Johan Hojzinga, Jesen srednjeg veka.pdf

1. JOHAN HUIZINGA JESEN SREDNJEG VIJEKA Preveo s njemaĉkog DRAGO PERKOVIĆ naprijed ZAGREB 1991.

2. Naslov izvornika Johan Huizinga HERFSTIJ DER MIDDELEEUWEN CIP – Katalogizacija u publikaciji Nacionalna – i sveuĉilišna biblioteka, Zagreb 130. 2"653" 930. 85"653" HUIZINGA, Johan Jesen srednjeg vijeka / Johan Huizinga ; preveo s njemaĉkog Drago Perković. – Zagreb : Naprijed, 1991. – 372 str. : ilustr. (preteţno u bojama) ; 24 cm. – (Kultura i civilizacija) Prijevod djela: Herfstij der Middeleeuwen. – Bibliografija i bilješke: str. 317-360.– Kazalo. ISBN 86-349-0263-3

3. I NAPETOST ŢIVOTA Dok je svijet još bio pola tisućljeća mlaĊi, bili su obrisi vanjskih oblika sviju zbivanja oštriji nego danas. Tada je razlika izmeĊu bola i radosti, izmeĊu nesreće i sreće bila naizgled veća nego za nas; sve što se doţivljavalo, imalo je još onaj stupanj neposrednosti i apsolutnosti što ga i danas bol i radost imaju u djetinjoj duši. Svaki je dogaĊaj, svako je djelo bilo okruţeno oblicima pregnantnim i punim izraţaja, usklaĊeno s uzvišenošću stroga i ustaljena ţivotnog stila. Velikim dogaĊajima: raĊanju, sklapanju braka, umiranju, davao je sakrament sjaj boţanskog misterija. Ali su i manje vaţna zbivanja, kao što su neko putovanje, neki rad, neki posjet, pratile tisuće oblika ophoĊenja, blagoslova, ceremonija i uzreĉica. Siromaštvo i tjelesne mane podnosili su se u to doba teţe nego danas; pojavljivali su se silovitije i bolnije. Bolest se isticala oštrije nego zdravlje; ţestoka hladnoća i tjeskobni mrak zime bijahu zamašnije nevolje. U ĉasti i bogatstvu uţivalo se strasnije i pohlepnije; razlikovali su se od siromaštva i izopaĉenosti jaĉe nego danas. Krznom opšiveno sveĉano ruho, vesela vatra na ognjištu, napitak, šala i meka postelja bijahu još puni snaţnog uţivanja; na njima se engleski roman u opisivanju radosti ţivota zadrţao moţda najduţe. Sve su okolnosti ţivota bile vašarski buĉne i okrutno javne. Gubavci su ĉegrtali svojim ĉegrtaljkama i odrţavali povorke, prosjaci bogodarili u crkvama i pokazivali svoju nakaznost. Svaki staleţ, svaki red, svaki se zanat prepoznavao po svojoj odjeći. Velika se gospoda nikad nisu pokazivala bez raskošna oruţja i livreja, izazivajući strahopoštovanje i zavist. Krojenje pravde, izvikivanje robe, svadba i pogreb – sve se to buĉno najavljivalo povorkama, vikom, kuknjavom i muzikom. Zaljubljenik je nosio znak svoje dame, kalfa oznaku svoje bratovštine, klijent boje i grb svoga gospodara. Isti kontrast i šarolikost vladali su i vanjštinom grada i sela. Grad se nije poput naših gradova gubio u nemarno izgraĊenim ĉetvrtima predgraĊa s pustim tvornicama i jednoliĉnim ladanjskim kućicama, nego je leţao, opasan svojim bedemima i bezbrojnim prijetećim kulama, kao neka lijepa zaobljena slika. Koliko god su kamene kuće plemića i trgovaca bile visoke i teške, ipak su u slici grada dominirale crkve svojim visoko nagomilanim kamenim masama. Kao što je tada kontrast izmeĊu ljeta i zime bio veći nego u našem današnjem ţivotu, tako je u ono doba bila jaĉa i razlika izmeĊu svjetlosti i mraka, tišine i buke. Moderni grad jedva i poznaje mrkli mrak i pravu tišinu, djelovanje pojedinog svjetalca ili osamljenog dalekog zova. Iz svakodnevna je ţivota, zbog vjeĉnih kontrasta i raznolikosti oblika koji su se u svemu nametali duhu, proizlazila draţ, strasna sugestija izraţena u ćudima grube raspuštenosti, ţestoke okrutnosti i duboka ganuća meĊu kojima se odvijao srednjovjekovni gradski ţivot. Jedan je zvuk neprestano nadglasavao buku poslena ţivota, ali – ma koliko bio raznolik – nikad nije zbunjivao nego je, naprotiv, u izvjesnim trenucima sve izdizao u sferu sreĊenosti. Bio je to zvuk zvona. U svakidašnjem ţivotu nalikovala su zvona na dobre duhove koji opominju, koji dobro poznatim glasom najavljuju ĉas ţalost, ĉas radost, ĉas mir, ĉas nemir, koji sad zovu na okup, sad opet na nešto podsjećaju. Ljudi su zvona nazivali poznatim narodnim imenima: debela Jacqueline, Roelant itd. Znali su što znaĉi udaranje u stranu,1 a što zvonjava i nisu bili gluhi prema zvucima zvona, unatoĉ preobilnoj zvonjavi. U ĉasu po zlu ĉuvena dvoboja izmeĊu dvojice graĊana Valenciennesa, koji je 1455. izazvao napetost u gradu i na ĉitavom burgundskom dvoru, zvonilo je veliko zvono dok je god trajala borba, »laquelle fait hideux à oyr«, kaţe Chastellain,2 U zvoniku Naše Gospe u Antwerpenu visi još staro zvono za uzbunu iz godine 1316, prema natpisu nazvano Orida, što dolazi od horrida, strašno3 .Zvonjava na uzbunu nazivala se »sonner l'effroy«, »faire l'effroy«; ove su rijeĉi isprva znaĉile nemir (exfredus), zatim objavljivanje nemira zvonjavom, dakle signal za uzbunu, i na kraju paniku4 .Kako je silna i zanosna morala biti zvonjava kad su od jutra do mraka, pa ĉak i

4. svu noć, zvonila zvona sviju pariških crkava i samostana zbog izbora pape koji će dokrajĉiti raskol ili zbog sklopljena mira izmeĊu Burgundâ i Armagnakâ5 . Duboko potresne morale su bili i procesije. Za tjeskobnih vremena – a ta su bila ĉesta – trajale su pokatkad iz dana u dan, pa ĉak i iz tjedna u tjedan. Kad su sudbonosne razmirice izmeĊu orleanske i burgundske kuće na kraju izazvale otvoreni graĊanski rat i kad je 1412. kralj Karlo VI posegnuo za oriflamom da zajedno s Ivanom neustrašivim udari na Armagnake koji su, sklopivši savez s Engleskom, izdali domovinu, bilo je odreĊeno da se u Parizu, od dana kad kralj zaĊe u neprijateljsko podruĉje, svakodnevno odrţavaju procesije. One su trajale od kraja svibnja pa sve do srpnja, sastavljene svaki put od drugih skupina, redova i cehova, prolazeći uvijek drugim putovima i s drugim relikvijama: »les plus piteuses procesions qui oncques eussent été veues de aage de homme« (»najdirljivije procesije koje su ikad bile viĊene«). Svi su trĉali bosonogi i natašte, kako gospoda, ĉlanovi parlamenta, tako i siromašni graĊani; tko je god mogao, nosio je svijeću ili zublju, a meĊu njima je uvijek bilo mnoštvo male djece. Dotrĉali su bosonogi i siromašni seljaci iz sela oko Pariza. Neki su sudjelovali u procesiji, a neki su je promatrali: »en grant pleur, en grans larmes, en grant devocion«, (»u velikom plaĉu, roneći suze, u velikoj poboţnosti«). A gotovo neprestano padala je jaka kiša6 . Bilo je i kraljevskih doĉeka, pripremljenih svom domišljatošću i spretnošću kojima su ljudi raspolagali. I smaknuća u neprekidnom nizu. Jezovite draţi i velika ganuća koja su se širila sa stratišta bijahu vaţni sastojci duhovne hrane naroda. Bili su to prizori s moralnom poukom. Za jezovita razbojstva izmislila je pravda strašne kazne. Neki je palikuća i ubojica u Bruxellesu bio vezan lancem koji se na alki mogao vrtjeti oko stupa, opasanog zapaljenim snopovima suvaraka. On se sam narodu predstavio kao zastrašujući primjer ganutljivim rijeĉima »et tellement fit attendrir les coeurs que tout le monde fondoit en larmes de compassion.« »Et fut sa fin recommandée la plus belle que l'on avoit oncques vue«7 (»i tako je silno ganuo njihova srca da su se svi topili u suzama«. »A o njegovu se svršetku priĉalo kao o neĉem najljepšem što se ikad vidjelo.«). Messire Mansart du Bois, armanjakovac, kome je 1411. u Parizu za burgundske strahovlade odrubljena glava, ne samo da krvniku rado oprašta, za što ga je ovaj prema obiĉaju molio, nego ga paĉe moli da ga moţe i poljubiti. »Foison de peuple y avoit, qui quasi tous ploroient à chaudes larmes«8 . (»Bilo je tu mnoštvo naroda i gotovo svi su prolijevali gorke suze«). Ĉesto bijahu ţrtve smaknuća velika gospoda; tada bi narod uţivao u zadovoljstvu zbog stroge pravednosti i ozbiljne opomene o nepostojanosti zemaljske veliĉine mnogo više nego u nekom naslikanom zastrašujućem prizoru ili mrtvaĉkom plesu. Vlast se pobrinula da ţeljeni dojam prizora bude potpun. Gospoda su polazila na svoj ţalosni put sa znamenjima svoga visokog poloţaja. Jean de Montaigu, kraljev grand maître d'hôtel, pao je ţrtvom mrţnje Ivana Neustrašivog. Vozio se na stratište sjedeći visoko na kolima, a pred njim su koraĉala dva trubaĉa; nosio je svoju sveĉanu odoru, kapu, haljetak i hlaĉe, napola bijele, napola crvene, i zlatne ostruge na nogama; sa zlatnim je ostrugama leš bez glave visio na vješalima. Bogatog kanonika Nicolasa d'Orgemonta, ţrtvu osvete Armagnakâ god. 1416, provezoše Parizom u kolima za smeće, zaogrnuta ljubiĉastim plaštem i s ljubiĉastom kapom na glavi, da bi tako prisustvovao odsijecanju glava dvojice svojih drugova, prije nego što ga odvedu u tamnicu na doţivotnu robiju: »au pain de doleur et à eaue d'angoisse« (»na kruh bola i na vodu tjeskobe«)8a .Glavu vijećnika Oudarta de Bussyja, koji je otklonio sjedište u parlamentu, iskopaše po izriĉitoj zapovijedi Luja XI iz groba i s grimiznom, krznom podšivenom kapom »selon la mode des conseillers de parlament« (»po modi ĉlanova parlamenta«) izloţiše na trgu u Hesdinu zajedno sa stihovima pouĉna objašnjenja. I sam je kralj pisao o tome sluĉaju s okrutnom ironijom9 . Od procesija i smaknuća bijahu rjeĊe propovijedi putujućih propovjednika koji su pokatkad dolazili da svojim rijeĉima podjare narod. Mi koji ĉitamo novine, moţemo

5. jedva i zamisliti silno djelovanje govorne rijeĉi na bezazleni i neuki duh. Narodni propovjednik brat Richard, koji je kasnije bio ispovjednik Jeanne d'Arc, propovijedao je 1429. u Parizu deset dana uzastopce. Govorio je od pet sati ujutro do deset ili jedanaest sati prije podne, ponajĉešće na groblju des Innocents, pod ĉijim je arkadama uokolo bio naslikan ĉuveni mrtvaĉki ples; stajao je okra prema otvorenim kosturnicama, u kojima su naokolo iznad arkada bile pogledima izloţene nagomilane lubanje. Kad je poslije svoje desete propovijedi saopćio da je to bila posljednja, jer mu daljnje propovijedi nisu odobrene, »les gens grans et petiz pleuroient si piteusement et si fondement, comme s'ilz veissent porter en terre leurs meilleurs amis, et lui aussi« (»plakali su veliki i mali ljudi tako ţalosno i gorko kao da gledaju kako nose na pokapanje njihove najbolje prijatelje i njega samog«). Kad je na kraju napustio Pariz, narod je vjerovao da će u nedjelju još jednom propovijedati u St. Denisu; u velikim su gomilama, otprilike šest tisuća ljudi, kaţe Bourgeois de Paris, pošli iz grada u subotu uveĉer da osiguraju dobra mjesta, i prenoćište na polju10 . Propovijedanje je u Parizu bilo zabranjeno i franjevcu Antoineu Fradinu jer je ţestoko rogoborio protiv loše vladavine. Ali ga je narod baš zato volio. Dan i noć ĉuvali su ga u franjevaĉkom samostanu; tu su drţale straţu ţene sa svojom pripremljenom municijom od pepela i kamenja. Proglas kojim je ta straţa bila zabranjena izazivao je smijeh: kralj o tome ne zna ništa! Kad je Fradin na kraju bio prognan i kad je morao napustiti grad, narod ga je ispratio »crians et soupirans moult fort son departement«11 (»plaĉući i uzdišući zbog njegova odlaska«). Kad bi dolazio dominikanac Vincencije Ferrer da odrţi propovijed, pošli bi mu, pjevajući hvalospjeve, iz svih gradova u susret narod, magistrat i svećenstvo sve do biskupa i prelata. Putovao je s brojnom pratnjom sljedbenika koji su svake veĉeri po zalasku sunca obilazili gradom u procesijama, trapeći se i pjevajući. U svakom gradu pridruţivahu mu se nove skupine. Za sve je svoje pratioce briţljivo pripremao hranu i konak, a za konaĉare je unajmio besprijekorne ljude. S njim je putovalo mnogo svećenika iz raznih redova da mu neprestano asistiraju pri ispovijedanju i pri sluţenju mise. Pratilo ga je i nekoliko notara da vode zapisnik na mirovnim sudovima što ih je sveti propovjednik posvuda odrţavao. Magistrat španjolskog grada Orihuele izjavljuje u svom pismu biskupu u Murciji da je u njegovu gradu proveo 123 pomirbe, a od toga 67 u sluĉajevima umorstva12 . Gdje je god propovijedao, svugdje je njega i njegovu pratnju morala zaštićivati drvena ograda od navale mnoštva koje mu je htjelo poljubiti ruku ili skute. Dok je propovijedao, sva je privreda mirovala. Rijetki su bili sluĉajevi da svoje slušatelje nije nagnao u plaĉ, a kad je govorio o posljednjem sudu, o kaznama u paklu ili o Isusovim mukama, gorko bi se rasplakao zajedno sa svojim slušateljima, pa je morao propovijed prekidati dok se plaĉ ne stiša. Pokajnici su pred svima prisutnima padali niĉice i u suzama priznavali svoje teške grijehe13 . Kad je ĉuveni Olivier Maillard 1485. u Orléansu drţao korizmene propovijedi, popelo se na krovove kuća tako mnogo ljudi da je pokrivaĉ krovova naknadno za popravke zaraĉunao 64 radna dana14 . To je raspoloţenje englesko-ameriĉkih revivala i Armije spasa, ali neizmjerno pojaĉano i s mnogo većim publicitetom. U opisivanju Ferrerova djelovanja ne treba traţiti smjerno preuveliĉavanje njegovih biografa; trijezni, suhoparni Monstrelet opisuje gotovo istom emfazom djelovanje što ga je 1428. svojim propovijedima u sjevernoj Francuskoj i Flandriji izazivao neki brat Thomas koji se predstavljao kao karmelićanin, ali je kasnije raskrinkan kao varalica. I njega je doĉekivao magistrat, a njegovu su mazgu vodili za ular plemići i zbog njega su mnogi ljudi, meĊu njima i otmjena gospoda koju Monstrelet poimence nabraja, napuštali dom i porodicu da ga slijede kud bi god pošao. Ugledni bi graĊani najskupocjenijim sagovima ukrašavali visoku propovjedaonicu što bi je za nj podizali. Suzbijanje luksuza i taštine bilo je, pokraj muke Isusove i posljednjih stvari, ono ĉime su puĉki propovjednici tako duboko potresali svoje slušaoce. Narod je, kaţe Monstrelet, bio zahvalan i odan bratu Thomasu prije svega stoga što je ţigosao raskoš i teţnju za kićenjem, a naroĉito stoga što je plemstvo i svećenstvo obasipao prijekorom.

6. Kad bi se meĊu njegove slušaoce umiješale ugledne dame s visokim ukrasom na glavi, nahuškao bi na njih djeĉake (s obećanjem oproštenja grijeha, kako kaţe Monstrelet) povicima »au hennin! au hennin!« tako da se ţene više nisu usuĊivale nositi hennin nego su, poput koludrica, na glavu stavljale kape. »Mais à l'exemple du lymeçon«, kaţe vjerni kroniĉar, »1equel quand on passe près de luy retrait ses cornes par dedens et quand il ne ot plus riens les reboute dehors, ainsy firent ycelles. Car en assez brief terme après que ledit prescheur se fust départy du pays, elles mesmes recommencèrent comme devant et oublièrent sa doctrine, et reprinrent petit à petit leur viel estat, tel ou plus grant qu'elles avoient accoustumé de porter«15 (»A vladale su se kao mudri puţ koji uvuĉe svoje rogove kad mu se netko pribliţi i opet ih ispruţi ĉim više ništa ne ĉuje. Kad bi, naime, spomenuti svećenik napustio zemlju, zaboravile bi njegovo uĉenje i opet bi se malo- pomalo vraćale svom starom raskošu, isto onakvom ili još većem od onoga na koji su bile navikle.«) I brat Richard i brat Thomas zapališe lomaĉe taština, kao što ih je šezdeset godina kasnije u golemim razmjerima i uz nepopravljivu štetu za umjetnost Firenca zapalila pred Savonarolom. Pariz i Artois zadovoljiše se 1428. i 1429. time što su spaljivali karte i ploĉe za igru, kocke, ukrase za kosu i svakojake ukrasne triĉarije što su ih na spaljivanje dragovoljno donosili muškarci i ţene. Te su lomaĉe u petnaestom stoljeću, kako u Francuskoj tako i u Italiji, bile vrlo ĉest izraz velikoga zanosa što su ga izazvali propovjednici16 . Bio je to ceremonijalni oblik u kome se utjelovljivalo pokajniĉko odricanje od taštine i svjetovnih radosti, stilizacija strasna zanosa u zajedniĉki sveĉani ĉin, kao što je ono doba u svemu naginjalo stvaranju oblika punih stila. Da bismo mogli sagledati kako je šarolik i ţestok bio tadašnji ţivot, moramo se uţivjeti u tu mekoću srca, u tu spremnost na prolijevanje suza i duhovno obraćanje, u tu senzibilnost. U to je vrijeme još javna ţalost uistinu bila prizor opće nesreće. Na pogrebu Karla VII zapao je narod u velik zanos ganuća, kad je vidio ţalobnu povorku: svi su dvorski sluţbenici bili »vestus de dueil angoisseux, lesquelz il faisoit moult piteux veoir; et de la grant tristesse et courroux qu'on leur veoit porter pour la mort de leur dit maistre, furent grant pleurs et lamentacions faictes parmy tout ladicte ville« (»odjeveni u ţalobnu odjeću koja je pobuĊivala strah tako da je to bio ganutljiv prizor; a od velike ţalosti i bola srca što su se na njima razabirali zbog smrti njegova gospodara nastade u svemu tome gradu velik plaĉ i naricanje«). Šest kraljevih paţeva jahalo je na konjima posve prekrivenim crnim baršunom: »Et Dieu scet le dolereux et piteux dueil qu'ilz faisoient pour leur dit maistre.« (»I sam bog vidi kakvu su bolnu i ganutljivu ţalost pokazivali zbog svoga gospodara«). Jedan od tih momaka nije ĉetiri dana ni jeo ni pio, priĉalo se u narodu s dubokim ganućem17 . Preobilje suza nije, meĊutim, bilo samo posljedica potresenosti, izazvane velikom ţalošću, ţestokim propovijedima ili vjerskim misterijima. More suza prolijevalo se i pri svakoj svjetovnoj sveĉanosti. Kurtoazni poslanik francuskog kralja Filipu Dobrom nekoliko se puta rasplakao usred svoga pozdravnog govora. Pri rastanku mladog Juana de Coimbra od burgundskog dvora svi su glasno plakali, a tako i pri pozdravu dofena i prilikom susreta engleskog i francuskog kralja u Ardresu. Za ulaska Luja XI u Arras vidjelo se kako kralj lije suze; Chastellain ga kao prijestolonasljednika za boravka na burgundskom dvoru nekoliko puta opisuje kako jeca i plaĉe18 . Ti opisi oĉigledno preuveliĉavaju; mogli bismo ih usporediti s rijeĉima »nijedno oko nije ostalo suho« nekog novinskog dopisnika. Opisujući mirovni kongres u Arrasu godine 1435, Jean Germain kaţe da su slušaoci za uzbudljivih govora poslanika od ganuća bez rijeĉi padali na zemlju, uzdisali, jecali i prolijevali suze19 . To se zacijelo nije dogodilo baš tako, ali šalonski biskup misli da je tako zapravo moralo biti; u preuveliĉavanju se nazire pozadina istine. To je kao ono s potocima suza sentimentalista u osamnaestom stoljeću. Plakanje je bilo zanosno i lijepo. A osim toga: tko i danas ne poznaje snaţno ganuće do jeze i suza što ga moţe izazvati sveĉani

7. ulazak ĉak i onda ako je ljudima i posve ravnodušan vladar kojemu je to slavlje namijenjeno. U ono je doba takvo spontano ganuće bilo ispunjeno polureligioznim oboţavanjem sjaja i veliĉine s oduškom u iskrenim suzama. Tko ne vidi razlike izmeĊu petnaestog stoljeća i našega doba u sentimentalnosti, taj bi je mogao upoznati na jednom sitnom primjeru s podruĉja bez suza, to jest s podruĉja gnjeva. Gotovo je nemoguće zamisliti pitomije i mirnije igre nego što je šah. La Marche kaţe da za šahovske igre izbijaju svaĊe »et que le plus saige y pert patience«20 (»i da u njoj i najpametniji gubi strpljenje«). Kavga kraljevskih sinova nad šahovskom ploĉom bila je još u petnaestom stoljeću isto tako uobiĉajen motiv kao i u spjevovima o Karlu Velikom. Dnevni je ţivot neprestano pruţao neograniĉene prilike za ţestoke izljeve strasti i djetinju fantaziju. Novije historijsko istraţivanje, koje zbog nepouzdanosti kronika najradije crpe podatke iz javnih isprava, zapada pokatkad u opasnu pogrešku. Isprave nam pokazuju malo od one razlike u tonu ţivota koja nas dijeli od onih vremena; oslanjajući se na njih, zaboravljamo snaţni patos srednjovjekovnog ţivota. Od svih strasti koje mu daju kolorit, spominju isprave u pravilu samo dvije: gramţljivost i ratobornost. Tko se nije već ĉesto ĉudio gotovo neshvatljivoj ţestini i upornosti kojom se gramţljivost, ţelja za kavgom i osvetoljubivost oĉituje u sudskim ispravama onoga doba! Te nam crte postaju shvatljive i objašnjive tek u vezi s općom strastvenošću koja je svojim ţarom proţimala ţivot na svakom podruĉju. Stoga su nam kronike za ispravno shvaćanje onoga doba neophodne, ma koliko bile površne u pogledu ĉinjenica i ma koliko se ĉesto varale. Ţivot je umnogome bio još obojen bojom bajke. Ako dvorski kroniĉari, uĉeni i ugledni ljudi koji su izbliza poznavali svoje vladare, nisu mogli vidjeti i opisati uzvišene osobe drukĉije nego u arhaiĉnom, hijeratiĉkom liku, kako je tek velik morao biti ĉarobni sjaj kraljevstva za naivnu narodnu maštu. Evo jednog primjera o prizvuku bajke u Chastellainovu povijesnom djelu: mladi Karlo Smjeli, još kao grof od Charolaisa, stiţe iz Sluisa u Gorkum, gdje saznade da mu je otac, vojvoda, oduzeo apanaţu i sve povlastice. Chastellain opisuje kako je tada grof preda se pozvao svu svoju dvorsku druţinu, sve do sudopera, i svima saopćio svoju zlu kob dirljivim govorom u kojemu ih uvjerava u svoje poštovanje prema ocu, u svoju brigu za n jih i u svoju ljubav prema svima njima. Imućne je pozvao da s njim podijele njegovu sudbinu, a onima koji su siromašni pušta na volju da ga napuste; za sluĉaj da se njegova sudbina okrene nabolje, reĉe im: »Vratite se tada i svi ćete zateći svoja mjesta slobodna i bit ćete mi dobrodošli, a ja ću vas nagraditi za strpljivost koju ste pokazali meni za ljubav.« – » Lors oyt-l' on voix lever et larmes espandre et clameur reur par commun accord: 'Nous touts, nous touts, monseigneur, vivrons avecques vous et mourrons.'« Duboko ganut prihvaća Karlo njihovu vjernost: »Or vivez doncques et souffrez; et moy je souffreray pour vous, premier que vous avez faute.« Zatim priĊoše plemići i ponudiše mu sve što su imali, »disant l'un: j'ay mille, l'autre: dix mille, l'autre: j'ay cecy, j'ay cela pour mettre pour vous et pour attendre tout vostre advenir.« (»Tada se zaĉuše glasovi, potekoše suze i odjeknuše sloţni povici: 'Svi mi, svi mi, uzvišeni gospodaru, hoćemo da s tobom ţivimo i umremo!'« – »Ţivite, dakle, i patite; i ja ću patiti za vas, radije nego da vi trpite oskudicu.« – »A jedan od njih reĉe: 'Ja imam tisuću, drugi: 'Deset tisuća', treći: 'Ja imam ovo ili ono da dam za vas i da priĉekam kakva će biti vaša sudbina'«. I sve poĊe uobiĉajenim tokom, pa zbog toga ne uzmanjka ni jedna kokoš u kuhinji21 . Dabome, tu je sliku obojio Chastellain. Ne znamo koliko je ovdje njegovo saopćenje stiliziralo ono što se zaista dogodilo. Vaţno je, meĊutim, što on vidi vladara u jednostavnim oblicima narodne balade; za njega su u tom sluĉaju dominirale najprimitivnije pobude uzajamne vjernosti koja se oĉituje u epskoj jednostavnosti. Dok je mehanizam drţavne uprave i drţavnog gospodarstva u zbilji već poprimio zamršene oblike, dotle se još u duhu naroda odrazuje politika u pojedinim ustaljenim, jednostavnim likovima. Politiĉke su predodţbe u kojima ţivi narod ujedno i predodţbe

8. narodne pjesme i viteškog romana. Kao da su kraljevi toga doba svedeni na ograniĉeni broj tipova, svaki odgovara manje ili više nekom motivu iz pjesme ili junaĉke zgode: plemenitu i pravednu vladaru, vladaru kojega varaju zli savjetnici, vladaru kao osvetniku ĉasti svoga roda, vladaru kojega u nesreći podrţava vjernost svojte. GraĊani drţave kasnog srednjeg vijeka, teško opterećeni porezima i lišeni prava da suodluĉuju u upravljanju financijama, ţive u neprestanoj sumnji ne razbacuje li se njihov novac i upotrebljava li se na korist i dobrobit zemlje. Ta sumnja u drţavnu upravu pretvara se u pojednostavljenu predodţbu: kralj je okruţen pohlepnim, lukavim savjetnicima, ili su veliki troškovi i raskoš krivi što u zemlji vlada teško stanje. Tako se politiĉka pitanja u shvaćanju naroda mogu pretvoriti u tipiĉne zgode iz bajke. Filip Dobri je shvatio koji je jezik narodu razumljiv. Za svojih sveĉanosti u Haagu 1456. godine zapovjedio je da se u sobi pokraj viteške dvorane izloţi skupocjeno posuĊe u vrijednosti od trideset tisuća maraka da njime zabljesne HolanĊane i Frize, koji bi mogli pomisliti kako on ne posjeduje dovoljno novca da bi se domogao utrehtske biskupije. Svatko je mogao ući i razgledati to posuĊe. Iz Lillea su dopremljene i dvije škrinje za novac s dvije stotine tisuća zlatnih liona. Svatko je smio pokušati da ih digne, ali je svaki takav trud bio uzaludan22 . Moţe li se zamisliti pedagoškije miješanje drţavnog kredita i vašarske zabave? U ţivotu i vladanju kraljeva ima još katkad po koji fantastiĉni element koji nas podsjeća na halife iz Tisuću i jedne noći. Djelovali su gdjekad usred hladno proraĉunatih politiĉkih pothvata plahom silovitošću koja njihov ţivot i djelo izvrgava opasnosti zbog neke liĉne ćudi. Eduard III stavlja na kocku sebe, princa od Walesa i sudbinu svoje zemlje da bi radi odmazde zbog nekoliko gusarskih prepada napao flotu španjolskih trgovaĉkih laĊa23 . Filip Dobri uvrtio je sebi u glavu da nekog svog strijelca oţeni kćerkom bogata pivara iz Lillea. Kad se njezin otac tome usprotivio i kad je u spor uvukao pariški parlament, vojvoda je, raspaljen gnjevom, prekinuo vaţne drţavne poslove koji su ga zadrţavali u Holandiji, i pošao, mada su baš bili preduskrsni prazniĉki dani, na opasan put morem iz Rotterdama u Sluis samo da provede svoju volju24 . Drugom je prilikom u bezumnoj srdţbi, poslije svaĊe sa sinom, poput pobjegla Ċaĉića krišom odjahao iz Bruxellesa i noću zalutao u šumi. Kad se ponovo pojavio, zapao je viteza Philippea Pota škakljiv zadatak da ga opet skrene u uobiĉajenu koloteĉinu. Spretni je dvorjanin za to pronašao prikladnu rijeĉ: »Bonjour, monseigneur, bonjour, qu'est cecy? Faites-vous du roy Artus maintenant ou de messire Lancelot?« 25 (»Dobar dan, uzvišeni gospodaru, dobar dan; što to znaĉi? Hoćete li moţda da budete sliĉni kralju Arturu ili gospodinu Lancelotu?«). Ne doimlje li se isto tako halifski ona zgoda kad su lijeĉnici istome tome vojvodi propisali da se do koţe ošiša, i kad je na to vojvoda zapovjedio da se za njim povedu i svi plemići, a Peteru von Hagenbachu povjerio duţnost da liši ukrasa kose na glavi svakog plemića kojega zatekne neošišana?26 Ili kad je mladi francuski kralj Karlo VI, jašući s nekim prijateljem na istome konju, zakrabuljen promatrao sveĉani ulazak svoje zaruĉnice Izabele Bavarske i kad su ga u guţvi premlatili straţari27 . Neki pjesnik kudi obiĉaj da vladari imenuju dvorskim savjetnikom ili ministrom svoga dvorskog ludu ili sviraĉa, što se dogodilo Coquinetu, ludi s burgundskog dvora28 . Politika još nije posve stegnuta u granice birokracije i protokola: vladar ih svakog trenutka moţe zanemariti i bilo gdje drugdje potraţiti smjernice svoje vladavine. Tako vladari XV. stoljeća ĉesto traţe savjeta o drţavnim pitanjima u vidovitih asketa i strasno egzaltiranih puĉkih propovjednika. Kao politiĉki savjetnici pojavljuju se Dionizije Kartuzijanac i Vincencije Ferrer; buĉni propovjednik Olivier Maillard, francuski Brugman, bio je upućen u najtajnije pregovore meĊu vladarskim dvorovima29 . Tako je u višoj politici bio ţiv element vjerskog zanosa. Krajem ĉetrnaestog i poĉetkom petnaestog stoljeća bili su duhovi, gledajući odozdo velebni prizor kraljevske poslenosti i sudbine, više nego ikad zaokupljeni mišlju da se tamo gore u krvavo romantiĉkoj sferi odigravaju same puste tragedije, pune potresnih padova iz veliĉajnosti i sjaja. Istoga onoga mjeseca rujna 1399, kad se u Westminsteru sastao

9. parlament da ĉuje kako se kralj Richard II, pobijeĊen i zarobljen od svog nećaka Lancastera, morao odreći krune, bijahu već u Mainzu na okupu njemaĉki knezovi izbornici da skinu s prijestolja i svoga kralja, Wenzela Luksemburškog, isto tako kolebljivog, isto tako nesposobnog i ćudljivog vladara kao što je i njegov engleski roĊak, ali ne tako tragiĉnog po svome svršetku. Wenzel je još mnogo godina ostao kralj Ĉeške, dok je Richardovo svrgavanje slijedila njegova tajanstvena smrt u tamnici, smrt koja je podsjetila na umorstvo njegova pradjeda, Eduarda II, sedamdeset godina ranije. Nije li kruna bila ţalosni posjed pun opasnosti? U trećem je velikom carstvu kršćanstva na prijestolju luĊak, Karlo VI, i njegova je zemlja uskoro bila razrovana bijesnim stranĉarskim borbama. Godine 1407. razbuktalo se suparništvo izmeĊu orleanske i burgundske kuće u otvoreno neprijateljstvo; Luj Orleanski, kraljev brat, pao je od ruke muĉkih ubojica što ih je unajmio njegov roĊak burgundski vojvoda Ivan Neustrašivi. Dvanaest godina kasnije dolazi osveta: 1419. bio je Ivan Neustrašivi izdajniĉki ubijen prilikom sveĉanog susreta na mostu u Montereauu. Ova dva umorstva kraljeva sa svojom beskrajnom povlakom osvetoljubivosti i borbi utisnula su ţig mraĉne mrţnje u stranice francuske povijesti ĉitavog jednog stoljeća. Narodni duh vidi svu nesreću koja stiţe Francusku u svjetlosti toga velikog dramatiĉnog motiva; osim liĉnih razloga i razloga strasti nije taj duh još mogao shvatiti nikakvih drugih razloga. Svemu se tome pridruţuju još i Turci, koji sve opasnije nadiru; nekoliko godina ranije, 1396, uništili su kod Nikopolja sjajnu francusku vojsku vitezova koja im je nesmotreno pošla u susret pod istim onim Ivanom Burgundskim, tada još grofom od Neversa. A kršćanstvo je raskidano velikim raskolom, koji sada traje već ĉetvrt stoljeća, izmeĊu dva ĉovjeka što se nazivaju papama, od kojih je svakoga priznavao po jedan dio zapadnih zemalja svom strasnom privrţenošću. Kad je 1409. na koncilu u Pisi sramotno propao pokušaj da se uspostavi jedinstvo Crkve, borila su se za papinsku vlast tri suparnika. »Le Pappe de la Lune« nazivala su usta naroda u Francuskoj tvrdokornog Aragonca Pedra de Lunu, koji je u Avignonu zasjeo kao Benedikt XIII; nije li naziv »le Pappe de la Lune« za priprost svijet imao suludi prizvuk? Onih je stoljeća lutalo od dvora do dvora više svrgnutih kraljeva, ponajĉešće siromašnih novcem ali bogatih planovima, okruţenih sjajem bajoslovnog Orijenta, odakle su i došli; iz Armenije, s Cipra, pa ĉak i iz Carigrada; svaki od njih po jedan lik sa slike Fortunina toĉka koji je svatko poznavao, s kojega padaju kraljevi sa ţezlima i krunama. MeĊu njih se nije ubrajao René Anţuvinski, premda je i on bio kralj bez krune. Ţivio je sjajno na svojim bogatim posjedima u Anjouu i u Provenci. Pa ipak ni u jednome od njih nije bila tako jasno utjelovljena varljiva vladarska sreća kao u tome princu iz vladarske kuće Francuske koji je neprestano propuštao najpovoljnije prilike, koji je teţio za krunom Ugarske, Sicilije i Jeruzalema, a poţnjeo samo poraze, mukotrpna bjeţanja i dugotrajna zatoĉenja. Kralj-pjesnik bez prijestolja, koji je uţivao u pastirskim pjesmama i umjetnosti minijatura, bio je zacijelo vrlo frivolan jer bi ga inaĉe izlijeĉila njegova sudbina. Gledao je kako umiru gotovo sva njegova djeca; jedina preostala kći doţivjela je sudbinu koja je svojom mraĉnom teţinom nadmašila njegov vlastiti usud. Margareta Anţuvinska, puna duha, smjernosti i strasti, udala se u šesnaestoj godini za slaboumnika, engleskog kralja Henrika VI. Engleski je dvor bio pakao mrţnje. Nepovjerenje prema kraljevim roĊacima, optuţivanje moćnih slugu krune, muĉka ubojstva i juridiĉka umorstva zbog sigurnosti i stranĉarstva nisu bili nigdje tako utkani u politiĉke obiĉaje kao u Engleskoj. Margareta je mnogo godina ţivjela u toj atmosferi proganjanja i straha prije nego što su obiteljske razmirice izmeĊu Lancasterâ, kuće njenog muţa, i Yorkâ, kuće njenih mnogobrojnih i ratobornih roĊaka, prešle u stanje krvavog i otvorenog nasilja. Tada je Margareta izgubila krunu i posjede. Promjenljiva sreća u ratu dviju ruţa provela je Margaretu kroz najstrašnije opasnosti i najgorĉe siromaštvo. Kad je na kraju našla sigurno sklonište na burgundskom dvoru, vlastitim je rijeĉima ispriĉala Chastellainu, dvorskom kroniĉaru,

10. potresni prikaz svoje zle sudbine i lutanja; kako se zajedno sa svojim malim sinom morala povjeriti samilosti nekog drumskog razbojnika; kako je jednom za mise morala zamoliti nekog škotskog strijelca da joj dade novĉić za milodar, »qui demy à dur et à regret luy tira un gros d'Escosse de sa bourse et le luy presta« (»koji je napola zlovoljno i nerado izvadio iz kese škotski groš i dao joj ga u ruke«). Ĉestiti historiograf, ganut tolikom patnjom, posveti joj za utjehu jedan »Temple de Bocace«, »aucun petit traité de fortune, prenant pied sur son inconstance et déceveuse nature«30 (»kratki traktat o Fortuni, zasnovan na njenoj nepostojanosti i varavoj prirodi«). Mislio je da po ustaljenom receptu onog doba teško iskušanu kraljevu kćer neće moći niĉim bolje ohrabriti nego mraĉnom galerijom nesreća vladarâ. Nijedno od njih nije moglo naslutiti da je ono najgore još pred njom: Lancaster je 1471. bio do nogu potuĉen pod Tewkesburyjem, njezin jedini sin pao je u bici ili su ga poslije bitke umorili, njezin muţ bio je muĉki ubijen, a sama ona bila je pet godina zatvorena u Toweru, da je na kraju Eduard IV proda Luju XI, kome je u znak zahvalnosti za svoje osloboĊenje morala odstupiti nasljedstvo svoga oca, kralja Renéa. Kako da tamo gdje su prava kraljevska djeca doţivljavala takve sudbine, graĊani Pariza ne povjeruju u priĉe o izgubljenim krunama i progonstvima kojima su skitnice pokatkad pokušavali pobuditi samilost? U Parizu se 1427. pojavila druţina Cigana koji su se prikazivali kao pokajnici, »ung duc, ung conte et dix hommes, tous à cheval« (»jedan knez, jedan grof i deset ljudi, svi na konjima«). Ostatak od stotinu i dvadeset Cigana morao je ostati izvan grada. Došli su, kaţu, iz Egipta; papa im je za otpadništvo od kršćanske vjere zadao pokoru da sedam godina lutaju bez spavanja u postelji. Bilo ih je, rekoše, oko dvanaest stotina, ali su njihov kralj i njihova kraljica i svi ostali putem poumirali. Kao jedino olakšanje zapovjedio je papa da im svaki biskup i svaki opat dade po 10 tourskih funti. Pariţani se sjatiše da gledaju tuĊi narod, a Ciganke su im gatale iz dlana, pa je novac iz kesa Pariţana selio u kese Cigana »par art magicque ou autrement«31 (»pomoću magije ili nekako drukĉije«). Ţivot vladara okruţivala je atmosfera pustolovine i strasti, ali mu taj okvir nije davala samo narodna mašta. Moderni ĉovjek uglavnom nema prave predodţbe o neobuzdanoj ekstravagantnosti i raspaljivosti srednjovjekovne duše. Tko bi se u tome oslanjao samo na sluţbene dokumente, koji se s pravom smatraju najpouzdanijom podlogom za poznavanje povijesti, mogao bi na temelju toga dijela srednjovjekovne povijesti zamisliti sliku koja se ni po ĉemu ne bi bitno razlikovala od opisivanja ministarske i diplomatske politike osamnaestog stoljeća. Takvoj slici nedostaje, meĊutim, jedan vaţan element: jarka boja silovite strasti koja je ispunjavala i narode i vladare. Element strasti je, bez sumnje, i danas još sastavni dio politike, ali taj element nailazi, izuzevši doba revolucije i graĊanskog rata, na više smetnji i zapreka; on je zamršenim mehanizmom društvenog ţivota na stotine naĉina sveden na ustaljene staze. Neposredan afekt dolazi još u petnaestom stoljeću do izraţaja ţestinom koja uvijek iskljuĉuje korisnost i proraĉunljivost. Ako je taj afekt povezan s osjećajem moći, kao u vladara, tada on djeluje dvostruko ţešće. Chastellain izraţava tu okolnost na svoj sveĉani naĉin zbijenim rijeĉima: »Ne treba se ĉuditi što su vladari ĉesto meĊusobno zavaĊeni, puisque les princes sont hommes, et leurs affaires sont haulx et agus, et leurs natures sont subgettes à passions maintes comme à haine et envie, et sont leurs coeurs vray habitacle d'icelles à cause de leur gloire en régner'«32 (»jer su vladari ljudi, njihovi odnosi zamašni i napeti, njihova ćud podloţna kojekakvim strastima kao što su mrţnja i zavist, a njihova srca pravi stanovi tih strasti zbog njihove ţudnje za vlašću.«) Nije li to otprilike ono što Burckhardt naziva »patosom vladanja«? Tko bi se nakanio da piše povijest burgundske kraljevske kuće, taj bi morao nastojati da se u njegovu priĉanju kao osnovni ton neprestano ĉuje motiv osvete, crn kao mrtvaĉki odar, motiv koji će pri svakom ĉinu, u vijeću i na bojnom polju, odati ukus duha punog mraĉne ţelje za osvetom i povrijeĊene oholosti. Bilo bi zacijelo vrlo naivno vratiti se odviše nekompliciranoj predodţbi koju je o povijesti imalo samo petnaesto

11. stoljeće. Bilo bi, dabome, pogrešno, kad bi se sukob sila, iz kojega je izrastao stogodišnji spor izmeĊu Francuske i Habsburgovaca, izveo iz krvne osvete izmeĊu Orléansa i Burgunda, dviju grana kuće Valois. Svatko bi, meĊutim, više nego pri ispitivanju općih politiĉkih i ekonomskih uzroka, morao biti svjestan da je za suvremenike, i to jednako za promatraĉe kao i za one koji su sami sudjelovali u velikom pravnom sporu, krvna osveta bila bitni moment postupaka i sudbina vladara i zemalja. Za njih je Filip Dobri u prvom redu osvetnik, »celluy qui pour vengier l'outraige fait sur la personne du duc Jehan soustint la gherre seize ans«33 (»onaj koji je izdrţao šesnaest godina rata samo da osveti sramotu, nanesenu vojvodi Jehanu«). Filip je sebi nametnuo svetu zadaću: »en toute criminelle et mortelle aigreur, il tireroit à la vengeance du mort, si avant que Dieu luy vouldroit permettre; et y mettroit corps et âme, substance et pays tout en l'aventure et en la disposition de fortune, plus réputant oeuvre salutaire et agréable à Dieu de y entendre que de le laisser« (»on će u pustoj mukotrpnoj i smrtnoj ţudnji nastojati da osveti pokojnika, koliko mu god Bog to dopusti, on će zato na kocku staviti tijelo i dušu, dobra i zemlju, smatrajući da je spasonosnije i boguugodnije da snuje osvetu umjesto da je se okani«). Dominikancu koji je 1419. na zadušnicama za umorenog vojvodu odrţao propovijed gorko se zamjerilo što se usudio upozoriti na kršćansku duţnost da se ne osvećuju34 . To La Marche prikazuje kao da je duţnost obrane ĉasti i osvete motiv politiĉkih ţelja i za vojvodine zemlje: svi su staleţi njegovih zemalja vapili za osvetom, kaţe La Marche35 . Araski ugovor iz 1435, od kojega se oĉekivalo da će Francuskoj i Burgundiji donijeti mir, zapoĉinje pokorom za umorstvo u Montereauu: valja podići zavjetnu kapelu u crkvi u Montereauu, gdje je Ivan bio prethodno pokopan i gdje se svakog dana dovijeka mora pjevali rekvijem; u istom gradu treba osnovati i kartuzijanski samostan, a na samom mostu, gdje je izvršen zloĉin, podići kriţ, te sluţiti misu u kartuzijanskoj crkvi u Dijonu, gdje leţe pokopani burgundski vojvode36 . Ali to je bio samo jedan dio javne pokore koju je zahtijevao kancelar Rolin u vojvodino ime: osim toga treba da se sagrade crkve s kaptolima ne samo u Montereauu, nego i u Rimu, Gentu, Parizu, Santiagu de Compostella i u Jeruzalemu, s kamenim natpisima na kojima će biti opisano to djelo37 . Teţnja za osvetom u tako zamašnim oblicima zacijelo je potpuno ovladala tadašnjim duhom. A što bi u politici vladara i moglo bit i narodu shvatljivije od tih jednostavnih, primitivnih motiva mrţnje i osvete? Odanost vladaru bila je d jet inje impulzivna; to je bio neposredni osjećaj vjernosti i zajednice. Ništa drugo nego proširenje starog snaţnog osjećanja koje je povezivalo zakletve svjedoka s tuţiteljem, ratnike s njihovim gospodarom, koje se u zadjevicama i u borbi rasplamsavalo do strasti što na sve zaboravlja. To je stranaĉki, a ne drţavni osjećaj. Kasniji je srednji vijek doba velikih stranaĉkih borbi. U Italiji se stranke formiraju već u trinaestom stoljeću, u Francuskoj i Holandiji pojavljuju se posvuda, u ĉetrnaestom stoljeću. Tko prouĉava povijest onoga doba, toga će ponekad iznenaditi površnost kojom se u modernom istraţivanju povijesti tadašnje pojavljivanje stranaka izvodi iz ekonomsko- politiĉkih razloga. Ekonomske su suprotnosti što ih pripisuju t im razlozima posve shematske konstrukcije koje se ni s najboljom voljom ne mogu izvesti iz historijskih izvora. Nitko ne ţeli poreći postojanje gospodarskih razloga u tom stranaĉkom opredjeljivanju, ali će, nezadovoljan rezultatima njihove dosadašnje interpretacije, s pravom pitati ne bi li sociološko stanovište za prvi mah pruţilo veću prednost negoli politiĉko-ekonomsko. Podaci o postanku stranaka koji zaista proizlaze iz izvora, sastoje se otprilike u sljedećem. U pravom feudalnom vremenu vidimo posvuda odvojene, ograniĉene ĉarke u kojima se ne moţe naslutiti nikakav drugi ekonomski motiv nego zavist jednih zbog imovine i blagostanja drugih. Ali ne samo zbog imovine nego, jednako ţestoko, i zbog ĉasti. Ovdje su porodiĉni ponos i osvetoljubivost i strasna vjernost pristalica posve pri- marni nagoni. Kako se otada moć drţave uĉvršćivala i proširivala, tako su sve te

12. porodiĉne zadjevice na neki naĉin ulazile u odreĊeni odnos prema vrhovnoj vlasti u zemlji; zatim su se zgomilavale u stranke koje razloge svojih suprotnosti i same naziru u solidarnosti i ĉasti zajednice. Hoćemo li dublje zagledati u te razloge ako postuliramo ekonomske suprotnosti? Kad oštrovidi suvremenik izjavljuje da se za mrţnju izmeĊu hockena i kabeljaua ne mogu naći opravdani razlozi38 , onda ne moramo prezirno slegnuti ramenima kao da smo toboţe pametniji od njega. Zaista i ne postoji ni jedno jedino zadovoljavajuće objašnjenje zašto su Egmonti bili kabeljaui a Wassenaeri hockeni. Ekonomski su kontrasti po kojima se razlikuju ovi rodovi tek produkt njihova stava prema vladaru kao pristalici jedne ili druge stranke39 . Kako ţestoko moţe djelovati zanos izazvan odanošću prema vladaru, o tome ĉitamo na svakoj stranici srednjovjekovne povijesti. Pjesnik crkvene drame Marieken van Nymwegen pokazuje nam kako Mariekenina zla tetka, kad se sa susjedama nasmrt posvaĊala zbog kavge izmeĊu Arnolda i Adolfa van Gelderna, u svom bijesu tjera iz kuće nećakinju, a kasnije se i ubija u ogorĉenju zbog toga što je stari vojvoda osloboĊen iz zatoĉeništva. Pjesnik je htio da opomene na opasnost od »partiscap«, pa odabire jedan ekstremni primjer: samoubojstvo iz stranĉarske strasti – to je bez sumnje preuveliĉano, ali ipak dokazuje kako pjesnik stranĉarskom duhu pridaje strastven karakter. Ima, meĊutim, i utješljivih primjera. Usred noći odreĊuju abevilski porotnici da se zvoni u crkvena zvona jer je od Karla de Charolaisa stigao glasnik s molbom da se moli za ozdravljenje njegova oca. Uplašeni graĊani hrle u crkvu, pale stotine svijeća ĉitavu noć, kleĉe i leţe niĉice u suzama, a zvona neprestano zvone40 . Kad je narod Pariza, koji je 1429. bio još raspoloţen engleskoburgundski, saznao je da je brat Richard, koji ga je još nedavno tako duboko potresao, pristalica Armagnaka koji se potajice trudi da gradove pridobije za sebe, proklinjao ga je bogom i svim svecima; umjesto kositrena pfeniga s imenom Isusovim, što im ga je on dao, uzeše kriţ sv. Andrije, znak burgundske stranke. Latiše se paĉe i kocaka protiv kojih se brat Richard tako ţestoko borio, »en despit de luy« (»njemu usprkos«), mišljaše GraĊanin Pariza41 . Moglo bi se pomisliti da raskol izmeĊu Avignona i Rima, koji nije imao dogmatske osnove, ne moţe izazvati vjerske strasti, bar ne u zemljama koje su bile daleko od obaju središta u kojima su dva pape bili poznati samo po imenu, to jest u zemljama koje nisu bile neposredno pogoĊene raskolom. Ipak se i tamo raskol odmah razvio u oštro i ţestoko zatalasano stranaĉko pitanje, pa ĉak i u suprotnost, sliĉnu onoj izmeĊu vjernika i nevjernika. Kad je Brugge prešao od rimskog avinjonskom papi, napustiše mnogi ljudi kuću i grad, zanat ili prebendu da bi u Utrechtu, Liegeu ili na nekom drugom podruĉju Urbanove obedijencije ţivjeli u skladu sa svojom strankom42 . Prije bitke kod Roosebeka 1382. bili su francuski vojskovoĊe u nedoumici smije li se protiv flamanskih buntovnika razviti oriflama, sveta kraljevska zastava koja se mogla upotrijebiti samo u svetom boju. Tada je pala odluka: smije, jer su Flamanci pristalice Urbana VI i prema tome nevjernici43 . Francuski agent i publicist Pierre Salmon nije mogao naći, prilikom svoga posjeta Utrechtu, ni jednog svećenika koji bi mu dopustio da slavi svoj uskrs, »pour ce qu'ils disoient que je estoie scismatique et que je créoie en Benedic l'antipape«, (»jer rekoše da sam raskolnik i da vjerujem u Benedikta, antipapu«), tako da se u nekoj kapeli morao sam ispovijediti, kao da to ĉini pred svećenikom, i slušati misu u kartuzijanskom samostanu44 . Strašću obiljeţeni stranaĉki osjećaji i vjernost vladaru pojaĉani su snaţnim sugestivnim djelovanjem koje je proizlazilo iz svih tih stranaĉkih znamenja, boja, znakova, deviza i lozinki koji su se pokatkat ţivo smjenjivali – ponajĉešće punih umorstva i ubojstava, ali gdjekad i znakova veselosti. Oko dvije tisuće ljudi izišlo je 1380. u susret mladom Karlu VI prilikom njegova ulaska u Pariz, svi odjeveni napola u zeleno, napola u bijelo. IzmeĊu 1411. i 1413. osvanuo je ĉitav Pariz iznenada u tri maha ukrašen drukĉijim znakovima: tamnoljubiĉastim kapama s kriţem sv. Andrije, bijelim kapama, pa opet ljubiĉastim. Nosili su ih ĉak i svećenici, ţene i djeca. U Parizu su 1411, za strahovlade Bourguingnona, svake nedjelje uz zvonjavu zvona vršena izopćenja Armagnaka. O svetaĉke slike vješali su se kriţevi sv. Andrije; kaţu da ĉak ni

13. svećenici nisu za mise i krštenja htjeli blagosiljati okomitim znakom kriţa, na kakvom je bio razapet Krist, nego su ga crtali ukoso45 . Slijepa strast kojom se ljudi predavahu svojoj stranci, svome gospodaru i svojim vlastitim brigama, bila je dijelom i izraţajni oblik onog nepokolebljivog osjećaja pravednosti koji je bio osobina srednjovjekovnog ĉovjeka, one neoborive sigurnosti kojom je posljednja odmazda stizala svako zlodjelo. Pravdoljubivost je tada još bila u tri ĉetvrtine poganska. Bila je to teţnja za osvetom. Crkva je, doduše, nastojala da te pravne obiĉaje ublaţi usrdno propovijedajući blagost, miroljubivost i pomirljivost, ali time ipak nije izmijenila stvarni pravni osjećaj. Baš naprotiv: još ga je i pojaĉala tako što je teţnji za odmazdom pridodala mrţnju prema grijehu. Za ĉovjeka ţestoka duha grijeh je sve ono što ĉini neprijatelj. Osjećaj pravednosti pojaĉao se malo-pomalo do krajnje napetosti izmeĊu dva pola, izmeĊu barbarskog pojma »oko za oko, zub za zub« i religiozne odvratnosti prema grijehu, a ujedno se i zadaća drţave da strogo kaţnjava sve više smatrala prijekom potrebom. Osjećaj nesigurnosti, tjeskobni strah koji u svakoj krizi preklinje drţavnu moć da primijeni strahovladu, bio je u kasnijem srednjem vijeku kroniĉan. Shvaćanje da se zloĉin moţe okajati pomalo se povlaĉilo, a na kraju se pretvorilo u gotovo idiliĉni ostatak stare odanosti, već prema tome koliko je jaĉala predodţba da zloĉin u isti mah znaĉi i ugroţavanje zajednice i vrijeĊanje boţjeg dostojanstva. Kasni srednji vijek postade tako zlatno doba koje zbunjuje sitniĉavošću sudovanja i pravosudnom okrutnošću. Nikoga nije ni za trenutak muĉila briga o tome je li zloĉinac zasluţio svoju kaznu. Primjeri strogih presuda što su ih dijelili sami vladari, pobuĊivali su osjećaj duboka zadovoljstva. Vlast je povremeno poduzimala kampanje stroge pravde protiv razbojnika i druţbi kradljivaca, protiv vještica i ĉarobnjaka i protiv sodomije. U pravosudnoj okrutnosti kasnog srednjeg vijeka pada u oĉi da to nije bila bolesna perverznost, nego ţivotinjsko, otupjelo uţivanje, vašarsko zadovoljstvo što ga u njoj osjeća narod. GraĊani Monsa kupili su nekog kolovoĊu razbojniĉke druţbe po vrlo visokoj cijeni samo da uţivaju u njegovu ĉetverenju, »dont le peuple fust plus joyeulx que si un nouveau corps sainct estoit ressuscité«46 (»što je narod zabavljalo više nego uskrsnuće nekog novog svetog trupla«). Za Maksimilijanova tamnovanja u Bruggeu god. 1488. stajala je na trgu pred oĉima zatoĉenog kralja klupa za muĉenje na visokoj estradi, i narod nije nikad bio sit gledanja kako na njoj muĉe sluţbenike magistrata, osumnjiĉene zbog izdaje, pa je odugovlaĉio smaknuće, za kojim su osuĊeni vapili, samo da bi što dulje uţivao u novim mukama47 . Do kakvih je neĉovjeĉnih krajnosti vodilo baš to miješanje vjere i ţudnje za osvetom, dokazuje u Engleskoj i Francuskoj ovladali obiĉaj da se na smrt osuĊenima uskrati ne samo posljednja pomast nego i ispovijed da im se ne spase duša i da im se strah od smrti pooštri još i strahom od paklenih muka. Papa Klement V je godine 1311. uzalud zapovjedio da im se odobri barem sakrament pokore. Politiĉki idealist Philippe de Mézières je neprestano time salijetao najprije Karla V Francuskog, a zatim Karla VI, ali se tome protivio kancelar Pierre d'Orgemont, ĉiju je »forte cervelle« (»tvrdu glavu«), kako kaţe Mézières, bilo teţe pokrenuti nego mlinski kamen, a Karlo V, mudri, miroljubivi kralj, izjavio je da se za njegova ţivota taj obiĉaj neće mijenjati. Kad se, meĊutim, protiv te zloupotrebe u pet primjedaba udruţio glas Jeana Gersona s glasom Mézièresa, tada je kraljevski edikt od 12. veljaĉe 1307. odredio da se osuĊenicima dopusti ispovijed. Pierre de Craon, ĉijem zalaganju valja zahvaliti za tu odluku, podigao je pokraj pariških vješala kameni kriţ pod kojim su minoriti mogli pruţiti utjehu zloĉincima48 . Ali stara navika nije ni tada još išĉezla iz narodnih obiĉaja; još nedugo nakon 1500. morao je pariški biskup Etienne Ponchier obnoviti odredbu Clementa V. U Parizu je 1427. obješen neki plemić-razbojnik; ugledni ĉinovnik, vrhovni rizniĉar u sluţbi regenta, dao je prilikom smaknuća oduška svojoj mrţnji prema osuĊeniku tako što je spreĉavao nastojanja da mu se odobri ispovijed za koju je osuĊenik molio; psujući penje se za njim ljestvama, udara ga štapom i premlaćuje krvnika jer je opominjao ţrtvu smaknuća da misli na spas svoje duše. Uplašeni se krvnik smeo, uţe se prekinulo, jadni je zloĉinac pao s

14. vješala i slomio noge i rebra, pa se još jednom morao penjati ljestvama49 . Srednjem vijeku nedostaju. svi oni osjećaji koji su našu svijest o pravdi uĉinili bojaţljivom i kolebljivom, to jest spoznaja o poloviĉnoj ubrojivosti, pretpostavka o pogrešivosti suca, svijest da je i društvo odgovorno za zloĉine, pitanje ne bi li se zloĉinac mogao popraviti, umjesto da ga se prepušta patnjama. Ili bolje reĉeno: za ovo nisu nedostajala osjećanja, ali ona nalaze svoj izraz jedino u naglim provalama milosrĊa i opraštanja koje – neovisno o krivnji – neprestano prekidaju zadovoljstvo zbog izreĉene pravde. Gdje mi kaţnjavamo blaţom kaznom jer nismo odluĉni i jer nismo dovoljno svjesni krivnje, tamo je srednji vijek poznavao samo dvije krajnosti; punu mjeru okrutne kazne ili milost. U vezi s pomilovanjem pitalo se, mnogo manje nego danas, zasluţuje li krivac milost iz nekih posebnih razloga: potpuno opraštanje kazne bilo je uobiĉajeno u svako doba za svaku, pa i najoĉigledniju, krivnju. Za oslobaĊajuću presudu nije u praksi uvijek bilo mjerodavno ĉisto milosrĊe. IznenaĊuje nas ravnodušnost kojom suvremenici priopćuju kako su ugledni roĊaci svojim posredovanjem isposlovali zloĉincu »lettres de rémission«. Pa ipak se većina tih pisama ne odnosi na ugledne prijestupnike zakona nego na siromašne ljude iz naroda koji nisu imali visokih zagovornika50 . Neposredno susretanje okrutnosti i milosrĊa vlada obiĉajima i izvan pravosuĊa. Na jednoj strani strašna okrutnost prema siromašnima i nemoćnima, a na drugoj beskrajna ganutljivost, najdublji osjećaj srodnosti sa siromasima, bolesnima i ludima, ono što, povezano s okrutnošću, poznajemo još i iz ruske literature. Uţivanje u smaknućima ipak još prati i donekle opravdava duboko zadovoljeni osjećaj pravednosti. U nevjerojatno naivnoj okrutnosti, u nedostatku njeţnosti, u strašnom ismijavanju, u zluradosti kojom se promatra nesreća i bijeda nedostaje, naprotiv, i taj oplemenjujući element zadovoljena osjećaja pravednosti. Kroniĉar Pierre de Fenin završava svoje saopćenje o uništenju neke razbojniĉke druţine rijeĉima: ». . . et faisoit-on grand risée, pour ce que c'estoient tous gens de povre estat«51 (». . . i udariše u grohotni smijeh jer to bijahu samo ljudi siromašna staleţa«). U Parizu je 1425. odrţan »esbatement« ĉetvorice oklopljenih slijepaca koji su se borili o svinjĉe kao nagradu. Uoĉi borbe prošli su pod svojim oruţjem kroz grad s gajdašem i s ĉovjekom koji je pred njima nosio veliku zastavu s naslikanim svinjĉetom52 . Velasquez nam je ostavio ganutljivo tuţna lica patuljastih ţena koje su kao lǔde još u njegovo doba bile ugledne osobe na španjolskom dvoru. One su bile traţena razonoda na vladarskim dvorovima petnaestog stoljeća. Na umjetniĉki izvedenim »entremets« velikih dvorskih sveĉanosti pokazivale su svoje vještine i svoju nakaznost. Madame d'Or, zlatokosu patuljku Filipa Burgundskog, poznavao je svatko. Prikazivali su je i u hrvaĉkim borbama s akrobatom Hansom53 . Prilikom svadbenih sveĉanosti Karla Smjelog i Margarete od Yorka, godine 1468, ulazi Madame de Beaugrant, »la naine de Mademoiselle de Bourgogne«, (»patuljka GospoĊice de Bourgogne«) odjevena kao pastirica i jašući na zlatnom lavu, većem od konja. Lav je mogao otvarati i zatvarati ralje i pjevao je dobrodošlicu. Mala je pastirica predana vojvotkinji kao poklon, pa je posjedoše na stol54 . Mi ne poznajemo nikakvih tuţbi zbog sudbine tih ţenica, ali poznajemo stavke iz raĉuna koje nam o njima kazuju još i nešto više. One nam priopćuju kako je vojvotkinja poslala ljude da takvu patuljku dovedu iz njezine roditeljske kuće, kako su došli i doveli je njezin otac i majka, kako su je i kasnije posjećivali i tada dobivali napojnicu. »Au pere de Belon la folle, qui estoit venu veoir sa fille. . .« (»Ocu lǔde Belon, koji je došao da posjeti svoju kćer«). Je li se otac vratio kući obradovan i poĉašćen dvorskom sluţbom svoje kćeri? Iste je godine dobavio neki bravar iz Bloisa dvije ţeljezne ogrlice, jednu »pour attacher Belon la folle et l'autre pour mettre au col de la cingesse de Madame la Duchesse«55 (»da se njome veţe luda Belon, i drugu da se majmunici gospoĊe vojvotkinje stavi oko vrata«). Kako se postupalo s duševnim bolesnicima, moţe se razabrati iz izvještaja o postupku s Karlom VI, koji je kao kralj uţivao njegu, u povoljnom smislu razliĉitu od onoga što su morali izdrţati ostali. Da bi jadnog luĊaka mogli koji put okupati, nisu izmislili ništa pametnije nego da ga preplaše dvanaestoricom ogaravljenih ljudi kao da toboţe doĊoše Ċavli da ga odnesu56 .

15. U okrutnosti onoga doba bilo je i ponešto bezazlenosti zbog koje nam na usnama zamiru rijeĉi osude. Usred jedne od epidemija kuge koja je pritisla Pariz, upućivani su vojvodi od Burgunda i Orléansa pozivi da za razonodu osnuje »cour d'amours«57 . Za kratka predaha u uţasnom krvoproliću pod Armagnacima 1418. osnovao je pariški narod u crkvi svetoga Eustahija bratovštinu svetoga Andrije; svatko, bio on svećenik ili laik, nosi vijenac crvenih ruţa; crkva je puna tih vijenaca i miriše »comme s'il fust lavé d'eau rose«58 (»kao da je oprana vodicom od ruţa«). Kad su na kraju bili obustavljeni procesi protiv vještica, koji su 1461. vladali Arrasom kao neka paklena kazna, slavi graĊanstvo pobjedu pravde takmiĉenjem u izvedbi »folies moralisées«; prva je nagrada bila srebrni ljiljan, ĉetvrta par kopuna – ţrtve su, meĊutim, već odavna izdahnule na muĉilima59 . Ţivot je bio tako ţestok i bujan da je u jednom dahu podnosio vonj krvi i miris ruţa. Narod glavinja poput diva djeĉje glave izmeĊu straha od pakla i najdjetinjije šale, izmeĊu nemilosrdne okrutnosti i rasplakana ganuća. Taj narod ţivi u krajnostima, izmeĊu potpunog odricanja od svih svjetovnih radosti i luĊaĉke teţnje za bogatstvom i uţivanjem, izmeĊu mraĉne mrţnje i dobroćudnosti ţeljne smijeha. Do nas je doprlo tek nešto malo od svijetle strane tadašnjeg ţivota. Ĉini se kao da se ljubazna blagost i veselost duše petnaestog stoljeća sklonila pod okrilje njegova slikarstva, kao da se kristalizirala u bistroj ĉistoći njegove plemenite muzike. Smijeh tadašnjeg pokoljenja je umro, njegovo svjeţe ţivotno veselje i njegova bezbriţna radost ţive još samo u narodnoj pjesmi i pošurici. To je dovoljno da svojoj bolnoj ĉeţnji za ljepotom minulih vremena dodamo i teţnju za sunĉanim sjajem stoljeća braće van Eyck. Ali tko zaista uroni u ono doba, taj će ĉesto tek s velikim trudom nazreti njegov vedri aspekt. Svuda naokolo izvan sfere umjetnosti vlada mrak. U prijetećim opomenama propovijedi, u umornim uzdasima vrednije knjiţevnosti, u jednoliĉnim prikazima kronika i isprava, posvuda vapiju ţestoki grijesi i jadikuje bijeda. Vremena poslije reformacije nisu više gledala u smrtnom grijehu oholosti, gnjeva i gramţljivosti onu grimiznu punokrvnost i bestidnu drskost s kojom su ti grijesi kruţili ĉovjeĉanstvom petnaestog stoljeća. Kakva li je beskrajna bila oholost Burgunda! Sva povijest toga roda, poĉevši od onog djela viteške bravure, iz koje je visoko izrasla sreća Filipa Prvog, preko gorke zavisti Ivana Neustrašivog i crne osvetoljubivosti poslije njegove smrti, preko dugog ljeta Filipa Dobrog, toga drugog Magnifika, pa sve do sulude tvrdoglavosti u kojoj propada razmetljivi Karlo Smjeli – nije li sva ta povijest epos herojske oholosti? Njihove su zemlje najvitalnije zemlje Zapada. Burgundija, teška od snage kao i njezino vino, »la colérique Picardie«, raskalašena, bogata Flandrija. To su iste one zemlje u kojima cvjeta raskoš slikarstva, kiparstva i muzike, u kojima vlada najţešće pravo odmazde, u kojima meĊu plemstvom i graĊanstvom gospoduje barbarsko nasilje60 . To doba ne poznaje većeg zla od gramţljivosti. Oholost i gramţljivost moţemo jednu s drugom usporediti kao grijehe starog i novog doba. Oholost je grijeh feudalnog i hijerarhiĉnog perioda u kojem su posjed i bogatstvo još slabo pokretni. Osjećaj moći nije tada još prvenstveno povezan s bogatstvom, nego je liĉniji; moć se mora, da bi je ostali priznali, oĉitovati velikom raskoši: mnogobrojnom svitom privrţenika, skupocjenim ukrasima i velebnim nastupom moćnika. Osjećaj o svojoj vlastitoj nadmoćnosti neprestano se hrani feudalnom i hijerarhiĉkom mišlju u ţivim oblicima: poniznom podaniĉkom vjernošću i usluţnošću, sveĉanim iskazivanjem poĉasti i veliĉanstvenim sjajem, što sve zajedno izaziva, kao nešto vrlo bitno i opravdano, osjećaj superiornosti nad ostalim ljudima. Oholost je i simboliĉki i teološki grijeh; ona je duboko ukorijenjena u podlozi svakog ţivotnog i svjetovnog nazora. Superbia bijaše korijen svakog zla: Luciferova oholost je poĉetak i uzrok svake pokvarenosti. Tako je gledao Augustin, a tako je ostalo i u predodţbi kasnijih: oholost je izvor svakog grijeha, svi grijesi rastu iz nje kao iz svoga korijena, iz svoga stabla61 . Ali pokraj pisane rijeĉi koja je potkrepljivala shvaćanje: »A superbia initium

16. sumpsit omnis perditio«62 , stajala je i rijeĉ: »Radix omnium malorum est cupiditas«63 . Polazeći od nje, mogla se i gramţljivost smatrati korijenom svega zla. Jer cupiditas, koja kao takva nema mjesta u nizu smrtnih grijeha, znaĉi ovdje avaritia, što i kaţe jedna varijanta tog teksta64 . Ĉini se da je od trinaestog stoljeća dalje u ocjeni duhova oholost, kao prvi i najkobniji grijeh, potisnulo s njezinog mjesta uvjerenje da je neobuzdana gramţljivost ono što upropaštava svijet. Staro teološko p rvenstvo superbije nadglasao je sve brojniji zbor koji svu bijedu vremena pripisuje sve snaţnijoj gramţljivosti. I Dante je proklinje: »la cieca cupidigia« (slijepa gramţljivost)! Gramţljivosti nedostaje simboliĉki i teološki karakter oholosti. Ona je prirodni i materijalni grijeh, posve zemaljski nagon. Ona je grijeh vremena u kojemu je kolanje novca izmijenilo i oslobodilo uvjete razvoja moći. Ocjena ĉovjeĉje vrijednosti postaje raĉunskim zadatkom. Zadovoljenju neobuzdanih poţuda i nagomilavanja blaga otvara se mnogo širi djelokrug. Ali bogatstvo još nema onu sablasnu nedostiţnost koju je moderni kreditni sistem dao kapitalu; ono što vlada tom predodţbom još je ţuto zlato samo. Upotreba bogatstva još ne posjeduje automatiĉnost i mehaniĉnost ponavljanog ulaganja novca: zadovoljenje je još uvijek sadrţano u oštroj suprotnosti izmeĊu pohlepe i rasipnosti. U rasipnosti sklapa gramţljivost brak sa starom ohološću. Oholost je bila još jaka i ţiva: hijerarhiĉno-feudalna misao još nije izgubila nimalo od svoje veliĉine, slast raskoši i sjaja, kićenja i velebnosti bila je još uvijek grimizno crvena. Baš veza s primitivnom ohološću daje pohlepi ili gramţljivosti kasnijeg srednjeg vijeka ono nešto neposredno, strasno i izazovno što su kasnija razdoblja, ĉini se, izgubila. Protestantizam i renesansa dali su gramţljivosti etiĉki sadrţaj; oni su je legalizirali kao korisni stimulans blagostanja. Što se neuvjerljivije hvalilo odricanje od svih zemaljskih dobara, to je više blijedjela njihova stigma. U kasnom srednjem vijeku mogao je, naprotiv, duh shvatiti samo još neriješenu suprotnost izmeĊu grešne gramţljivosti i milosrĊa ili dobrovoljna siromaštva. Iz literature i kronika onoga doba, od poslovice pa sve do poboţna traktata, ĉujemo odasvud glas gorke mrţnje prema bogatima, glas optuţbe protiv velikih zbog gramţljivosti. Katkad taj glas zvuĉi kao mraĉna slutnja klasne borbe, izraţena sredstvima moralnog ogorĉenja. Na tome podruĉju osjećamo, kako iz isprava tako i iz knjiţevnih izvora, ţivotni ton onoga doba, jer iz svih procesualnih spisa svjetluca najbestidnija gramţljivost. Godine 1436. bila je suspendirana sluţba boţja u jednoj od najposjećenijih pariških crkava jer biskup nije htio ponovo posvetiti crkvu sve dotle dok dvojica prosjaka, koji su u tuĉnjavi obešĉastili crkvu prolivenom krvlju, nisu sabrali odreĊenu svotu novca koju ti jadnici nisu posjedovali. Biskupa Jacquesa du Châteliera smatrali su »ung homme très pompeux, convoicteux, plus mondain que son estat ne requeroit« (»ĉovjekom vrlo raskošnim, pohlepnim i svjetovnijim nego što je zahtijevao njegov poloţaj«). Ali isto je tako bilo 1441. za njegova nasljednika Denysa de Moulinsa. Tada se na groblju des Innocents, najĉuvenijem i najtraţenijem pariškom groblju, nisu mogli obavljali pogrebi i procesije jer je biskup zahtijevao više nego što je crkva mogla sabrati. Ovoga nam biskupa prikazuju kao »homme très pou piteux à quelque personne, s'il ne recevoit argent ou aucun don qui le vaulsist, et pour vray on disoit qu'il avoit plus de cinquante procès en Parlement, car de lui n'avoit on rien sans procès«65 (»ĉovjek gotovo nimalo milosrdan prema bilo kome od koga nije primio novac ili bilo kakav drugi poklon koji bi bio vrijedan milosrĊa; priĉa se kao istinito da je vodio više od pedeset sudskih procesa pred vrhovnim sudom, jer se bez procesa od njega nije moglo ništa postići«). Morali bismo pratiti povijest skorojevića (»nouveaux riches«) onoga doba, recimo povijest porodice d'Orgemont, sa svim podlostima njezine škrtosti i parniĉarstva, da bismo razumjeli silnu mrţnju naroda, gnjev propovjednika i pjesnika koji su se neprestano obarali na bogataše66 . Svoju vlastitu sudbinu i dogaĊaje onoga doba ne moţe narod shvatiti nikako drukĉije nego kao neprekidni slijed naopakog gospodarstva i iskorištavanja, rata i pljaĉke,

17. skupoće, gladi i pošasti. Osjećaj opće nesigurnosti podrţavali su kroniĉni oblici što ih obiĉno poprima rat, stalno uznemiravanje grada i zemlje što ga izaziva kojekakva klateţ, vjeĉne opasnosti od okrutnog i nepouzdanog pravosuĊa, a povrh toga i pritisak straha od pakla, od Ċavla i vještica; sve je to zaista moglo crnom bojom obojiti pozadinu ţivota. U nesigurnost nije zapao samo ţivot malih i siromašnih; najneoĉekivanije promjene sudbine i trajne opasnosti bile su gotovo pravilo i u ţivotu plemstva i gradskih uprava. Pikardijac Mathieu d'Escouchy bio je historiograf kakvih petnaesto stoljeće ima u izobilju; njegova kronika, jednostavna, vjerna i nepristrana, ispunjena uobiĉajenim veliĉanjem viteškog ideala i naslijeĊene moralne tendencije, svjedoĉi o njemu kao o ĉestitom piscu koji je svoju darovitost posvetio savjesnom historiĉarskom radu. A kakvu je samo sliku autorova ţivota otkrio izdavaĉ njegova povijesnog djela na temelju isprava!67 Mathieu d'Escouchy zapoĉinje svoju magistratsku karijeru kao vijećnik, porotnik, sudac i predstojnik (prévô) grada Péronne izmeĊu 1440. i 1450. Od samog poĉetka vidimo ga u neke vrste neprijateljstvu s porodicom prokuratora toga grada, Jeana Fromenta, u neprijateljstvu koje se rješava u parnicama. Prokurator progoni d'Escouchyja ĉas zbog krivotvorenja i umorstva, ĉas zbog »excès et attemptaz« (»izgreda i prekršaja«). D'Escouchy prijeti opet udovici svoga neprijatelja istragom zbog ĉarobnjaštva radi kojega je bila osumnjiĉena, ali ţena ishodi odluku na temelju koje je d'Escouchy morao predati istragu u ruke pravde. Predmet dolazi pred pariški sud, i d'Escouchy odlazi prvi put u tamnicu. Kasnije ga nalazimo u zatvoru još šest puta kao optuţenika, a jedanput u ratnom suţanjstvu. Sve su to ozbiljne kriviĉne parnice. Nekoliko puta je sjedio u teškim okovima. Suparništvo izmeĊu porodica Froment i d'Escouchy zaoštrava se sve do tvornog okršaja u kojemu Fromentov sin ranjava d'Escouchyja. Oba unajmljuju lupeţe da jedan drugome vrebaju na ţivot. Kad nam ova dugotrajna razmirica nestaje s vidika, pojavljuju se novi napadi. Ovaj put ranjava gradonaĉelnika neki fratar. Nove tuţbe, onda 1461. seli d'Escouchy u Nesle, osumnjiĉen, ĉini se, zbog zloĉina. Ali to mu ne smeta da i dalje napreduje u svojoj karijeri; postaje bailli, prévôt Ribemonta, procureur du roi u Saint Quentinu, i na kraju bude proizveden u plemićki staleţ. Nakon novih rana, utamniĉenja i pokora, nalazimo ga u ratnoj sluţbi. Godine 1465. bori se kod Montlhéryja za kralja protiv Karla Smjelog i pada u zarobljeništvo. Iz nekog kasnijeg ratnog pohoda vraća se kao bogalj. Oţenio se, ali to za njega ne znaĉi poĉetak mirna ţivota. Nalazimo ga pod optuţbom krivotvorenja peĉata; bio je uhapšen i preveden u Pariz »comme larron et murdrier« (»kao razbojnik i ubojica«). Zatim ga vidimo u novoj razmirici s nekim vijećnikom Compiegnea kako pod muĉilima priznaje, kako mu ne dopuštaju priziv, kako ga osuĊuju, rehabilitiraju, ponovo osuĊuju, sve dok trag njegova ţivota, punog mrţnje i proganjanja, ne nestaje iz isprava. Posvuda, gdje god poĊemo u potragu za sudbinama osoba što ih spominju tadašnji izvori, izlazi na vidjelo slika ovako ţestoko uzbibana ţivota. Proĉitajmo samo pojedinosti što ih je Pierre Champion sabrao o svima onima što ih Villon spominje ili imenuje u svojoj oporuci68 , ili Tueteyjeve bilješke u dnevniku GraĊanina Pariza. Tu se susrećemo s procesima, zloĉinima, razmiricama i proganjanjima bez kraja i konca. A rijeĉ je o ţivotnim putanjama nasumce odabranih ljudi koji tu izlaze na svjetlo dana iz sudskih, crkvenih ili drugih kakvih dokumenata. Moţda kronike, na primjer kronika Jacquesa du Clercqa, prava zbirka zloĉina, ili dnevnik graĊanina Metza, Phillipa de Vigneullesa, crtaju odviše crnu sliku onog doba; moţda »lettres de rémission«, koji nam svakodnevni ţivot izvode pred oĉi tako ţivom toĉnošću, osvjetljavaju zle strane ţivota odviše jednostrano jer govore samo o zloĉinima. Ali svaki uzorak, uzet iz ma koje graĊe, potvrĊuje naše najcrnje predodţbe. Zao je taj svijet. Plamen mrţnje i nasilja diţe se visoko, nepravda je moćna, mraĉnu zemlju pokriva svojim crnim krilima Ċavo. Još malo, pa će ĉovjeĉanstvu zaprijetiti konac sviju stvari. Ali ljudi se ne kaju; crkva se bori, propovjednici i pjesnici jadikuju i opominju uzalud.

18. II ĈEŢNJA ZA LJEPŠIM ŢIVOTOM Svako doba ĉezne za ljepšim svijetom. Što su oĉajanje i bol zbog zamršene današnjice dublji, to je ta ĉeţnja usrdnija. Gorka je sjeta osnovni ton ţivota potkraj srednjega vijeka. U francuskoburgundskoj sferi petnaestog stoljeća jedva se ĉuje glas smjele ţivotne radosti i pouzdanja u snagu za velika djela koji prati povijest renesanse i prosvjetiteljstva. Je li ţivot tada zaista bio nesretniji nego inaĉe? U to bismo pokatkad mogli povjerovati. Istraţujemo li ma koje podruĉje predaje iz onoga doba, bilo to u historiografa i pjesnika, u propovijedima i vjerskim traktima, pa ĉak i u ispravama, uĉinit će nam se da u njima nije ostalo ţivo ništa do sjećanja na kavgu, mrţnju i pakost, na gramţljivost, surovost i bijedu. Pitamo se: Zar ono doba nije moglo uţivati ni u ĉemu drugome nego u okrutnosti, oholosti i neumjerenosti, zar u njemu nema nigdje t ihe radosti i mirne ţivotne sreće? Zaista, svako doba ostavlja u predaji više tragova svoje patnje nego svoje sreće. Ono što postaje poviješću, to su sudbine pune patnje. Instinktivno nam osvjedoĉenje kaţe da se suma svekolike ţivotne sreće, svekolike radosti i vedrog mira koja je ljudima ikad bila suĊena, u razliĉitim epohama ne mogu naroĉito razlikovati jedni od drugih. A ni sjaj sreće kasnog srednjeg vijeka nije posve išĉezao; on još ţivi u narodnoj pjesmi, u muzici, u tihim prostranstvima pejzaţa i u ozbiljnim licima portreta. Pa ipak u petnaestom stoljeću nije još vladao obiĉaj, nije još prevladavao dobar ton glasna veliĉanja ţivota i svijeta. Tko je ozbiljno promatrao dnevni tok zbivanja i na temelju toga promatranja izrekao svoj sud o ţivotu, taj je obiĉno spominjao samo patnju i oĉajanje. Taj je vidio kako se jedno doba pribliţava svojem svršetku, a sve zemaljsko svojoj propasti. Francuskom je duhu petnaestog stoljeća bio još tuĊ optimizam koji će od vremena renesanse rasti, a u osamnaestom stoljeću doţivjeti svoj puni procvat. Koji su to duhovi što su o svome vlastitom razvoju prvi progovorili s mnogo nade i zadovoljstva? To nisu bili ni pjesnici ni vjerski mislioci, a još manje drţavnici, nego, naprotiv, uĉenjaci, humanisti. Radost zbog ponovo otkrivene antiĉke mudrosti bilo je ono što je iz njih prvi put izmamilo radosne glasove o sadašnjici. Taj je trijumf bio intelektualni trijumf. Poznati pobjedonosni poklik Ulricha von Huttena: »O saeculum, o literae! juvat vivere! – O stoljeće, o znanosti, ţivjeti prava je radost!« shvaća se ponajĉešće u odviše širokom smislu. Taj koji ovdje kliĉe, više je ushićeni literat nego ĉitav ĉovjek. Iz poĉetka šesnaestog stoljeća moglo bi se navesti mnogo sliĉnih radosnih poklika o divoti doba, ali bi uvijek valjalo spomenuti da se oni gotovo u svim sluĉajevima tiĉu samo ponovo steĉene duhovne kulture i da nipošto nisu ditirambiĉna oĉitovanja ţivotne radosti u svoj njenoj punoći. I ţivotno je raspoloţenje humanista još temperirano starim smjernim odricanjem od svijeta. To ţivotno raspoloţenje upoznat ćemo, bolje nego iz Huttenovih odviše ĉesto citiranih rijeĉi, iz Erazmovih pisama oko godine 1517. Ne kasnije – jer uskoro u njemu malaksava optimizam koji je iz njega izmamio one radosne glasove. »Ja zaista nisam«, piše Erazmo poĉetkom 1517. Wolfgangu Fabriciusu Capitu1 , »tako lakom na ţivot stoga što sam po svom mišljenju već dosta dugo ţivio – ta već sam naĉeo svoju pedeset i prvu godinu – ili stoga što u ovome ţivotu ne vidim ništa tako divna i ugodna da bi se za t im isplatilo ţudjeti ikome koga je kršćanska vjera doista nauĉila vjerovati da mnogo sretniji ţivot ĉeka one koji su se ovdje svim svojim silama posvetili poboţnosti. Pa ipak bih sad još mogao poţeljeti da bar još malko budem opet mlad samo stoga što vidim da će se u bliskoj budućnosti pojaviti zlatno doba«. Zatim opisuje kako su svi vladari Evrope sloţni i skloni miru (koji je njemu tako dragocjen), pa nastavlja: »To u meni budi ĉvrstu nadu da će dijelom ponovo oţivjeti, a dijelom se iznova razviti ne samo ĉestiti obiĉaji i kršćanska bogobojaznost, nego i proĉišćena i

19. prava2 znanost i lijepa umjetnost.« Dakako, pod okriljem vladara. »Njihovoj poboţnosti i plemenitosti zahvaljujemo što vidimo kako se svugdje kao na neki dani znak bude, diţu i povezuju slavni duhovi da ponovo oţive dobre znanosti (ad restituendas optimas literas).« Ovdje se jasno oĉituje kakav je bio optimizam šesnaestog stoljeća. Osnovno je raspoloţenje renesanse i humanizma nešto posve drugo nego neobuzdana ţelja za ţivotom, koja se obiĉno smatra temeljnim tonom renesanse. Erazmovo odavanje priznanja ţivotu bojaţljivo je i malko kruto i prije svega nadasve intelektualno. Pa ipak je to glas kakav se u petnaestom stoljeću izvan Italije još nije ĉuo. Duhovi u Francuskoj i u burgundskim zemljama oko 1400. još uvijek vole da se obilno tuţe na ţivot i doba. Ali gle ĉuda (ne bez paralele – sjetimo se bajronizma): što su bliţe svjetovnom ţivotu, to im je sumornija ćud. To nisu prvenstveno oni koji su se nepovratno povukli od svijeta u samostan ili u svijet nauke, koji najjaĉe izraţavaju duboku melankoliju svoga doba. To su prije svega kroniĉari i modni pjesnici dvorova koji, zbog nedostatka više kulture i zbog nesposobnosti da iz radosti duha crpe nadu u bolji ţivot, neprestano jadikuju nad staraĉkom nemoći svijeta i u oĉajanju sumnjaju u mir i pravednost. Nitko nije tako beskrajno ponavljao tuţaljku da su sve dobre stvari napustile svijet kao Eustache Deschamps. »Temps de doleur et de temptacion, Aages de plour, d'envie et de tourment, Temps de langour et de dampnacion, Aages meneur près du definement, Temps plains d'orreur qui tout fait faussement, Aages menteur, plain d'orgueil et d'envie, Temps sanz honeur et sanz vray jugement, Aage en tristour qui abrege la vie.«3 (»O vrijeme bola i kušnje, / Doba plaĉa, zavisti i patnje, / Vrijeme bolesti i prokletstva, / Doba koje vodi propasti, / Vrijeme puno uţasa koje sve ĉini naopako, / Doba puno laţi, oholosti i zavisti, / Vrijeme bez ĉasti, bez pravog suda, / Doba ţalosti koja skraćuje ţivot«). U tome je tonu spjevao balada na pregršti, dosadnih, sumornih varijacija jedne te iste tmurne teme. U višim je staleţima zacijelo vladala teška sjeta kad plemstvo dopušta da njihov roĊeni pjesnik tako ĉesto ponavlja zvuke sliĉne ovima: »Toute léesse deffaut, Tous cueurs ont prins par aussant Tristesse et merencolie.«4 (»Sva je radost nestala, / Svima je srcima zavladala / Tuga i sjeta«). Jean Meschinot pjeva tri ĉetvrt stoljeća poslije Deschampsa još uvijek toĉno istim tonom: »O miserable et très dolente vie!. . . La guerre avons, mortalité, famine; Le froid, le chaud, le jour, la nuit nous mine; Puces, cirons et tant d'autre vermine Nous guerroyent. Bref, misère domino Noz mechans corps, dont le vivre est très court.« (»O ţivote bijedni i prepuni bola!. . . / Rat je, umiranje i glad; / Hladnoća, vrućina potkapa nas danju i noću; / Buhe, crvi i svakojaka gamad / Navaljuju na nas. Ukratko, smiluj se, Gospode, / Našim jadnim tijelima, kojima je malo još ţivjeti.«). I on neprestano ponavlja gorko saznanje da je sve u svijetu naopako: nestaje pravde, veliki otimaju malima, a mali se pljaĉkaju uzajamno. Njegova ga hipohondrija

20. po vlastitoj njegovoj izjavi tjera do na rub samoubojstva. On ovako opisuje samoga sebe: »Et je, le pouvre escrivain, au cueur triste, faible et vain, Voyant de chascun de dueil, Soucy me tient en sa main; Toujours les larmes à l'oeil Rien fors mourir je ne vueil.«5 (»I kad ja, bijedni pisac, / Tuţna, slaba, pusta srca, / Gledam svu tu ţalost, / Tada me u svojoj ruci drţi jad; / Uvijek sa suzom u oku, / Ne ţelim ništa, nego da umrem«). Sva oĉitovanja ţivotnog raspoloţenja otmjenih svjedoĉe o sentimentalnoj teţnji za crnim ukrasom duše. Gotovo svatko izjavljuje da je vidio samo bijedu, da treba oĉekivati još i nešto gore, i da ne bi htio ponovo proći putem ţivota kojim je već prošao. »Moi douloreux homme, né en eclipse de ténèbres, en espesses bruynes de lamentation« (»Jao meni, ĉovjeku punom bola, roĊenom u najdubljem mraku i u magli naricanja«), zapoĉinje Chastellain6 . Izreku »tant a souffert la Marche« (»La Marche je toliko prepatio«) izabrao je dvorski pjesnik i historiograf Karla Smjelog za svoju lozinku; njemu ţivot ima gorak ukus, a njegov nam portret pokazuje mrzovoljne crte koje na mnoštvu slika onoga doba privlaĉe naš pogled7 . Nijedan ţivot toga doba nije, ĉini se, tako pun zemaljske oholosti i razmetljive teţnje za uţitkom, nijedan nije tako ispunjen uspjesima kao ţivot Filipa Dobrog. Pa ipak i ispod svega njegova sjaja izviruje ţivotni umor toga doba. Kad mu javljaju smrt jednogodišnjeg sinĉića, Filip Dobri kaţe: »Smatrao bih se sretnim da se bogu svidjelo da i ja umrem tako mlad«8 . N i j e li ĉudno što se u to doba u rijeĉi melankolija stapaju znaĉenja za ţalost, ozbiljno razmišljanje i maštu? Toliko se, eto, smatralo nuţnim da svako ozbiljno razmišljanje prijeĊe u sumorno. Froissart kaţe o Philippu van Arteveldeu, koji razmišlja o upravo stigloj vijesti: »quant il eut merancoliet une espasse, il s'avisa que il rescriproit aus commissaires dou roi de France« (»pošto je neko vrijeme melankolizirao, odluĉio je da piše povjerenicima francuskog kralja«) itd. Deschamps kaţe o neĉemu što ruţnoćom nadilazi svaku moć mašte da nijedan slikar n ije tako »merencolieux« da bi to mogao naslikati9 . Pesimizam ovih prezasićenih, razoĉaranih, umornih ljudi sadrţi religiozni element, mada je taj sićušan. Njihov je umor od ţivota zacijelo i posljedica oĉekivanja skore propasti svijeta. Puĉke propovijedi prosjaĉk i h redovnika ponovo su zasule duhove uvjerljivim prijetnjama i oštrim draţenjem mašte. Sumorna i uznemirena vremena, kroniĉna ratna bijeda bijahu prikladne pojave za potkrepljivanje te misli. Ĉini se da je posljednjih godina ĉetrnaestog stoljeća postojalo narodno vjerovanje da poslije velikog raskola nitko nije bio primljen u raj10 . Zbog odricanja od ispraznosti dvorskog ţivota u ljudima je spontano dozrijevala misao da svijetu kaţu zbogom. Pa ipak je u potištenosti, koju pokazuju gotovo svi sluge vladara i dvorjani, jedva i bilo religiozne sadrţine, mada su religiozne predodţbe lako obojile sveopću umornost od ţivota. Teţnja da se prezre ţivot i svijet bila je daleko od izrazito religiozne svijesti. Svijet je, kaţe Deschamps, sliĉan djetinjastu starcu; u poĉetku je bio bezazlen, zatim dugo mudar, pravedan, krepostan i hrabar: »Or est laches, chetis et molz, Vieulx, convoiteus et mal parlant: Je ne voy que foles et folz. . . La fin s'aproche, en verité. . . Tout va mal. . .« 11

21. (»Sad je kukaviĉan, krţljav i mlitav, / Star, pohlepan i zajedljiv: / Vidim same luĊake i lǔde. . . / Zaista, dolazi kraj. . . / Sve ide naopako. . .«). Nije to samo umor, nego i strah od ţivota, uţasavanje od neizbjeţivih bolova koji ga prate, stanje duha kakvo nalazimo u temeljima budistiĉkog nazora o ţivotu: tjeskoban bijeg od tegoba svakodnevna ţivota, strah i zaziranje od bolesti, starosti i brige. Od toga straha od ţivota pate blazirani zajedno s onima koji nikad nisu podlegli kušnjama ţivota, jer su uvijek od njega bjeţali. Deschampsove pjesme obiluju malodušnim pogrdama ţivota. Sretan onaj tko nema djece, jer mala su djeca samo krika i smrad, muka i briga; treba ih odijevati, obuvati, hraniti; uvijek im prijeti opasnost da padnu ili da se ozlijede. Obolijevaju i umiru, ili rastu i postaju zla; odlaze u tamnicu. Ništa do teškoća i neugodnosti; brige, napori i troškovi odgajanja ne uzvraćaju se nikakvom srećom. Deschamps ne posvećuje djeci ni jedne rijeĉi ljubavi: nakazno je dijete zla srca, kaţe njegov spis. Sretan onaj tko je neoţenjen, jer mu je sa zlom ţenom ţivot teţak, a za dobru se neprestano boji da će je izgubiti. S nesrećom se i sreći sklanjamo s puta. Pjesnik u starosti ne nalazi ništa do nedaća i odvratnosti, kukavnog tjelesnog i duševnog propadanja, smiješnosti i ogavnosti. Ĉovjek brzo stari, ţena s tridesetom, muškarac s pedesetom godinom, a šezdeseta je granica njihova ţivota12 . – Kako je to daleko od vedre idealnosti kojom je Dante u svom Convivio opisao dostojanstvo plemenila starca!13 Poboţna tendencija, koju, dakako, nećemo tako lako naći u Deschampsa, moţe donekle uljepšati takva razmatranja roĊena u strahu od ţivota, ali ćemo u njima lakše naići na malodušnu rezignaciju nego na pravu poboţnost kao osnovno raspoloţenje. I iz ozbiljnog pozivanja na sveti ţivot ĉujemo uvijek više pustog nijekanja nego prave teţnje za posvećenjem. Kad besprijekorni kancelar pariškog sveuĉilišta, Jean Gerson, svjetionik teologije, piše za svoje sestre raspravu o prednostima djeviĉanskog ţivota, tada meĊu njegovim argumentima nalazimo dugaĉki niz patnji i muka povezanih s brakom. Moţda će njihov muţ biti pijanac, rasipnik ili škrtac. Ili, ako je ĉestit i dobar, mogu mu loše ţetve, pošasti ili brodolom oteti sve što posjeduje. A kakva mu je tek nesreća trudnoća, koliko ţena umire u babinjama! Ima li majka koja doji svoje dijete ikad miran san, postoji li za majku vedrina i radost? Moţda će im djeca biti kljasta ili neposlušna, moţda će im muţevi poumirati a one će kao majke i udovice ostati u brigama i siromaštvu14 . Teška je potištenost zbog zemaljske bijede raspoloţenje u kojemu se razmatra svakodnevna stvarnost ĉim djetinja ţivotna radost ili slijepo uţivanje ustukne pred ozbiljnim razmatranjem. Gdje je taj lijepi svijet za kojim ĉezne svako doba? Ĉeţnja za lijepim ţivotom je u svim razdobljima pred sobom vidjela tri puta prema dalekom cilju. Prvi je vodio ravno izvan svijeta; to je put odricanja od svijeta. Tu se naizgled ljepši ţivot moţe postići samo na drugoj strani, samo kao osloboĊenje od svega zemaljskog; svako rasipanje truda na svijet samo odgaĊa obećano spasenje. Tom se stazom kretala svaka viša kultura; kršćanstvo je tu teţnju kao individualni sadrţaj ţivota i temelj kulture nametnulo duhovima tako snaţno da je zadugo gotovo potpuno sprijeĉilo odabiranje druge staze. Drugi je put bio put poboljšanja i usavršenja samoga svijeta. Srednji vijek gotovo još i nije poznavao takve teţnje. Njemu je svijet bio dobar i loš, onakav kakav je mogao biti. To znaĉi da su bile dobre sve uredbe; ta dao ih je bog. Grijeh ljudi je ono što svijet drţi u bijedi. Ovo doba ne poznaje svjesne teţnje za poboljšanjem i reformom društvenih ili politiĉkih ustanova kao poticaj na mišljenje i djelovanje. Jedino što svijetu moţe koristiti jest gajenje vrline u vlastitom zvanju, a i tome je pravi cilj dugi ţivot. Ĉak i tamo gdje se zaista stvara novi društveni oblik, smatra se taj oblik uglavnom uspostavom dobre stare pravde ili uklanjanjem zloupotreba po specijalnoj delegaciji zaštitniĉke vlasti. Rijetko se dogaĊa da se svjesno osnivaju nove ustanove koje bi se mogle smatrati neĉim zaista novim, ĉak i tamo gdje je zakonodavstvo ţivahno, onakvo kakvo je od vremena Luja Svetog poznavala francuska monar- hija, ono u koje su se kasnije ugledali burgundski vojvode u svojim nasljednim zemljama. Oni još nisu bili svjesni ili su tek naslućivali da se u toj zakonodavnoj djelatnosti zaista razvija

22. drţavni poredak u svrhovit oblik. Njima još ne lebdi pred oĉima neki cilj, neka budućnost; oni propisuju uredbe i osnivaju oblasti jer je briga za opće dobro neposredna funkcija njihove vlasti i njihova zadatka. Ništa nije tako snaţno, pridonijelo raspoloţenju straha od ţivota i oĉajavanju zbog budućnosti kao ovo nedostajanje ĉvrste volje sviju da sam svijet uĉine boljim i sretnijim. Onima koji su ĉeznuli za boljim, ali se nisu mogli odreći svijeta i sviju njegovih krasota, preostajalo je samo oĉajanje; takvi više nigdje nisu nalazili nade ili radosti. Svijetu je preostao samo još kratak rok opstanka, a ono što ga je u tome roku ĉekalo bila je samo bijeda. Kad je jednom bio otvoren i put do poboljšanja samog svijeta, tada je zapoĉinjalo novo doba u kojemu je strah od ţivota ustupao mjesto pouzdanju i nadi. Zapravo je tek osamnaesto stoljeće bilo ono doba koje je uspostavilo tu svijest. Renesansa zahvaljuje svoju energiĉnu vitalnost zadovoljenju drugih zahtjeva. Tek je osamnaesto stoljeće uzdiglo usavršavanje ĉovjeka i društva do njihove vrhovne dogme; ekonomske i socijalne teţnje idućeg stoljeća izgubile su zbog toga samo naivnost, a ne i smionost i optimizam. San je treći put u ljepši ţivot. To je najudobniji put, ali put s uvijek jednako dalekim ciljem. Ako je zemaljska stvarnost zaista tako beznadno bijedna, ako je odricanje od svijeta zaista tako tegobno, onda nam dopustite da ţivot obojimo lijepom prividnošću, pustite nas da se odmetnemo u zemlju snova blistavih maštanja i da stvarnost prigušimo zanoseći se idealima. Potrebna je samo jedna jednostavna tema, jedan jedini akord pa da zazvuĉi fuga koja oĉarava srce: dovoljan nam je jedan pogled u snivanu sreću ljepše prošlosti, jedno sjećanje na njezino junaštvo i njezine vrline, ili bolje, na sretni sunĉani sjaj ţivota u prirodi ili u skladu s prirodom. Na tom malom broju tema, na temi o junaštvu, na temi o mudrosti, na bukoliĉkoj temi gradila se od davnine svekolika literarna kultura. Srednji vijek, renesansa, osamnaesto stoljeće pronalaze jedva išta više od novih varijacija na staru pjesmu. Je li, meĊutim, taj treći put u ljepši ţivot, taj bijeg iz okrutne stvarnosti u lijepu prividnost samo stvar literarne kulture? On je zacijelo nešto više. On dodiruje, kao i u oba preostala sluĉaja, oblik i sadrţaj samog društvenog ţivota, i to toliko jaĉe koliko je kultura primitivnija. Djelovanje triju spomenutih stavova duha prema samom zbiljskom ţivotu vrlo je razliĉito. Najtješnji i najpostojaniji dodir izmeĊu ţivotnog rada i ideala, nastaje ondje gdje ideja ukazuje na poboljšanje i usavršenje samog svijeta. Tu zraĉi ţivotvorna sila i pouzdanje u sam materijalni rad, tu se neposredna stvarnost ispunjava energijom; radeći na svom ţivotnom zadatku, teţimo za tim da postignemo ideal boljeg svijeta. I tu je, ako hoćemo, san o sreći motiv koji diţe volju za ţivot. Svaka kultura teţi do odreĊenog stupnja za ostvarenjem svijeta snova u realnom svijetu pomoću preoblikovanja društvenih oblika. Ali, dok je inaĉe rijeĉ samo o novoj duhovnoj tvorevini, o uspostavi imaginarnog savršenstva nasuprot gruboj stvarnosti, samo da bi se na grubu stvarnost moglo zaboraviti, dotle je ovdje objekt sna sama stvarnost. Mi ţelimo da preoblikujemo, razvedrimo i poboljšamo tu stvarnost; svijet je, ĉini se, na pravom putu prema idealu samo ako ĉovjek nastavi da stvara. Idealni je oblik ţivota naizgled samo jedan korak daleko od ţivotnog oblika djelotvornog bivstvovanja; izmeĊu stvarnosti i sna postoji samo neznatan razmak. Gdje je udovoljeno teţnji za maksimalnom produkcijom i najpravednijom raspodjelom dobara, gdje je sadrţaj ideala blagostanje, sloboda i kultura, tu se pred umjetnost ţivota stavljaju razmjerno neznatni zahtjevi. Tu više ne postoji potreba da se netko izdigne do uzvišena ĉovjeka, do junaka, do mudraca ili do profinjena dvorjanina. Posve je drukĉiji utjecaj na stvarni ţivot prvoga od triju duhovnih stavova, to jest odricanja od svijeta. Ĉeţnja za vjeĉnim spasenjem ĉini tok i oblik zemaljskog ţivota irelevantnim, samo ako se u njemu gaji i ĉuva vrlina. U oblike ţivota i društva se ne dira, ali se teţi za tim da se oni proţmu transcendentalnim ćudoreĊem. Tako odricanje od svijeta ne djeluje na zemaljsku zajednicu samo negativno, samo samozatajom i odricanjem, nego ono na nju zraĉi i plodonosnim radom i praktiĉnim milosrĊem.

23. A kako djeluje na ţivot treći stav, ĉeţnja za ljepšim ţivotom u duhu priţeljkivanog ideala? Ona pretvara oblike ţivota u umjetniĉke oblike. Ali nisu samo umjetniĉka djela kao takva ona djela u kojima ta ĉeţnja izraţava svoj san o ljepoti; ona ţeli da sam ţivot oplemeni ljepotom, pa i sam društveni ţivot ispunjava igrom i oblicima. Baš tu se na osobnu umjetnost ţivota stavljaju najveći zahtjevi, to jest zahtjevi za kojima moţe teţiti samo elita u umjetniĉkoj igri ţivota. Ţivjeti po uzoru junaka i mudraca nije stvar koga mu drago; ukrasiti ţivot herojskim ili idiliĉkim bojama skupo je zadovoljstvo. U tome se uspijeva ponajĉešće zaista samo nepotpuno. Teţnja za ostvarenjem sna o ljepoti u oblicima samog društvenog ţivota ima kao vitium originis izrazito aristokratski karakter. Time smo se pribliţili toĉki s koje ovdje valja razmatrati kulturu srednjega vijeka na izmaku: uljepšavanje aristokratskog ţivota oblicima ideala, umjetnu svjetlost viteške romantike nad ţivotom, svijet u raskošnom ornatu skupa Okruglog stola. Raskorak izmeĊu oblika ţivota i stvarnosti je neobiĉno velik; rasvjeta je laţna i jarka. Teţnja za ţivotom u ljepoti vaţi kao pravi znak raspoznavanja renesanse. Tu vidimo najpotpuniju harmoniju izmeĊu utaţenja ţeĊi za ljepotom u umjetniĉkom djelu i u samom ţivotu, tu umjetnost sluţi ţivotu a ţivot umjetnosti kao nikad dotad. Ali je i tu odviše oštro povuĉena granica izmeĊu srednjeg vijeka i renesanse. Strasna ţelja da se sam ţivot zaodjene ljepotom, profinjena umjetnost ţivota, bujno oĉitovanje ţivotnog ideala, sve je to mnogo starije od talijanskog quattrocenta. Sami motivi uljepšavanja ţivota, što ih Firentinci dalje izgraĊuju, nisu ništa drugo nego stari srednjovjekovni oblici: Lorenzo de Medici još se uvijek klanja, kao i Karlo Smjeli, starom viteškom idealu kao plemenitom obliku ţivota; on u tome BurgunĊaninu, usprkos njegovoj barbarskoj raskoši, nalazi u odreĊenom smislu ĉak i svoj uzor. Italija je otkrila nove horizonte ljepote ţivota, dala je ţivotu novi ton. Ali stav prema ţivotu što ga obiĉno nazivamo karakteristikom renesanse: teţnju da se vlastiti ţivot razvije, pa ĉak moţda i silom izdigne u umjetniĉki oblik, nije nipošto prva uvela renesansa. Velika cenzura u pogledu shvaćanja ljepote ţivota pada, naprotiv, izmeĊu renesanse i novijeg doba. Zaokret se nalazi ondje gdje se umjetnost i ţivot poĉinju odvajati, gdje se u umjetnosti poĉinje uţivati ne više usred ţivota kao u plemenitom dijelu same ţivotne radosti, nego izvan ţivota kao u neĉemu što valja visoko cijeniti, ĉemu se posvećujemo u trenucima zanosa ili dokolice. Stari dualizam koji je odvojio boga od svijeta, vratio se time u nekom drugom obliku, kao odvajanje umjetnosti od ţivota. Time je sredinom izmeĊu uţitaka ţivota povuĉena graniĉna crta. Oni su otada podijeljeni na dvije polovice, u niţe i više uţitke. Za srednjovjekovnog su ĉovjeka svi redom bili grešni; sada vaţe kao svakome dopušteni, ali su vrlo raznolike vrijednosti, već prema njihovoj višoj ili niţoj duhovnosti. Stvari koje ţivot mogu pretvoriti u uţitak ostaju iste. To su, danas kao i nekoć: lektira, muzika, likovna umjetnost, putovanja, uţivanje u prirodi, sport, moda, društvena taština (viteški redovi, poĉasne sluţbe, skupovi) i opajanje osjetila. Danas se većini ĉini da je granica izmeĊu višeg i niţeg još izmeĊu uţivanja u prirodi i sportu. Ali ta granica nije ĉvrsta. Vjerojatno će se uskoro sport, bar ukoliko je sport vještina tjelesne snage i smionosti, opet općenito ubrajati meĊu više stvari. Za srednjovjekovnog je ĉovjeka bila ta granica odmah iza lektire; i sam uţitak ĉitanja mogla je oplemeniti samo teţnja za vrlinom ili mudrošću, a muzici i likovnoj umjetnosti priznavala se samo sposobnost da mogu posluţiti vjeri; uţivanje u njima kao takvima smatralo se grešnim. Renesansa se oslobodila osuĊivanja ţivotne radosti kao neĉega po sebi grešnog, ali još nije povukla novu granicu izmeĊu višeg i niţeg uţivanja ţivota; htjela je da sav ţivot uţiva bezbriţno. Novo je razgraniĉenje rezultat onog kompromisa izmeĊu renesanse i puritanizma na kojemu se osniva moderni stav duha. Bila je to obostrana kapitulacija u kojoj je renesansa ishodila spasenje ljepote, a puritanizam osudu grijeha. Strogi je puritanizam, kao i srednji vijek, osuĊivao još ĉitavu sferu uljepšavanja ţivota kao nešto u osnovi grešno i svjetovno, osim ako nije poprimilo izrazito religiozne oblike i ako se nije posvetilo neposrednom primjenom u sluţbi vjere. Renesansi svojstvena susretljivost prema svim ţivotnim radostima ponovo je

24. ojaĉala tek otkako je oslabila vladavina puritanskog nazora na svijet, postala je ĉak i jaĉa nego što je bila prije. Sklonost da se u onome što je po sebi prirodno vidi element etiĉkog dobra pojavljuje se, naime, tek od osamnaestog stoljeća. Kad bismo danas pokušali povući razdjelnu crtu izmeĊu više i niţe ţivotne radosti onako kako nam to diktira naša etiĉka svijest, tada ne bismo više dijelili umjetnost od uţivanja osjetila, uţivanje u prirodi od tjelesne kulture, uzvišeno od prirodnog, nego samo egoistiĉno, laţno i tašto od ĉistog. Potkraj srednjega vijeka, kad se pokrenuo novi duh, bio je u principu još uvijek moguć samo stari izbor izmeĊu boga i svijeta: potpuno odbacivanje svake divote i ljepote zemaljskog ţivota ili neki drski zahvat opasan za dušu. Ljepota svijeta postade zbog svijesti o svojoj grešnosti dvostruko zamamna; tko joj se predao, taj je u njoj uţivao beskrajnom strasnošću. Oni pak koji se ljepote nisu mogli odreći, ali se nisu mogli ni predati svijetu na milost i nemilost, morali su ljepotu oplemeniti. Oni su mogli ĉitavu skupinu umjetnosti i literature, to jest podruĉje u kojemu je divljenje saĉinjavalo bit uţivanja, posvetiti time što bi ga stavili u sluţbu vjere. Zaista je i bila radost zbog boje i linije ono što je ispunjavalo ljubitelje slika i minijatura: sveti je predmet s toga uţivanja skinuo ţig grešnosti. A kako je bilo s ljepotom u kojoj je sadrţaj grijeha bio velik, s oboţavanjem tijela u viteškom sportu i dvorskoj modi, s ohološću i pohlepom za sluţbama i ĉastima, sa zanosnom zagonetnošću ljubavi? Kako se moglo oplemeniti i uzdići sve što vjera osuĊuje i odbacuje? – Tu je pomogao srednji put koji je vodio u zemlju snova: sve se zaodijevalo lijepom tlapnjom starih, fantastiĉnih ideala. To je crta koja od dvanaestog stoljeća povezuje francusku vitešku kulturu s renesansom: naglašeno kultiviranje lijepog ţivota u oblicima junaĉkog ideala. Divljenje prirodi bilo je još odviše slabo a da bi ljudi htjeli s punim osvjedoĉenjem sluţiti zemaljskoj ljepoti u njenoj golotinji, onako kako je to mogao grĉki duh: svijest o grijehu bila je odviše jaka; ljepota je mogla postati kulturom samo ako se zaodjela vrlinom. Sav aristokratski ţivot kasnijeg srednjeg vijeka – sjetimo se Francuske i Burgundije ili Firence – samo je pokušaj da se igra san. Uvijek jedan te isti san, o starim junacima i mudracima, o vitezu i djevojci, o jednostavnim i zadovoljnim pastirima. Francuska i Burgundija igraju taj komad još uvijek na stari naĉin; Firenca izmišlja na istu temu novu i ljepšu igru. Plemićki je i vladarski ţivot dotjeran do svoje najveće izraţajne mogućnosti; svi su ţivotni oblici izdignuti do nekog misterija, ukrašeni bojama i nakitom, preodjeveni u vrlinu. Zbivanja ţivota i emocije koje ih pokreću uokvireni su lijepim i zanosnim oblicima. Znam, sve to nije specifiĉno kasnosrednjovjekovno; sve to klija već u primitivnim stadijima kulture. Tu pojavu mogli bismo nazvati kineskom i bizantskom (bizantinskom); ona ne izumire sa srednjim vijekom. To dokazuje Kralj Sunce. Sjaj dvora je podruĉje na kojem se moţe potpuno razviti estetika ţivotnog oblika. Poznato je koliku su paţnju posvećivali burgundski vojvode svemu što se odnosilo na sjaj i raskoš njihovog dvora. Dvorski je sjaj, kaţe Chastellain, pokraj ratne slave, prva stvar prema kojoj se diţe pogled; njegov je red i upravljanje najpreĉa potreba15 . Olivier de la Marche, meštar ceremonija Karla Smjelog, napisao je na poticaj engleskog kralja Eduarda IV svoj traktat o sjaju vojvodina dvora da bi kralju pruţio uzor ceremonijala i etikecije16 .Habsburgovci su od Burgunda naslijedili lijepo razvijeni dvorski ţivot i presadili ga u Španjolsku i Austriju, gdje su dvorovi sve donedavna ostali njihovim bastionom. Burgundski je dvor bio na glasu kao najbogatiji i najbolje ureĊeni dvor meĊu dvorovima17 , Karlo Smjeli, ĉovjek silovita duha, stege i reda, mada je za sobom ostavio samo nered, bio je strasni poklonik ţivota visoke formalnosti. On je lijepim oblikom zaodjenuo staru iluziju da vladar glavom saslušava i odmah sudaĉki odluĉuje u tuţbama siromašnih i malih. Dva ili triput tjedno davao je poslije ruĉka javnu audijenciju na kojoj mu se svatko mogao pribliţiti sa svojom molbom. Audijenciji su morali prisustvovati svi plemići njegove kuće; nitko se nije usudio izostati. Sjedili su svrstani

Johan Hojzinga, Jesen srednjeg veka.pdf

Johan Hojzinga, Jesen srednjeg veka.pdf

Johan Hojzinga, Jesen srednjeg veka.pdf

Recomendados

Más contenido relacionado

Similar a Johan Hojzinga, Jesen srednjeg veka.pdf

Similar a Johan Hojzinga, Jesen srednjeg veka.pdf(20)

Último

Último(18)

Johan Hojzinga, Jesen srednjeg veka.pdf