iliana veselo namigne Lukasovoj mlađoj sestri. One su... dobre prijateljice, očigledno. Mirko se došulja do Lukasa da ne omete ove dvije u veselom susretu, sjedne do njega na pod i šapne mu ono što je zaboravio: -Njih dvije idu u isti razred. One su najbolje frendice. Nekada se Iliana zna kroz tvoju sobu ušuljati i otići do Ivane, jer ispred njezina prozora rastu ruže. Eto ti velike tajne. Zbunjeni dečko odahne, postane manje zbunjen. Tako znači, ta čudna djevojka nije došla zbog njega nego zbog sestre. No, sjeti se posjeta u bolnici i Mirkove priče o Lauri. Sada se on nagne prema Mirku i šaptom ga priupita: -Imam li ja kakve veze sa Ilianom? I jesi li joj ispričao o Lauri? Na to se Mirko nakesi od uha do uha. Ispruži ruku i mahne prstom lijevo-desno. -Ne, na oba pitanja. Samo ste dobri prijatelji. I ne zna ništa o Lauri. Ivana i Iliana stanu sa razgovorom i okrenu se prema ovoj dvojici. Približe se Lukasu i Mirku i mrko ih pogledaju. Strašno, dvostruki ženski pogled. Što je strašnije od toga?? -Braco dragi, tko je sada Laura? -To je ona cura o kojoj ste počeli u bolnici pričati?? Ova dvojica se međusobno pogledaju, a Lukas udari Mirka u rame. Taj zbilja ima prevelika usta i ne zna kada ih treba zatvoriti. Lukas se zacrveni i počne češkati iza po vratu. Kako da opiše badnju večer kada ne zna još uvijek točan odnos sa Ilianom. Kako da uopće opiše tu misterioznu djevojku vesela karaktera? Lauru, koja mu je pružila nezaboravan doček Božića. Osjetio je kako ga sestra bocka noktom u čelo, izgleda da se braco malo izgubio u mislima o toj curi. Lukas sjedne na krevet, Ivana sjedne do njega i nasloni se na nj. Iliana i Mirko sjednu na stolice. -Na Badnjak se to dogodilo, kada sam po prvi put otvorio oči... –počeo je Lukas pričati svoju priču, svoju jedinu priču. Bez obzira na priču, bez obzira ne sve što se do tada dogodilo, ili nije, to je bio ugodan trenutak. Dobri prijatelji okupljeni u toploj sobi, pričaju i zabavljaju se. Smiju se i, jednostavno, samo provode vrijeme. Lukas se osjeća napokon kao da pripada, kao da je među ljudima kojima nešto znači. Neprocijenjiv osjećaj. Nezamjenjiv. peto poglavlje i dan do dana do Nove Godine Novi dan vani sviće. Osjeti se ta toplina sunca, taj svježi jutarnji zadah dana. Osjeti se nova prilika na svakom uglu. Ulice koje su puste noću sada će zabljesnuti ljudima koji se odmorno kreću svojim smjerom. Možda na jutarnju šetnju, ili u neki posjet, posao ili tržnicu. Netko je jednom rekao da je svaka sekunda nova prilika. Sada, ta nova prilika može značiti da poboljšamo nešto, ili da pogoršamo. Najgora opcija je ostaviti to netaknuto. Promjena, promjena je bitna. Iskoristi dan, i prilike koje su ti dane. Lukas otvori oči u novom danu, sa odlukom da promjeni nešto danas. Nešto... bilo što. Bilo je dosta mirovanja pod izlikom: „ne znam tko sam“! Sišao je dolje. Nema nikoga u kući. „Ah, imam osjećaj da će ovo biti lijep dan.“ –pomisli si dečko i sjedne za stol da doručkuje. U tom trenutku mobitel mu zazvoni u sobi. Njegov „lijep dan“ počinje tom zvonjavom. Odjekivala je kućom i zvala ga da se javi. Tako uporno i tako tiho da je nemoguće ignorirat. No, usprkos tome, polako je hodao prema sobi. Smješkao se. Podigao je mobitel sa stola i pročitao poruku. Od Iliane je. „Dođi kod jelke na trgu. Povedi Ivanu.“ To je kratka poruka. Nema nikakvih smajlića, niti pozdrava, niti pitanja. Ništa. Ta Iliana, nikako ju ne može shvatiti. Koja je njezina priča?? Možda si je Lukas ipak se umislio u glavi, on se njoj ne sviđa. Možda već ima dečka. Možda joj je Mirko dečko!? Ipak su zajedno nekidan došli u bolnicu i navečer do njega. Opet ta blesava pitanja na koja nema odgovor. -Aaaaagh! –uhvati se za glavu. Kako ga sada frustrira to što ništa na zna. Pokuca na vrata sestre Ivane. Nitko ne odgovara. On pokuca još jače, a potom polako otvori vrata. -Ulazim, pokrij se ako si otkrivena! –proviri unutra. Krevet prazan i nenamješten. Spusti glavu i zatvori sobu. Znači ni ona nije kući. Izgleda da su svi otišli negdje jutros. Bez njega. „Pff! Bez mene... to baš i nije pristojno. I ja bih išao... negdje, bilo gdje!“ –nadurio se. Posao je SMS da Ivana nije kući. Odmah je dobio povratnu poruku da dođe sam. Mirko i ona već čekaju na trgu. Lukas obuće čizme i u trku zgrabi svoju crnu toplu jaknu, istrči van i nabije na glavu zimsku kapu. Ispred kuće zastane na tren. U kojem smijeru je trg? Namusi lice, smršti obrve. Odgovor ne dolazi. Ipak mora nekoga pitati. Čovjek pokaže zbunjeno ispred sebe i dečko potrči. -Što je sa Lukasom? –čovjek se zapita. To mu je susjed, dobar prijatelj sa njegovim roditeljima. A tko je onda taj dečko koji izgleda kao Lukas, a ne ponaša se kao Lukas. Čovjek mahne rukom i nastavi dalje svojim putem po ovom lijepom danu: „Ah, ta mladež!“ Trčeći, nije mogao a da se na zapita zašto se moraju naći. O čemu se radi? Možda je u pitanju proslava Nove Godine. Ipak je sutra Stara Godina, a navečer največa fešta koja obilježava odlazak jedne, duge godine i dolazak nove godine pune novih mogućnosti. To je kao da zatvaraš jedna velika stara zahrđala vrata i otvaraš nova, čista i još veća vrata. To je kao da ti život uporno daje nove prilike i pokušava te prisliti da ih prigrabiš, svake godine. Lukas-dečka oblije hladan znoj i zaustavi se; ako bude nekog slavlja onda će tamo biti i njegovi „frednovi“ kojih se on ne sjeća i njemu su poput nekih stranaca. Pola njih vjerojatno niti nije saznalo o njegovoj amneziji. Namusio se i nabacio kisel i neugodan osmiijeh. Pogledao je oko sebe. To je uličica u kojoj se probudio na Badnjak. Polako joj se približavao. Tu je sreo Lauru, tu misterioznu i čudnu djevojku. „To je bila zabavna večer. Kad bi ju barem opet tu sre...“ –nije niti dovršio misao, a iz uličice izađe Laura trčeći i sudari sa s njime. Oboje padnu na tlo. -Oh, oprostite, nisam gled... Lukas!? Dečko se nasmiješi. Zacrvenio se kao paprika, noge su mu drhtale. Sjedili su jedno nasuprot drugome na toj hladnoj, snijegom prekrivenoj stazici. Ljudi su ih zaobilazili bez da se obaziru na njih. Mahne joj. Koje su šanse za ovako što? Ona prva ustane i pruži mu ruku da i on ustane. On ju prihvati i stane labavo na noge. -Žuriš negdje? –brzo ga upita, gledajući u daljinu. On kimne glavom lijevo-desno. Ne, ne žuri se. Ovo je bila mala bijela laž. Ne zna zašto je to rekao, niti je razmišljao o svom odredištu. Ona ga na to uhvati za ruku i povuče za sobom. Trčali su prometnom ulicom i pokušavali izvjeći što više ljudi. Udarili bi nekoga ramenima, ili nagazili na nogu, poprskali bi poneku osobu ili bacili snijeg na nekog trećeg. I ona i on su se sinkronizirano ispričavali ljudima oko njih: -Izvinjavam se! Oprostite! Žurimo! -Gdje idemo? –rekao joj je zadihan, a ona je odgovorila protupitanjem: -Sjećanje ti se nije još uvijek vratilo? Nije odgovorio, šutio je. Ne može doći do daha, a uostalom to je baš osobno i ... direktno pitanje. U ovom dijelu grada još nije bio otako je izgubio pamćenje. Zgrade su višlje, a ulice su uže. Ima malo manje ukrasa i nema glazbe na ulici. Ima više trgovina i manje kuća. Ovo više izgleda kao neki centar grada, nego trg sa jelkom. Napokon blještavo svijetlo izbije na kraju uličice između dvije visoke zgrade. Došli su do kraja i stali. -Woooah!! -Nije li prekrasan prizor? –djevojka ponosno kaže i pusti mu ruku. Dolje ispod njih, malo niz korito rijeke, nalazi se zaleđena rijeka. Puna ljudi. Svi se skližu i zabavljaju kao nikada u životu. Buka automobila je prekrivena smijehom, vrištanjima, padovima na ledu. Veselje je nadjačalo sve ostale zvukove ovdje. Veselje je nadjačalo sve loše stvari koje su se do tada dogodile. To je lijepo mjesto za biti upravo sada. Laura se počne spuštati niz sniježnu travu, dolje prema rijeci. Lukas krene odmah za njom, no prvi korak i posklizne se, padne na stomak i počne se klizati dolje. Udari o njezine noge i pokupi ju sa sobom. Razigranu su vrištali dok su jurili dolje prema ledu. Poput neke dječice. Svakome ponekad treba takav trenutak. Iskliznu na zaleđenu površinu vode. Laura je sjedila na njemu, udala ga dlanovima po obrazima i smijala se. -Hehehe! Ovo je bilo zabavno! Jesi li ti uvijek ovako smotan? –instinktivno ga upita, ali odmah se sjeti da on to ne zna, ne sjeća se. On ju mrko pogleda, ali odmah zamjeni taj izraz lica sa nasmijanim. Opalio se smijati. Oboje ustanu i krenu prema sredini rijeke. Poprilično je široka. Gore, sa obje strane, iznad dobokog korita se vide zgrade, a na jednom kraju rijeke se u daljini ističe veliki most. Ovaj grad uvijek iznenadi Lukasa svojim skrivenim atributima. Baš kada pomisli da je vidio ono najbolje, ono najlijepše, nešto drugo se pojavi. Nije više gledao most, nego Lauru. -Hajde, brže malo! Nemoj biti papak!! –vikala mu je Laura sa velike udaljenosti. Ona se zbilja dobro skliže, dok se on osjeća kao da je na dvije lijeve noge. -Ne znaaaam! Dokliže se do njega. Uhvati ga hladnim rukama za obraze i snažno povuče. -Ma nemoj! Ajde, dođi, -opet ga uhvati za ruku i povuče, zatim zamahne iz sve snage i odbaci ga ispred sebe. Latio je kroz zrak, letio je preko leta. Slobodo! Osjećao se slobodno, i sve brige pustio iza sebe. Barem dok se nije sudario sa jednim tipom. Obojica padnu dolje. Dok se Lukas trljao po glavi dolje na ledu, ovaj se već ustao i bijesno uhvatio Lukasa te ga podignuo. -Pazi malo kamo kližeš! -Uh... oprosti... –kaže mu uplašeno. Tip izgleda snažno, ogromno i zastrašujuće. Ali samo ga je odbaio od sebe dolje na led opet i nastavio klizati dalje, sa nekom curom. Možda mu je to cura. Lukas se okrene prema Lauri. Ona se valjala dolje po ledu od smijeha, nije mogla doći do daha. Heh, njoj je ovo bilo urnebesno smiješno! Ta djevojka je zbilja nepouzdana. Ta djevojka je... baš Laura. -Hehee... he... ajme! Jesi se ustrtario. Jesi se spucao u njega!! Heehehe, -opet se opali smijati. -Tako ti... tebi nisu sve na broju! –uznemireno se počne klizati prema obali. Ona s takvom lakoćom dokliže pred njega. Sa suzama u očima prozbori da joj je žao i počne se ispričavati. -Daj, nemoj biti takva ljutica. Nije namjerno. Idemo se odklizati tamo do mosta, -i pokaže taj udaljeni most na horizontu. -Izgleda... daleko. I tamo se nitko ne kliže, misliš li da je led i tamo ovako debel. -Ma naravno! Hajde, idemo, -opet ga je vukla pokraj sebe. Zapravo je ugodno, ovako se bezbrižno klizati s tom djevojkom. Polaganim tempom su otklizali do mosta. Nisu baš puno pričali, Lukas je pokraj nje bio pomalo šutljiv i povučen. Uostalom, on nije mogao puno toga niti reći o sebi, jer niti sam ne zna puno toga o sebi. A ona, nije htjela ništa reći o sebi. Rekla mu je, kada on bude nešto govorio o sebi, i ona će. Vjerojatno je i sama znala da to baš i nije fer od nje da traži, ali to je njezina izlika da ne priča o sebi. Zato Lukas i nije napadao i pitao stvari iz njezina osobnog života. Popeli su se natrag na obalu, na cestu i polako krenuli prema centru grada. -Ovdje se rastajemo. Idem svojim putem. A i ti si se vjerojatno negdje uputio prije nego si me sreo u gradu? -Uputio... ,-zamisli se, sjeti se i proguta knedlu: -Jesam... Mirko i Iliana... Izgledao je uznemireno, a Laura se nasmiješi na to. Nagne se i poljubi ga u obraz te ode svojim putem. Opet nije ništa više saznao o toj misterioznoj djevojci; niti prezime, niti gdje otprilike živi, niti broj mobitela, niti ikakvu drugu informaciju. Sada nije niti imao vremena da razmišlja o tome, trčao je prema centru. Svakih par metara bi stao i zadihano pokušao se pribrati. Ovo skilaznje ga je potpuno iscrpilo. Svako malo bi pitao prolaznike gdje treba ići. Kada je napokon došao ispod jelke, naravno da ovo dvoje nije bilo tu. Ipak kasni nekih tri do četiri sata. Sjedo je na klupu i spustio glavu. „Čovječe, kako će biti bijesni na mene...“ Za to vrijeme, negdje u nekoj ulici, Iliana i Ivana su šetale. Iliana kipi. Bijesna je na Ivanina brata. Brzinom vjetra okrene glavu prema Ivani: -Joj! Kada ga uhvatim i propustim kroz prste. Joooj! „Uh, braco je sada u nevolji.“ –Ivana kaže u sebi i pogleda gore prema nebu. Snijeg je opet počeo padati. Polako i tiho, spokojno i umirujuće. Ona raširi ruke i zatvori oči. I zamisli nešto, te se sjeti svoje želje na velikoj jelci u centru grada. Napisane na crvenom papiru, crvenom penkalom. Iliana je još uvijek nešto gunđala, bijesna jer je Lukas ostavio nju i Mirka na cijedilu i nije se pojavio. Zvali su ga na mobitel, ali ga je ostavio kod kuće. To ti je novi dan. Prilika nova. Nova pustolovina. To je ono što mi volimo zvati životom. Činiti ono što mislimo da je ispravno, to mi volimo zvati življenjem života. Iako svaka naša akcija ima nuspojavu, rizik zvan „življenje života“ se uvijek isplati. Nikada nemoj spustiti glavu i odustati. Učini nešto. šesto poglavlje i novo sjećanje na veliku proslavu Danas je puhao čudan vjetar, nosio je dašak svježine, nosio je... promjene. To je onaj dan kada se probudite sviježi i drugačije gledate na sve oko sebe. To je onaj dan kada vam je drago što se ustajete. Dan kada vas i najmanja promjena razveseli, najmanja promjena prikuje uz tlo. Dan kada znate da će se nešto dogoditi, nešto promijeniti. Jednostavno se osjećate drugačije, kao da to niste vi u vašem tijelu. Taj osjećaj nije donesen tim vjetrom, ta svježina nije zbog tog vjetra, niti ta promjena ima veze s tim vjetrom. Zapravo, danas vani uopće nema vjetra. To je takav dan! Danas je Stara Godina i Lukas se budi u danu kada će se nešto promijeniti. Vjerojatno je negdje netko zapisao da je danas takav dan. Bila ta promjena velika, ili malena, Lukasu će dobro doći. To će biti njegova promjena. Vrijeme je da počne pratiti svoje promjene, otkako se probudio na Badnjak. -Lukas, idemo na pravi dejt! –Laura mu se smješkala ispred lica. Iliana ju gurne sa strane i srdito uhvati dečka za ovratinik i privuče ga k sebi: -Majmune! Smrzla sam se čekajući te, a ti s nekom curom se zabavljaš. Ja želim s tobom van... Glas joj se pretvori u meki, umiljati i slabunjav. Lukas strese glavom. Trgne se iz polusna i ustane iz kreveta. Laura i Ilijana? U njegovom snu?? O čemu se sada tu radi. „Nisam valjda... u obje?...“ Uostalom, nije se čuo s Ilianom otkako je otpilio Mirka i nju kada je otišao na klizanje sa Laurom. Mirko je bio kod njega, ali nije htio ništa reći o toj djevojci. Tipično za njega, sve mu je igra. Od njega dobiti neki iskren odgovor bez skrivenih motiva, gotovo nemoguće. Barem nikada nije dosadno pokraj takvog prijatelja. Obućen u nešto toplo i nešto plavo, krenuo je na doručak kada začuje slabašno kucanje na vrata njegove sobe. Ivana i Iliana uđu unutra. Sestra mu se odmah baci oko vrata i snažno ga zagrli. Ipak ga nije vidjela od jučer navečer! -Jutro braco! Pogledaj koga sam ujutro našla, -podlo se smješkala. On pogleda preko njezine glave, u njezinu najbolju frendnicu. Izgledala je prilično ravnodušno. Znači, nije ljuta? Čekaj, zašto nije ljuta? „Pfff, i ja sam si nešto umislio u glavi...“ Došeta polako do Lukasa i uhvati ga za uho i počne vuči. Nije mijenjala izraz lica. Napokon progovori: -Majmune! ,-Lukas se prisjeti sna. Iste te riječi je izrekla. Ali nastavi drugačije: -Gdje si ti?? Branko mi je rekao da te vidio na zaleđenoj rijeci sa nekom curom?! Sestra se odmakne od njega i nakosi glavu. Smrkne pogled i zagrize usnu. -Koja sad cura!? –nije se mogla suzdržati. Izgleda da je sestra ta koja je ljubomorna. Ima čudnu sestru. Iliana se makne u stranu. Prepustiti će ovo ispitivanje svojoj prijateljici, ona zna kako se to radi. „Tko je sada taj Branko?“,Lukas se pitao gledajući u dvije bijesne mlade djevojke ispred sebe. Popodne se atmosfera oko njega smirila, oluja stišala i buka utonula u smijeh i radost. Lukas je sjedio na krevetu i listao obiteljski album. Na dosta slika je on, ali se ne sjeća ništa od toga. Ima smješnih slika, sa smiješnim frizurama, smiješnim pozama. Sa smiješnim ljudima na smiješnim mjestima. Kao da je neka druga osoba. Još nije niti naviknut na svoj izgled, još uvijek je to nepoznata osoba kada se pogleda u zraclo. Netko je obradio te slike računalno i ubacio njega u neku stranu obitelj. Takav je stjecao osjećaj listajući albume, nečiji nepoznati život. Napokon ih spusti dolje, odahne i baci se na krevet, legao je. Uživa u malo mira i dosade. Nitko ga ne napada o njegovim sjećanjima, nitko ga ne napada o nečemu što nije ili jeste napravio. Nitko ništa ne radi. Samo vrijeme nijemo protiče pokraj njega. To je mirno vrijeme u kojemu uživa. Ne može si pomoći a da ne ne pomisli: „Jesam li prije bio samotnjak, tiha osoba?“ No, već se mora početi spremati. Večeras slavi Novu godinu kod Mirka u podrumu. Navodno to rade već tri godine i svaki put bude ludnica i super zabavno. Ako je vjerovati Mirkovim riječima. Znači, ta informacija i nije pretjerano pouzdana, vjerojatno je i iskrivenja istina. Bez obzira na to, Lukas je odlučio ići i suočiti se sa svojim novim starim prijateljima koje je zaboravio a još uvijek nije ponovno upoznao. Vrijeme je da svima kaže što mu se dogodilo. Možda se netko od njih brine zašto se ne javlja, ne pojavljuje i što je s njime. Za njega, ovo nije samo proslava Nove godine, nego i suočavanje sa situacijom u kojoj se našao sa prijateljima koji su prije bili uz njega. Ovo je novi početak za njega. „Ah, ovo će biti duga večer i noć...“ -Brateee! –Izi zaskvići najmlađa sestrica tako glasno da se Lukas trgne i skoro padne s kreveta. Kada je ona ušla u sobu!? –Ne znam gdje mi je plava teniska lopticaaaa!! On sjedne na pod do nje i čudno ju pogleda. -Plava? Izi se ustane na tanke nogice i pokaže koliko je zapravo malena naspram brace koji je sjedio na podu: -Da. Okrugla je. Malena. Teniska. Plava. Poklonio si mi ju za prošli Božić... Oboje se umire. On ju zbunjeno pogleda. Djevojčica se sjeti da on ne zna ništa o prošlom Božiću i da mu ne može pomoći. Možda je čak i rekla nešto krivo. Stavila je ruke preko usta. Lukas joj makne rukice dolje i kaže: -Ma nemoj brinuti. Idemo pronaći tvoju lopticu. Tražili su lopticu po cijeloj kući. Od ulaznih vrata, preko podruma pa čak i na tavanu. Velika je to kuća ako se sve to zajedno sagleda. Sat, sat i po, kasnije potraga je napokon urodila plodom. Zločesti, zločesti pas ju je odnio u svoju kućicu, sažvakao i zaslinio. Brat opere temeljno lopticu i pruži seki. Dok ju je držao u ruci pokušavao se sjetiti prošlog Božića. Ona se anđeoski nasmije i počne trčati oko njegovih nogu. -Hvala. Hvala. Hvaaaaala!! Lukas pogleda na sat na zidu, hitro pogleda sat na ruci, još brže izvadi mobitel iz džepa i pogleda sat na njemu. Mirko dolazi za dvadesetak minuta po njega, a on se nije niti počeo spremati. Potapša sestricu po glavi da ju smiri i nasmiješi joj se. „Nema na čemu.“ Potom potrći prema svojoj sobi. Uroni u ormar i ladice i počne bacati stvari van, na krevet, na pod, na stol i stolicu. Poput neke djevojke koja se sprema izaći na važan dejt. Zvono uistinu zazvoni za dvadeset minuta. Lukas potrči i uzdihan otvori vrata. Mirko, Iliana i Ivana uđu u predsoblje. Svi su super sređeni, uredni i ... Lukasu se pogled zaustavi na Iliani. Izgledala je prekrasno u toj dugoj crnoj haljini i podignutoj kosi, i našminkana tako. Trgne se i pogeda sestru. -Zašto si zvonila, pa imaš ključ od kuće? -Htjela sam da mi braco lijepo otvori. Lukas nabaci jaknu na sebe i svi izađu van. Iliana se izgleda još uvijek durila, pogotovo jer joj Lukas nije htio reći tko je ta djevoja s kojom se klizao nekidan. Ivana se, kao i obično, kačila za bratovu ruku. Očigledno i ona ide na istu zabavu kod Mirka. Mirko je, pak, sve to podmuklo gledao i smješkao se. Njemu je Lukasova situacija zabavna, njegov gubitak pamćenja zanimljiv, te njegova borba da se ponaša prikladno pokraj svih je zanimljiva. Stoga se domaćin zabave još jednom nasmije naglas. Danas ne pada snijeg. Izgleda da mu je dosta i uzima par dana odmora. Pustit će da početak nove godine bude miran i što ugodniji. Njih četvero se ranije našlo da urede podrum, prirede sve za zabavu, donesu piće, grickalice i hranu. Zadnje je bilo namjestiti liniju i zvučnike te izabrati prikladnu glazbu za proslavu. Kada su napokon sve namjestili, okrenuli su se i predahnuli. Da, to sada izgleda dobro i sve je spremno. Taman na vrijeme, zvono na vratima zazvoni. Slijedećih par sati, Lukas je izbjegavao sve na zabavi i držao se ljudi koje zna, Mirka, Ivane i Iliane. Izgleda da nije tako spreman suočiti se sa svojom situacijom kako si je zamišljao. Dobro, Iliana ga je izbjegavala tako da su ostali Mirko i Ivana. Mirko je ipak domaćin zabave pa je on morao paziti na sve i nije baš imao vremena cijelo vrijeme dadiljati oko Lukasa. A sestra, ona je bila oko nekih svojih cura. Ali svako malo bi skoknula do Lukasa i počela ga grliti i vući da pleše s njim. Tako da mu je ipak bilo bolje kada je Ivana bila sa svojim društvom, bio je mirniji. -Lukaaa!! –ženski glas ga dozove iza. Okrene se. Zgodna visoka plava djevojka ga zagrli. -Kako si? Čujem da si imao nesreću. Da se ne sjećaš ničega? ... Niti mene?! Sada ga je tužno gledala. Tko je ta djevojka sada? Neka mu netko odmah objasni odnos koji je imao sa ovom djevojkom. Bliski prijatelji, bivša djevojka? Nešto treće? -Umm... pa... ne. Ti si? -Magy... Magdalena. Rušić. A daaaaj, ovo je bezveze. Ne sjećaš se ništa u vezi mene?! Ništa što smo prije radili?? Lukas ju pogleda pun upitnika iznad glave, nakošene glave blago nadesno. Zar je moguće da je našao svoj bivšu dijevojku? Ova prezgodna djevojka je prije bila s njime?? -Ja sam ti djevojka! –ona ga šokira svojom slijedećom rečenicom. „Molim!? Nije li Mirko rekao da nemam dijevojku? Možda... je lagao. Znam da voli izvoditi psine i uživa gledati druge dok im je neugodno. Mora da i sada odnekud promatra...“ –Lukas je pažljvo gledao oko sebe, saginjao se i pokušavao pogledom pronaći prijatelja. Toliko se uživio u misao da mu Mirko pokušava podvaliti da je zabrovio na tu djevojku koja je stala pred njim. Uhvati ga za glavu i ispravi ispred sebe. -Skoncentriraj se! To je pozicija za poljubac. Treba li ju poljubiti? Ona mu je djevojka? Onda treba. Bila je zabrinuta za njega. Usamljena. Poljubit će ju. Polako se nagne naprijed, a ona zatvori oči. -Heeej!! –krištav glas ga trgne i odmakne se od Magy. Taj glas bi svugdje mogao prepoznati, to je sestra Ivana. Izgleda da je malo više popila, pa si je sada sva vesela i glasna. –Što radiš sa tom beštijom!? Svi se okrenu prema njima. Pokazivali su prstom na Magy, Ivanu i Lukasa. -Lukas je tu? Gdje se on skrivao do sada? Što se tamo događa? –čuo je šaputanja, ogovaranja i vidio pokazivanje na njih troje. Izvrsno, ovo mu je baš trebalo. Mirko se došunja do svog dragogo frenda i šapne mu: -Što je sada bilo? -Magy mi je djevojka? –na ovu rečenicu Mirko začuđeno pogleda Lukasa. Odgovori mu vrlo mirnim glasom: -Pa rekao sam ti da nemaš curu, -te nastavi gledati što će ove dvije napraviti sada. -Smiri se, Ivana. Nemoj izazivati... -Ti se smiri! Htjela si se ljubakati sa Lukasom!! –potom se okrene prema brati i pokaže kažiprstom na njega: -A ti, nemogu te niti trenutak samoga ostaviti!? Mirko pogleda Lukasa. Zatim okrene glavu i nastavi gledati ove dvije kako se svađaju i preuzimaju svu pozornost na sebe. Lukas se zacrveni od neugode, ali mu misli preuzme jedno pitanje: „Zašto bi ona rekla da smo u vezi ako nismo?“ Ponovno zamrzi svoju situaciju i svoj gubitak prošlosti. Nema šanse da sam pronae odgovore na svoja pitanja. Ali trenutno nije u situaciji da se raspita o čemu se radi: Mirko mu iz zabave vjerojatno nebi ništa rekao, Ivana je previše popila i svađa se sa Magdalenom, Iliana ne priča s njim i bijesno ga gleda sa drugog kraja prostorije, a Magdalena... nju je bolje ništa više ne pitati. -Klasična Magdalena! -Sto posto klasična! Uvijek iste fore, -kažu dva identična tipa. Stajali su iza Mirka i Lukasa i pili pivo iz boce. Oni bi mogli biti isto neki prijatelji. Još nepoznatih ljudi koje bi trebao znati. Lukas se okrene prema njima, blizancima, i pogledom ih upita tko su njih dvojica. -Ja sam Branko, a ovo je moj buraz Branimir. Žao mi je zbog gubitka pamćenja, -predstavi ih obojicu jedan od njih dvojice. Lukasu se upale lampice: to je isti onaj Branko koji je vidio Lauru i njega na zaleđenoj rijeci i tužibabao ga Iliani. Znači da ih i Iliana zna, znači da su zajednički prijatelji i na Mirkom pa su zato tu? A onda su to i njegovi prijatelji? Ivana i Magdalena su se još uvijek svađale, spuštale se i vrijeđale. Ljudima je to već dosadilo pa su se polako svi vratili svojim razgovorima, plesanju i barenju na proslavi. Ignorirali su ove dvije pretjerano glasne djevojke. Lukas, Mirko, Branko i Branimir se se zapričali o toj plavoj djevojci. -Ne sjećaš se ovoga... ,-počne Branimir (ili Branko): -Očigledno... ali Magy ti je jednom došla kući i tebe nije bilo tamo i tvoji starci su joj otvorili vrata, a ona ima je rekla da ti je cura i da te svugdje traži jer ti bježiš od nje, -duboko udahne, jer je ovo sve rekao u jednom dahu. -Pa to... je poprilično slično ovome onda. I sada mi je rekla da mi je djevojka, -Lukasov pogled se smrkne. Ta djevojka je nevolja. Što si to ona umišlaj i čemu zapravo razmišlja dok tako laže? -Nemoj se brinuti. Nisi samo ti. Ona je takva. Voli izvoditi neugodne psine i mučiti dečke. Mene je jednom na faksu počela grliti i ljubiti u obraz iz čista razloga. Sve dok nas profesor nije poslao van, -ubaci se Mirko, isto sa smrknutom facom. Ta djevojka je definitivno nevolja. Problemi i poteškoće. Svi četvero se okrenu prema Magy i pogledaju u nju mrko. Ona to opazi, stane mirno i neugodno se osmjehne te im mahne rukom. Ivana ostavi svoju čašu na stol i skoči na Lukasa. Sa sretnim izrazom na licu htjela je pokazati Magdalena što ona može. Sruši ga na tlo i počne kosom trljati o njegov stomak. Lukas se počene smijati i jedva ubaciti misao: „Eh! ... škakljiv sam...“ -Oh, eto ga na opet. -Čudni su oni brat i sestra, -Branko kaže Branimiru, a Mirko je samo kimao glavom gore dolje. Iliana je stajala dalje u kutu i promatrala sve. Progunđa sebi u bradu: -Lukas, ti idiote! Polako se sve smirilo, Magdalena je otiša do svojeg društva, Ivana do svojeg. Lukas i Mirko su ostali sa blizancima. Glezba je svirala, neki su plesali. Bilo je tu i gađanja hranom, bušenja balonom. Neki su čak i pobjegli van na snijeg i valjali se tamo bez jakne. Dosta ih se napilo ili barem nazujalo, ali nitko nije pravio neku veću štatu ili gluposti. Možda imaju previše poštovanja prema domaćinu, ili su jednostavno zahvalni što ima svake godine ustupi prostor za proslavu nove godine. Tko zna. Uglavnom, vrijeme im je brzo proletjelo u zabavi i priči. -Još pet minuta do Nove!!! –veselo je Mirko uzviknuo stojeći na stolu ispod ulaznih vrata. Mir se nadvio nad sve uzvanike i poseban ugođaj je obuzeo prostoriju. Sada se čula pjesma koja svira, a ako si pažljivo slušao mogao si i čuti vrijeme kako protječe, sekundu po sekundu.Šampanjci su na stolu. Gosti se smješkaju. Lukas pogleda Magdalenu, i ona pogleda njega. Nasmiješe se kao najstariji prijatelji i on podigne čašu prema njoj. To znači: sve je zaboravljeno. Potom pogleda Ilianu, i ona mu se nasmješi. To je čar nove godine, zaboravljaju se ružne i naugodne stvari i sprema se za novi početak. To je ono što Lukasu treba. Kažu da posebni trenutci dolaze bez najave. Ali nisu nam rekli da te posebne trenutke ne izazivamo nužno sami, nekada nemamo nazor nad time što će se dogoditi. Jer mi smo samo zrnca pjeska u ogromnoj pustinji, i vjetar koji nas ponese i baci u kretnju, to nije naš vjetar i mi tu nemamo kontrole. Trebamo se samo znati snaći kada napokon opet sletimo na tlo, na drugačije tlo, sa nekim drugim i nekim starim zrncima pjeska pokraj sebe. sedmo poglavlje i prvi dan na fakultetu Kako se vrijeme oko nas mijenja i nepovratno gazi prema sutra, tako se i mi mijenjamo. I dio naše stvarnosti, nju vučemo za sobom. Mjenjamo našu percepciju na svijet. I dok se okrenemo jednom oko svijeta, iza nas se sve promjeni i nađemo se izgubljeni. Ali to se dogodi samo ako smo neoprezni i „prespavamo“ pola života. Stoga, zapravo sve što možemo učiniti da to spriječimo jeste držati oči širom otvorene. Uvijek. I imati otvoreni um. Ovo je naš život, ovo je naša starnost i nećemo dozvoliti da nas život, da nas svijet iznenadi. Da nam oduzme tlo pod nogama, da nam promjeni krajolik iza leđa. Držat ćemo sebe, ljude oko sebe. Sadašnjost i prošlost. Lukas je već naučio kretati se dijelom grada, onim mirnim dijelo. Par blokova oko njegove kuće, put do centra grada, put do rijeke i do velikog mosta. Puteve do trgovačkih centara i prećce do igraonice. Tako da danas samouvjereno, ali polako i oprezno korača prema svom fakultetu. Danas je prvi dan. Njegov prvi dan u toj strašnoj ustanovi. Nema pojma što ga tamo očekuj, tko ga tamo očekuje. Zapravo, ruku na srce, on niti ne zna zašto uopće više ide na fakultet ako se ne sjeća ičega što su radili na predavanjima, ako se ne sjeća profesora niti kolega. No, pošto je to novi semestar, valjda će se uspijeti uklopiti u predavanja. Stare kolegije je sve riješio. Točnije, stari Lukas ih je sve riješio. Bio je marljiv? Vrijedan, štreber?? Nije si mogao pomoći a da ne zanimšlja neku drugu osobu, iako je to bio on. Nije si mogao pomoći a da mu misli o njemu samom ne lutaju u trećem licu. „Valjda ću i ja uspijeti riješiti sve ispite... što ako... sada ne volim učiti? Ili ako mi se više ne sviđa fakultet na koji idem? Ako neki profesori imaju visoka očekivanja od mene, a ja ih više ne mogu ispuniti?“ Stao je pred stariju žutu zgradu sa ogromnom pločom ispred nje: elektrotehnički fakultet. To je njegov fakultet. Ne izgleda nešto impresivno izvana. Na fotkama je izgledao lijepše i bolje. Ali na fotkama je nedostajao jedan važan element, studenti oko faksa. Živahno je, puno priče, vikanja i šaptanja. Ogovaranja, pokazivanja prstom i raspavljanja. Studenti odmaraju i uživaju na sviježem danu. Snijeg polako pada. Naporan snijeg. Lukas se nasmješi. Ipak se osjećao ugodno ovdje. Možda zato što ima tako puno ljudi i nitko neće obraćati pozornost baš na njega. Osjeća se u svom elementu. Polako mu se brige maknuše sa uma, polako se opusti, polako krene prema ulaznim vratima. -Dođi, ja ću ti pokazati gdje imamo prvo predavanje, -Branko mu dođe s leđa, stavi ruku na rame i pogleda ponosno ispred sebe. Sada će on biti Lukasov vodić. Tko zna kakv je njih odnos prije bio, ali sada obojica imaju šansu da budu dobri prijatelji; idu na isti faks. -Ti si isto elektrotehnika? Tvoj buraz? -On nije ovdje, on je par zgrada dalje. Pravni fakultet. Taj ti nema sve daske na boju, ej! Ali dobro, bar smo nas dvojica normalni!! Hahah –gromoglasan smijeh odjekne na parkiralištu pred ulazom. Svi se okrenu prema ovoj dvojici, i Lukas se još jednom dobro zacrveni. Dok su ulazili unutra, Lukas je promatrao svaki detalj, poput turista. Zgrada je stare gradnje, visokih plahona, puna ukrasa po zidovima, sa brojnim svodovima. Prštila je znanjem, prštila je važnošću. Ipak se tu događa nešto ogromno, profesori pripremaju studente za stvarni život. Barem bi trebali tako. Lukas pogleda sa strane i zapita se tko su mu profesori i kakve osobe. Možda su tu negdje na hodniku a on ih ne pozdravi pa će mu prigovarati i zanovjetati na ispitima? -U onoj velikoj dvorani imamo predavanje. Dođi, -njegov novi (stari) frend je imao danas puno stpljenja i razumijevanja. Obojica uđu unutra, Lukas sa smiješkom od uha do uha. Netko dozove njegovo ime, netko odozadi. Osmijeh se odmah makne sa lica. -Magdalena!? Da, eno je tamo iza. Maše tim tankim, vražijim rukama. Nasmijana i pretjerano vesela, Lukasu opadne raspoloženje. Ta djevojak uvijek ima energije. Hiperaktivna je!! Okrenuo je glavu prema Branku, istom Branku koji mu nije rekao taj „sitan“ detalj: Magdalena ide s njima na faks i, još gore, s njima na predavanja! Na to se ovaj samo kiselo nasmješi i slegne ramenima. Zaboravio je spomenuti to. -Dođi ovdje! Sjedi pokraj mene, ljubavi!! –vikala je kroz ogromnu dvoranu. Odmah se začuje šaputanje. Odmah se primjeti pokazivanje na njih dvoje. Lukas se lupi dlanom o čelo. -Nisam ti ja ljubav!! –vikne joj je i mahne rukom da sjedne dolje i smiri se. Okrene se i energično sjedne u prvu klupu. To je jedino logično riješenje, jer ne zna koga zna. I ne zna s kime je bio dobar, s kime je pričao. Možda se s nekima i svađao i neslagao. Nije se puno obazirao iza sebe, ionako nema poznatih ljudi. Osjeti ruku oko struka i snažan stisak. „De... ne... smo mi nemoj reći...“ –polako se okrene. Magy je sjedila pokraj njega. Pretjerano blizu i pretjerano prisna. Ta djevojka ima puno problema. Ali je i slatka! Lukas se zacrveni poput paprike. -Ma ja se malo šalim, nemoj se ljutiti! Možda pusa kao isprika? Mrko ju pogleda i makne se jedno mjesto ulijevo. Ta djevojka je prava nevolja. Ta djevojka je nevolja. Nevolja. Nevolja. Skupi oči i pribli glavu prema njoj. -Ej, napravila si mi pravu zbrku na Novoj Godini. Što imaš reći za obranu?? U tom trenutku u dvoranu uđe profesor. Napokon! Ni ne želi znati odovor na pitanje koje je postaio toj djevojci. Bolje da ne zna. Sada kad je profesor tu, barem će biti mirnija. Izgledao je vrlo strogo. Profesor. Staromodno obućen, u džepu na košulji je nosio bijele krede. Proćelav i na nosu je nosio debele naočale. Kada je progovorio svojim dubokim glasom svi u dvorani ušute i okrenu se naprijed da bi pratili njegovo predavanje. Osjetilo se poštovanje prema profesoru. -Oho! Vidim ima vas puno! Ja sam profesor Marić i predavat ću vam... –zaškripi kredom na ploču: -...jednu vrstu posebne matimatike... Magy se približi Lukasu. Gledala ga je pozorno u lice, a on je pokušavao očajnički gledati ispred sebe, prema profesoru. Grčevito okrene glavu prema njoj i pogledom joj pokaže da ona okrene svoj pogeled ravno. Ona kao maleno nevinašce trepne očicama i potapša ga po ramenu te se izdere: -Heh, gotov si Luka! Onda se oboje smrknu a ona polako pogleda prema profesoru. Kako ih je oboje mrko gledao, prestrašno nešto. Spusti kredu na stol, osloni se, podigne prst i mahne lijevo-desno. Da se smire. Zatim nastavi sa svojim prvim predavanjem. Dečko, sav frustiran, zgrabi torbu i premjesti se u drugu klupu. Nije se više okretao prema problematičnoj djevojci. Ali da se ijednom okrenio prema njoj vidio bi da ima usamljen i tužan pogled na licu. Sjedila je tamo u prvoj klupi, sama. Sutila i gledala prema ploči, pomalo pognute glave. Lako se nekada fokusirati na sebe, na svoju dobrobit i zaboraviti na druge. Na njihove razloge. Možda imamo svoj veliki, ogromni i nepremostivi problem, ali to ne unaći da su tuđi osjećaji i problemi za baciti. Bezosjećajno! Lukas nije sada o tome razmišljao. Zapravo, nije uopće tako razmišljao. On je samo vidio svoj problem sa gubitkom pamćenja i sada se sve vrti oko toga i oko njega. Tuđi problemi ne postoje. A drugi ljudi su tu zbog njega, da njemu pomognu, da njemu odmognu. Sebično! Svi se spramali stvari. Predavanje je gotovo. Lukas uplašeno pogleda naprijed i odahne. Preživio je. Okrene se da vidi što Magi radi. Nije sjedila tamo. Izgleda da je već odjurila iz predavaone. Ili je otišla tjekom predavanja? Nije se Lukas puno mučio tim pitanjem, nije mu važna ta osoba. Jer ta osoba mu samo pravi probleme. Ta osoba je sebična i previše razigrana. Umjesto svega toga, on opet utihne u pitanja o sebi samome. -Tko sam bio... –tiho je izustio dok je gledao oblake kroz ogromne prozore u toj predavaonici. Ovako se osjeća usamljeno, bez svojih sjećanja. Bez starih prijatelja. Starih pustolovina. Svaki dan si kaže da će stvoriti novo sjećanje, ali svaki dan se i zapita hoće li to sve biti dovoljno da zamjeni silne godine izbrisanih sjećanja? Magdalena dođe do vrata i pogleda u Lukasa. Bio joj je leđima okrenut, sa rukama u džepovima, sa zamišljanim pogledom kroz prozor. Nije vidio tu djevojku koja je u ruci držala dva soka. Jedan je za njega. Nije vidio tu djevojku koja je sada imala ozbiljno, zabrinuto lice. To je drugačija Magdalena, ona koju on ne zna. -Lukas... –ona tiho prozbori, stavi njegov sok na stol i izađe van, neprimjetno. Postoji nešto više u toj djevojci. Nešto više od problema, razigranosti i hiperaktivnosti. Nešto što Lukas prošušta, nešto što ta djevojka niti ne želi pokazati. Izgubljeni dečko, barem u mislima, je sam hodao kući. Sam je gackao po snijegu i pravio sviježe tragove. Sam je gledao u daljinu i šutio. Oh, danas je tako osamljen. Ovo ne shvaća, ali osamljen je jer tako bira. Jer nesvijesno odbija ljude od sebe. Sažaljeva se, i svoje stanje. Sada kada mu treba društvo nema nikoga. Pokušao se par puta osvrnuti oko sebe, ali nije nikoga našao. Što mu se dogodilo taj Badnjak?? Danas se napokon po prvi puta zapitao o tome. Danas je prvi put želio znati istinu. -Lukaaaaaas!! –vikala mu je Iliana. Mašući trčala je prema njemu. To je odgovor neke više sile? To je njegovo društvo kad aje osamljen? To je djevojka koja će biti uz njega..? -Bok, Iliana! –veselo ju pozdravi, skrivajući lažnim osmijehom raspoloženje. -Što te muči? Njezino lice se ouzbilji i ruke krenu prema njegovom licu. On se izmakne i spusti joj ruke dolje. Odmakne ju od sebe. I njemu se smijeh izgubi sa lica. -Tko sam ja bio prije gubitka pamćenja? -Dobra osoba. To si bio... –i nije više ništa htjela reći. Šutila je. A on nije znao zašto. Zašto mu ne želi pričati o njemu? Zar postoji nešto u vezi njega što on ne smije znati? Što se događa... što se dogodilo? Nije imao snage i volje da ju nastavi ispitivati, zapitkivati i postavljati pitanja. Hodali su tik jedno uz drugo i šutili. Nije ju čak niti pitao zašto je trčala prema njmu. Možda mu je htjela nešto reći, možda ga je čekala? Udaljavao se od nje, dok je hodao pokraj nje u tišini. Naša prošlost, to je ono što nas određuje? Ono što ćemo biti uvelike ovisi o ome što smo bili? Ono što smo učinili, reći će nam što možemo a što ne možemo učiniti? Mislim da ipak nije tako. Ipak imamo slodobnu volju da učinimo bilo što u bilo kojem trenutku. Bez obzira tko smo prije bili, uvijek imamo priliku biti bolji, biti lošiji. Nikada ništa ne ostaje jednako i uvijek se sve mijenja. Samo nam treba volja da promjenimo stvari. Bez obzira na ono što je bilo. -Ne ljutiš se više na mene...? –upita Lukas gledajući dolje u snijeg. -Ne, blesane jedan! –odgovori mu i udari šakom u rame. Nasmješi mu se. Sve će biti uredu, ona ga poznaje i može to reći sa sigurnošću. –Opusti se malo i uživaj u sadašnosti. Nemoj pitati za prošlost, jer to je prošlo. Taj dan je bio dugačak, pun snijega i tako taman. To je njegov prvi dan na fakultetu. Dan kada se počeo pitati o sebi i o stvarima koje su bile. Neke skrivene stvari ipak trebaju ostati skrivene. Neke tajne ipak ne smiju biti rečene, a neka pitanja neodgovorena. Istina je, te odgovore možemo preživjeti, ali sa puno bola i muke, te pritom nanijeti previše štete. Zato je bolje prešutjeti i ostaviti neka pitanja na miru. Zato je bolje gledati samo u budućnost, ostaviti prošlost na miru. osmo poglavlje i mjesta u našim srcima Okrene se u krevetu i opipa nešto mekano ispod dlana. Nemirno jutro, vruče mu je. Nemože se namjestiti u tom krevetu. Nemirna noć, puno uznemirujućih snova. Početak nemirnog dana izgleda. Ali još uvijek je u polu snu, valja dovršiti taj san što ga je počeo davnih dana. Stoji sam na praznoj livadi. Snijeg je prekrio svo tko dokle god pogled seže. Hladni vjetrovi pušu sa svih strana. Ivana, Izi i Mar dolaze sa njegove lijeve strane. Brat se okrene prema njima i nasmiješi. Nije usamljen dok su oni ovdje, nije sam u svom umu. Snijeg se podigne i prekrije ih, a kada se spusti opet na tlo, njegove obitelji više nije bilo tamo. Lukas ispruži ruku, nije se mogao pomaknuti sa tog mjesta, nije mogao izustiti riječi. Osjetio je Ilianinu ruku na ramenu i okenuo se prema njoj, svojoj prijateljici. Nasmiješila se i pretvorila u pahulje snijega koje je vjetar odpunuo. I ona je otišla od njega, napustila ga u tom hladnom snijegu. Tada ugleda Mirka, Lauru i Magy kako stoje malo dalje. Spustio je tužno glavu i pogledao si u noge koje su ledom pričvršćene za tlo. Podigao je brzo pogleda. Ovo troje više nije bilo tamo. Trgne se i sna i otvori oči. -Waaa!!! Ivana!?? –vikne širom otvorenih očiju. Ona je ležela do njega, ukucila se skroz uz njega, grlila ga rukom, a on je u polusnu svoju ruku stavio na... njezin nezgodan dio tijela. Trgne ruku i namršti se. -Oh, braco... To nije lijep način za buđenje... Makne se od nje i prilijepi uz zid, sjedeći na krevetu. Ivana se uspravi trljajući pospano oči te potom pogleda na sat na stolu; još je rano, nema niti devet sati. Pogledala je brata koji je zbunjeno (i pomalo preplašeno) sjedio do nje, na što je ona samo odmahnula rukom. -Peć mi se pokidala kasno navečer pa sam se ušunjala kod tebe u krevet. Ne smeta ti? –dok ga je to pitala nabacila je najtužniji pogled koji je mogao i najtvrđe srce omekšati. -Eeee... pa... valjda. Jesi li se ti i prije tako znala uvući kod mene u krevet? -Jup! Iako si uvijek pravio frku oko toga. Mislim, u čemu je problem, pa mi smo braco i seka. Skoči i zagrli ga, poljubi ga u obraz. –Ja volim svoga bracu! Pokrije ju dekom preko glave i gurne s kreveta. Tup zvuk odjekne sobom. -Hajde, gibaj u svoju sobu. Presvuci se, idemo do grada. Moraš mi pokazati gdje ima trgovina sa odijećom. Nasmiješi se i veselo odskakuće u sobu, ta nemoguća i vražja sestra. On odahne i baci se natrag u krevet. To je bilo krajnje neugodno. A ovo sa kupnjom i trgovinom je sada izmislio, da ju otjera iz kreveta. U nedostatku dobrih taktika i poslijedicom ranog jutra, ta izlika je odlično poslužila da ju istjera iz svog kreveta. No, sada se i on mora ustati i presvući. A, k tome još i mora u grad sa Ivanom. Danas i nije tako hladno. Ponekad zapuše neki vjetrić, noseći na sebi tračak tuđih uspomena, poneku tuđu riječ i misao, ali ništa strašno. Sunce se danas ne uspija probiti kroz guste i pakosne oblake, ali ne tako uspješno. Jednostavno nije dovoljno snažno, a moža niti nema volje. Dok je majka zima ovdje, sunce će biti potisnuto i zapostavljeno. Snijega se počeo topiti nekidan. Izgleda da zima uskoro napušta ovaj miran gradić. Dolazi proljeće i priroda će se početi buditi. Nadolazi promjena. -Ivana... jel imaš ti dečka? Ili neku simpatiju? Brat i sestra su hodali očišćenom stazom. Jedno do drugoga, a ona ja držala svoju ruku u njegovom džepu. Oni koji ih ne znaju, rekli bi da su njih dvoje par. A oni koji ih znaju, reći će da su vrlo čudan rod i da se ponekad ne ponašaju baš prikladno. Sa njezine strane, ne smeta ju, a s njegove strane, nije naučio na tako veliku bliskost. Ili bolje reći, možda jeste naučio, ali je zaboravio na to. -Ima jedan dečko koji mi se jako, jako, jako sviđa... –zacrvenila se, izvadila ruku iz Lukasova džepa i stavila ih ispred usta. Opa, ovo je novo, Ivani je neugodno i skroz se zacrvenila. Ali ipak je to Ivana, možda ga samo vuče za jezik ili zadirkuje. -Iliana, Mirko? –pokaže Ivana ispred sebe, na dvoje ljudi koje je izlazilo iz trgovine. Na kraju su svi četvero završili u pravcu šopinga. Mirko i Lukas su hodali naprijed, a djevojke su ih pretile iza. Nešto su ogovarale, pričale, a da dečki ne smiju čuti. Neka super mega ultra velika tajna koju dečki ne smiju čuti. Ma sigurno pričaju o njima dvojici, i još sigurnije, njih dvojicu to ne zanima. Oni su pričali o nadolazećem turniru u pikadu u njihovoj igraoni. -Ma... nekako se moram išunjati iz kuće. Kažem ti, neće mi dopustiti. Sjećaš se što je bilo prošle... –Mirko se ovdje zaustavi i ostavi da rečenica ostane nedovršena. Naravno da se Lukas ne sjeća prošle godine. -Hehee! Hej, ne brini se! –nasmješi se i potapša prijatelja koji je prenaglio sa pričom: -S dobre strane, barem mi možeš sada ispričati tu priču i bit će mi zanimljiva i nova. -Lukas, što... –Mirko ga je htio pitati, ali ovaj stavi ruku ispred njega. Gledao je ispred sebe, u daljinu, te mu to namakne osmijeh na lice. To je ta djevojka koja mu ulijepša dan svaki put kada ju sretne, djevojka o kojoj zapravo ne zna ništa. Laura mu mahne, vidjela ga je ali nije ubrzala korak premu njemu. Cure iza dotrče do ove dvojice, morilo ih je pitanje: tko je sad ta djevojka. Koga od ove dvojice pozdravlja? Ženska znatiželja ih je nadvladala i preuzela njihove kretnje. A ta djevojka, tako se mirno kretala, kao zimska vila koja klizi po to malo snijega što je ostalo. Poput ptice koja mirno ledbi po obalcima, nesmetana i slobodna. To je ono što se Lukasu sviđalo kod Laure, njezin slobodna duh, otvoren um i simpatičan karakter. -Bok, Laura! –Lukas joj se nasmješi i pokloni. Ona se isto namješila, potom stavila ruku na svoja prsa i pristojno se predstavila znatiželjnim djevojakam koje su viriel iza Mirka i Lukasa. Svi se upoznaju, i svima sjednu svi dijelići na mjesto, sve prepostavke i sve priče. To je znači ta misteriozna Laura koju je Lukas upoznao, djevojka o kojoj ništa ne zna. Djevojku koju nikada ne može namjerno naći, ali je uvijek tu negdje. Nekada se čini kao da je to Lukasova posebna djevojka. Ona je njegova sudbina, da itko od njih vjeruje u sudbinu. Istina je zaptravo da je ona nešto sasvim drugo prema Lukasu, da je ona... Ivani ta pomisao prođe kroz glavu, ona je Lukasova djevojka?; napuše obraze i ljubomorno uhvati Lukasovu ruku. -Gdje ćeš? Ideš s nama u... –Lukas nije niti obraćao pozornost na sestru, iako je osjetio da ga ona vuće prema sebi, dalje od te tajanstvene djevojke. -Ne mogu, žao mi je. Imam nekog posla. Drugi put, -prekinula ga je i već se zaputila svojim putem. Zastane i okrene se prema to četvero. Dođe do Lukasa i šapne mu na uho: -Iskupim se. Sutra u podne na našem mjestu. Namigne mu i ode, nastavi kliziti kroz vrijeme i mjesto. Mirko, Iliana i Ivana su čudno gledali u njega. A on nije pokazivao nikakav izraz lica, nikakav osmijeh, nikakvu emociju, samo je tupo gledao kako se silueta odaljava. Neće im se tako lako odati, svoja mišljanja i moguće osjećaje prema toj djevojci će zadržati za sebe. Dijelom zato da napakosti ovima troje, da im iz inata ne kaže ništa o tome, a dijelom time jer je još uvijek mislio da nije spreman za neke podhvate u vezi djevojka nakon nedavnog gubitka pamćenja. I prije nego su išta uspijeli reći, pitati, on pokaže pred sebe: -Krenimo!! Hehe.. he... Ipak se čudno smješkao. Ivana je ljubomorna, Iliana je zbunjena, dok Mirko smišlja i razmišlja. Smišlja kako iskoristiti ovu situaciju, malo ju začiniti i zabaviti se. Kako vratiti Lukasu za ovaj trenutak i skrivanje svega u vezi te djevojke. Napokon su došli u veliki shopping centar. Na tri kata, sa stotinama trgovnica, sa kafićima u sredini, a malo postrani sa velikom plavom fontanom. Sa dječjim smijehom i trkom, sa parovima gdje su muški uvijek izvlačili deblji kraj. Pravi raj za cure opsesivne kupnjom, razgledavanjem i isprobavanjem. Tako rećeno, onda je to pravi pakao za muške koji su nestrpljivi, brzopleti i u žurbi. Dečki se odvoje od cura, cure odu svojim putem. Vjerojatno moraju kupiti nešto intimnije, pa dečki nemogu biti tamo. To je osobno, privatno. Lukas pogleda Mirka i samo kaže: -'Oćemo mi... -Ajmo! –odgovori njegov naj frend. I njih dvojica odoše u igraonu odmah pokraj centra. Tu je već bio, i tu se već zabavio. Niti sada neće biti drugačije. Mirko ga potapša po ramenu i pruži mu strelice pikada, i riječi su bile suvišne. Prihvati ih i stane ponosno rame uz rame svom najboljem prijatelju. Ovo je izazov i ovo je okršaj! -Jesmo li mi i prije mog gubitka pamćenja dolazili ovdje? -Da... Mirko se okrene prema ulazu, leđima prema Lukasu. Iz Lukasu nepoznatog razloga, ovaj nije htio pričati o njegovoj prošlosti i što je prije bilo. Ma koliko mu dobar prijatelj bio nije htio ništa reći. Obavio je cijelu prostoriju velom misterioznoasti. Što se to prije gubitka pamćenja zapravo događalo i tko je Lukas tada bio – možda nikada neće nitia saznati. Zapravo, beskrajno je mnogo mogućih odogovra. Bez ikoga da mu išta kaže, Lukas može samo nagađati. „Joj! Iritira me neznanje!! Pustit ću ga ovoga puta i ... „ –pogleda ga u oči: „...ukidat ću ga u pikadu za inat!“ -Lukas Marov i Mirko Začić!! –kroz igraonu odjekne poznat glas. Obojica se jezovito okrenu prema vratima. Da, Ivana i Iliana. Podbočile se na jednu nogu, stavile ruke na bokove i mrko ih gledaju. To je taj ženski stav koji niti jedan muškarac, dečko ili dječak ne želi vidjeti. Stav koji ti kaže da si u nevolji, da si učinio nešto loše i da ti se crno pi�

sjecanja (worktitle)

Recomendados

Recomendados

Más contenido relacionado

Similar a sjecanja (worktitle)

Similar a sjecanja (worktitle) (7)

sjecanja (worktitle)