Moć dobre komunikacije
Ne tako davno, 2012. godine bile su velike kampanje i prosvjedi protiv ACTA-e,
međunarodnog sporazuma koji je imao za cilj uspostaviti standarde za zaštitu
intelektualnog vlasništva. Sporazum se pripremao nekoliko godina prije nego što je
javno predstavljen, a onda – fijasko! Protivnici sporazuma su se
angažirali prosvjedujući istovremeno i na ulici i na društvenim mrežama. Vrlo brzo
pojavila se i skupina Anonymous koja se pretvorila u glavne zagovarače protiv
sporazuma, te svojim djelovanjem motivirala i pokrenula veliku masu ljudi na koja se
pridružila suprostavljanju implementaciji takvog sporazuma. Europski parlament
dobio je preko 2,5 milijuna potpisa protiv ACTA-e iz cijelog svijeta, a sve je
rezultiralo time da je čak 478 zastupnika glasalo protiv uvođenja ACTA-e, čime je
skupina Anonymous ostvarila svoj politički cilj. Dakle, stavljajući to u hrvatski kontekst
referendumske epidemije, lako je zaključiti da postoje uspješni modeli participacije
građana u upravljanju političkim procesima, koji su ponajprije komunikacijski.
Zanimljivo je primijetiti da je i ime aktivističkog pokreta u funkciji ostvarenja
političkog cilja.
Sredinom prošle godine krenulo se s pripremom novog međunarodnog trgovinskog
sporazuma, nazvanog TTIP (Transatlantska trgovinsko i investicijsko partnerstvo).
Ovim sporazumom se želi stvoriti zona slobodne trgovine između SAD-a i država
članica EU-a! Pregovori su tajni, a zagovarači sporazuma kao glavni cilj sporazuma
navode – gospodarski rast, zapošljavanje, briga o okolišu. Glasovanje
u Europskom parlamentu o provođenju ovog sporazuma trebalo je biti 10.
lipnja 2015., a odgođeno je isključivo zbog velikog broja amandmana ostalih
zastupnika.

U očekivanju ponovljenog glasovanja, moramo se zapitati – znamo li što je
TTIP, koliko se tiče Hrvatske i postoje li kampanje ili društvene skupine
koje aktivno pozivaju građane da se uključe u kampanju i time
pokušaju utjecati na rezultat glasovanja?
U ovom tekstu neću zauzimati niti jednu stranu već ću pisati o tome kako odnosi s
javnošću mogu svojim aktivnostima djelovati na tijek pregovora TTIP-a, ali
i ostalih sličnih sporazuma. Imajući to na umu, htjela bih naglasiti da smo punopravna
članica EU i da imamo svoje zastupnike u parlamentu, koji su uoči svog odlaska u
Bruxelles obećali štiti nacionalne interese RH. Naravno, bilo bi dobro da imamo
artikulirane političke stavove o TTIP-u naših političkih stranaka kako bismo mogli
kvalificirano formulirati vlastite stavove. Hrvatska godišnje iz proračuna izdvaja velika
sredstva za djelovanje raznih nevladinih udruga, od kojih mnoge imaju na agendi
informiranje građana o političkim temama, a čije stavove o sporazumu nismo imali
prilike nigdje vidjeti.
Odnosi s javnošću kao disciplina, u svijetu se često koriste kao nositelji
kampanja javnog zagovaranja, najčešće kada je u pitanju politička
komunikacija. Javno zagovaranje poznatije kao Advocacy je proces u kojem
građani postaju svjesni i koriste svoje moć i pravo aktivnog sudjelovanja , kao
ravnopravni dionici, u procesima donošenja raznih odluka na područjima od njihova
izravnog interesa. Zanimljivo je da je u Hrvatskoj i sam termin javnog zagovaranja
potpuno nepoznat i da zapravo u dvadesetak godina samostalnosti nismo imali niti

jednu cjelovitu kampanju koja bi rezultirala donošenjem ili nedonošenjem zakona ili
odluka koje su političke elite željele provesti uprkos interesu drugih dionika. Kako bi
se provela uspješna Advocacy kampanja, nije dovoljno samo pronaći malo
slobodnog prostora na društvenim mrežama, medijima ili na ulicama, već ertikulirati
interes, definirati cilj, osmisliti strategiju i komunikacijske alate vodeći pri tome
računa da se ne ugrozi niti jedan demokratski aspekt, ljudsko pravo ili građanska
sloboda.
Jedan od alata javnog zagovaranja je i organizacija tribina na kojima bi se trebalo
dati priliku zagovaračima i jedne i druge strane priliku da javno sučeljavaju stavove i
potiču sve koji sudjeluju da produbljuju vlastita razmišljanja o određenom problemu.
Tako je nedavno, u Splitu, udruga Cenzura plus pokušala organizirati javnu tribinu na
temu TTIP-a i utjecaju tog sporazuma na zemlje članice EU-a, a tribina se
posebno trebala referirati i na utjecaj eventualnog donošenja takvog sporazuma na
gospodarsku i političku sliku Hrvatske. Ono što je upečatljivo (a možda i nije) je
činjenica da su tribinu zaobišli političari koji djeluju u Odboru za europske
poslove resornog Ministarstva, dok su na tribini sudjelovali samo oštri
protivnici TTIP-a. No, jesu li uspjeli u svojoj namjeri nametanja teme?
Naime, adekvatno upravljanje Advocacy kampanjom omogućilo bi doprijeti do svih
zainteresiranih javnosti za određenu temu. Uključilo bi se u javnu raspravu ponajprije
aktivne sudionike političkog života, političke stranke pozicije i opozicije, zatim
nevladin sektor, potom naravno medije koji bi senzibilizirali,opću javnost za temu kako
bismo vidjeli i reakcije građana. Ubrzo bismo vidjeli tko su influenceri, tj. utjecajni
zagovarači, koji svojim djelovanjem dodatno potiču ostalu aktivne , a pogotovo
pasivne javnost, na razmišljanje o određenoj temi i artikulaciju vlastitih stavova.
Upravo to je napravila skupina Anonymous kad je u pitanju bila ACTA. Prepoznali
su da je ljudima iznimno bitna zaštita privatnosti na Internetu, te su kroz svoje
aktivnosti naglašavli da je upravo ta vrijednost glavni cilj njihova djelovanja.
Naglašavanjem kako sva legalna djelovanja na Internetu trebaju ostati zaštićena, a isto

tako i identitet osoba, stvorili su veliku grupu sljedbenika koja je na kraju postala
dovoljno moćna i izazvala velike prosvjede, jačajući tako kampanju protiv ACTA-
e. Jednostavne i razumljive poruke, te komunikacija prilagođena svim javnostima, bile
su ključne za uspjeh kampanje skupine Anonymous.
Jesmo li kao građani u Hrvatskoj dovoljno svjesni svoje moći i prava i koristimo li ih
u dovoljnoj mjeri kako bi utjecali na političke procese, koji u konačnici u velikoj mjeri
utječu na kvalitetu naših života? Jesmo li građani samo kad izlazimo na izbore i
potpisujemo peticije za referendume o ciljevima kojih uopce ne znamo dovoljno?
Referendumska epidemija koja je zahvatila Hrvatsku, po mom mišljenju, nije rezultat
građanskog aktivizma, već pokušaj dionika manje političke moći, da preuzmu dio
političke moći od političkih stranaka. Po svim relevantnim ispitivanjima javnog
mnijenja, jasno je da građani ne vjeruju političarima, da preziru svaku vrstu političkog
djelovanja i da postoji ozbiljan animozitet prema svima koji participiraju u političkom
životu. Stoga se stvaraju tzv. nezavisne liste, udruge, razne interesne skupine koje
pokušavaju preuzeti političku moć a ne zvati se politikom. Ipak, ideja i pokušaja ipak
ima, kao što je, na primjer, kampanja Udruge Franak. Ona ima jasno postavljen cilj,
ali ne i razrađenu strategiju kako do tog cilja stići. Stoga je razvidno da se tom
kampanjom ne upravlja s komunikacijskog aspekta i zato kampanja ne uspijeva
mobilizirati pasivnu javnost niti iznaći utjecajne zagovarače. To je posao stručnjaka za
odnose s javnošću, koji će znati po definiranoj strategiji osmisliti taktike koje bi dovele
do ostvarenja cilja kampanje. Javni prosvjedi u Hrvatskoj, bez obzira kojim su
povodom organizirani, uglavnom su doživljavali fijasko. Jesu li naši građani zaista baš
u svakom slučaju potpuno indiferentni i pasivni, ili je ipak, ponovno problem
(ne)komunikacija. Građanima je potrebno osvijestiti da moć dolazi od njih i da oni
zaista mogu biti kreatori i pokretači promjena u društvu. To kvalitetno osmišljena i
vođena advocacy kampanja može, jer će stvoriti nužnu kritičnu masu da bi se ostvario
željeni cilj – donošenje kokretne odluke ili promjene!
Izvor fotografije: http://tacd.org/tag/ttip/