Steipnac i slučaj Jakov_Blažević

1. ružičasti dupin
Spoj fotografije i poezije
Mile Pešorda
"ONAJ TKO S LJUBAVLJU ŽIVI ISTINU BLAŽENIKA, NE MOŽE ZABORAVITI LAŽ "KRVNIKA"-"
Blaženik i njegov Krvnik
Nema nam spasa od života, spasa od istine nas samih, a pod njezinom se svjetlošću
iznova vraćamo u središte egzistencijalne i duhovne drame hrvatskoga naroda u
sredini XX. stoljeća, na svetački život i smrt hrvatskoga mučenika i blaženika Alojzija
Stepinca (8.svibnja 1898.-10.veljače 1960.), svjedoka vjere i narodne slobode,
primasa rimokatoličke Crkve u Hrvata, zaokupljeni omertom o jednome zločinačkom
sustavu i o jednome kardinalovom „Krvniku“ opranih ruku, i „zemljaku“, istaknutom
predstavniku komunističke „nove pravde“ i , tijekom četrdesetak godina (od 1941. do
1980-ih) veoma, veoma moćnom dužnostniku i „hrvatskom“ kadru u antihrvatskoj
kadrovskoj križaljki beogradske Centrale, koji je, kao „ekspert“ i državni tužitelj
„FNRJ“u vrijeme jugokomunističke diktature, sastavio glavni, uvodni dio optužnice
protiv Stepinca.
Blaženik Alojzije Stepinac imao je srce hrabro kao ljubav Kristova: zato su
kristomorni krvnici, nakon što su ga u Lepoglavi kao osuñenoga političkoga protivnika
zatornikā slobode i Crkve čak mučki trovali, mrtvome Blaženiku srce spalili u
spalionici. Blaženik Stepinac je, s cijelom našom Crkvom, već u ožujku 1945., izdao
poslanicu Biskupske konferencije pozivajući svjetsku javnost da zaštiti hrvatski narod
i državu od komunističkoga progona i uništenja, a zato što je u toj poslanici upozorio
na javnu „sustavnu promidžbu“ koja ciljano „razdražuje neodgovorne i zlu
sklone pojedince i skupine, da pod izlikom suñenja ratnim zločincima smaknu
što veći broj Hrvata, osobito svećenika i intelektualaca dobrih katolika,
lišavajući ih ne samo života, nego i njihova dobra glasa“, krvnici su hrvatskoga
naroda odlučili i samoga zagrebačkog nadbiskupa Stepinca lišiti ne samo slobode i
života, nego i njegova dobra glasa.
Pa ipak, Blaženikovo je ime znamenito, i na nebesima proslavljeno, a „Krvnikovo“ je
bezimeno, makar svenazočno na način onoga Canettijeva prisluškivača, koji, kad
skine svoje rezervne uši, postane prijatan čovjek te „nitko, tko s njim priča, ni ne sluti
da je to krvnik osobno.“ Ali, nemjerljivo su velike zasluge „Krvnika“ u vještini
upravljanja narodom s pomoću terora skrivena pod crvenom zastavom totalitarne

2. države, vještini koju učinkovito baštini obnovljena nomenklatura podignuta na
„hekatombama nevine krvi“, na kultu megazločin(c)a i u službi kulture smrti. Na te je
zasluge podsjetio dr. Juraj Batelja, napisavši: „Premda je Tito izvana pokazao dobru
volju sreñivanja odnosa izmeñu vlasti i Crkve, u njemu se nije smirila strast obračuna
s Crkvom, koju su u državnom vrhu podgrijavali Aleksandar Ranković, Edvard Kardelj
Josip Hrnčević, a u Hrvatskoj Jakov Blažević, Dane Opačić, Duško Brkić i dr.“
(J.Batelja, „Uz 60 obljetnicu sudske presude Alojziju Stepincu“, Glas Koncila br. 41.,
8. X. 2006.)
I neprocjenjiva je uloga „Krvnikova“ u montiranom nacikomunističkom sudskom
procesu Blaženiku osmišljeno odgurnuta u nepostojanje, a „vladari jezika“ uspješno
upravljaju težinom našega zaborava. Da se na krilima nepodnošljive lakoće zaborava
ne raspršimo, ne dopušta nam autentično svjedočenje samoga „Krvnika“, koji
sljedbenicima i potomcima svojim testamentarno piše o vlastitoj „krvničkoj“ ulozi u
izvoñenju hrvatskoga metropolita bl. Alojzija Stepinca pred (koje li ironije!) n a r o d n
i sud jugokomunista:
„Kratko vrijeme pred otvaranjem krivičnog postupka protiv Alojzija Stepinca donio mi
je Makso Baće, tada načelnik jednog odjeljenja Ozne Jugoslavije, oveći broj
fotografija i dokumenata povezanih u knjigu i sumarno obrañenih, a odnosili su se na
djelovanje Stepinca i njegove veze s ustašama i Nijemcima za vrijeme okupacije.
Predložio mi je da na osnovu tog materijala sastavim nešto kao nacrt optužnice protiv
Stepinca. Pošto taj materijal nije bio dovoljan za sastav optužnice, uputih se u Zagreb
da ondje pregledam zapisnike o preslušanju okrivljenih, glavnih svjedoka i dopunsku
dokumentaciju. Za nekoliko dana, koliko mi je stajalo na raspolaganju, jedva stigoh
da pregledam dio istražnog materijala i sastavim nacrt uvodnog dijela optužnice od
nekoliko tipkanih stranica. Nacrt ostalih dijelova optužnice sastavljali su suradnici
javnog tužioca Blaževića, Dragutin Desput i dr. Božidar Kraus...Kada je taj posao bio
dovršen, pošli smo Jakov Blažević, Duško Brkić (tadašnji republički ministar
pravosuña) i ja na razgovor s Aleksandrom Rankovićem, koji se tih dana nalazio na
Bledu. (...) Na Bledu smo zatekli Rankovića u vili u kojoj se nalazio i Tito. Najprije
smo održali kraći informativni razgovor s Rankovićem, a potom nas je primio Tito i
zadržao na večeri.“
Pred bezimenim „Krvnikom“ krv nam se ledi u žilama, jer znademo da je krvnik
budući da nije sakrio krvničke uši, u kojima huči more krvi od njegove monstruozne
optužnice protiv nevine Croatiae da je dala odvesti „u toku rata u logor Jasenovac
oko 600.000 muškaraca, žena i djece, gdje su bili zvjerski mučeni i poubijani.“
Blaženik je, kao proročki i svjedočki štit svoga hrvatskoga naroda kao Božjega
stvorenja, godine 1939. upozorio, u povjerljivu pismu upućenu banu, da „komunisti
misle Banovini Hrvatskoj, kao i svima drugima, zarinuti nož u leña.“ Oni koji su
zarinuli nož u leña i banovinske Hrvatske, još se nisu probudili u stravi svoga zločina,
uspavani na lovorikama partijske pravde koja je predvodila u ubijanju Duha naroda i
komadanju domovine.
Na „Krvnika“ je naš uzvišeni Kardinal, vjeran do prolijevanja krvi, mislio dva mjeseca
pred smrt i poručio je: „Sveti Ciprijan je dao svom krvniku 25 zlatnika prije nego što
mu je ovaj rastavio glavu od tijela.Ja nemam zlata. Sve što mogu dati je molitva za
onoga, koji će me u smrt otjerati, da mu Gospod oprosti, a meni daruje mirnu smrt..“

3. Onaj tko s ljubavlju živi istinu Blaženika, ne može zaboraviti laž „Krvnika“.
Mile Pešorda, Hrvatsko slovo/ http://hakave.org.
Objavio/la Gracena u 18:57:00