1. KRATKA BIOGRAFIJA MATE LOVRAKA
Mato Lovrak rođen je za vrijeme Austro – Ugarske Monarhije, kada je, kako sam
kaže, „bicikl bio novost, velika rijetkost. Motociklu i autu, dabome, onda ni traga ni glasa.
(…) Uzduhom su letjele samo lastavice, ševe i jastrebi. Iznad njih je vjetar tjerao jedino
oblake. O avionima se ni sanjalo nije“ 1
Mato Lovrak rođen je u Velikom Grđevcu kraj Bjelovara 8. ožujka 1899. godine. Otac
mu je bio krojač, a majka domaćica. Osim kuće i krojačke radionice, obitelj Lovrak je imala i
zemljište: vrt, šumu i voćnjak. U obitelji je bilo osmero djece, ali ih je četvero rano umrlo od
dječjih zaraznih bolesti, protiv kojih tada još nije bilo lijeka. Sva su djeca dobila barem
srednju naobrazbu, a najmlađi brat je studirao u Beču. Mato je završio nižu gimnaziju u
Bjelovaru, a učiteljsku školu u Zagrebu. Kao poduzetan čovjek Matin je otac sagradio u
središtu sela novu kuću zidanu ciglom, ali Mato je teško prihvati činjenicu da mora napustiti
staru kuću slamnata krova sa štagljem, stajom, voćnjakom i vrtom. Ta čvrsta veza s rodnim
domom pratit će ga cijeloga života, a to se jasno odrazilo i u njegovim književnim djelima.
Mato je od najmlađih školskih dana pokazivao bistrinu uma, moć zapažanja i zornog
opisivanja prirode i pojava koje ga okružuju, znao je lijepo i zanimljivo pisati pa je neobično
da je u prvom razredu gimnazije imao negativnu ocjenu iz hrvatskog jezika i taj je razred
ponavljao. Učiteljsku školu pohađao je u izvanrednim uvjetima prvog svjetskog rata. Morao
je u vojsku, ali se zbog sretnih okolnosti uspio spasiti od odlaska na ratište te je krajem rata
prema skraćenom ratnom tečaju završio školu. Trideset i pet godina radio je kao učitelj u
utini, Ilovskom Klokočevcu, Velikom Grđevcu, Velikim Zdencima i Zagrebu, Budući da je u
tijeku vlastitog školovanja sam osjetio mnoge nepravde, nedorečenosti i slabosti školskog
sustava, nastojao je u svoj učiteljski rad unositi nove, bolje pedagoške metode.
Književni rad počeo je kao pripovjedač i pisac novela za odrasle. Objavio je desetak proznih
radova u časopisima „Vijenac“, „Izraz“ i „Srpski književni glasnik“. Zatim su ga nagovorili
da kao iskusan pedagog i poznavatelj djece napiše nešto i za najmlađu čitateljsku publiku.
Tako je godine 1924. nastala prva Lovrakova pripovijetka za djecu Strašan san, koju je
objavio u časopisu „Smilje“. Iako pomalo romantično obojena, ta je pripovijetka imala sasvim
realnu osnovu. Pisca je dirnula jedna od žalosnih scena koje je bilo moguće vidjeti po seoskim
sajmovima. Vidio je kako u krčmi dijete bdije nad pijanim djedom. U toj su pripovijetki
obilježja koja će značiti sav njegov opus: pisac je svoje sredine, realist, izrazito socijalno
orijentiran. Tako je Lovrak postao i ostao dječji pisac, jer s djelima za odrasle Dijamant u
1
Dubravka TEŽAK, Milan CRNOKIVIĆ, Mato Lovrak, Ivo Kušan, Školska knjiga, Zagreb, 1993., str. 7.

2. trbuhu i trilogije Slamnati krovovi, Gimnazijalac, Preparandist koja čini literariziranu
Lovrakovu autobiografiju nikada nije postigao veći uspjeh, a neka od onih koja i nije bio
namijenio djeci danas uglavnom imaju mladu čitalačku publiku.
Slijedila je knjiga za knjigom, a poneke godine bi se pojavila i po dva, tri nova Lovrakova
djela.
1930. Slatki potok, Hrvatski pedagoški književni zbor, Zagreb
1933. Djeca Velikog Sela (Vlak u snijegu), „Nolit“, Beograd; Družba Pere Kvržice, Binoza,
Zagreb
1934. Divlji dječak, „Novi život“, Zagreb
1938. Neprijatelj br. 1, „Zlatna knjiga“, Beograd; Doka Bedaković, „Dom i škola“, Zagreb;
Francek drugi, hrabri, Naklada školskih knjiga, Zagreb
1939. Micek, Mucek i Dedek, „Književno vrelo“, Zagreb; Anka Brazilijanka, Hrvatski
pedagoški književni zbor, Zagreb
1940. Sretna zemlja, „Slavija“, Novi Sad
1946. Prijatelji, Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb
1951. Dijamant u trbuhu, „Zora“, Zagreb
1954. Naši dječaci, Dječak konzul, „Narodna prosvjeta“, Sarajevo
1955. Prozor do vrta, „Svjetlost“, Sarajevo
1957. Tri dana života, „Zora“, Zagreb
1958. Devetorica hrabrih, Snađi se djede, „Mladost“, Zagreb
1959. Iskrica, „Kosmos“, Beograd; Dobra oluja, „Mlado pokoljenje“, Beograd
1961. Zelen otok, „Mladost“, Zagreb
1963. Putovanje od 35 koraka, „Naša djeca“, Zagreb; Slamnati krovovi, „Zora“, Zagreb
1964. Katićev dom, „Veselin Masleša“, Sarajevo; U mraku, „Mladost“, Zagreb
1967. Andrija Jug i svijet danas, „Mladost“, Zagreb
1969. Gimnazijalac, „Zora“, Zagreb
1972. Preparandist, „Zora“, Zagreb
1973. Uzvišeno zvanje, Školske novine, Zagreb (u nastavcima)
Mato Lovrak umro je u Zagrebu 14. ožujka 1974. godine. Pisao je brzo i lako, ali mu
sva djela nisu jednako uspješna. Većina književnih kritičara slaže se da su Lovrakovi prvi
romani Vlak u snijegu i Družba Pere Kvržice ujedno i njegovi najveći literarni dometi.

3. Upravo prema tim romanima nastale su i uspjele ekranizacije. Vladimir Tadej snimio je 1970.
godine film „Družba Pere kvržice“, a Mate Relja 1976. „Vlak u snijegu“. 2
Mato Lovrak bio je i ostaje, bez ikakve sumnje, „veliko ime hrvatske dječje
književnosti“. Iako su se izmijenili politički sustavi, on je ušao u sve čitanke za osnovnu školu
kao pisac koji je uveo dječje romane dijete sa sela i pokušao razumjeti i objasniti socijalne
uzroke sukoba djece nastojeći te sukobe pretvoriti u suradnju. Mato Lovrak unio je u hrvatsku
prozu nešto novo, stvarne dječje probleme u svojem vremenu, dinamičnu radnju i time
zainteresirao djecu za čitanje. Izvadci iz romana Vlak u snijegu i Družba Pere kvržice ušli su u
sve školske knjige i djeca su rado prepričavala dinamičan sadržaj tih romana.
Jedan je književni povjesničar napisao da Lovrakovi junaci „sami stvaraju svoj svijet“, te da
je Lovrak unio igru u školski odgoj smatrajući da je „dijete čovjek u malome, skica i koncept
odraslog“, te da je pisao tako da između njega i njegovih junaka nema odstojanja, već je to
jedan svijet, svijet povjerenja. Junaci Lovrakovih djela žive u realnom svijetu, ali je on u sve
svoje teme unio osjećajnost i time utjecao i na svoje mlade čitatelje da postanu bolji i da brinu
o onome što rade, uvijek s obzirom na druge. Lovrak je pisao o djeci i to djeci u igri, djeci u
školi, djeci u obitelji, u različitim akcijama i pustolovinama te je obogatio maštu djece raznim
mogućnostima života i djelovanja. 3
Među prvim hrvatskim prozistima Lovrak je napustio kvazipedagoške brige za mladog
čitaoca i prepustio im da govore o sebi, svom shvaćanju djetinjstva i života te je u hrvatsku
dječju prozu uveo dijete sa sela i odgonetao socijalne korijene sudara sa životom svojih malih
junaka. 4
Kao učitelj punih trideset pet godina Mato Lovrak je radio s djecom te ih je odlično
poznavao i na jedniostavan način – često kroz dijaloge prepričao njihove dogodovštine i život
u selu i u gradu i u najrazličitijim vremenima. „Lovrak smiono uvodi u dječji roman selo i
seosku djecu, a nemogućnosti da izbjegne grad i njegovu sve veću ulogu u društvenom životu,
on će morati dovoditi u vezu ili čak sukobljavati selo i grad, kao što su to davno činili hrvatski
realisti, opredjeljujući se uvijek za selo, odnosno za sve ono pozitivno što po njegovom
mišljenju predstavlja selo“.
I dok su književnici i književni kritičari analizirali pojedina Lovrakova djela niti jedan
povjesničar nije rekao svoje mišljenje o Lovrakovom opusu, ni pojedinačno niti cjelovito,
iako je upravo on u svojim romanima dao mnogo podataka za ono što se zove mala,
svakodnevna povijest, vezano uz djecu, školu, selo i grad. Gotovo nijedan aspekt iz života
2
Dubravka TEŽAK, Milan CRNOKIVIĆ, n. dj., str. 7.
3
Mira KOLAR – DIMITRIJEVIĆ, Tragovi vremena u djelima Mate Lovraka, Hrvatska akademija znanosti i
umjetnosti, Zagreb – Bjelovar, 2012., str. 15.
4
Muris IDRIZOVIĆ, Hrvatska književnost za djecu, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1984.

4. djece nije ostao nespomenut u Lovrakovim djelima: nizine i planine, mora i jezera, dječje
predstave, dječji izleti, život u krizi, život u monarhističkoj Jugoslaviji, život u Drugom
svjetskom ratu i u socijalizmu. Sva ta razdoblja Lovrak je obrađivao u djelima načinom
pažljivog i dobrog promatrača, te kako je tada bilo može saznati čitatelj, dijete današnjice ili
starac koji je živio u vremenu koje Lovrak opisuje. 5
5
Dubravka TEŽAK, Milan CRNOKIVIĆ, n. dj., str. 16.

5. VLAK U SNIJEGU (Ljuban i Pero)
Glavne likove većine, pa i ovoga Lovrakova djela, nije stvorila piščeva mašta nego ih
je učitelj Lovrak istrgao iz školskih klupa stvarajući od njih prototipove potrebne za izricanje
svojih ideja. Lovrak nije stvorio tip bezbrižnog djeteta jer mu zbilja nije pružala građu za to.
Prikazivao je djecu svoga vremena i kraja, dječji svijet u procijepu proturječne i složene
društvene stvarnosti u kojoj sva djeca ne proživljavaju bezbrižan život nego i život malih i
velikih nevolja i briga. No djeca prikazana u igri, u školi, u obitelji, na izletu i na radu u
vječnom pokretu izražavaju svoju svevremensku dječju prirodu. Zato je u prvom planu akcija,
koja djecu otkriva u njihovu pravom svjetlu. Ona su radoznala, nestašna, sa svim vrlinama i
slabostima tipičnima za dječju dob.
U Lovrakovom djelu Vlak u snijegu najviše se ističu dva lika: Ljuban i Pero koji
obiluju pozitivnim i negativnim karakteristikama samog djeteta. Ostali, sporedni likovi, u
djelu su Ružica, Marica, kondukter, zadrugari, Ivan, Stanko, Rade, Milica, Jozo i Jela koji
priči daju kompletan smisao.
LJUBAN
Ljuban je prototip vođe koji sve zna i sve može, čelnika sa svim pozitivnim moralnim
osobinama. Svijest o prednostima kolektivnog života kao da je u njega ugrađena u najboljem
obliku pa se dječak ponaša kao rođeni usmjerivač i voditelj. On je tipični pozitivni junak
socijalističkog realizma čije je djelovanje usmjereno prema određenim plemenitim ciljevima
koje dječak ni u jednom trenutku ne iznevjeri. Sve mu ide od ruke. Potpuno je predan
zajednici, maksimalno se zalaže za nju i u cijelosti opravdava povjerenje njezinim članova.
Iako mu je ulogom domaćina dodijeljena određena vlast, on ostaje vrlo jednostavan i
skroman. Često se doima intelektualno i moralno superiornijim od svih zadrugara. Savršen je
organizator, vrlo je ozbiljan i pravedan, ponekad se prema svojim zadrugarima postavlja
poput roditelja. Jedini je Ljubanov djetinjasti postupak plašenje svatova u dječjoj igri, ali to je
učinio dok je bio mlađi, u predškolskoj dobi. Kasnije svojom ozbiljnošću nadvisuje sebe kao
dijete, nadilazi granice dječjeg interesa, postaje zapravo najbolji tumač Lovrakovih htijenja i
ideja o kolektivu, slozi, snazi zajednice i drugarske solidarnosti. Odmetničku je skupinu
porazio sjajnom kolektivnom organizacijom i strogom disciplinom među zadrugarima. U
neizvjesnoj opasnosti i oskudici proveo je podruštvljenje imovine i postigao besprijekornu

6. radnu disciplinu. Na kraju mu je i teško napustiti vlak i zadružni vagon jer je u njemu
ostvarena ideja za koju se borio, u njemu su se pokazali rezultati njegova rada.
Ljuban sve probleme rješava dostojanstveno, ne spuštajući se na svađalačku razinu. Nije
osvetoljubiv. Ne preza od fizičkog razračunavanja, ali traži poštenu borbu. Pogrešku svojih
„mladih dana“, nekorektnost prema Dragi, viteški ispravlja. Kad je Draga opasno oboljela,
Ljuban je u naručju prenosi iz izbjegličkog vagona u bolesnički i skida svoju košulju njoj za
obloge.
Ne prepušta se životnim nedaćama bez opiranja. Za njega je život poprište odmjeravanja
osobnih i kolektivnih vrijednosti, stavova i htijenja. Zna iskoristiti pravi trenutak za akciju,
uvijek je prisutan u odlučujućim trenucima, nemoguće ga je uhvatiti na spavanju. Dok svi
zadrugari snivaju čvrstim snom a Pero pokušava ukrasti hranu, Ljuban ga iznenađuje. Kako i
zašto on ne spava i što ga je probudilo, pisac ne objašnjava, ali sve Ljabanove osobine, svi
Ljubanovi postupci koje je čitatelj do tada spoznao signaliziraju neminovnost da Ljuban
uhvati Peru na djelu
PERO
Pero kao Ljubanov antagonist nositelj je svih ružnih moralnih osobina. Sebičan je, svadljiv,
strašljiv, grub, neuredan, podmukao, lažljiv, ljubomoran, kukavica, tužibaba, samoživ,
umišljen, lakom, slabić, zavidan i pakostan. Budući da je dijete bogataške kuće, odraslo u
izobilju roditeljskog doma, stekao je mnoge odlike koje u čovjeka usađuje mirno, bezbrižno,
ugodno djetinjstvo provedeno u obilju. Očekuje da će društveni položaj roditelja i njemu
osigurati određeni položaj njegove dječje zajednice. Smatrao je da mu kao najbogatijemu
među djecom treba pripasti uloga domaćina njegove zadruge. Podmićuje djecu da bi ostvario
svoju želju za afirmacijom, da bi udovoljio svom slavohleplju. No kad ga djeca nisu
prihvatila, Pero sve više otkriva loše strane svog karaktera. Na sve se načine trudio pokvariti
zadružno jedinstvo. Tijekom cijelog romana naglašavaju se Perine mane nasuprot Ljubanovim
vrlinama, a pred kraj romana Perina zloća i Ljubanova plemenitost kulminiraju u sceni
obračuna u kojoj Ljuban spašava Peru iz duboka snijega, a on, spašen, „iz zahvalnosti“
pokuša spasiti spasitelja u snijeg.
DRUŽBA PERE KVRŽICE (Pero, Medo, Šilo, Milo Dijete, Divljak i Budala)

7. U većini Lovrakovim romana djeca se udružuju kako bi napravila neko dobro djelo. Dok je u
Vlaku u snijegu to bilo na učiteljevu inicijativu, u ovoj knjizi družba nastaje spontano iz
druženja u igri ili školi, iz ranijeg prijateljstva te postupno poprima obilježja vrlo čvrste
organizacije. Iako se ta družba naizgled sastoji od dječaka najrazličitijih osobnosti, cjelokupnu
družbu čitatelj doživljava kao jedno biće, kao slogu nekolicine dječaka koji „dišu kao jedno“,
kao sveukupnog junaka samoga djela. Iako unutar družbe ima i nesuglasica i sukoba i svađa i
razilaženja koje će poljuljati jedinstvo, jezgra same družbe jaka je i zdrava i nikakve je
trzavice ne mogu slomiti. Kako u svakom Lovrakovom dječjem romanu postoji jedan lik koji
se ističe svojom dobrotom, plemenitošću, inteligencijom i požrtvovnošću, u djelu Družba
Pere Kvržice taj lik je Pero. Također, postoji i lik koji je oličje bezobrazluka, nesloge,
nerazumnosti i naprasitosti, u ovom dijelu toga lika predstavljaju dvojica dječaka – Divljak i
Budala, kao što im i samo ime kaže. Svi likovi u dijelu su podjednako važni, svi na svoj
jedinstveni način nešto doprinose družbi, svi su vrijedni analize njihova karaktera.
PERO
Pero je vrstan vođa, posebno se ističe u družbi. I njegov je nadimak u službi karakterizacije
lika iako u prvi mah djeluje kao slučajan, sasvim apstraktan. Pero je dječak s idejom – pravom
idejom u pravo vrijeme. Njegove se ideje auditivno opredmećuju u kvržici jer kad mu sine
briljantna ideja, on uzvikuje: Kvržica!
Čitatelju se može učiniti da Pero nije obično dijete jer njegove težnje nadilaze dječje interese,
ali te se site težnje isprepleću s iskonskim dječjim nagonima i sklonostima akciji i pustolovini.
Takva je kombinacija usmjerila dječju težnju za uzbudljivim doživljajima korisnim
kolosijekom. Pero nije heroj bez mane. Poput ostalih dječaka, i on je spreman za nestašluke,
bockanja, tučnjavu i krađu tuđeg voća. I on je strašljiv. Jednako se kao i svi ostali članovi
družbe prestrašio palca što je provirio iz slame pa je pobjegao glavom bez obzira. Jednako su
reagirali kad su pomislili da je Medo umro u bunaru, Ali Pero se razlikuje od ostalih dječaka
time što prvi uspijeva savladati strah i vratiti se na mjesto događaja.
On se, kao i ostali dječaci vođe u Lovrakovim romanima, bori za općeljudske interese: protiv
iskorištavanja, za izlazak iz bijede i poroka na kojima se pojedinci bogate, za dobre
međuljudske odnose, za ekološke ciljeve i zdrav život. Pero je sjajan organizator, okuplja oko
sebe drugove, svakome daje najprimjereniji zadatak, rado se žrtvuje za zajedničku stvar,
uvijek pronalazi izlaz iz teškoća, ima strpljenja za kolebljive članove družine, a na vrijeme
prepoznaje i „neprijatelja“. Svjestan je svoje uloge i nema skromnosti kao Ljuban iz Vlaka u
snijegu. Pero voli držati lekcije članovima svoje družbe. Također ih voli iskušavati da provjeri

8. njihovu odvažnost. Dječaci na Perinom ispitu obično zakažu, ali mu Šilo zna uzvratiti istom
mjerom. Perina vitalnost i volja element je oblikovanja lika koji je Lovrak unio u sve svoje
romane i time učinio zaokret u ocrtavanju likova u hrvatskom dječjem romanu. Likovi više
nisu vođeni nikakvom sudbinom niti htijenjima odraslih, oni su aktivni sudionici u radnji, oni
žele upravljati zbivanjima, birati i odlučivati. Oni razmišljaju, slažu se ili ne slažu, traže
rješenje oje je njima dostupno, ali i u skladu s idejom koju autor utkiva u roman. Dakle,
Lovrak je stvorio voljne likove, ali je njihovo akciono kretanje uvijek obojeno piščevim
pedagoškim stavom.
MEDO
Medo je primjer vjernog i požrtvovnog radnika. Pouzdan je suradnik , marljiv i prihvaća
zadatke bez pogovora. Trom je i jako nespretan. Kada su krenuli čistiti bunar da bi imali pitku
vodu, prvog je u bunar su pustili Medu, a kada su ga izvukli van, bio je u nesvijesti.
ŠILO
Šilo je krasan primjer „drugog čovjeka“, pouzdanog zamjenika i pravog prijatelja. Pravo ime
mu je Ivan. Zafrkant je, pomalo podrugljiv, zabadalo, ali s druge strane je i jedna otvorena i
iskrena duša. Bistar je promatrač i bez ikakvih ambicija da bude vođa, pa tu ulogu prepušta
svom najboljem prijatelju Peri kojemu uvijek čuva leđa.
MILO DIJETE
Milo dijete je plašljiv, nježan mališan, fizički najslabiji. U njemu se neprestano sukobljava
osobni osjećaj da je to što družba čini na granici prijestupa i jaka želja da dokaže drugima, ali
i sebi, kako i on može biti ravnopravan s njima. Dilemu rješava emotivno, dopušta da srce
nadvlada razum, što usrećuje družinu, a njega gdjekad izbacuje u prvi plan. Tako Milo Dijete
nehotice prvi pokreće mlin.
DIVLJAK BUDALA
Divljak i Budala su negativni likovi, neotesanci i posrnuli dječaci jer iznevjeravaju družinu.
No u njihovu je odmetništvu naglašena raznolikost. Divljak jest svom dušom za ideju, ali ga

9. razjedaju ljubomora i zavist i svim silama pokušava Peru smijeniti s položaja vođe kako bi on
preuzeo njegovo mjesto, iako nema kvalitete kakve ima Pero. S obzirom da družba ne
prihvaća da Divljak bude vođa, on napušta družbu i sa sobom vodi Budalu. Budala je pak
povodljiv, slabić kojega ne veseli igra s više napora nego s više užitaka. Buni se zbog svoga
nadimka, iako ga je dobio s razlogom. Slabić je i s obzirom da nije baš neki radnik, skupa s
Divljakom postaje izdajicom i odlazi iz družbe.
UVOD
Trideset, a možda i više posebnih knjiga Lovrakovih radova, te brojna izdanja nekih naslova
potvrđuju Matu Lovraka kao istaknutoga, zanimljivog dječjeg pisca trajne vrijednosti. Lovrak
je ona vrsta pisca koji vjeruje u ljude, posebice djecu te nastoji da u formi dijaloga, na
najjednostavniji način prenese djeci i učiteljima svoja iskustva i svoje poruke. Njegova djela
odišu ljubavlju prema selu, prirodi, djeci i ljudima. Motive za svoja djela uzimao je iz
stvarnog života, iz svoje svakodnevnice, te zbog toga nije napisao niti jedan povijesni roman
ili priču, kao niti jednu bajku. Najzapaženija djela su mu dječji romani, posebice romani Vlak
u snijegu i Družba Pere Kvržice u kojima djeci poručuje da vole prirodu, a time i sebe te da
razumiju druge. Dječaci u njegovim romanima različitih su karakteristika i osobnosti, gdje se
one neprestano isprepliću i naglašavaju odnos dobroga i lošega. Ljuban, Pero u Vlaku u
snijegu, Pero u Družbi Pere Kvržice, Divljak, Budala… sve su to likovi koji mogu
predstavljati svako dijete kakvo je bilo nekada i kakvo je sada i gdje ta djeca, u određenim
situacijama u djelu, mogu razlučiti kako postupiti na način da ih se poštuje, prihvaća i voli.
Kroz njegova djela prošli su brojni muški istaknuti likovi, bilo vođe ili oni negativni. Kakve
su karakterizacije dječaka u Lovrakovim djelima koja se obrađuju kao lektira u razrednoj
nastavi, saznat ćete u ovome seminaru.
ZAKLJUČAK
Djela prijateljstva i dječjih zajednica protkana su svjetlom . Optimizam, koji uvijek pobjeđuje
u Lovrakovim dječjim romanima, nije onaj optimizam šarenih i veselih kulisa, nego životna
vedrina koja je ljepša i istaknutija jer je prožeta stalnim sukobima s teškoćama, onim ružnim
stranama života i sa svim ozbiljnim socijalnim problemima. Obdaren ljubavlju prema djeci i

10. vještinom da svijet svoje ljubavi naslika kao zeleni otok pun pozitivizma i vjerom u
budućnost, prave probleme istodobno stavlja u prvi plan i „odlaže ih sa strane“. Lovrak u
svojim djelima opjevava ljepotu oslobođenog djetinjstva i oformljava likove neponovljivih
dječaka. No ti dječaci nisu se isticali svojom zaigranošću i nedoraslošću, možda samo u
ponekim situacijama. Ti dječaci isticali su se odraslim načinima rješavanja problema i
nedoumica, gdje Lovrak smatra da su to bića s neoporecivim pravima na svoje jave, sne i
snove, dakle bića kojima treba dopustiti da slobodno i suvereno žive svojim životom, da
samostalno prevladavaju prepreke, da svoje pozitivne strane iskoriste u pozitivne svrhe, da se
druže, da osnivaju zadruge i družbe, da sami nauče kako biti pošteni, prihvaćeni i sretni. Bili
ti Lovrakovi dječaci negativni likovi ili junaci, svakako šalju poruku svim čitateljima. Kakvu?
Budite pošteni, susretljivi, odani svome kolektivu. Budite sretni i ustrajte u rješavanju svojih
ciljeva. Niti jedna prepreka nije nerješiva. Budite svoji i volite se.