1. trento
Workin
Modna insajderica
Irène Silvagni svoj dom -
plemićki ljetnikovac star
više od 350 godina, čiji
je izvorni tlocrt sačuvala -
uređuje i dan-danas
TEKST Ivan LozIć
progreSS
PhOTO©PRIvATNIALbum
avIgnon
sred Provanse, koju su odavno prozvali dokazom da rajski
vrt postoji, nadomak Avignonu, nalazi se dom jednog od
najzanimljivijih insajdera francuske modne scene, Irène Silvagni,
koja se ujedno može pohvaliti (iako joj samoj to ne pada na
pamet) i jednom od najduljih karijera na tom području. Svoje
je gnijezdo tamo svila sa životnim partnerom, filmskim producentom
Giorgiom Silvagnijem koji je bio ljubav njezina života. Iako ga nema već
sedam godina, njegova se supruga u zajedničkom domu ponaša kao da
je on još uvijek uz nju. „Pa i jest, proživjeli smo zajedno 46 godina i imali
ispunjen, radostan zajednički život,“ rezolutno ali s nježnošću priča Irène,
”a ova je kuća u svakom smislu 'Kuća ljubavi' koju smo zajedno otkrili prije
23 godine, i samo nekoliko dana nakon što smo je razgledali, postala je naš
dom.” Iako se na muža najprije dobro izvikala jer je, privučen oglasom
„ruševina na prodaju”, odlučio istu i razgledati na povratku iz obližnjeg
Tarascona gdje su bili u posjetu prijateljima, ljubav na prvi pogled prema
kući bila je zajednička. Otpočetka su je doživljavali kao vrlo pozitivno
mjesto, što su u godinama koje su uslijedile potvrđivali i mnogobrojni
prijatelji koji su im dolazili posjete, podjednako se oduševljavajući samim
zdanjem, interijerom koji je vjerno dočaravao svu duhovnost, svestranost
i životnu radost para vlasnika, te vrtom i voćnjakom koji okružuje imanje
Silvagnijevih.
„Iako sam čitav život odjevena u crno, to nipošto nije odredilo moj
ukus i stil kod opremanja interijera. Volim boje i to se na svakom
koraku vidi. Giorgio je bio Talijan, a ja sam ruskih korijena, rođena u
U
Budući da su Avignon i okolica izrazito intelektualno poticajni, jer čitav kraj obiluje značajnim kulturnim događanjima, izložbama, koncertima i films
projekcijama tijekom čitave godine, bračni par Silvagni je od prvog dana dodatno zavolio život u svom provansalskom domu, stalno otvorenom pr
Chesterfield kožni naslonjač u biblioteci za svoje zimsko ruho ima vezene vunene prekrivače iz 1920-ih koje je Irène poklonio antikvar i interijerist M
Biehn, danas vlasnik hotela u Fezu (gore) u 'žutom hodniku' u kojem su, kao i svim ostalima, namjerno vidljivima ostavljeni slojevi nekadašnjih boja
zajedno funkcioniraju okvir od obojenog drva iz Indije, metalni luster od kovanog željeza iz 1920-ih i vintage Wassily stolci Marcela Breuera.

2. Cannesu, pa su naš nomadski duh i multikulturalna estetika
definirali i prostor našeg doma”, otkriva ova energična dama,
inače kreativna direktorica francuskog Ellea s početka 1980-
ih, dopisnica američkog Voguea iz sredine te dekade, modna
urednica francuskog Voguea s prijelaza u 1990-e, europska
desna ruka Yohjija Yamamota punih četvrt stoljeća nakon toga
te posljednjih godina - otkada on djeluje samostalno i kreira pod
vlastitim imenom - konzultantica i siva eminencija Giambattiste
Vallija. Kao ultimativna potvrda teze da su istinski veliki ljudi
u pravilu jednostavni, Irène Silvagni svoj dom onome koga u
njega primi pokazuje iskreno i srdačno, a informacije koje usput
dobijete nisu razmetanje imenima, što bi nedvojbeno bio adut
nekoga tko je kao statist samo primirisao svijet čiji je ona autentični
protagonist tako dugo. Pri obilasku kuće u jednoj će kupaonici
samo napomenuti da je ta „najfotogeničnija, zbog čega je Grace
baš u toj kadi snimila Stellu za jedan editorijal”. Kad to sebi
prevedete pa shvatite da je Grace - Coddington, Stella - Tennant,
a editorijal objavljen u američkom Vogueu, lakše postajete svjesni
činjenice kakvu vam golemu čast ukazuje ta energična, rafinirana
sugovornica. Čiji karakterni portreti, obiteljske fotografije i snimke
s brojnih setova krase zidove salona i soba kroz koje prolazite.
Sasvim nepretenciozno izloženi kao panorama dragih uspomena,
to su autorski radovi njezinih nekadašnjih dragih suradnika i
dugogodišnjih prijatelja fotografa, među kojima su Sheila Metzner,
Steven Maisel, Dominique Issermann, Ellen von Unwerth i Peter
Lindbergh.
Žuti salon, koji zbog Suzani kreveta iz
18. stoljeća Irène zove 'Turskom sobom',
s portreta nadzire nona Paolina, baka
Giorgija Silvagnija, a na stolovima su zbirka
crne keramike te egzotično voće od terakote
kupljeno u južnoj Indiji.
Sobu vlasnice definiraju 'belle epoque'
sofa presvučena crvenom sirovom
svilom, pretrpani radni stol i bijelo-crna
komoda od oslikanog metala koju
joj je izradio suprug (gore). Glavni
ulaz vremešnog zdanja je, netipično
za vrijeme kada je izgrađen, okrenut
sjeveru, a razlog za to je što se radilo
o ljetnikovcu, a ne primarnom domu
aristokrata iz Avignona (gore desno).
Neveliki bazen u vrtu je Irènin muž
zamislio kao 'pojilo za životinje
usred polja' želeći izbjeći 'nešto što bi
dimenzijama i izgledom spadalo u Los
Angeles' (desno).

3. Kupaonica plave sobe s naslikanim
'pločicama' oduševljava rijetke
sretnike koji vilu sa 6 soba
s kupaonicama, kuhinjom,
bibliotekom i dva salona
uspiju iznajmiti tijekom Irèninih
izbivanja radi aktivnosti u svijetu
mode (lijevo) 'Plava soba' ima
najzanimljiviji namještaj: uzglavlje
kreveta su zapravo vrata, iznad
njega visi drveni paravan oslikan
sakralnim motivom a s obje strane
kreveta su uokvirene antikne zidne
tapete (gore)
Crveni salon s kaminom, zimi
najtoplija a ljeti najsvježija
prostorija u kući, opremljen je
krevetom od kovanog željeza
iz 17. stoljeća, tabureima iz
'50-ih i lampama iz '40-ih.
Kad su Irène i Giorgio Silvagni kupili kuću, čiji neki dijelovi
datiraju još iz 16. stoljeća, iako je sagrađena 1660., 90 godina je
zjapila prazna pa je pred njima bio golem posao. Napušteni
ljetnikovac aristokrata iz Avignona koji ih je toliko osvojio,
naprosto je čekao ovakvo dvoje idealista da mu udahnu novi
život i vrate staru ljepotu pomognuti novim metodama. „Ali
samo tamo gdje treba, kao u slučaju prozora gdje smo si odličnom
izolacijom omogućili ugodan boravak u kući tijekom cijele
godine. Obožavam vjetar, ali je provansalski mistral puno lakše
voljeti kada ti je u kući toplo i suho”, duhovito se osvrće na
golemi posao odrađen u kompleksnom zdanju svog doma.
Volumen prostora nisu nimalo mijenjali, ni u glavnoj niti u
dvorišnoj zgradi, tlocrt je ostao isti. Za bojenje zidova koristili su
boje tipične za taj kraj i proizvedene u njemu: oker, crvenu,
blijedo zelenu i plavu. Potonju samo u jednoj sobi koju su sami
koristili, a u kupaonici vezanoj uz tu sobu Giorgio Silvagni je,
umjesto da ih kupi, naslikao „pločice” na zidu bijelom, plavom i
žutom bojom. Izradio je i brojne police, biblioteku, pojedina
rasvjetna tijela i ormare, domišljato spajajući jednostavne drvene
plohe s komadima metala izvorno namijenjenim nečem sasvim
drugom. Ostalo je stizalo - i stiže još uvijek, jer Irène smatra da
čovjek umre kad je sve gotovo, a obožava work in progress - kako
iz njihova tadašnjeg pariškog stana, tako s brojnih putovanja i
svih sajmova antikviteta na kojima su se ikada zatekli. „I istina je
ono što je moj Giorgio tvrdio,” odano zaključuje Silvagni, ”da
svaki predmet odbija onaj uz koji je postavljen kada s njim nije
sretan. Ovdje sve funkcionira, a pomiješati i postaviti jedno uz
drugo, kao što vidite, možete gotovo sve.”