Se ha denunciado esta presentación.
Se está descargando tu SlideShare. ×

Erich Fromm Umijece ljubavi

Anuncio
Anuncio
Anuncio
Anuncio
Anuncio
Anuncio
Anuncio
Anuncio
Anuncio
Anuncio
Anuncio
Anuncio
PREDGOVOR




   Ova će knjiga razočarati svakoga tko očekuje
u njoj gotove upute o umijeću ljubavi. Baš na-
protiv, ona ž...
je to god moguće, jezikom koji nije stručan. Iz
istog razloga navodio sam vrlo malo literature o
ljubavi.
   Za jedan drug...
JE LI LJUBAV UMIJEĆE?




   Je li ljubav umijeće? Ako jest, ona zahtijeva
znanje i trud. Ili je ljubav ugodno osjećanje k...
Anuncio
Anuncio
Anuncio
Anuncio
Anuncio
Anuncio
Anuncio
Anuncio
Anuncio
Anuncio
Cargando en…3
×

Eche un vistazo a continuación

1 de 81 Anuncio

Más Contenido Relacionado

Anuncio

Erich Fromm Umijece ljubavi

  1. 1. PREDGOVOR Ova će knjiga razočarati svakoga tko očekuje u njoj gotove upute o umijeću ljubavi. Baš na- protiv, ona želi pokazati da ljubav nije osjećaj kojem se svatko može lako prepustiti bez obzira na razinu zrelosti koju je dosegao. Ona želi uvje- riti čitatelja da će sva njegova nastojanja oko ljubavi sigurno propasti ako najaktivnije ne po- kuša razviti svoju cjelokupnu ličnost kako bi po- stigao produktivnu orijentaciju; da se zadovolj- stvo u individualnoj ljubavi ne može postići bez sposobnosti da se voli svog bližnjeg, bez istinske poniznosti, hrabrosti, vjerovanja i discipline. Ma- lo tko će steći sposobnost voljenja u kulturi u ko- joj su te kvalitete rijetkost. Ili — svatko može upitati sama sebe koliko istinski zaljubljenih ljudi poznaje. Ipak, težina zadatka ne smije nas odvratiti od pokušaja da saznamo teškoće i uvjete za njegovo ostvarenje. Kako bih izbjegao nepotrebne kom- plikacije, nastojao sam obraditi problem, koliko
  2. 2. je to god moguće, jezikom koji nije stručan. Iz istog razloga navodio sam vrlo malo literature o ljubavi. Za jedan drugi problem nisam našao rješenje koje potpuno zadovoljava: nisam, naime, mogao izbjeći ponavljanje ideja izraženih u mojim pri- jašnjim knjigama, čitalac, naročito onaj koji po- znaje knjige: »Bijeg od slobode-«, »Čovjek za se- be« i »Zdravo društvo«, naći će u ovoj knjizi mnoge ideje već iznijete u mojim prijašnjim ra- dovima. Međutim, knjiga »Umijeće ljubavi« nije nikako pretežno ponavljanje; ona iznosi mnoge ideje koje prije nisu izražene i, sasvim prirodno, Čak i neke starije ideje poprimaju katkada nove aspekte zbog toga što su sve usredotočene oko jedne teme •— umijeća ljubavi. E. F. Tko ništa ne zna, ništa ne voli. Tko ne umije ništa, ne razumije ništa. Tko ništa ne razumije, bezvrijedan je. Ali onaj tko po- ima, taj i voli, zapaža, vidi.... Više se voli ono o čemu se više zna ....... Tko god zamišlja da svako voće sazrijeva u isto vri- jeme kad i jagode, ne zna ništa o grožđu. PARACELSUS
  3. 3. JE LI LJUBAV UMIJEĆE? Je li ljubav umijeće? Ako jest, ona zahtijeva znanje i trud. Ili je ljubav ugodno osjećanje ko- je se rađa slučajno, nešto što čovjeka »obuzme« ako ima sreću? Ova mala knjiga se zasniva na prvoj pretpostavci, dok danas većina ljudi ne- sumnjivo vjeruje u drugu. Činjenica je da ljudi ne smatraju ljubav ne- važnom. Oni su gladni ljubavi: iako gledaju bezbroj filmova o sretnim i nesretnim ljubavi- ma, iako slušaju stotine tričavih pjesama o lju- bavi — ipak će jedva itko pomisliti da bi išta trebalo naučiti o ljubavi. To se čudno stanovište zasniva na više pret- postavki koje, ili pojedinačno ili kombinirano, teže da ga podrže. Većina ljudi shvaća problem ljubavi ponajprije kao problem kako biti ljub- ljen a tek onda kao problem voljenja, kao pro- blem nečije sposobnosti da voli. Zato je za njih 11
  4. 4. problem: kako biti ljubljen, kako biti vrijedan vesti do braka. Naprotiv, brak je bio ugovaran ljubavi. U težnji za tim ciljem oni slijede neko- prema konvenciji — ili između porodica partne- liko putova. Jednim se naročito služe muškarci, ra, ili pomoću bračnog pregovarača, ili bez tak- a to je put koji im obećava uspjeh, moć i bogat- vih posrednika. Brak je sklapan iz socijalnih stvo, koliko socijalna granica nečije pozicije do- motiva, a pretpostavljalo se da će se ljubav ra- pušta. Drugi su put osobito izabrale žene, one zviti pošto je brak već sklopljen. U posljednjih se trude da budu privlačne, njegujući tijelo, nekoliko generacija ideja romantične ljubavi je uređujući odjeću itd. Ostali se načini postizava- postala gotovo univerzalna na Zapadu. U Sjedi- nja privlačnosti, koje usvajaju i muškarci i že- njenim Državama, mada obziri konvencionalne ne, sastoje u razvijanju ugodnih manira, za- prirode nisu potpuno odsutni, ljudi u velikoj nimljive konverzacije, u skromnosti, dobrona- mjeri traže »romantičnu ljubav«, lični doživljaj mjernosti, u nastojanju da se bude od koristi. ljubavi, koji ih zatim treba da dovede do braka. Mnogi od načina da postanemo vrijedni ljubavi Ta nova ideja slobode u ljubavi morala je znat- isti su kao i načini kojima postizavamo uspjehe: no uvećati važnost objekta nasuprot važnosti »zadobiti prijatelje i utjecajne ljude«. Zapravo, funkcije. ono što većina ljudi u našoj kulturi podrazumi- jeva pod — biti vrijedan ljubavi — u suštini S tim je faktorom usko vezana i druga ka- znači »-biti popularan« i »imati sex-appeala«. rakteristična osobina suvremene kulture. Čitava Pošto smo usvojili stanovište da se nema što se naša kultura zasniva na apetitu za kupo- učiti o ljubavi, druga premisa je pretpostavka vanjem, na ideji uzajamno korisne razmjene. da je problem ljubavi problem objekta, a ne pro- Sreća suvremenog čovjeka sastoji se u zado- blem sposobnosti. Ljudi vjeruju da je voljeti voljstvu što mu ga pruža gledanje izloga i ku- lako, ali je teško naći pravi objekt ljubavi, ili povanje svega onoga što on sebi može priuštiti pravu osobu koja bi nas voljela. Za to stanovi- da kupi, bilo za gotovinu, bilo na otplatu. On šte postoji više razloga čije porijeklo moramo (ili ona) promatra ljude na sličan način. Za mu- škarca je privlačna djevojka, a za ženu privla- tražiti u samom razvitku modernog društva. čan muškarac, nagrada koju traže. »Privlačan« Jedan je razlog velika promjena u izboru »objek- obično znači zgodan omot osobina koje su po- ta ljubavi« koja se zbila u dvadesetom stolje- pularne i tražene na težištu personalnosti. Ono ću. U viktorijansko doba, kao i u mnogim tra- Što specifično čini ličnost privlačnom ovisi o dicionalnim kulturama, ljubav većinom nije modi vremena, u fizičkom kao i duhovnom bila spontano lično iskustvo koje je moglo do- smislu. Dvadesetih godina bila je privlačna dje- 12 13
  5. 5. vojka koja puši i pije, koja je neuglađena i iza- da se zid između njih sruši, osjete bliskost, sje- zovna; danas moda više zahtijeva privrženost dinjenost, taj trenutak sjedinjenja jedan je od domu i povučenost. Pri kraju devetnaestog i na najblaženijih, najuzbudljivijih doživljaja u ži- početku ovog stoljeća muškarac je morao biti votu. Taj doživljaj je još krasniji i čudesniji za agresivan i ambiciozan — danas mora biti dru- osobe koje su bile osamljene, izolirane, neljub- štven i tolerantan, kako bi imao privlačan ljene. To čudo iznenadne intimnosti često je »omot«. Na svaki način, čovjek se zaljubljuje u olakšano ako je spojeno sa seksualnom privlač- partnera takvih ljudskih kvaliteta kakve su do- nošću i zadovoljenjem, ili njima potaknuto. Me- stupne njegovoj vlastitoj mogućnosti razmjenji- đutim, ta vrsta ljubavi nije po samoj svojoj pri- vanja. Spreman sam, dakle, za pogađanje: pred- rodi trajna. Dva se bića dobro upoznaju, njihova met mora biti poželjan sa stanovišta njegove so- intimnost gubi sve više svoj čudesni karakter, cijalne vrijednosti, a u isto vrijeme mora me že- dok njihov antagonizam, njihovo razočaranje i ljeti uzimajući u obzir sve moje otvorene i pri- uzajamna dosada ne ubiju i ono što je još pre- krivene osobine i mogućnosti. Tako se dvije ostalo od prvotnog uzbuđenja. Ipak, oni to sve osobe zaljubljuju kad osjećaju da su našle naj- ne znaju na početku: zapravo, oni uzimaju inten- bolji raspoloživi predmet na tržištu, uvažavajući zitet zanesenosti, ono »ludovanje« jednoga za ograničenja vlastitih prometnih vrijednosti. drugim, kao dokaz intenziteta njihove ljubavi, Kao i pri kupovanju nekretnina, često prikri- dok to može svjedočiti samo o stupnju njihove vene mogućnosti, koje se mogu razviti, igraju prijašnje osamljenosti. znatnu ulogu u tom pogađanju. Ne hi nas tre- To stanovište — da ništa nije lakše nego lju- balo iznenaditi da u društvu, u kojem tržišna biti — ostalo je i dalje pretežno shvaćanje o orijentacija prevladava i u kojem je materijalni ljubavi unatoč obilnim dokazima o suprotnom. uspjeh vrhunska vrijednost, i ljudski ljubavni Nema gotovo nijedne aktivnosti, ili pothvata, odnosi slijede obrazac razmjene koji vlada na koji, kao ljubav, započinju s tako velikim nada- tržištu roba i radne snage. ma i očekivanjima, a koji se ipak tako redovito Treća greška koja vodi do pretpostavke da izjalovljuju. Kad bi to bio slučaj s bilo kojom nema ničega što treba učiti o ljubavi leži u zbrci drugom aktivnosti, ljudi bi bili radoznali koji između početnog doživljaja »zaljubljivanja« i su razlozi tom neuspjehu i šta bi čovjek mogao trajnog stanja »ljubavi« ili, bolje rečeno, »osta- uraditi da to poboljša — ili bi se naprosto odr- janja« u ljubavi. Ako dvoje ljudi koji su bili rekli svakog nastojanja. Budući da je to drugo stranci, kao što svi mi jesmo, iznenada dopuste nemoguće kad se radi o ljubavi, čini se da po- 14 15
  6. 6. stoji samo jedan način da se prevlada neuspjeh tako rijetko pokušavaju da savladaju to umijeće, u ljubavi — da se istraže razlozi tom neuspjehu čak usprkos svojim očitim neuspjesima. Unatoč i da se nastavi proučavanjem smisla ljubavi. duboko ukorijenjenoj žudnji za ljubavlju, gotovo Prvi korak u tom nastojanju je spoznaja da se sve drugo smatra važnijim od ljubavi: uspjeh, ljubav predstavlja umijeće, baš kao što je život prestiž, novac, vlast — gotovo svu svoju ener- umijeće; ako želimo saznati kako se ljubi, mo- giju upotrebljavamo da saznamo kako da posti- ramo i dalje nastojati u istom smislu kao što to gnemo te ciljeve, a vrlo se malo trudimo da moramo činiti kad želimo svladati bilo koje ovladamo umijećem ljubavi. drugo umijeće, recimo muziku, slikarstvo, drvo- Zar se samo ono smatra za vrijedno truda djelstvo, umijeće medicine, ili inženjerstva. čime se može steći novac, prestiž, a ljubav, koja Koji su nužni stupnjevi u ovladavanju bilo koristi »samo« duši, ali je nekorisna u moder- kojim umijećem? nom smislu, predstavlja luksuz na koji nemamo Proces ovladavanja umijećem može se prik- pravo trošiti mnogo energije? Kako bilo da bilo, ladno podijeliti na dva dijela: jedno, ovlada- mi ćemo dalje razmatrati umijeće ljubavi u vanje teorijom, i drugo, ovladavanje praksom. smislu prijašnje razdiobe: prvo ću razmatrati Ako želim ovladati umijećem medicine, moram teoriju ljubavi — a to će obuhvatiti veći dio prvo poznavati činjenice o ljudskom tijelu i o knjige, i zatim ću razmatrati ljubavnu praksu različitim bolestima. Kad imam sve to teorijsko — tek onoliko koliko se može reći o praksi na znanje, nisam nikako mjerodavan u ocjeni umi- ovom kao i na bilo kojem drugom području. jeća medicine. Postat ću majstor tog umijeća istom poslije velike prakse, dok se rezultati mog teorijskog znanja i moje prakse ne stope u jedno — u moju intuiciju, tu suštinu majstor- stva u svakom umijeću. Ali, i pored svladavanja teorije i prakse, postoji i treći faktor nuždan da netko postane majstor u bilo kojem umijeću — ovladavanje umijećem mora biti naš najviši cilj. Ništa nam u životu ne smije biti važnije od tog umijeća. To vrijedi za muziku, medicinu, drvodjelstvo — a i za ljubav. I možda ovdje leži odgovor na pitanje zašto ljudi u našem društvu 16 2 Umijeće ljubavi
  7. 7. II TEORIJA LJUBAVI 1. LJUBAV, ODGOVOR NA PROBLEM LJUDSKE EGZISTENCIJE Svaka teorija ljubavi mora početi teorijom čovjeka, teorijom egzistencije. Premda nalazimo ljubav, ili, bolje rečeno, ekvivalent ljubavi, kod životinja, njihove su veze uglavnom dio njihove instinktivne opreme. Može se primijetiti da kod čovjeka djeluju samo ostaci te instinktivne opre- me. U egzistenciji čovjeka je osnovno činjenica da je on proizašao iz životinjskog carstva, iz in- stinktivne adaptacije, da je nadišao prirodu — ne napustivši je ipak nikada; on je dio prirode, pa ipak, kad je jednom otrgnut od nje, ne može joj se više vratiti; Kerubin bi onoga tko je jednom izbačen iz raja — stanja prvotnog jedinstva s prirodom — zaustavio ognjenim mačem, ako bi pokušao da se vrati. Čovjek može napredovati 19
  8. 8. samo razvijajući razum, pronalazeći novi sklad, mu se. I tako je odvojenost izvor intenzivne i to ljudski, umjesto predljudskog sklada koji tjeskobe. Ona, i više od toga, izaziva stid i os- je nepovratno izgubljen. jećaj krivnje. Taj doživljaj krivnje i stida u od- vojenosti izražava biblijska priča o Adamu i Kad se čovjek rodi, ljudska vrsta kao i poje- Evi. Kad su Adam i Eva jeli s »drveta spo- dinac, izbačen je iz situacije koja je bila odre- znanja dobra i zla«, kad nisu poslušali (nema đena, tako određena kao što su instinkti odre- dobra i zla dok nema slobode da se ne posluša), đeni, a bačen u situaciju neodređenu, nesigurnu kad su postali ljudi odvojivši se od prvotnog ži- i otvorenu. Postoji sigurnost samo o prošlosti — votinjskog sklada s prirodom, to jest kad su i o budućnosti ukoliko je u pitanju smrt. postali ljudska bića — oni su vidjeli »da su goli Čovjek je nadaren razumom: on je život svje- — i bi ih stid«. Možemo li pretpostaviti da stan samoga sebe. On ima svijest o sebi, o tako star i elementaran mit, kao što je ovaj, ima svome bližnjemu, o svojoj prošlosti i o moguć- licemjernu poruku moralnog nazora devet- nostima svoje budućnosti. Ta svijest o sebi kao naestog stoljeća i da je važna poanta priče koja odvojenu biću, svijest o kratkom vijeku vlastita nam želi saopćiti njihovu zbunjenost kad su života, o činjenici da je bez vlastite volje rođen otkrili svoje spolne organe? Teško da je tako i i da će protiv vlastite volje umrijeti, da će um- mi, razumijevajući priču u viktorijanskom rijeti prije onih koje voli, ili oni prije njega, duhu, previđamo glavnu poantu, čiji je smisao, svijest o osamljenosti i odvojenosti, o bespomoć- čini se, ovaj: kad su čovjek i žena postali svjesni nosti prema silama prirode i društva — sve to sebe i jedno drugoga, oni bivaju svjesni svoje čini njegovu odvojenu, otuđenu egzistenciju odvojenosti i svoje različitosti, jer pripadaju ra- nepodnosivim zatvorom. On bi poludio kad se zličitim spolovima. Ali, dok uočavaju svoju ne bi mogao osloboditi tog zatvora, izići iz njega odvojenost, oni ostaju stranci, jer još nisu na i združiti se na ovaj ili onaj način s ljudima, s učili da vole jedno drugo (o čemu jasno govori vanjskim svijetom. činjenica da Adam brani sebe okrivljujući Evu, Doživljaj odvojenosti izaziva tjeskobu: on je umjesto da je brani). Svijest o ljudskoj odvo- zapravo izvor svekolike tjeskobe. Biti odvojen jenosti, bez sjedinjenja posredstvom ljubavi znači biti odrezan, nimalo sposoban da se ko- — izvor je stida. Ona je u isto vrijeme izvor riste vlastite snage. Zato biti odvojen znači biti krivnje i tjeskobe. bespomoćan, nesposoban da se svijet — pred- mete i ljude — primi aktivno. To znači da me Najdublja je, dakle, čovjekova potreba da svijet može napasti a da nisam kadar opirati prevlada svoju odvojenost, da napusti zatvor 20 21
  9. 9. svoje osamljenosti. Apsolutni neuspjeh da se odgovora, povijest njihove različnosti, ali i nji- dostigne taj cilj dovodi do ludila, jer se panika hove brojčane ograničenosti. od potpune odvojenosti može prevladati jedino Odgovor zavisi do određene mjere od stupnja pomoću takva odlučna povlačenja iz vanjskog osobenosti koju je pojedinac dosegao. U ranom svijeta da osjećaj odvojenosti iščezne — jer je djetinjstvu »ja« se tek slabo razvilo: dijete se vanjski svijet, od kojega je čovjek odvojen, još uvijek osjeća istovjetno s majkom i nema os- iščezao. jećaja odvojenosti dok je majka prisutna. Nje- Čovjek — svake dobi i kulture — mora rješa- gov osjećaj osamljenosti uklanja fizička prisut- vati uvijek jedno te isto pitanje: kako da pre- nost majke, njezinih grudi, kože. Samo do onog vlada odvojenost, kako da postigne jedinstvo, stupnja do kojeg dijete razvije svoj osjećaj od- kako da nadiđe svoj vlastiti individualni život vojenosti i individualnosti, fizička prisutnost i nađe sklad. Pitanje je isto za primitivnog čo- majke nije više dovoljna a potreba da se prevla- vjeka koji živi u pećinama, za nomada koji čuva da odvojenost doista se javlja na druge načine. svoja stada, za egipatskog seljaka, feničkog tr- Slično tome, ljudska se vrsta u svom djetinj- govca, srednjovjekovnog kaluđera, japanskog stvu osjeća još uvijek istovjetna s prirodom. samuraja, suvremenog službenika i tvorničkog Zemlja, životinje, biljke, još su uvijek čovjekov radnika. Pitanje je isto, jer potječe iz istog izvo- svijet. On sebe identificira sa životinjama, a to ra: ljudske situacije, uvjeta ljudske egzistencije. se izražava nošenjem životinjskih maski, oboža- Odgovor je različit. Na pitanje se može odgovo- vanjem totemske životinje ili životinja-bogova. riti obožavanjem životinje, ljudskom požrtvo- Ali, što više ljudska vrsta izranja iz tih prvo- vnošću ili vojnim osvajanjem, predavanjem uži- tnih veza, to više se odvaja od prirode, to inten- cima, asketskim odricanjem, bjesomučnom dje- zivnijom postaje potreba iznalaženja novih na- latnošću, umjetničkim stvaralaštvom, ljubavlju čina da se izbjegne odvojenost. prema bogu i ljubavlju prema čovjeku. Premda Jedan od načina postizavanja tog cilja naći postoji mnogo odgovora — a ljudska je povijest ćemo u različitim vrstama orgijastičnih stanja. zapis o njima — oni ipak nisu bezbrojni. Napro- On može imati formu transa koji smo sami iza- tiv, čim čovjek zanemari sitnije razlike, koje su zvali, katkada uz pomoć droga. Mnogi rituali više sporedne nego bitne, otkriva da postoji sas- primitivnih plemena pružaju živu sliku rješenja vim ograničen broj odgovora koje je jedino mo- toga7 tipa. U kratkotrajnom stanju uzbuđenja gao dati čovjek koji je živio u različitim kultu- vanjski svijet iščezava, a s njim i osjećaj odvo- rama. Povijest religije i filozofije povijest je tih jenosti. Budući da se ti rituali provode zajedni- 22 23
  10. 10. čki, pridolazi doživljaj sjedinjenja s grupom, od toga seksualno orgijastičko rješenje. Do od- koji to rješenje čini još djelotvornijim. Usko ređene mjere to je prirodna i normalna forma vezano uz to orgijastičko rješenje, i često prože- prevladavanja odvojenosti i djelomičan odgovor to njime, jest i seksualno doživljavanje. Seksu- na problem osamljenosti. Ali mnogi pojedinci alni orgazam može proizvesti stanje slično ono- koji pitanje odvojenosti ne rješavaju na druge me koje izaziva trans ili djelovanje nekih droga. načine, nalikuju u svojoj težnji za seksualnim Obredi zajedničkih seksualnih orgija bili su sa- orgazmom alkoholičarima ili uživaocima droga. stavni dio mnogih primitivnih rituala. Čini se Taj čin postaje očajnim pokušajem da se izbje- da čovjek nakon orgijastičkog doživljaja može gne tjeskoba koju pojačava odvojenost, i on re- nastaviti živjeti neko vrijeme a da ne pati mno- zultira u sve jači osjećaj odvojenosti, jer seksu- go zbog odvojenosti. Ali napetost tjeskobe se alni akt bez ljubavi nikad ne premošćuje prova- polako diže, i tada se opet smanjuje ponovlje- liju između dva ljudska bića, osim trenutno. nim izvođenjem rituala. Svi oblici orgijastičkog sjedinjenja imaju tri Dok su ta orgijastička stanja stvar zajedničke karakteristike: oni su intenzivni, čak siloviti, prakse plemena, ona ne izazivlju tjeskobu ili oni se javljaju u čitavoj ličnosti, u duhu i tijelu, krivnju. Doći u takvo stanje na taj način ispra- oni su prolazni i periodični. Upravo je suprotan vno je, dapače kreposno, jer u njemu sudjeluju onaj oblik sjedinjenja koji je kao najčešće rje- svi, a odobravaju ga i zahtijevaju vračevi ili šenje čovjek izabrao u prošlosti i u sadašnjosti svećenici. Stoga nema razloga za osjećaj krivnje sjedinjenje zasnovano na konformizmu, na pri- ili stida. Sasvim je drugo kad pojedinac izabere lagođavanju grupi, njezinim običajima, postup- isto rješenje u kulturi koja je napustila tu za- cima i vjerovanjima. Ali i ovdje nailazimo na jedničku praksu. Alkoholizam i uživanje droga znatan razvitak. forme su koje pojedinac izabire u nekoj neorgi- U primitivnom društvu grupa je mala: ona se jastičkoj kulturi. Suprotno onima koji sudjeluju sastoji od onih s kojima čovjek dijeli krv i tlo. u socijalno prihvaćenim rješenjima, takvi poje- Neprestanim napredovanjem kulture grupa se dinci pate od osjećaja krivnje i grižnje savjesti. povećava: ona postaje građanstvo polisa, a ono Premda se nastoje spasiti odvojenosti pribjega- podanici velike države, članovi crkve. Čak je i vajući alkoholu i drogama, oni se osjećaju još siromašan Rimljanin bio ponosan jer je mogao više odvojenima kad orgijastički doživljaj zavr- reći »civis romanus sum«. Rim i carstvo bili su ši, i tako su natjerani da mu pribjegavaju sve njegova porodica, njegov dom, njegov svijet. 1 u češće i sve intenzivnije. Vrlo se malo razlikuje suvremenu zapadnom društvu sjedinjenje s gru- 24 25
  11. 11. pom dominantan je način prevladavanja odvo- se prisiljava na to, barem u zapadnim demokra- jenosti. To je sjedinjenje u kojem individualni cijama. »ja« u velikoj mjeri iščezava i u kojem vlada Mnogi ljudi nisu čak ni svjesni svoje potrebe težnja da se pripada gomili. Ako sam poput svih da budu konformni. Oni žive u iluziji da slijede ostalih, ako nemam osjećaja ili misli po kojima vlastite ideje i namjere, da su individualisti, da se razlikujem od ostalih, ako uskladim običaje, su došli do svojih pogleda na osnovu vlastitog odijelo, ideje s uzorom grupe, ja sam spašen: mišljenja — i da je to samo slučajno što su nji- spašen od zastrašujućeg doživljaja samoće. Da hove ideje iste kao i ideje većine. Slaganje svih prouzroče taj konformizam, diktatorski sistemi služi kao dokaz ispravnosti »njihovih« ideja. se koriste zastrašivanjem i terorom, a demokrat- Budući da postoji još i danas potreba za izvje- ske zemlje sugestijom i propagandom. Postoji, snom individualnošću, takva potreba se zadovo- dakako, velika razlika između tih dvaju sistema. ljava s obzirom na manje važne razlike: inicijali U demokratskom sistemu nonkonformizam je na putnoj torbi ili vesti, metalna pločica s ime- moguć i zapravo nije nikada potpuno odsutan; nom na bankovnom brojaču, pripadanje Demo- u totalitarnim sistemima samo od nekolicine kratskoj nasuprot Republikanskoj partiji, Elko- nesvakidašnjih heroja i mučenika možemo oče- vima umjesto Shrinerovima, postaje izrazom kivati da će odbiti poslušnost. Ali unatoč toj ra- individualnih razlika. Oglašivačka parola »to je zlici, demokratska društva pokazuju visok stu- različito« pokazuje tu patetičku potrebu za ra- panj konformiteta. Razlog je tome u činjenici zlikovanjem, i to upravo kad ono u stvarnosti da treba da postoji neki odgovor na težnju za jedva postoji. sjedinjenjem, a ako nema drugog ili boljeg na- Ta sve jača tendencija prema eliminaciji ra- čina, tada zajednica čoporskog konformizma zlika usko je povezana sa shvaćanjem i iskus- postaje dominantna. Silan strah čovjeka da se tvom jednakosti, kako se ono razvija u najna- ne bi razlikovao od ostalih, strah da ne bi bio prednijim industrijskim društvima. Jednakost ma i nekoliko koraka udaljen od gomile, može je značila u religioznom kontekstu, da smo svi se razumjeti jedino onda ako se razumiju dubo- mi djeca božja, da smo svi čestice iste ljudsko- ke potrebe neodvojenosti; katkada se taj strah božanske supstancije, da smo svi mi jedno. To pred nonkohformizmom racionalizira kao strah je također značilo da se i razlike između poje- pred praktičkim opasnostima koje mogu ugroziti dinaca moraju poštivati, da, iako je činjenica da nonkonformistu. Međutim, mnogo je češća smo svi jedno, činjenica je također da je svaki pojava da ljudi žele biti konformni negoli da ih od nas jedinstveno biće, kozmos za sebe. Takvo 26 27
  12. 12. uvjerenje u jedinstvenost pojedinca izraženo je, na primjer u Talmudu: »Tko god spasi samo ne smiju zavarati. To je dio nastojanja da se jedan život, isto je kao da je spasio čitav svijet: uklone razlike. Jednakost je kupljena zapravo tko god uništi samo jedan život, isto je kao da po ovu cijenu: žene su jednake jer više nisu ra- je uništio čitav svijet-«. Jednakost kao uvjet za zličite. Stav filozofije prosvjetiteljstva, l'ame razvitak individualnosti bila je također znače- n'a pas de sexe, duša nema spola, postao je opća nje toga pojma u filozofiji zapadnog prosvjeti- praksa. Oprečnost spolova iščezava, a s njom i teljstva. To znači (najjasnije je to formulirao erotska ljubav, koja se zasniva na toj oprečno- Kant) da nitko ne smije biti sredstvo za ciljeve sti. Muškarci i žene postaju isti, ne jednakopra- drugog čovjeka, da su svi ljudi izjednačeni kao vni kao suprotni polovi. Suvremeno društvo ciljevi, i da su jedino ciljevi, a nikada sredstva propovijeda taj ideal neindividualizirane jedna- jedni drugima. Slijedeći ideje prosvjetiteljstva, kosti jer ono treba ljudske atome, od kojih je socijalistički mislioci različitih škola definirali svaki isti, da bi funkcionirali u masovnim naku- su jednakost kao ukidanje eksploatacije, kao pinama, glatko, bez trvenja, da bi svi slušali ukidanje iskorištavanja čovjeka po čovjeku, bez iste zapovijedi, a da ipak svatko bude uvjeren obzira na to je li to iskorištavanje okrutno ili kako slijedi vlastite želje. Upravo kao što mo- »humano-«. derna masovna produkcija zahtijeva standardi- U suvremenom kapitalističkom društvu zna- zaciju produkata, tako i socijalni proces zahti- čenje jednakosti je promijenjeno. Pod jednako- jeva standardizaciju čovjeka, a ta se standardi- šću se misli na jednakost automata, na ljude zacija naziva »jednakost«. koji su izgubili svoju individualnost. Jednakost Sjedinjenje posredstvom konformizma nije danas znači »jednolikost« prije nego »jedinstve- intenzivno i silovito; ono je mirno, diktirano nost«. To je jednolikost apstrakcija, jednolikost rutinom, i upravo iz tog razloga nije dovoljno da ljudi koji rade na istom poslu, na isti se način umiri tjeskobu odvojenosti. Raširenost alkoho- zabavljaju, čitaju iste novine, imaju ista osjeća- lizma, uživanja droga, prinudne seksualnosti i nja i iste ideje. Stoga čovjek mora gledati s od- samoubojstva u suvremenu zapadnom društvu ređenim nepovjerenjem na neka postignuća simptomi su tog relativnog neuspjeha konfor- koja se obično cijene kao znaci našeg napretka, mizma gomile. Štoviše, to rješenje se tiče pre- kao,što je jednakost žena. Nepotrebno je reći težno duha, a ne tijela, tako da i s tog razloga da ne govorim protiv jednakosti žena, ali nas zaostaje za orgijastičnim rješenjima. Konformi- pozitivni aspekti tendencije prema jednakosti zam gomile ima samo jednu prednost: on je stalan, a ne isprekidan. Pojedinac je uveden u 29
  13. 13. model konformnosti u dobi od tri ili četiri go- vota, s nadama i razočaranjima, sa žalošću i dine i otada nikad ne gubi vezu s gomilom. Čak strahom, s čežnjom za ljubavlju i grozom pred je i njegov sprovod, koji on anticipira kao svoj ništavilom i odvojenošću? zadnji veliki društveni potez, u strogom skladu Treći način postizavanja sjedinjenja leži u s uzorkom. stvaralačkoj aktivnosti, bila ona aktivnost um- Osim konformizma, pomoću kojeg se osloba- jetnika, ili majstora. U svakoj vrsti stvaralačke đamo tjeskobe proizašle iz odvojenosti, još se aktivnosti kreativna se ličnost sjedinjuje s ma- jedan faktor suvremenog života mora razmotriti: terijalom koji predstavlja svijet izvan nje. Bilo uloga radne rutine i rutine stjecanja užitka. da tesar pravi stol, ili zlatar komad nakita, bilo Čovjek postaje »devetica do petice«, on je dio da seljak gaji žito ili slikar nanosi boju na radne snage, ili birokratske snage namještenika platno, u svim vrstama stvaralačkog rada stva- i uprave. On ima malo inicijative, njegove za- ralac i njegov objekt postaju jedno, čovjek se datke propisuje radna organizacija, i jedva da sjedinjuje sa svijetom u procesu kreacije. Me- postoji razlika između onih koji su visoko na đutim, to vrijedi samo za produktivni rad, za rad ljestvici i onih na dnu. Svi oni izvode zadatke u kojem ja planiram, proizvodim i vidim rezultat koje propisuje čitava struktura organizacije, i to svog posla. U modernom radnom procesu čino- propisanom brzinom i na propisani način. Čak vnika, radnika na pomoćnoj traci, malo je ostalo su i osjećaji propisani: veselost, tolerantnost, od te kvalitete rada koji sjedinjuje. Radnik pouzdanost, ambicioznost i sposobnost da se postaje dodatkom mašine ili birokratske organi- družimo sa svakim bez trvenja. Zabava je ru- zacije. On je prestao da bude on — stoga se ne tinirana na sličan, mada ne i na tako drastičan zbiva nikakvo sjedinjenje osim sjedinjenja u način. Knjige izabiru čitalački klubovi, filmove konformizmu. vlasnici kinematografa, koji plaćaju za njih i Sjedinjenje postignuto u stvaralačkom radu oglase. I ostalo je uniformirano: nedjeljna vožnja nije interpersonalno; sjedinjenje postignuto u autom, gledanje televizije, igranje karata, dru- orgijastičkom spajanju je kratkotrajno; sjedi- štveni sastanci. Od rođenja do smrti, od pone- njenje postignuto konformizmom samo je pse- djeljka do ponedjeljka, od jutra do večeri sve udosjedinjenje. Stoga su ovo samo djelomični aktivnosti su rutinizirane i unaprijed smišljene; odgovori na pitanje egzistencije. Pun odgovor Može li čovjek, uhvaćen u tu mrežu rutine, ne leži u postizavanju međusobnog sjedinjenja, u zaboraviti da je čovjek, jedinstveni individuum, spajanju s drugom osobom, u ljubavi. biće kojemu je dana samo ova jedina šansa ži- Ta želja za interpersonalnim spajanjem naj- moćnija je težnja u čovjeku. To je najtemeljnija 30 31
  14. 14. strast, to je sila koja povezuje ljudsku vrstu, od nje, majka je njegov svijet, da tako kažemo, klan, porodicu, društvo. Neuspjeh da se ono po- ona ga hrani, zaštićuje, ali je i njezin vlastiti stigne dovodi do ludila, do uništenja — sama život obogaćen njime. U psihičkom simbiotskom sebe ili drugih. Bez ljubavi ljudski rod ne bi sjedinjenju dva bića su nezavisna, ali psihički mogao opstati ni jedan dan. Ipak, ako postiza- postoji ista vrsta povezanosti. vanje interpersonalnog sjedinjenja nazovemo Pasivna forma simbiotskog sjedinjenja je »ljubav«, naći ćemo se u ozbiljnoj teškoći. podložnost, ili upotrijebimo li klinički termin Spajanje se može postići na različite načine — mazohizam. Mazohistička se osoba spašava — a razlike nisu manje važne od onoga što je od neizdrživog osjećaja samoće i odvojenosti ti- zajedničko raznolikim oblicima ljubavi. Treba me što postaje sastavnim dijelom druge osobe li da njih sve nazovemo ljubavlju? Ili, treba li koja njome upravlja, vodi je, zaštićuje. Ona je da riječ »ljubav« sačuvamo samo za specifičnu njezin život i njezin kisik, da tako kažemo. Snaga vrstu sjedinjenja, onu koja se smatra za idealnu je onoga kome se netko podvrgava preuveličana, vrlinu u svim velikim humanističkim religijama bio on čovjek ili bog. On je sve, a ja sam ništa, i filozofskim sistemima posljednjih četiri tisuće postojim samo kao dio njega. Kao sastavni dio godina zapadne i istočne povijesti? ja sudjelujem u njegovoj veličini, snazi, sigur- Kao što je slučaj sa svim semantičkim teško- nosti. Mazohistička osoba ne mora donositi od- ćama, odgovor može biti jedino proizvoljan. luke, ne mora ništa riskirati, ona nije nikada sa- Važno je da znamo o kakvoj vrsti sjedinjenja ma — ali ona nije ni nezavisna. Ona ne posjeduje govorimo kad spominjemo ljubav. Mislimo li na integritet, ona još nije potpuno rođena. U reli- ljubav kao na zreli odgovor na problem egzisten- gijskom kontekstu predmet obožavanja se na- cije, ili govorimo o onim nezrelim oblicima lju- ziva idolom; u svjetovnom kontekstu mazohis- bavi koje možemo nazvati simbiotsko sjedi- tičkog ljubavnog odnosa onaj bitni mehanizam njenje? Na narednim stranicama nazivit ću lju- — mehanizam idolatrije — sasvim je isti. Mazo- bavlju samo ono prvo. A započet ću razmatranje histička veza može se spojiti s fizičkom, seksu- »ljubavi« ovim drugim. alnom željom: u tom slučaju to nije samo pod- vrgavanje u kojem sudjeluje nečiji duh, već i Simbiotsko sjedinjenje ima svoj biološki ob- Čitavo tijelo. Može postojati mazohistička pod- razac u vezi između trudne majke i fetusa. Njih ložnost sudbini, bolesti, ritmu muzike, orgi- je dvoje, a ipak su jedno. Oni žive »zajedno« jastičkom stanju izazvanu drogama ili pod hip- (sym-biosis), oni su potrebni jedno drugome. notičkim transom — u svim tim slučajevima Fetus je dio majke, on prima sve što mu treba osoba odbacuje svoj integritet, postaje instru- 32 3 Umijeće ljubavi 33
  15. 15. ment nekoga ili nečega izvan sebe; ona ne treba Suprotno simbiotskom sjedinjenju zrela ljubav da rješava problem života produktivnom dje- je sjedinjenje pod uvjetom očuvanja vlastitog latnošću. integriteta, vlastite individualnosti. Ljubav je Aktivni oblik simbiotskog spajanja je domi- aktivna čovječja snaga, snaga koja probija zidove nacija, ili da upotrijebimo psihološki termin koji što razdvajaju čovjeka od njegovih bližnjih, odgovara mazohizmu — sadizam. Sadistička oso- koja ga sjedinjuje s drugima. Ljubav pomaže ba se želi spasiti svoje osamljenosti i osjećaja čovjeku da prevlada osjećaj osamljenosti i od- utamničenja time što drugu osobu čini sastavnim vojenosti, a ipak mu dopušta da bude svoj, da dijelom sebe. Ona uveličava i podiže sebe, udru- zadrži svoj integritet. U ljubavi se zbiva para- žujući se s drugom osobom koja je obožava. doks da dva bića postaju jedno, a da ipak ostaju Sadistička je osoba isto tako ovisna o podlo- dvoje. žnoj osobi kao što je i ona ovisna o njoj. Nijedna Ako kažemo da je ljubav aktivnost, suočavamo ne može živjeti bez druge. Razlika je jedino u se s teškoćom koja leži u dvosmislenom značenju tome što sadistička osoba zapovijeda, izrabljuje, riječi »aktivnost«. Pod »aktivnošću-« se u moder- vrijeđa, ponižava, a što je mazohistička osoba noj upotrebi riječi obično misli na radnju koja, izrabljivana, vrijeđana, ponižavana. To je znatna proizvodi promjenu u postojećoj situaciji po- razlika u realističkom smislu; u dubljem emo- sredstvom utroška energije. Tako se čovjek cionalnom smislu razlika nije toliko važna ko- smatra aktivnim ako vodi neki posao, studira liko ono što im je objema zajedničko: sjedinjenje medicinu, radi na pokretnoj traci, izrađuje stol, bez integriteta. Ako čovjek razumije ovo, onda ili se bavi sportovima. Zajedničko je svim tim ga također neće iznenaditi da neka osoba obično aktivnostima da su one upravljene prema vanj- reagira na oba načina, sadistički i mazohistički, skom cilju koji moraju postići. Nije uzeta u obzir redovito prema različitim objektima. Hitler je motivacija aktivnosti. Uzmimo, na primjer, čo- reagirao ponajprije na sadistički način prema vjeka kojega duboki osjećaj nesigurnosti i osam- ljudima, ali zato mazohistički prema sudbini, ljenosti tjera da neprestano radi, ili čovjeka koji povijesti, »-višoj sili-« prirode. Njegov svršetak čini to isto zbog ambicije ili pohlepe za novcem. — samoubojstvo usred opće razorenosti — isto U svakom takvom slučaju čovjek je rob strasti, je a njegova je aktivnost zapravo »pasivnost-« jer tako karakteristično kao i njegov san o uspjehu je on tjeran; on podnosi radnju, a nije »činilac-«. — potpuna dominacija.1 S druge strane, čovjek koji sjedi i razmišlja, je- 1 Vidi detaljniju studiju sadizma i mazohizma u knjizi dino s namjerom i svrhom da iskusi sebe i svoje E. Fromma: »Bijeg od slobode«, Nolit — Beograd 1963. 34 35
  16. 16. jedinstvo sa svijetom, smatra se »pasivnim«, jer »napuštanje« nečega, lišavanje ili žrtvovanje. ništa »ne čini«. A uistinu, ovo stanovište usre- Osoba čiji se karakter nije razvio iznad stepena dotočena razmišljanja je najveća aktivnost što receptivne, izrabljivačke ili sakupljačke orijenta- postoji, aktivnost duše koja je moguća jedino cije, doživljava akt davanja na taj način. Tržišni pod uvjetom unutarnje slobode i nezavisnosti. karakter je sklon dati, ali samo u razmjenu za Jedno shvaćanje aktivnosti, moderno, odnosi se primanje; davanje bez primanja njemu se čini kao prevara3. Ljudi koji su pretežno neproduk- na upotrebu energije za postizavanje vanjskih tivni osjećaju davanje kao osiromašenje. Stoga ciljeva, drugo opet na korištenje čovjekovih većina pojedinaca te vrste odbija da daje. Neki urođenih snaga, bez obzira je li proizvedena davanje smatraju za vrlinu u smislu neke žrtve. ikakva vanjska promjena. To drugo shvaćanje je Oni misle da je upravo zato bolno dati što čov- najjasnije formulirao Spinoza. On razlikuje jek to mora činiti. Vrlina davanja leži za njih u među afektima aktivne i pasivne, »radnje« i samoj činjenici da se prihvaća žrtva. Bolje dati »strasti«. U odvijanju aktivnog afekta čovjek je nego primiti, za njih znači bolje pretrpjeti liša- slobodan, on je gospodar svog afekta; u odvijanju vanje nego doživjeti veselje. pasivnog afekta, čovjek je tjeran, on je objekt motivacija kojih sam nije svjestan. Tako Spi- Za produktivni karakter davanje ima potpuno noza dolazi do tvrdnje da su vrlina i snaga jedno drugo značenje. Davanje je najviši izraz moći. te isto.2 Zavist, ljubomora, ambicija i svaka U samom aktu davanja ja doživljavam svoju vrsta pohlepe su strasti; ljubav je djelovanje, čvrstinu, svoje bogatstvo, svoju snagu. Taj do- primjenjivanje ljudske snage, koja se može življaj pojačane vitalnosti i moći ispunja me ra- obavljati jedino u slobodi, a nikad pod prinudom. došću. Ja doživljavam sebe kao bogatog, kao Ljubav je aktivnost, a ne pasivni afekat, ona onog koji troši, koji je živ i zato radostan4. Da- je »ostajanje« a ne »zaljubljivanje«. Na najopće- vati je radosnije nego primati, ali ne zbog toga što je to lišavanje, već zbog toga što u aktu da- nitiji način aktivni karakter ljubavi može se iz- vanja dolazi do izražaja moja životnost. raziti tvrdnjom da je ljubav ponajprije davanje, a ne primanje. Nije teško uočiti valjanost toga principa ako Sta je davanje? Mada se čini da je odgovor ga primijenimo na različite specifične fenome- na to pitanje jednostavan, on je zapravo vrlo . 3 Vidi detaljno razmatranje ovih karakternih ori- dvosmislen i zamršen. Najraširenije nerazumi- jentacija u knjizi E. Fromma: »Čovjek za sebe« — Rinehard and Company, New York 1947, poglavlje III, jevanje je ono koje pretpostavlja da je davanje str. 54—117. 4 2 Usporedi definiciju radosti koju je dao Spinoza. Spinoza »Etika« IV, def. 8. 37 36
  17. 17. ne. Najelementarniji primjer nalazi se u podru- nju nego bogati. Ipak, siromaštvo ispod određe- čju seksa. Kulminacija seksualne funkcije mu- ne granice može onemogućiti davanje, i tako škarca leži u aktu davanja: muškarac daje sebe, ono teško degradira, ne samo zato što neposre- svoj spolni organ ženi. U trenutku orgazma on dno uzrokuje patnju nego i zato što siromašne joj daje svoje sjeme. On ne može ne dati ako je lišava radosti davanja. potentan. Ako ne može dati, onda je impotentan. Međutim, najvažnije područje davanja nije Kod žene je proces isti, iako donekle složeniji. područje materijalnih dobara, već je ono u spe- Ona također daje sebe; ona otvara dveri do svog cifično ljudskoj domeni. Šta jedna osoba daje ženskog središta. U aktu primanja ona daje. drugoj? Ona daje od sebe, od naj skupocjenijeg Ako je nesposobna za taj čin davanja, ako može što ima, ona daje od svog života. To ne znači jedino da primi, ona je frigidna. Za nju se čin nužno da ona žrtvuje svoj život za drugu osobu davanja zbiva ponovo, ali ne u funkciji ljuba- — već da joj daje od onoga što u njoj živi; ona vnice, već u funkciji majke. Ona djetetu koje joj daje svoje radosti, svog interesa, razumijeva- raste u njoj daje od sebe, ona daje svoje mlije- nja, znanja, humora, žalosti — sve izraze i mani- ko dojenčetu, daje svoju tjelesnu toplinu. Bilo festacije onoga što u njoj živi. Takvim davanjem bi bolno — ne davati. od svog života ona obogaćuje drugu osobu, ona U području materijalnoga davati znači biti pospješuje životnost drugoga, pospješujući i bogat. Nije bogat onaj tko ima mnogo, već onaj vlastitu. Ona ne daje da bi primila; davanje je tko daje mnogo. Sakupljač koji je uznemiren da samo po sebi izuzetna radost. Ali, u davanju ona nešto ne izgubi jest, izraženo rječnikom psiho- ne može a da nešto ne oživi u drugoj osobi, i logije, siromašan, osiromašen čovjek — bez ob- upravo to što je oživljeno reflektira se povratno zira koliko ima. Bogat je svatko tko je kadar da na njoj. U istinskom davanju ona ne može a da daje. On doživljava sebe kao onoga koji može ne primi ono što joj je uzvraćeno. Davanjem od sebe prenijeti drugima: Jedino čovjek lišen činimo i drugu osobu davaocem i oboje sudjelu- svega što nadilazi gole potrebitosti za uzdržava- jemo u radosti onoga što je oživljeno. U činu nje bio bi nesposoban da uživa u činu davanja davanja nešto je rođeno i obje osobe koje sudje- materijalnih dobara. Ali svakodnevno iskustvo luju u tom činu zahvalne su za životnost koja je nam pokazuje da ono što neka osoba smatra za za njih rođena. Primijenjeno na ljubav to znači: najmanju potrebu zavisi isto toliko o njezinu ljubav je moć koja proizvodi ljubav, impotencija karakteru koliko i o njezinu stvarnom imetku. je nesposobnost da se proizvede ljubav. Ovu Dobro je poznato da su siromašni skloniji dava- misao je prekrasno izrazio Mara: »Uzmi« kaže 39
  18. 18. on »čovjeka kao čovjeka i njegov odnos pre- osloni na vlastitu moć u postizavanju vlastitih ma svijetu kao ljudski odnos, tada možeš ljubav ciljeva. Ukoliko joj te kvalitete nedostaju, ona zamijeniti samo za ljubav, povjerenje samo za se plaši da se prepusti — a stoga i da voli. povjerenje, itd. Ako želiš uživati u umjetnosti, Osim u elementu davanja, aktivni karakter moraš biti umjetnički obrazovana osoba; ako ljubavi očituje se u činjenici da ona uvijek sa- želiš utjecati na druge ljude, moraš doista biti drži određene osnovne elemente, zajedničke osoba koja potiče i unapređuje druge. Svaki svim oblicima ljubavi. Ti su: briga, odgovornost, tvoj odnos prema čovjeku — i prema prirodi — respekt i znanje. mora biti određeno ispoljavanje tvog stvarnog Da ljubav sadrži brigu, najočitije se ogleda u individualnog života, koje odgovara predmetu majčinoj brizi za njezino dijete. Nikako nas ne tvoje volje. Ako voliš, a ne potičeš ljubav, to bi mogla uvjeriti o njezinoj ljubavi za dijete jest, ako tvoja ljubav kao takva ne proizvodi kad bismo vidjeli da se ne brine za njega, da ljubav, ako kao osoba koja voli životnim ispo- propušta da ga hrani, kupa, da mu osigura fizi- ljavanjem ne postaneš voljena osoba, onda je čku udobnost. A nas se dojmi njezina ljubav tvoja ljubav nemoćna, ona je nesreća«5. Ali, da- ako vidimo da se brine za dijete. Tako je i što vanje ne znači primanje samo u ljubavi. Nasta- se tiče ljubavi za životinje ili cvijeće. Kad bi vnika uče njegovi učenici, glumca stimulira pu- nam neka žena rekla da voli cvijeće a kad bismo blika, psihoanalitičara liječi njegov pacijent — vidjeli da ga zaboravlja zalijevati, ne bismo vje- pod pretpostavkom da se oni međusobno ne tre- rovali u njezinu »ljubav« za cvijeće. Ljubav je tiraju kao objekti, već da su povezani istinski aktivna zaokupljenost životom i rastom onoga i produktivno. što volimo. Gdje te aktivne zaokupljenosti ne- Gotovo i nije potrebno naglašavati činjenicu dostaje, nema ljubavi. Taj elemenat ljubavi da je ljubavna sposobnost kao davanje zavisna prekrasno je opisan u knjizi o Joni. Bog je re- o karakternom razvitku osobe. Ona pretposta- kao Joni da ide u Ninivu kako bi opomenuo vlja postizavanje dominantno produktivne ori- njezine stanovnike da će biti kažnjeni ako ne jentacije.. U takvoj orijentaciji osoba je prevla- poprave svoje grešne običaje. Jona bježi od dala svoju ovisnost, narcističku svemoćnost, že- svoga zadatka jer se boji da će se ljudi u Nini- lju da izrabljuje druge, ili da gomila, i zadobila vi pokajati, i da će im bog oprostiti. On je čov- je vjeru u svoje vlastite snage, hrabrost da se jek s jakim osjećajem za red i zakon, ali bez 5 ljubavi. Međutim, pri svom pokušaju da se spasi Karl Marx i F. Engels: »Rani radovi« — Kultura, Zagreb, 1953, str. 259. bijegom, nađe se u trbuhu kita, što simbolizira 40 41
  19. 19. stanje izolacije i utamničenja u koje ga je uvu- škog bića. Biti »odgovoran« znači bit sposoban kao nedostatak ljubavi i solidarnosti. Bog ga i spreman »odgovarati«. Jona se nije osjećao spašava i on odlazi u Ninivu. Propovijeda sta- odgovornim za stanovnike Ninive. On bi, poput novnicima onako kako mu je bog rekao i doga- Kaina, mogao pitati: »Jesam li ja čuvar svoga đa se upravo ono čega se bojao. Ljudi Ninive se brata?« Onaj tko voli osjeća se odgovornim. Ži- kaju, popravljaju svoje ponašanje i bog im pra- vot njegova brata nije samo bratova briga, već šta, odlučivši da ne razori grad. Jona je jako i njegova vlastita. On se osjeća odgovornim za ljutit i razočaran; on je želio da se izvrši »prav- svoje bližnje, kao što se osjeća odgovornim za da«, a ne milost. Napokon on nalazi neku utje- sama sebe. Ta odgovornost, u slučaju majke hu u sjeni drveta koje je bog potaknuo da nara- i njezina djeteta, odnosi se pretežno na brigu ste kako bi Jonu zaštitilo od sunca. Ali kad bog za fizičke potrebe. U ljubavi među odraslim sasuši drvo, Jona je potišten i ljutito se žali osobama ona se pretežno odnosi na psihičke bogu. Bog odgovara: »Tebi je žao tikve oko koje potrebe druge osobe. se nisi trudio, niti si je gajio, već što u jednu Odgovornost bi se mogla lako izroditi u do- noć izraste, to u drugu propadne. A zar ne treba minaciju i želju za posjedovanjem kad ne bi da ja žalim Ninivu, veliki grad u kojem ima vi- postojala i treća komponenta ljubavi: respekt. še od stotinu i dvadeset tisuća ljudi, koji još ne Respekt nije strah ni strahopoštovanje, on ozna- znaju koja im je desna, a koja lijeva ruka, i čava, u skladu s korijenom riječi (respicere = mnogo stoke?« Božji odgovor Joni mora se = gledati), sposobnost da osobu vidimo onakvu shvatiti simbolički. Bog objašnjava Joni da je kakva jest, da smo svjesni njezine jedinstvene suština ljubavi »truditi se« oko nečega i »pomo-ći individualnosti. Respekt znači brigu da bi druga nečemu da raste«, da su ljubav i trud nera- osoba rasla i razvijala se onakvom kakva jest. zdvojni. Čovjek voli ono oko čega se trudi i trudi Stoga respekt označava odsustvo izrabljivanja. se oko onoga što voli. Želim da ljubljena osoba raste i da se razvija Briga i zainteresiranost sadrže u sebi još je- radi sebe same, i na svoj vlastiti način, a ne da dan aspekt ljubavi: odgovornost. Danas se riječ bi mene služila. Ako ljubim drugu osobu, ja se odgovornost često upotrebljava u značenju du- osjećam istovetan s njim, ili s njom, ali s njim žnosti, nečega što je čovjeku nametnuto izvana. onakvim kakav on jest, a ne s onakvim kakav Ali odgovornost, u svom pravom značenju, pot- bi meni odgovarao kao objekt moga iskorištava- puno je dobrovoljan čin; ona je moj odgovor nja. Jasno je da je respekt moguć samo ako sam na potrebe, izražene ili neizražene, drugog ljud- ja postigao nezavisnost, ako ja mogu stajati i ho- 42 43
  20. 20. dati bez štaka, a da ne moram vladati bilo kim kučiva tajna sam sebi — i svom bližnjemu. Mi ili izrabljivati bilo koga drugoga. Respekt po- poznajemo sebe a ipak, čak i uza sav napor koji stoji samo na osnovi slobode: »l'amour est l'en- bismo mogli poduzeti, ne poznajemo sami sebe. fant de la liberte«, kao što stara francuska Mi poznajemo svoga bližnjega, a ipak ga ne pjesma kaže. Ljubav je dijete slobode, a nikada poznajemo, jer mi nismo stvar, a niti naš bližnji. dijete dominacije. Što dalje sežemo u dubinu svoga bića, ili čijeg Ne možemo respektirati neku osobu ako je drugog bića, to više nam cilj poznavanja izmiče. ne poznajemo; briga i odgovornost bile bi slijepe Pa ipak, ne možemo a da ne želimo prodrijeti kad ih ne bi vodilo poznavanje. Poznavanje bi u tajnu čovjekove duše, u najintimniji nukleus bilo prazno kad ne bi bilo motivirano brigom. koji je »on«. Postoje mnogi slojevi poznavanja; poznavanje Postoji put, i to vratoloman, da saznamo tu koje je aspekt ljubavi ne zaustavlja se na peri- tajnu: to je put potpune moći nad drugom feriji, već prodire do srži. Ono je moguće samo osobom, moći koja je prisiljava da čini ono što ako uspijevam nadići brigu za sebe i vidjeti mi želimo, da osjeća, da misli ono što mi želimo, drugu osobu na njezin vlastiti način. Mogu znati, moći koja je preoblikuje do stvari, naše stvari, na primjer, da je osoba ljutita, čak ako to i ne posjeda. Krajnji stepen te težnje za poznavanjem pokazuje otvoreno. Ali, ja je mogu poznavati i leži u ekstremima sadizma, u želji i sposobnosti dublje: tada ću znati da je tjeskobna i zabrinuta, da nametnemo ljudskom biću patnju, dakle u da osjeća osamljenost i krivnju. Tada ću znati želji da ga mučimo, da ga prisilimo da u patnji da je njezina ljutnja samo manifestacija nečeg oda svoju tajnu. U toj žudnji za prodiranjem u dubljeg i vidjet ću je kao nemirnu i zbunjenu, čovjekovu tajnu, njegovu i stoga i našu vlastitu, to jest kao osobu koja pati, a ne kao ljutitu leži bitna motivacija dubine i intenziteta okrut- osobu. nosti i destruktivnosti. Tu je ideju na veoma Poznavanje ima još jednu, i još osnovni ju vezu jezgrovit način izrazio Isak Babelj. On navodi s problemom ljubavi. Osnovna potreba da se riječi prijatelja oficira u ruskom građanskom sjedinimo s drugom osobom kako bismo prevla- ratu, koji je upravo svog bivšeg gospodara dali zatvor vlastite odvojenosti usko je vezana prebio nasmrt, kako kaže: »Ubijanjem — reći s drugom specifično ljudskom željom, sa željom ću to ovako — ubijanjem vi se samo otarasite da spoznamo »tajnu čovjeka«. Dok je život u svojem pukom biološkom vidu čudesan i taj- momka ... Ubijanjem nikada ne dosežete dušu, novit, čovjek je u svojem ljudskom vidu nedo- nikada ne dosežete mjesto gdje se ona nalazi u čovjeku i kako se pokazuje. Ali ja nikada ne 44 45
  21. 21. štedim truda i više sam nego jednom gazio ne- Čežnja da spoznamo sebe i svog bližnjeg iz- prijatelja duže od jednog sata. Vi shvaćate, ražena je u natpisu u Delphima »Spoznaj sa- želim da osjetim što život uistinu predstavlja, moga sebe«. To je glavni poticaj svake psiho- kako izgleda pod našim nogama«6. Kod djece logije. Ali, ako želimo da upoznamo čitavog često sasvim otvoreno uočavamo taj put do sa- čovjeka, njegovu najintimniju tajnu, ta želja znanja. Dijete nešto rastavi ili razbije kako bi se ne može nikada ispuniti uobičajenim misa- predmet upoznalo, ili rasiječe životinju, ili ok- onim spoznavanjem. Čak i kad bismo znali i rutno otkida krila leptiru kako bi ga upoznalo, tisuću puta više o sebi samima, nikada ne bismo kako bi iznudilo njegovu tajnu. Sama okrutnost dosegli dno. Još bismo uvijek ostali sami sebi je motivirana nečim dubljim: željom da se enigma, kao što bi nam naš bližnji ostao enigma. otkrije tajna stvari i života. Jedini put potpunog spoznavanja naći ćemo u Drugi put do otkrivanja »tajne-« je ljubav. činu ljubavi: taj čin nadilazi misao, on nadilazi Ljubav je aktivno prodiranje u drugu osobu, riječi. On je smiono uranjanje u doživljaj sje- pri čemu je moja želja da upoznam zadovoljena dinjenja. Međutim, misaono znanje, to jest psi- sjedinjenjem. U činu spajanja spoznajem vas, hološko znanje nužan je uvjet za potpuno spo- spoznajem sebe, spoznajem svakoga — i ništa znavanje u činu ljubavi. Ja moram poznavati — »ne znam-«. Spoznajem na jedini način na koji drugoga i sebe objektivno, da bih mogao vidjeti je moguće čovjeku spoznati nešto živo — do- realno, ili bolje, da bih prevladao iluzije, ira- življajem jedinstva — a nikakvom spoznajom cionalno iskrivljenu sliku koju imam o njemu. koju nam može dati naša misao. Sadizam je Jedino ako neko ljudsko biće poznajem obje- motiviran željom da sazna tajnu, pa ipak ostajem ktivno, mogu ga spoznati u njegovoj osnovnoj neznalica kao što sam bio i prije. Rastrgao sam suštini — u aktu ljubavi7. drugo biće, ud po ud, pa ipak sam učinio samo to Problem upoznavanja čovjeka paralelan je s da sam ga uništio. Ljubav je jedini način spo- religijskim problemom spoznaje boga. U kon- znavanja, koje u činu sjedinjenja odgovara na vencionalnoj zapadnoj teologiji pokušava se moje pitanje. U činu ljubavi, u davanju sebe, u činu prodiranja u drugu osobu pronalazim 7 Gornja tvrdnja sadrži važnu implikaciju o ulozi psihologije u suvremenoj zapadnoj kulturi. Mada ve- sebe, otkrivam sebe, otkrivam nas oboje, otkri- lika popularnost psihologije sigurno indicira interes za vam čovjeka; znanje o čovjeku, ona također otkriva fundamentalni nedostatak ljubavi u današnjim ljudskim odnosima. Psihološka spoznaja postaje tako zamjena za potpunu 6 I. Babelj: »Sabrane priče« (»The Collected Sto- spoznaju u činu ljubavi, umjesto da je samo korak ries«. Criterion Book. New York 1955). prema njoj. 46 47
  22. 22. spoznati boga posredstvom misli, tvrdnjama o Dosad sam govorio o ljubavi kao o prevlada- bogu. Pretpostavlja se da boga možemo spoznati vanju ljudske odvojenosti, kao o ispunjenju misaono. U misticizmu, koji je konzekventan čežnje za sjedinjenjem. Ali, iznad univerzalne, rezultat monoteizma (kao što ću pokušati poka- egzistencijalne potrebe za sjedinjenjem diže se zati kasnije) odbačen je pokušaj da se boga još specifičnija biološka potreba: želja za sje- spozna posredstvom misli i zamijenjen je do- dinjenjem muškog i ženskog spola. Ideja te po- življajem jedinstva s bogom, u kojem više nema larizacije najnapadnije je izražena u mitu da su mjesta — ni potrebe — da se zna o bogu. muškarac i žena prvobitno bili jedno, da su bili Doživljaj sjedinjenja s čovjekom ili, religijski raspolovljeni i otada je svaki mužjak tragao za izraženo, s bogom, nije nikako iracionalan. Na- izgubljenim ženskim dijelom kako bi se nanovo protiv, on je, kao što je Albert Schweitzer ista- ujedinio s njime. (Ista ideja prvobitnog jedinstva knuo, posljedica racionalizma, njegova najsmio- spolova sadržana je i u biblijskoj priči o Evi koja nija i najradikalnija konzekvencija. On se za- je načinjena od Adamova rebra, iako se u toj sniva na našem poznavanju osnovnih, a ne spo- priči, u skladu s patrijarhalnim duhom, ženu rednih ograničenja naše spoznaje. Zna se da ni- smatra za podređenu muškarcu). Smisao mita je kada nećemo »pojmiti« tajnu čovjeka i svijeta, sasvim jasan. Spolna polarizacija tjera čovjeka ali da ih ipak u činu ljubavi možemo saznavati. da traži sjedinjenje na specifičan način — sjedi- Psihologija kao nauka ima svoja ograničenja, i njenje s drugim spolom. Polarnost između mu- kao što je logična konzekvencija teologije misti- škog i ženskog principa također postoji unutar cizam, tako je krajnja posljedica psihologije — svakog muškarca i svake žene. Upravo kao što — ljubav. fiziološki i muškarac i žena imaju i hormone su- Briga, odgovornost, respekt i poznavanje me- protnog spola, tako su oni biseksualni i u psiho- đusobno su zavisni. Oni predstavljaju sindrom loškom smislu. Oni nose u sebi princip primanja stanovišta koja se mogu naći kod zrele osobe, i princip prodiranja, princip materijalni i du- to jest kod osobe koja razvija vlastite snage hovni. Muškarac — i žena — nalazi sjedinjenje produktivno, koja želi imati jedino ono zašto se u sebi jedino u sjedinjenju svoje ženske i muške trudila, koja je odbacila narcisoidne snove sve- polarnosti. Ta polarnost je osnova svekolikog znanja i svemoći, koja se dovinula do poniz- stvaralaštva. nosti što se zasniva na unutarnjoj snazi, koju Muško-ženska polarnost također je osnova jedino može pružiti istinska produktivna dje- interpersonalne kreativnosti. To se biološki oči- latnost. tuje u činjenici da je sjedinjenje sperma i ja- 48 4 Umijeće ljubavi 49
  23. 23. jašca osnova budućeg čovjeka. Ali i u posve duhovnoj domeni to nije drugačije: u ljubavi Kad zemlji nedostaje topline, nebo je šalje, muškarca i žene svaki se od njih ponovo rađa. kad ona izgubi svježinu i vlagu, nebo je obna- (Homoseksualna devijacija je neuspjeh da se po- vlja. stigne to polarizirano sjedinjenje i zato homo- Nebo se neprekidno okreće, poput muža koji seksualac pati zbog nikad neprevladane odvoje- ženi neprestano donosi namirnice. nosti, zbog neuspjeha koji međutim dijeli s I zemlja je zaposlena kućnim poslovima: ona prosječnim heteroseksualcem koji ne može poslužuje rođeno i mlado onime što na njoj voljeti). uspijeva. Ista polarnost muškog i ženskog principa po- Smatraj da su zemlja i nebo obdareni inteli- stoji i u prirodi: ne samo kod životinja i bilja, gencijom, budući da obavljaju posao inteligent- što je očito, već i u polarnosti dviju fundamen- nih bića. talnih funkcija — funkcije primanja i prodi- Zašto mile jedan drugome poput ljubavnika, ranja. To je polarnost zemlje i kiše, rijeke i dok ne kušaju užitak jedan od drugoga? mora, noći i dana, tame i svjetla, materije i Bez zemlje, kako bi cvijet i drvo cvali? Sta bi duha. Tu ideju je predivno izrazio veliki musli- tada nebeska voda i toplina proizvele? manski pjesnik i mistik Rumi: Kao što je bog stavio želju u muškarca i ženu Zaista, nikada ljubavnik ne traži a da nije s ciljem da bi svijet bio sačuvan putem njihova tražen od ljubljene. sjedinjenja, Kad je munja ljubavi udarila u ovo srce, znaj Tako je on usadio u svaki dio bića želju za da postoji ljubav u onom srcu. drugim dijelom. Kad ljubav prema bogu raste u tvom srcu, Dan i noć su samo izvana neprijatelji, jer oni nema nikakve sumnje da i bog voli tebe. ipak služe istom cilju, Nikakav zvuk pljeskanja ne može odjeknuti Svaki zaljubljen u drugog sa svrhom usavrša- od jedne ruke bez pomoći druge. vanja zajedničkog posla; Božanska mudrost je sudbina i naredila nam Bez noći čovjekova priroda ne bi primila pla- je da budemo ljubavnici jedni drugima. ću, pa dan ne bi imao ništa da potroši.8 Zbog te prethodne zapovijedi svaki dio svije- Problem muško-ženske polarnosti vodi do ta se sjedinjuje sa svojim parom. daljnjeg razmatranja pitanja ljubavi i spola. S gledišta mudraca nebo je muškarac, a zem- Ranije sam govorio o Freudovoj grešci što je u lja žena: zemlja uzgaja ono što nebo dopušta da 8 padne. R. A. Nicholson »Rumi«, George Allen and Un- win, Ltd., London 1950, str. 122—3. 50 51
  24. 24. ljubavi vidio isključivo izraz — ili sublimaciju ranog muškarca i da ona sama traži različite — seksualnog instinkta umjesto da shvati da je kompenzacije zbog gubitka muškog spolnog or- seksualna želja samo jedna manifestacija potre- gana. Ali žena nije kastrirani muškarac i njezi- be za ljubavlju i sjedinjenjem. Ali Freudova na je seksualnost specifično ženske, a ne »mu- greška zadire i dublje. U skladu sa svojim fizi- ške prirode«. ološkim materijalizmom on vidi u seksualnom Seksualna privlačnost spolova samo je djelo- instinktu rezultat kemijski proizvedene napeto- mično motivirana potrebom otklanjanja napeto- sti u tijelu, koja je bolna i traži rasterećenje. sti, a pretežno potrebom za sjedinjenjem s dru- Cilj seksualne želje je otklanjanje te bolne na- gim spolom. Postoji muškost i ženskost u kara- petosti; seksualno zadovoljenje leži u postizava- kteru, kao i u spolnoj funkciji. Muški karakter nju tog rasterećenja. To gledište ima svoju va- ima osobine prodornosti, vodstva, aktivnosti, di- ljanost utoliko ukoliko seksualna želja djeluje scipline i pustolovnosti, a ženski karakter ima na isti način kao glad ili žeđ kad je organizam kvalitete produktivne receptivnosti, zaštite, re- nenahranjen. Seksualna želja je po tom shvaća- alizma, trpljenja i majčinstva. (Mora se uvijek nju mala nelagoda, a seksualno zadovoljenje imati na umu da su u svakog pojedinca izmije- otklanjanje te nelagode. Zapravo bi, ako se tako šane karakteristike obaju spolova, ali prevlada- shvati seksualnost, masturbacija bila idealno vaju one koje se odnose na »njegov« ili »njezin« seksualno zadovoljenje. Freud prilično parado- spol). Muškarac kojemu su karakterne osobine ksalno zanemaruje psiho-biološki aspekt seksu- labilne, jer je emocionalno ostao dijete, veoma alnosti, muško-žensku polarnost, i želju da se ta će često nastojati da kompenzira svoju mušku polarnost premosti putem sjedinjenja. Do te ulogu u seksu. Rezuitat je Don Juan koji mora čudne greške vjerojatno je došlo zbog Freudove dokazivati svoju mušku odlučnost u seksu jer je krajnje patrijarhalnosti, koja ga je dovela do nesiguran u svoju muškost u karakterološkom pretpostavke da je seksualnost po sebi muška, smislu. Kad je paraliziranost muškosti izraziti- što ga je navelo da zanemari specifično žensku ja, sadizam (upotreba sile) postaje glavna — per- seksualnost. On je izrazio tu ideju u knjizi »Tri vertirana — nadoknada za muškost. Kad je priloga teoriji seksa«, govoreći da libido obično ženska spolnost oslabljena ili izopačena, ona se ima »mušku prirodu-«, bez obzira da li je taj li- preoblikuje u mazohizam, ili težnju za posjedo- vanjem. bido u muškarca ili u žene. U Freudovoj teoriji također je izražena u racionaliziranoj formi ista Freuda su kritizirali zbog njegova precjenji- ideja da mali dječak doživljuje ženu kao kastri- vanja seksa. Ta kritika je često bila potaknuta 52 53
  25. 25. željom da se iz Freudova sistema ukloni eleme- 2. LJUBAV IZMEĐU RODITELJA I nat koji je izazivao kritiku i neprijateljstvo DJETETA konvencionalnih duhova. Freud je oštroumno osjetio tu motivaciju i baš zato se suprotstavljao Dijete bi u trenutku rođenja osjetilo samrtni strah da ga velikodušna sudbina nije poštedjela svakom pokušaju da se izmijeni njegova teorija svake svijesti o muci koja je povezana s odvaja- seksa. I zaista, Freudova je teorija u njegovo njem od majke i intra-uterinskog postojanja. vrijeme bila izazovna i revolucionarna. Ali ono Čak i pošto je rođeno, dijete se jedva razlikuje što je bilo istina oko 1900. nije više istina nakon od onoga prije rođenja: ne može raspoznati pedeset godina. Seksualni običaji toliko su se objekte, nije svjesno sama sebe, a ni svijeta kao izmijenili da Freudove teorije više ne zapanjuju nečega što je izvan njega. Ono jedino osjeća po- srednje klase na Zapadu, i smiješan je onaj ra- zitivne poticaje topline i hrane i još ne razlikuje dikalizam u ime kojega ortodoksni psihoanaliti- toplinu i hranu od njihova izvora — majke. Maj- čari danas još uvijek misle da, braneći Freud- ovu teoriju seksa, brane hrabrost i radikalizam. ka je toplina i hrana kao i euforijsko stanje Zapravo, njihova vrsta psihoanalize je konfor- zadovoljstva i sigurnosti. To je neko stanje nar- mistička i ona ne pokušava da postavlja psiholo- cizma, da upotrijebim Freudov termin. Vanj- ška pitanja koja bi dovela do kritike suvreme- ska realnost, osobe i stvari, znače samo toliko nog društva. koliko zadovoljavaju ili poremećuju unutarnje Moja kritika Freuda ne sastoji se u prigovoru stanje tijela. Realno je samo ono što je iznutra; da je on odviše istaknuo seks, već da ga nije što je izvana, realno je samo u odnosu na moje uspio shvatiti dovoljno duboko. On je poduzeo potrebe — a nikada s obzirom na svoje vlastite prvi korak prema otkriću značenja interperso- kvalitete ili potrebe. nalnih strasti; u skladu sa svojim filozofskim Kako dijete raste i razvija se, ono postaje premisama on ih je tumačio fiziološki. U dalj- sposobno da zamjećuje stvari u njihovoj pravoj njem razvitku psihoanalize nužno je ispraviti i slici; zadovoljstvo što je nahranjeno počinje ra- produbiti Freudovo shvaćanje prevodeći Freud- zlikovati od bradavice, grudi od majke. Dijete ove spoznaje iz fiziološke u biološku i egzisten- napokon doživljava svoju žeđ, mlijeko što mu cijalnu dimenziju.« 8 gova shvaćanja libida. Ali, unatoč činjenici da su Sam je Freud učinio korak dalje u tom smjeru teoriju instinkta života i smrti prihvatili ortodoksni u svom kasnijem shvaćanju instinkta života i smrti. psihoanalitičari, to prihvaćanje nije vodilo fundamen- Njegovo shvaćanje prvoga (eros) kao principa sinteze talnoj reviziji pojma o libidu, naročito što se tiče kli- i unifikacije na potpuno je drugačijoj razini od nje- ničkog rada. 54 55
  26. 26. utažuje žeđ, grudi i majku kao različite bitno- Za većinu djece prije dobi od osam i po do sti. Ono nauči da primjećuje i mnoge druge deset godina 10 problem je gotovo isključivo u stvari kao međusobno različite, kao stvari koje tome da budu voljena — da budu voljena zbog zasebno egzistiraju. Na toj tački razvoja ono po- toga što jesu. Dijete u toj dobi još ne voli. Ono činje da im daje imena. U isto vrijeme ono us- je zahvalno i veselo što je voljeno. U toj točki pijeva da njima barata; ono saznaje da vatra djetinjeg razvoja pojavljuje se novi činilac: no- peče i boli, da je majčino tijelo toplo i ugodno, vo osjećanje da se može proizvesti ljubav po- da je drvo tvrdo i teško i da je papir lagan i po- sredstvom vlastite aktivnosti. Dijete prvi puta derljiv. Ono uči kako da se ponaša prema lju- pomišlja da majci (ili ocu) nešto dade, proizvede dima: ako jede, majka mu se smješka, ako pla- nešto — pjesmu, crtež ili bilo što drugo. Prvi če, ona će ga uzeti u naručje, ako ima stolicu, puta se u djetinjem životu ideja ljubavi preo- ona će ga pohvaliti. Sva se ta iskustva kristali- blikovala od »biti voljen« u »voljeti-«, u ideju ziraju i integriraju u doživljaj: voljen sam. Vo- stvaranja ljubavi. Potrebno je mnogo godina od ljen sam jer sam majčino dijete. Voljen sam jer tog prvog početka do zrele ljubavi. Najzad je sam bespomoćan. Voljen sam jer sam lijep, jer dijete, koje sada već može biti mladić, prevla- sam vrijedan divljenja. Voljen sam jer me maj- dalo svoj egocentrizam i druga mu osoba nije ka treba. Da to stavimo u još općenitiju formulu: više samo sredstvo za zadovoljenje vlastitih po- voljen sam zbog toga što jesam, ili možda još treba. Potrebe druge osobe isto su tako važne točnije: voljen sam jer jesam. Ovaj je doživljaj kao i njegove vlastite — zapravo, one postaju i majčine ljubavi — pasivan. Da bi me majka vo- važnije. Dati pruža veće zadovoljstvo, veću ra- ljela ne moram ništa činiti — majčina ljubav je dost, nego primiti; voljeti je postalo čak važnije bezuvjetna. Sve što moram učiniti to je da po- nego biti voljen. Pomoću ljubavi on je napustio stojim — da sam njezino dijete. Majčina ljubav zatvorsku ćeliju osamljenosti i izolacije, koja se je blaženstvo, ona umiruje, nju ne moramo ste- uspostavila posredstvom narcizma i egocentri- ći, ni zaslužiti. Ali postoji i negativni aspekt čnosti. On osjeća novo sjedinjenje, obuzima ga bezuvjetne kvalitete majčine ljubavi. Ne samo osjećaj sudjelovanja, jedinstvenosti. I više od što nju ne moramo zaslužiti — nju također ne toga, on osjeća moć da proizvede ljubav samom možemo steći, proizvesti, kontrolirati. Ako je tu, ljubavlju, a neće biti ovisan zbog toga što prima ona je blaženstvo, ako nije, onda kao da je išče- 10 Vidi Sullivanov opis takva razvoja u »Interper- zla sva životna ljepota — i ne postoji ništa što sonalna teorija psihijatrije« (The Interpersonal Theo- bih mogao učiniti da je stvorim. ry of Psychiatry«, W. W. Norton and Co., New York 1953). 56 57
  27. 27. ljubav, niti će se osjećati malen, nemoćan, bole- svaka majka ili otac voli na taj način. Govorim stan ili »dobar«. Djetinja ljubav ravna se pre- 0 očevu i majčinu principu, koji je predstavljen ma načelu »Volim jer sam voljen«. Zrela pak u osobi majke i oca.) Bezuvjetna ljubav odgova- ljubav slijedi princip: »Voljen sam jer volim«. ra jednoj od najdubljih čežnji ne samo djeteta Nezrela ljubav kaže: »Volim te jer te trebam«. već svakog ljudskog bića. S druge strane, biti A zrela ljubav kaže: »Trebam te jer te volim«. voljen zbog zasluge, zato što to netko zaslužuje Sposobnost da se voli razvija se u uskoj vezi — to uvijek ostavlja neku sumnju. Možda ni s razvitkom objekta ljubavi. Za prvih mjeseci sam ugodio osobi čiju ljubav želim, možda ovo, i godina dijete je najuže vezano na majku. Ta možda ono — postoji uvijek strah da bi ljubavi veza započinje prije trenutka rođenja, kad su moglo nestati. Štoviše, »zaslužena« ljubav uvi majka i dijete još jedno, premda su dvoje. Ro- jek ostavlja gorak osjećaj da nisam voljen zbog đenje mijenja situaciju u mnogim aspektima, sebe, da sam voljen samo zato što ugađam, da ali ne toliko koliko bi se moglo činiti. Dijete, u krajnjoj analizi nisam uopće voljen, već isko- iako sada živi izvan majčine utrobe, još uvijek rištavan. Uopće nije čudnovato da smo mi svi potpuno ovisi o majci. Ali iz dana u dan ono po- skloni čežnji za majčinom ljubavi, i kao djeca staje sve neovisnije: ono uči samostalno hodati, 1 kao odrasli. Većina djece ima sreću da primi govoriti i ispitivati svijet. Vezanost na majku majčinu ljubav (do koje mjere raspravit ćemo gubi pomalo svoju bitnu važnost, i umjesto toga kasnije). Kao odraslima mnogo nam je teže za- veza s ocem dobiva sve veće značenje. dovoljiti tu čežnju. U slučaju najpovoljnijeg ra- Da bismo razumjeli taj pomak od majke na zvoja ona ostaje komponenta normalne erotske oca, moramo razmotriti suštinske kvalitetne ra- ljubavi; ona se često pojavljuje u religijskim zlike između majčinske i očinske ljubavi. Već oblicima, a još češće u neurotskim. smo govorili o majčinskoj ljubavi. Majčinska je Odnos prema ocu je sasvim drugačiji. Majka ljubav sama po sebi bezuvjetna. Majka voli no- je dom odakle smo došli, ona je priroda, zemlja, vorođeno dijete zato što je to njezino dijete, a ocean. Otac ne predstavlja takav prirodni dom. ne zato što je dijete ispunilo bilo kakav specifi- On ima slab dodir s djetetom u prvim godina- čan uvjet, ili što je udovoljilo nekom posebnom ma njegova života, i očeva važnost za dijete u očekivanju. (Naravno, kad ovdje govorim o tom ranom periodu ne može se usporediti s va- majčinoj i očevoj ljubavi, govorim o »idealnim žnošću majke. Ali, iako otac ne predstavlja svi- tipovima« — u Max Weberovu smislu, ili u smi- jet prirode, on predstavlja drugi pol ljudske slu Jungovih arhetipova — i ne impliciram da egzistencije: svijet misli, umjetno stvorenih 58 59
  28. 28. vrijednosti, zakona i reda, discipline, putovanja i fiziološki i psihički. Djetetu je poslije šeste i pustolovina. Otac poučava dijete, on mu poka- godine potrebna očeva ljubav, njegov autoritet zuje put u svijet. i vodstvo. Majčina je uloga da usadi u dijete S tom funkcijom usko je povezana i uloga koja osjećaj sigurnosti, dok ga otac poučava i vodi se odnosi na socijalno-ekonomski razvoj. Kad se kako bi se mogao suočiti s problemima koje mu pojavilo privatno vlasništvo i kad je jedan od zadaje društvo u kojem se rodio. U idealnom slu- sinova mogao naslijediti privatno vlasništvo, čaju majčina ljubav ne sprečava dijete da se raz- otac je izabrao sina kojemu bi mogao ostaviti vije, ne pokušava iskoristiti njegovu bespomoć- imutak. To je, naravno, bio sin kojega je otac nost. Majka mora vjerovati u život i stoga ne smatrao za najspremnijeg da mu bude naslje- smije pokazati pretjeranu zabrinutost da ne bi dnikom, sin koji mu je najviše nalikovao i kojega zarazila dijete svojim nespokojstvom. U njezin je, prema tome, najviše volio. Očinska ljubav je život mora biti utkana želja da dijete postane ne- uvjetna ljubav. Njezino je načelo: »Volim te zato ovisno i da se na kraju od nje odvoji. Očeva bi se što ispunjavaš moja očekivanja, što vršiš svoju ljubav morala ravnati prema načelima i očekiva- dužnost, što si sličan meni.« U uvjetnoj očinskoj njima; ona bi morala biti više strpljiva i snošljiva ljubavi nalazimo, kao i u bezuvjetnoj majčinskoj nego zastrašujuća i autoritativna. Ona bi morala ljubavi, negativni i pozitivni aspekt. Negativni je dijete koje raste sve više osposobljavati i morala aspekt sama činjenica da se očinska ljubav mora bi mu na kraju dopustiti da postane vlastiti zaslužiti, da nju čovjek može izgubiti ako ne čini autoritet i da se oslobodi očeva. ono što se od njega očekuje. Očinska ljubav Najzad, zrela osoba doseže onu točku razvoja takvog je karaktera da poslušnost smatra za na kojoj predstavlja vlastitu majku i vlastitog najveću vrlinu, a neposlušnost za najveći oca. Ona ima, da tako kažem, majčinu i očevu grijeh — koji se kažnjava lišavanjem očinske savjest. Majčina savjest kaže: »-Nema ni zloće ljubavi. Pozitivna strana je jednako važna. ni zločina koji bi te lišili moje ljubavi, moje Budući da je očinska ljubav uvjetna, ja mogu želje da živiš i budeš sretan«. Očeva savjest nešto poduzeti da je zadobijem, mogu raditi za kaže: »Učinio si zlo, i ne možeš izbjeći posljedice nju. Ona nije izvan moje kontrole, kao što je toga zlodjela, a prije svega, moraš promijeniti majčinska ljubav. svoje ponašanje ako želiš da te volim«. Zrela Majčina i očeva stanovišta prema djetetu od- se osoba oslobodila vanjske majke i oca, ali ih je govaraju djetinjim vlastitim potrebama. Djetetu izgradila iznutra, u sebi. Suprotno Freudovu su potrebne majčina bezuvjetna ljubav i briga shvaćanju super-ega, ona ih nije, međutim, iz- 60 61
  29. 29. gradila iznutra, utjelovljujući majku i oca, već sati da nađe »-majku« u svakome, katkada u že- izgrađujući majčinsku savjest iznad svoje spo- nama, a katkada opet u muškarcima od autoriteta sobnosti da voli, a očinsku savjest iznad svojeg i vlasti. Ako je, u drugu ruku, majka hladna, uma i rasudne snage. Štoviše, zrela osoba voli nebrižna i sklona dominaciji, mladić može ili i majčinskom i očinskom savješću, usprkos či- prebaciti svoju potrebu za majčinskom zaštitom njenici da one naoko proturječe jedna drugoj. na oca i na kasnije očinske figure — u kojem je Ako bi ona zadržala samo svoju očinsku savjest, slučaju krajnji rezultat sličan onom prethodnom postala bi gruba i nehumana. Ako bi zadržala — ili će se razviti u jednostranu, na oca upućenu samo majčinsku savjest, bila bi sklona da izgubi osobu, potpuno odanu principima zakona, reda rasudnu snagu i da koči sebe i druge u njihovu i autoriteta, a s nedostatkom sposobnosti da oče razvitku. kuje ili primi bezuvjetnu ljubav. Takav razvitak U tom razvoju od sklonosti usredotočene u je još pojačan ako je otac autoritativan, a isto- majci do sklonosti usredotočene u ocu i njihove vremeno jako povezan sa sinom. Za sva ta ne- konačne sinteze nalazi se osnova mentalnog urotska zbivanja je karakteristično da jedno zdravlja i dostizanja zrelosti. Ako taj razvitak načelo, očevo ili majčino, ne uspijeva da se ra- ne uspije, u tom neuspjehu moramo tražiti os- zvije, ili — a to je slučaj s težom neurozom novni uzrok neuroze. Premda je izvan opsega — da se uloga majke i oca brkaju, jednako s ob- ove knjige da se potpunije razvije ta misao, neke zirom na vanjska lica kao i na njihovo funkcioni- kratke napomene mogu poslužiti razjašnjenju ranje unutar osobe. Daljnje istraživanje bi moglo te tvrdnje. pokazati da se izvjesni tipovi neuroze, kao opse- Jedan od razloga stvaranja neuroze može se sionalna neuroza, razvijaju više na osnovi jed- naći u činjenici da je dječak imao majku koja nostrane vezanosti na oca, dok drugi tipovi, ga je voljela, ali je bila i odviše brižna i sklona poput histerije, alkoholizma, nemogućnosti da dominaciji, dok je otac bio slab i nezaintere- se potvrdimo i da se sa životom borimo reali- siran. U tom slučaju razvoj mladića može ostati stički, te poput potištenosti, proizlaze iz usredo- fiksiran uz ranu povezanost s majkom, i mladić točenosti na majku. se razvija u osobu koja je ovisna o majci, koja je nemoćna i posjeduje težnje karakteristične 3. OBJEKTI LJUBAVI za primalačku osobu, to jest sklona je da primi, da bude zaštićena, zbrinuta, a nedostaju joj Ljubav nije prije svega odnos prema nekoj očeve osobine — disciplina, nezavisnost, sposo- posebnoj osobi: ona je stanovište, orijentacija bnost da sama ovlada životom. Ona može poku- karaktera što odlučuje o povezanosti osobe sa 62 63
  30. 30. svijetom kao cjelinom, a ne s jednim »objektom« tim pojmom podrazumijevam osjećaj odgovor- ljubavi. Ako čovjek voli samo jednu osobu, a nosti, brige, respekta, kao i poznavanje svakog ravnodušan je prema svim drugima, njegova drugog ljudskog bića, i želju da se unaprijedi ljubav nije ljubav već simbiotska vezanost, ili njegov život. To je vrsta ljubavi o kojoj govori uvećani egotizam. Pa ipak, većina ljudi vjeruje Biblija kad kaže: »Ljubi bližnjega svoga kao da se ljubav uspostavlja posredstvom objekta, samoga sebe«. Bratska ljubav je ljubav koja a ne sposobnosti. Zapravo, oni čak vjeruju da je obuhvaća sva ljudska bića: ona je karakterizi- dokaz snage njihove ljubavi u tome što ne vole rana upravo odsustvom ekskluzivnosti. Ako sam nikoga osim »ljubljene-« osobe. To je ista ona za- razvio sposobnosti za ljubav, ne mogu a da ne bluda koju smo već prije spomenuli. Pošto ne volim svoju braću. Bratska ljubav ostvaruje shvaća da je ljubav aktivnost, snaga duše, čo- doživljaj jedinstva sa svim ljudima, doživljaj vjek vjeruje da tr eba samo naći pravi objekt ljudske solidarnosti, ljudskog izmirenja. Bratska — i da se onda sve odvija samo od sebe. To se se ljubav zasniva na doživljaju da smo svi stanovište može usporediti sa stanovištem čo- jedno. Razlike u talentima, inteligenciji, znanju, vjeka koji želi slikati, ali umjesto da ovlada mogu se zanemariti u usporedbi s ljudskom slikarskim umijećem, tvrdi da mora pričekati biti koja je zajednička svim ljudima. Da bismo na pravi objekt i da će prekrasno slikati kad ga iskusili tu istovjetnost, treba da prodremo od nađe. Ako istinski volim nekog čovjeka, volim periferije do srži. Ako uočavam na drugom sve ljude, volim svijet, volim život. Mogu li čovjeku samo površinu, uočavam uglavnom ra- reći nekome: »volim te«, znači, moram biti spo- zlike, ono što nas razdvaja. Ako zahvaćam do soban da kažem »volim u tebi svakoga, volim srži, uočavam našu istovjetnost, činjenicu našeg pomoću tebe svijet, volim u tebi i sebe«. bratstva. Ta povezanost iz centra u centar Tvrdnja da je ljubav orijentacija koja se — umjesto povezanosti s periferije na periferiju odnosi na sve, a ne na jednoga, ne podrazumi- — jest »centralna povezanost«. Ili, kao što je to jeva, međutim, misao da nema razlika između Simone Weil prekrasno izrazio: »Iste riječi (na različitih tipova ljubavi, što ovisi o vrsti objekta primjer, čovjek kaže svojoj ženi: »volim te«) na koji se ljubav odnosi. mogu biti otrcane ili izvanredne, već prema na činu kako su izrečene. A taj način ovisi o dubini a) BRATSKA LJUBAV onog predjela čovjekova bića iz kojeg proizlaze, Najosnovnija vrsta ljubavi, koja leži u osnovi a da volja nema pri tome nikakva utjecaja. I svih tipova ljubavi, jest bratska ljubav. Pod posredstvom čudesne suglasnosti one dosežu 64 5 Umijeće ljubavi 65
  31. 31. isti predio u onoga tko ih čuje. Tako slušalac Stari zavjet, »jer vi ste bili stranci u zemlji može razabrati, ako ima ikakvu moć razabiranja, Egipta«;.. . stoga ljubite stranca«12 u čemu je vrijednost riječi. 11 b) MAJČINSKA LJUBAV Bratska ljubav je ljubav jednakih; međutim, čak i kao jednaki nismo uvijek »jednaki«. Uko- Već smo se bavili prirodom majčinske ljubavi liko smo ljudi, svima nam je potrebna pomoć. u prethodnom poglavlju, gdje smo razmatrali Danas meni, sutra tebi. Ali to ne znači da je razliku između majčinske i očinske ljubavi. jedan čovjek bespomoćan, a drugi moćan. Bes- Majčinska ljubav, kao što sam tamo rekao, be- pomoćnost je privremeno stanje; sposobnost da zuvjetna je afirmacija djetetova života i nje- se osovi i kor ača vlastitim noga ma stalna je govih potreba. Ali moramo dodati još jednu i zajednička. važnu dopunu tom prikazu. Afirmacija djetetova Pa ipak, ljubav prema bespomoćnom, ljubav života ima dva vida; jedan su briga i odgo- prema siromašnima i stranim ljudima početak vornost, koji su apsolutno potrebni za održavanje je bratske ljubavi. Voljeti vlastito potomstvo nije djetetova života i rasta. Drugi vid seže dalje od postignuće. I životinja voli svoje mlade i brine pukog održavanja. On se ogleda u stanovištu se za njih. Tko je bespomoćan, voli svog gospo- koje ulijeva djetetu ljubav prema životu, koje dara jer njegov život ovisi o gospodaru; dijete mu pruža osjećaj: vrijedno je živjeti, dobro je voli svoje roditelje jer ih treba. Ljubav počinje biti dječak ili djevojčica, dobro je da sam na toj da se ostvaruje jedino kod onih kojima ne služi zemlji. Ta su dva vida majčinske ljubavi iska- praktičnom cilju. Značajno je da su u Starom zana veoma izrazito u biblijskoj priči o nastanku zavjetu središnji objekt čovjekove ljubavi siro- svijeta. Bog stvara svijet i čovjeka. To odgovara masi, stranci, udovice i siročad, i najzad nacio- jednostavnoj brizi za egzistenciju i njezinu afir- nalni neprijatelji Egipćani i Edomiti. Suosje- maciju. Ali Bog ide dalje od tog minimalnog ćajući za bespomoćnog, u čovjeku se začinje zahtjeva. Svakog dana, pošto su priroda — i ljubav prema vlastitom bratu, a i u ljubavi pre- čovjek — stvoreni, Bog kaže: »To je dobro«. ma sebi čovjek također voli biće kojem je potre- Majčinska ljubav, pri tom drugom koraku, pruža bna pomoć, voli krhko, nesigurno ljudsko biće. djetetu osjećaj da je vrijedno biti rođen; ona Suosjećanje podrazumijeva element poznavanja ulijeva u dijete ljubav 'prema životu, a ne samo i identifikacije: »Vi poznajete srce stranca«, kaže 12 Istu je ideju izrazio Herman Cohen u svojoj knjizi »Religija uma iz židovskih izvora« (»Religion der 11 Vernunft aus den Quellen des Judentums«, 2. izdanje Simone Weil: »Sila teže i milost« (»Gravity and Grace«, 6. P. Putnam's Sons, New York, 1952) str. 117. J. Kaufman Verlag, Frankfurt am Main, 1929) str. 168. 66 67
  32. 32. želju da ostane živo. Može se uzeti da je ista dugo dok je maleno i još uvijek potpuno ovisno ideja izražena i u jednom drugom biblijskom o njima. Većina žena želi djecu, sretne su s novo- simbolu. Obećana zemlja (zemlja je uvijek sim- rođenčetom i gorljive u svojoj brizi za njega, bol majčinstva) opisuje se kao »prepuna mlijeka usprkos činjenici da ne «dobivaju« ništa za uz- i meda«. Mlijeko je simbol prvog vida ljubavi, vrat od djeteta, osim smiješka ili izraza zado- vida brige i potvrđivanja. Med simbolizira slast voljstva na njegovu licu. Čini se da je to stano- života, ljubav za život i radost što smo živi. Ve- vište ljubavi djelomično ukorijenjeno u instin- ćina je majki sposobno da dadu »mlijeko«, ali ktivnoj opremi koja se može naći kod životinja, ih je tek manji broj sposobno da dade i »med«. kao i kod ljudske ženke. Ali, kakva god i bila Da bi bila kadra dati med, majka mora biti ne uloga tog instinktivnog faktora, postoje također samo »dobra majka«, već i sretan čovjek — a specifično ljudski psihološki faktori, koji odlu- taj cilj ne postižu mnoge. Učinak toga po dijete čuju o tom tipu majčinske ljubavi. Jedan se može gotovo i ne može biti veći. Ljubav majke prema naći u narcističkom elementu majčine ljubavi. životu isto je tako zarazna kao i njezina tje- Ukoliko ona još uvijek osjeća da je dijete dio nje, majčinska ljubav i zanesenost mogu biti zadovo- skoba. Oba .stanovišta duboko utječu na čitavu ljenje njezina narcizma. Druga se motivacija djetetovu ličnost. Moguće je zaista razlikovati može naći u majčinoj želji za vlašću ili posjedo- među djecom — i odraslima — one što su do- vanjem. Dijete — budući da je bespomoćno i bili samo »mlijeko« od onih što su dobili »mli- potpuno podvrgnuto njezinoj volji — prirodni jeko i med«. je objekt zadovoljenja za majku koja je sklona Za razliku od bratske i erotske ljubavi, koje dominaciji i posjedovanju. predstavljaju ljubav između jednakih, odnos Ma koliko te motivacije bile česte, one su između majke i djeteta po samoj svojoj prirodi vjerojatno manje važne i manje općenite od mo- je odnos nejednakosti, u kojem je jednome tivacije koja se može nazvati: potreba za trans- potrebna sva pomoć, a drugi je daje. Upravo cendencijom. Ta potreba za transcendencijom zbog tog altruističkog, nesebičnog karaktera, je jedna od najtemeljnijih čovjekovih potreba; majčinska se ljubav smatrala za najvišu vrstu ona se korijeni u činjenici njegove samosvijesti, ljubavi i za najsvetiju od svih emocionalnih ve- za. Međutim, čini se da majčinska ljubav ne u činjenici da on nije zadovoljan ulogom stara- dolazi do punog izražaja u ljubavi za malo di- nja, u tome da on ne može prihvatiti sebe kao jete, već u ljubavi za dijete koje sazrijeva. Za- bačenu kocku. On osjeća potrebu da bude stva- pravo ogromna većina majki vole dijete tako ralac, da bude biće koje transcendira pasivnu 68 69

×