Autor Ružica Čavar

1. Hrvatski pokret za život i obitelj
Maksimirska 51/II
10000 Zagreb
Tel/Fax: (01) 2316 014
Mob (dr. Ćavar): 098 389 890
E-mail: hapok1990@hotmail.com
Zagreb, 19. 3. 2012., na blagdan Sv. Josipa, zaštitnika Hrvatske domovine
ZAŠTO ŠUTE HRVATSKA POLITIKA I HRVATSKE INSTITUCIJE NA
REHABILITACIJU ČETNIŠTVA U SRBIJI?
Kao što znamo, četništvo je praktično i u stvarnosti rehabilitirano u Srbiji i takozvanoj
republici srpskoj još 90-ih godina 20. stoljeća, tj. tijekom njihove agresije na Republiku
Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, čineći na okupiranim područjima iste stravične zločine
kakve su činili i tijekom Drugoga svjetskoga rata, rušeći Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Nakon poraza od Hrvatske vojske u Republici Hrvatskoj, 1995. godine, i dobivši, kao
nagradu za svoje zločine, pola Bosne i Hercegovine, takozvanim Daytonskim mirom za
takozvanu republiku srpsku, oni su u Srbiji i formalno rehabilitirali ravnogorski četnički
pokret iz Drugoga svjetskoga rata, proglasivši ga antifašističkim pokretom, kao što je to za
njih i partizanski pokret, izjednačivši ih u svim pravima.
Hrvatski, posebno seljački goloruki narod u Dalmaciji i Lici, jako dobro zna kakvi su to bili
antifašisti i kakvi "junaci" protiv golorukih seljaka, te staraca, žena i djece, poklanih na tisuće
samo zato što su katolici i Hrvati.
Tako stravično i još gore, od tih "antifašista", stradali su na tisuće Hrvati, katolici i
muslimani, u BiH. Svi ti zločine su po mjestima, imenom i prezimenom poklanih, zapisani i
opisani u knjizi "Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini", dvojice
autora, povjesničara Zdravka Dizdara i Mihaela Sobolevskog, u izdanju Hrvatskog instituta za
povijest, Zagreb, 1999. godine.
U razdoblju, tijekom 90-ih godina, najprije je podignut monumentalni spomenik Draži
Mihailoviću - Čiči na Ravnoj Gori, zatim, 2003. godine, podignut je spomenik Draži u
Ivanjici, visok 2,3 metra, te muzej ravnogorskog pokreta i spomen-česma. Dvije tisuće i šeste
godine podignut je istome "heroju" i "srpskom nacionalnom junaku" Draži spomenik u
Lapovu, visok 4,6 metara. Sredstva su došla iz srpske dijaspore, a pomoglo je i Ministarstvo
za dijasporu Republike Srbije, te Ministarstvo kulture i Ministarstvo za trgovinu, turizam i
usluge.
Nakon 2000. godine, podignuto je i u takozvanoj republici srpskoj više spomenika i spomen
kompleksa četničkome voñi Draži, kao u Petrovu na Ozrenu, u Udruljama, danas Draževini,
kod Višegrada, te je više ulica i trgova nazvano njegovim zločinačkim imenom.
Na to sve ne reagira većinska muslimanska vlast u Federaciji BiH, nego se samo brine kako
će što više istisnuti Hrvate iz sudjelovanja u vlasti i zaštiti njihovih nacionalnih i
konstitutivnih prava.
Na žalost, u ožujku 2012. godine, zapravo 23. ožujka, očekuje se, prema pisanju medija, da i
Viši sud u Beogradu donese odluku o potpunoj rehabilitaciji četničkoga voñe Draže
Mihailovića, koji je u Beogradu 1946. godine bio osuñen kao ratni zločinac i pogubljen.
Kada je u Hrvatskoj, u Slunju, bila podignuta mala spomen ploča vitezu i najhumanijem
ratniku, kojeg su hvalili i divili mu se i partizanski neprijatelji (roman "Kozara" Mladena
Oljače), krilniku Juri Francetiću, tada se digla na noge cijela službena srbijanska politika, a
1

2. Vuk Drašković, kao ministar vanjskih poslova Srbije, uputio je Hrvatskoj najoštrije
prosvjedno pismo.
Tako je bilo sve dok Ivo Sanader nije naredio noćno uklanjanje te spomen ploče, kao i
spomen ploče književniku Mili Budaku u njegovom rodnom mjestu Krivome Putu u Lici. U
isto vrijeme Vuk Drašković je bio glavni zagovaratelj i ostvaritelj četničkih spomenika
zločincu Draži Mihailoviću u Srbiji. To je ono isto licemjerje o kojem piše fra Martin
Planinić, da su četnici često, dok su klali nezaštićene i nemoćne Hrvate i dok su se razlijegali
jauci žrtava, zločinci su u isto vrijeme jaukali, vičući "Kolju nas ustaše!". Uz sve to srbijansko
divljanje i slavljenje četništva u 21. stoljeću, hrvatska politika i hrvatske institucije, na čelu sa
predsjednikom Republike Hrvatske Ivom Josipovićem, predsjednikom Vlade Zoranom
Milanovićem, te ministricom vanjskih poslova Vesnom Pusić, službeno potpuno šute i uporno
podilaze Srbiji, ponižavajući Hrvatsku, stvarajući dobrosusjedske odnose. Stoga i donosim
ovdje plan prema kojem je djelovao četnički pokret Draže Mihailovića u Drugom svjetskom
ratu, na teritoriju druge države, Nezavisne Države Hrvatske, a koje sam preuzela iz knjige
Mirsada Bakšića "Doprinos muslimana hrvatskoj kulturi i državi", u nakladi Udruge "Dr.
Safvet-beg Bašagić", Zagreb, 2011. godine:
Instrukcije od 20. decembra 1941. godine ðeneralštabnog ñenerala Dragoljuba M.
Mihailovića, poznatijeg kao Draža Mihailović, ñenerala i ministra Vojske Kraljevine
Jugoslavije, koje se sačuvane nalaze u Arhivu u Beogradu, pod oznakom AOS, Ča, k, 1.,
reg. br. 10/1., Zb. tom. XIV, knj. 1., dok. 34.
Prema Mirsadu Bakšiću, faksimil je objavljen po prvi put u knjizi "Genocid nad
Muslimanima", autora Vladimira Dedijera i Antuna Miletića. Godine 1994. ponovno je
obznanjen u knjizi Mirsada Bakšića "Uloga i mjesto Hrvata islamske vjere".
To je plan, kako kaže Mirsad Bakšić, za kojeg se može bez ikakve rezerve reći da je bez
presedana u povijesti svijeta. Plan je unikatni sačuvani pisani zločinački dokument, kojim se,
bez ikakve zadrške, cjelokupnim narodima nagovještava uništenje, tj. čišćenje (prvi put se
upotrebljava riječ "čišćenje" kao izraz zločinačke provedbe uništenja tuñih dobara, brisanja
života, domova, imovine, bogomolja, groblja i svega nesrpskoga).
INSTRUKCIJA DRAŽE MIHAILOVIĆA 20. DECEMBRA 1941.
Komanda četničkih odreda Jugoslavenske vojske
1) Borba za slobodu celokupnog našega naroda, pod vlašću njegova veličanstva kralja Petra
II.
2) Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu, u granicama Srbije, Crne
Gore, Bosne i Hercegovine, Srema, Banata i Bačke.
3) Borba za uključenje u naš državni život svih još neosloboñenih slovenačkih teritorija pod
Italijanima i Nemcima (Trst, Gorica, Istra i Koruška), kao i Bugarske i suverene Albanije sa
Skadrom.
4) Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata.
5) Stvoriti neposredne zajedničke granice izmeñu Srbije i Crne Gore, ako i Srbije i
Slovenačke, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa i Bosne od muslimanskog i
hrvatskog življa.
6) Kazniti sve ustaše i muslimane koji su u tragičnim danima nemilosrdno uništavali naš
narod.
7) Kazniti sve one koji su krivi za našu aprilsku katastrofu.
2

3. 8) U krajevima očišćenim od narodnih manjina i nenacionalnih elemenata, izvršiti
naseljavanje Crnogorcima (u obzir dolaze siromašne nacionalno ispravne i poštene porodice).
9) Osiguranje jednog takvog političkog tela koje će voditi državni brod u smeru opštih
narodnih težnji i interesa.
10) Ciljevi su ogromni, zato je borba utoliko zahvalnija za one koji se bore za njihovo
ostvarenje.
Takvi planovi su se pokušali ostvariti u naše vrijeme, 90-ih godina 20. stoljeća,
memorandumom SANU.
Zar službena rehabilitacija autora i provoditelja tih instrukcija ne znači i rehabilitaciju
sadržaja teksta instrukcija?
Zar to onda ne znači i najveću opasnost za hrvatski narod i sve Srbiji susjedne narode?
Zar to nije najveća uvrjeda i provokacija za hrvatski narod i hrvatsku državu?
Zar na to može i treba šutjeti hrvatska vlast?
Zaista, može samo ako nije hrvatska i ako ne radi u interesu hrvatske države, Republike
Hrvatske!
Dr. Ružica Ćavar
predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i
članica Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva
3