1. Str. 38
No, balon je kuriozitet (sve do otkrića fotografije koja ce većem broju ljudi pokazati svijet kakav je
odozgo), ali zato su dostupnije naprave koje na nove načine obogaćuju ljudsko gledanje i viđenje. To
su tri naprave — građevine koje, ne baš usput rečeno, sve spominje u svojemu Dnevniku i Miroslav
Krleža. To je najprije panoptikum, koji je 1791. izumio Jeremy Bentham, dvanaestostranično
"voajersko" izdanje, kojega je unutarnji dio bio oblozen staklom, a na dvanaest strana motrio je
povlasteni promatrač iz središnjega tornja u kojemu su se nalazili prozori za sve strane.13
Sljedeći izum bila je panorama, koju je 1787. patentirao Irac Robert Barker. On je 1792. otvorio prvu
cirkularnu panoramu u Londonu: gledatelj se nalazio u velikoj dvorani u kojoj je zid uokolo njega bio
"obložen" osvijetljenim slikama raznih prostora, pa je tako gledatelj imao doživljaj osobne moći
obuhvačanja velikog i raznolikog prostora. Treći je pak važan optički izum diorama, u kojoj se
gledalac pokreće među slikama.
U to doba javljaju se i igracke, npr. thaumathrope, a gladnije oći mogu "pasti" po prostorijama sve
većih muzeja, po velikim robnim kućama (od oko 1850), po sve većim izložbama, cijeli jedan grad
postaje gledalište (Pariz s kavanama okrenutima prema pješacima)... Nastaje tako i novi tip čovjeka —
flaneur, "šetač" koji upija prizore i zvukove grada i postaje paradigmatska figura urbanog mo-
derniteta. U tom kontekstu pojava filma nije nesto potpuno strano, pogotovo kad se dođe do novih
otkrića, a na prvom mjestu je, dakako, fotografija...
Najprije je trebalo, kako je naznačeno, konzervirati prostor, zabiljeziti ga fotografski — kako bismo
danas rekli. I taj pothvat moze se shvatiti kao prvi važni datum u tehnološkoj fazi pretpovijesti filma.
Na temelju svih znanja — koja smo naveli govoreći o predtehnološkoj fazi — Francuz Joseph-
Nicephore Niepce uspio je 1826. ostvariti ono sto bismo mogli nazvati prvom fotografskom snimkom.
Niepceovo otkriće kao i dalja otkrića na području fotografije posljedica su vjerovanja, odnosno znanja
da je slika u svezi sa svjetlošću koja putuje od predmeta ili, drugim rijećima, da zrake svjetlosti
putujući od predmeta stižu do nekoga primatelja (oka) i tamo bivaju na neki način zadržane — tvoreći
svoju sliku. Rekli smo do oka, jer tada se jos ne zna dostatno o ulozi središta za vid u mozgu. Ta spo-
znaja moze se realizirati pod pretpostavkom da je pronalazivo nešto sto ce prihvatiti i zadržati taj
svjetlosni otisak, da ce se svjetlo u nešto "upisati", pa odatle i moguća inačica za fotografiju, odnosno,
prijevod s grčkoga, rijeć "svjetlopis"... Uspijeva to, dakle, uciniti Niepce. Izlaze on svjetlu, gotovo
cjelodnevnim eksponiranjem, ploču sa svjetlosno osjetljivom otopinom asfaltnoga bitumena u
lavandinu ulju.
Str. 39
Niepceov pothvat bio je tek provjera i dokaz osnovnih pretpostavki, a dalji korak čini Louis-Jacques-Mande
Daguerre. Dvojica Francuza, Niepce i usavršavatelj njegova otkrića Daguerre, ostvarili su preciznu
sliku svijeta koja se doimlje kao njegova dvodimenzionalna kopija, a koja nije rezultat djelovanja
čovjekova tijela, npr. rezultat rada ruku kao u slikarstvu, nego je tehnicki ostvarena kopija nečega što
čovjeku pruža osjetilo vida.
