Ženskimozak 140314074552-phpapp02

dr. Louann Brizendine
ŽENSKI
MOZAK
s engleskoga prevela Mirna Vilišić
PROFIL

louann brizendine
Dr. Louann Brizendine završila je dodiplomski studij neurobiologije
na kalifornijskome sveučilištu Berkeley te magistrirala na
Medicinskome fakultetu Sveučilišta Yale. Na poslijediplomskome
studiju na Sveučilišnom koledžu (University College) u Londonu
izučava filozofiju uma te povijest znanosti i medicine.
Specijalizirala je psihijatriju na harvardskome Medicinskom
fakultetu.
Dr. Brizendine nastavlja se baviti kliničkim, pedagoškim,
spisateljskim i istraživačkim radom na Medicinskome fakultetu
Kalifornijskog sveučilišta u San Franciscu (UCFSF). Godine 1994.
utemeljila je Kliniku za raspoloženja i hormone žena pri
Kalifornijskom sveučilištu u San Franciscu (UCSF Women's Mood
and Hormone Clinic), kojoj je ravnateljica. Klinika za raspoloženja
i hormone žena jedinstvena je psihijatrijska klinika za procjenu
i liječenje žena svih dobi koje imaju problema s promjenama
raspoloženja, padom energije, tjeskobom, spolnom disfunkcijom
i zdravljem, koji su povezani s djelovanjem hormona na mozak.
Tinejdžerice koje pate od naglih promjena raspoloženja, tjeskobe,
poremećaja hranjenja, problema s koncentracijom ili simptoma
depresije povezanih s hormonalnim promjenama tijekom
mjesečnoga ciklusa te, PMS-a, mogu posjetiti Kliniku za
raspoloženja i hormone tinejdžerica, otvorenu 2006.
Dr. Brizendine živi u zaljevu San Francisca sa suprugom i sinom.

ZAHVALE 8
UVOD
Podjela neurohormonalnih uloga 15
Faze u životu žene 17
Što nas čini ženama 20
PRVO POGLAVLJE
Rođenje ženskoga mozga 32
DRUGO POGLAVLJE
Mozak tinejdžerice 58
TREĆE POGLAVLJE
Ljubav i povjerenje 91
ČETVRTO POGLAVLJE
Seks: mozak ispod pojasa 117
PETO POGLAVLJE
Mamin mozak 139

SADRŽAJ .
ŠESTO POGLAVLJE
Emocije: mozak koji osjeća 166
SEDMO POGLAVLJE
Zreli ženski mozak 188
EPILOG
Budućnost ženskoga mozga 217
PRVI DODATAK
Ženski mozak i hormonsko liječenje 233
DRUGI DODATAK
Ženski mozak i postporođajna depresija 244
TREĆI DODATAK
Ženski mozak i spolna orijentacija 247
BIBLIOGRAFIJA 251

ZAHVALE
ZAMISAO ZA OVU KNJIGU sinula mi je dok sam se školovala na kalifor-
nijskome sveučilištu Berkeley, Yaleu, Harvardu te Sveučilišnom
koledžu u Londonu, stoga bih željela zahvaliti profesorima i ko-
legama studentima koji su najviše utjecali na moja razmišljanja u
tome razdoblju: Franku Beachu, Mini Bissel, Henryju Blacku, Billu
Bynumu, Dennisu Charneyju, Marion Diamond, Marilyn Farquar,
Carol Gilligan, Paulu Greengardu, Tomu Guteilu, Lesu Havensu,
Florence Haseltine, Marjorie Hayes, Peteru Hornicku, Stanleyju
Jacksonu, Valerie Jacoby, Kathleen Kells, Kathy Kelly, Adrienne
Larkin, Howardu Levitinu, Melu Lewisu, Charlotte McKenzie,
Davidu Mannu, Danielu Maziji, Williamu Meissneru, Jonathanu
Mulleru, Fredu Naftolinu, Georgeu Paladeu, Royu Porteru, Sherry
Ryan, Carlu Salzmanu, Leonu Shapirou, Ricku Sheltonu, Gunteru
Stentu, Franku Thomasu, Janet Thompson, Georgeu Vaillanut, Ro-
geru Wallaceu, Clydeu Willsonu, Fredu Wiltu i Richardu Wollhei-
mu.
8 L. Brizendine: ŽENSKI MOZAK

Tijekom godina provedenih na fakultetu u Harvardu i Kalifor-
nijskome sveučilištu u San Franciscu, na moja su razmišljanja utje-
cali Bruce Ames, Cori Bargmann, Regina Casper, Francis Crick,
Mary Dallman, Herb Goldings, Deborah Grady, Joel Kramer, Fer-
nand Labrie, Jeanne Leventhal, Sindy Mellon, Michael Merzenich,
Joseph Morales, Eugene Roberts, Laurel Samuels, Carla Shatz, Step-
hen Stahl, Elaine Storm, Marc Tessier-Lavigne, Rebecca Turner,
Victor Viau, Owen Wolkowitz i Chuck Yingling.
Moji kolege, nastavnici, specijalizanti i studenti medicine te pa-
cijentice Klinike za raspoloženja i hormone žena i tinejdžerica (Wo-
men's and Teen Girls' Mood and Hormone Clinic) na mnoge su načine
pridonijeli ovoj knjizi: Denise Albert, Raya Almufti, Amy Berlin,
Cathy Christensen, Karen Cliffe, Allison Doupe, Judy Eastwood,
Louise Forrest, Adrienne Fratini, Lyn Grade, Marcie Hall-Mennes,
Steve Hamilton, Caitlin Hasser, Dannah Hirsch, Susie Hobbins,
Faima Imara, Lori Lavinthal, Karen Leo, Shana Levy, Katherine
Malouh, Faina Nosolovo, Sarah Prolifet, Jeanne St. Pierre, Veroni-
ca Saleh, Sharon Smart, Alia Spivak, Elizabeth Springer, Claire Wil-
cox i Emily Wood.
Također zahvaljujem ostalim kolegama, studentima i nastavnici-
ma na Psihijatrijskome institutu Langley Porter i UCSF-u čija mi je
pomoć bila dragocjena: Alison Adcock, Regini Armas, Jimu Aspu,
Renee Binder, Kathryn Bishop, Mikeu Bishopu, Aliji Borik, Carol
Brodsky, Marie Caffey, Lin Cerles, Robin Cooper, Haileu Debasu,
Andrei DiRocchi, Glennu Elliottu, Stuu Eisendrathu, Leonu Epstei-
nu, Lauri Esserman, Ellen Haller, Dixie Horning, Marcu Jacobsu,
Nancy Kaltreider, Davidu Kessleru, Michaelu Kirschu, Laurel Koe-
pernick, Ricku Lannonu, Bev Lehr, Descartesu Liu, Jonathanu Lic-
Zahvale 9

htmacheru, Elaine Lonnergan, Alanu Louiju, Theresi McGinness,
Robertu Malenki, Charliju Marmaru, Miriam Martinez, Craigu
Nelsonu, Kim Norman, Chadu Petersonu, Anne Poirier, Astrid
Prackatzch, Victoru Reusu, Johnu Rubensteinu, Bryni Segal, Lynn
Shroeder, Johnu Sikorskom, Susan Smiga, Anni Spielvogel, Davi-
du Tayloru, Larryju Tecottu, Renee Valdez, Craigu Van Dykeu,
Marku Van Zastrowu, Susan Voglmaier, Johnu Youngu i Leonar-
du Zegansu.
Veoma sam zahvalna svima koji su pročitali i kritički komenti-
rali rukopise za ovu knjigu: Carolyn Balkenhol, Marciji Barinagi,
Elizabeth Barondes, Diani Brizendine, Sue Carter, Sarah Cheyette,
Diane Cirrincione, Theresi Crivello, Jennifer Cummings, Pat Dod-
son, Janet Durant, Jayu Gieddu, Melu Grumbachu, Danni Hirsch,
Sari Hrdy, Cynthiji Kenyon, Adrienne Larkin, Judeu Langeu, Jimu
Leckmanu, Louisi Llanes, Rachel Llanes, Eleanor Maccoby, Judith
Martin, Diane Middlebrook, Nancy Milliken, Cathy Olney, Lindi
Pastan, Liz Perle, Lisi Queen, Rachel Rokicki, Dani Slatkin, Milli-
cent Tomkins i Myrni Weissman.
Ovoj su knjizi naročito pridonijela istraživanja, članci i savjeti
Martyja Altemusa, Arthur a Arona, Simona Barona-Cohena, Jill
Becker, Andreasa Bartelsa, Lucy Brown, Davida Bussa, Larryja
Cahilla, Anne Campbell, Sue Carter, Lee Cohen, Susan Davis, He-
len Fisher, Jaya Giedda, Jill Goldstein, Mela Grumbacha, Andyja
Guaya, Melisse Hines, Nancy Hopkins, Sare Hrdy, Toma Insela,
Boba Jaffea, Marthe McClintock, Erin McClure, Eleanor Maccoby,
Brucea McEwena, Michaela Meaneyja, Barbare Parry, Dona Pfaffa,
Cathy Roca, Davida Rubinowa, Roberta Sapolskyja, Petera Schmid-
ta, Niraa Shaha, Barbare Sherwin, Elizabeth Spelke, Shelley Tay-

lor, Kristin Uvnas-Moberg, Sandre Witelson, Sama Yena, Kimberly
Yonkers i Elizabeth Young.
Također zahvaljujem svima koji su mi pružali potporu i tijekom
prošlih nekoliko godina sa mnom vodili uzbudljive i nadahnjuju-
će razgovore o ženskom mozgu: Bruceu Amesu, Giovanni Ames,
Elizabeth Barondes, Jessici Barondes, Lynne Krilich Benioff, Mar-
cu Benioffu, ReVeti Bowersu, Larryju Ellisonu, Melanie Craft El-
lison, Cathy Fink, Steveu Finku, Miltonu Friedmanu, Hope Frye,
Donni Furth, Alanu Goldbergu, Andyju Groveu, Evi Grove, Anne
Hoops, Jerryju Jampolskom, Laurene Powell Jobs, Tomu Kornber-
gu, Joshu Lederbergu, Marguerite Lederberg, Deborah Leff, Sha-
ron Agopian Melodia, Shannon O'Rourke, Judy Rapoport, Jeanne
Robertson, Sandy Robertson, Joan Ryan, Dagmar Searle, Johnu
Searleu, Garenu Staglinu, Shari Staglin, Millicent Tomkins, Jimu
Watsonu, Meredith White, Barbari Willenborg, Marilyn Yalom i
Jody Kornberg Yeary.
Željela bih zahvaliti i pojedincima i privatnim zakladama koje
su podržali moj rad: Lynne i Marcu Benioff, zakladi Lawrence El-
lison Medical Foundation, američkome Nacionalnom centru za
zdravlje žena (National Center for Excellence in Women's Health) pri
UCSF-u, zakladi Osher Foundation, zakladi Salesforce.com Foun-
dation, dobrotvornoj organizaciji Staglin Family Music Festival for
Mental Health, zakladi Stanley Foundation te Odjelu za psihijatri-
ju UCSF-a.
Ova je knjiga ponajprije nastala zahvaljujući stručnosti i darovi-
tosti Susan Wels koja mi je pomogla napisati prvi rukopis i organi-
zirati goleme količine materijala. Dugujem joj najveću zahvalnost.
Zahvale 11

Veoma sam zahvalna Liz Perle, koja me prva nagovorila da
napišem ovu knjigu, kao i ostalima koji su vjerovali u nju i uložili
velika nastojanja da do nje dođe: Susan Brown, Rachel Lehmann-
-Haupt, Deborah Chiel, Marcu Haeringeru i Rachel Rokicki. Moja
agentica Lisa Queen iz agencije Queen Literary pružila mije veliku
potporu i dala mnoge briljantne savjete.
Osobito sam zahvalna Amy Hertz, dopredsjednici i urednici iz-
davačke kuće Morgan Road Books, koja je od početka imala viziju
ovog projekta te ustrajno zahtijevala izvrsnost i uporno revidirala
rukopise kako bi dobila pripovijest u kojoj je znanost prikazana na
zanimljiv način.
Također želim zahvaliti svojemu sinu Whitneyju, koji je pristoj-
no podnosio ovaj dugotrajan i zahtjevan projekt te uvelike dopri-
nio poglavlju o tinejdžerima.
Najviše od svih zahvaljujem svojemu suprugu i srodnoj duši
Samu Barondesu na njegovoj mudrosti, beskrajnom strpljenju,
uredničkim savjetima, znanstvenim zapažanjima, ljubavi i podr-
šci.

ŽENSKI MOZAK
1. PREDNJI CINGULARNI KORTEKS (ACC): Odmjerava opcije, donosi odluke. To
je centar za zabrinutost i veći je u žena nego u muškaraca.
2. PREFRONTALS KORTEKS (PFC): Kralj koja vlada osjećajima i ne dopušta im
da podivljaju. Obuzdava amigdalu. U žena je veći i sazrijeva godinu-dvije
ranije no u muškaraca.
3. INSULA: Centar koji obraduje instinktivne osjećaje. Veći je i aktivniji u
žena.
4. HIPOTALAMUS: Dirigira hormonalnom simfonijom; aktivira gonade. Kod
žena ranije počinje s izlučivanjem.
5. AMIGDALA: Divlja životinja smještena duboko u mozgu; središte nagona
koje može ukrotiti samo predfrontalni korteks (PFC). Veća je u muškara-
ca.
6. HIPOFIZA: Proizvodi hormone plodnosti, lučenja mlijeka i brižnosti. Po-
maže aktivirati mamin mozak.
7. HIPOKAMPUS: Div koji nikada ne zaboravlja svađu, romantičan susret ili
trenutak nježnosti - i neće vam dopustiti ni da ih vi zaboravite. Veći je i
aktivniji u žena.
Ženski mozak 13

UVOD
PODJELA.
NEUROHORMONALNIH
ULOGA
( D R U G I M R I J E Č I M A , N A K O J I N A Č I N
H O R M O N I D J E L U J U N A Ž E N S K I
M O Z A K )
Oni za koje vaš liječnik zna:
ESTROGEN - kralj hormona: moćan, svime upravlja, strastven;
katkad sav u poslu, katkad agresivan zavodnik; prijatelj dopami-
na, serotonina, oksitocina, acetilkolina i norepinefrina (kemikalija
u mozgu odgovornih za dobro raspoloženje).
PROGESTERON - u pozadini, no moćni brat estrogena; pojavljuje
se na mahove i ponekad predstavlja olujni oblak koji poništava
djelovanje estrogena; inače djeluje opuštajuće; majka alopregnano-
lona (moždani Valium, npr. pilula za smirenje).
TESTOSTERON - brz, asertivan, odlučan, silovit, muževan; moćan
zavodnik; agresivan, neosjetljiv; nema vremena za maženje.
Oni za koje vaš liječnik možda ne zna da također djeluju na
mozak žene:
OKSITOCIN - pahuljasti mačić koji prede; mazna, brižna boginja
Zemlja; dobra vještica Glinda u Čarobnjaku iz Oza. Ovom hormo-
Podjela neurohormonalnih uloga 15

nu pričinja zadovoljstvo pomagati i biti na usluzi; brat je vazopre-
sina (muškoga hormona socijalizacije) i estrogena, prijatelj dopami-
na (još jedne kemikalije zadužene za dobro raspoloženje).
KORTIZOL - u grču, na rubu živaca, pod stresom; fizički i emocio-
nalno izuzetno osjetljiv.
Vazopresin - tajnovit, u pozadini, skrivene agresivne muževne
snage; brat testosterona, brat oksitocina (budi u vama želju za po-
vezivanjem na aktivan, muški način, kao i oksitocin).
DHEA - rezervoar svih hormona; sveprisutan, prodoran, održa-
va tajanstvenost života; ispunjava energijom. Otac i majka testoste-
rona i estrogena, prozvan „majkom svih hormona", Zeus i Hera
hormona; snažno prisutan kod mladih, a postupno iščezava u sta-
rosti.
ANDROSTENEDION - otac testosterona u jajnicima; izvor drskosti.
Neobuzdan u mladosti, slabi u menopauzi, gasi se s jajnicima.
ALOPREGNANOLON - opojan, umirujući, opuštajući sin progeste-
rona; bez njega smo mrzovoljni. Smiruje, čini spokojnim, opušta;
neutralizira sav stres, no čim se povuče, sve se pretvara u razdra-
žljivu apstinencijsku krizu. Njegov nagli odlazak glavni je zaplet
PMS-a tri-četiri dana prije početka mjesečnice.

FAZE U ŽIVOTU ŽENE .
HORMONI ODREĐUJU čime će mozak biti zaokupljen. Oni pridonose
brižnom, društvenom, spolnom i agresivnom ponašanju. Mogu
utjecati na to hoćete li biti brbljavi, koketni, priređivati ili posjeći-
vati zabave, pisati zahvalnice, planirati dječju igru, maziti, tetošiti,
brinuti o tome da ne povrijedite tuđe osjećaje, biti natjecateljski ra-
spoloženi, masturbirati ili inicirati seks.
Faze u životu žene ICNJI2NICA
iavsvi GAJ
17

F A Z E U Ž I V O T U Ž E N E
GLAVNE HORMONALNE PROMJENE ŠTO ŽENE IMAJU, A MUŠKARCI NEMAJU
FETALNA FAZA Rast i razvoj mozga ne ometaju
visoke razine testosterona kao u
muškome mozgu.
Moždane su stanice XX, što znači
više gena za brz razvoj mozga i kru-
gova specifičnih za žene.
DJETINJSTVO Estrogen se izlučuje u ogrom-
nim količinama u dobi od 6 do
24 mjeseca, a zatim juvenilna
pauza (juvenile pause) deaktivira
hormone.
Visoka razina estrogena sve do dobi
od 2 godine.
PUBERTET Rastu razine estrogena,
progesterona i testosterona koji
se počinju ciklički pojavljivati
svakoga mjeseca.
Viša razina estrogena i manje
testosterona; mozak djevojaka
sazrijeva 2 godine prije mozga
dječaka.
SPOLNA ZRELOST,
ŽENA BEZ
PARTNERA
Razine estrogena, progesterona i
testosterona mijenjaju se svakoga
dana u mjesecu.
Veća usredotočenost na ljubavne
veze, pronalaženje životnog partne-
ra i odabir karijere ili posla uskla-
divog s osnivanjem obitelji.
TRUDNOĆA Golem porast razine
progesterona, estrogena.
Veća usredotočenost na kućenje,
na to kako će obitelj biti zbrinuta,
a manje na karijeru i nadmetanje.
DOJENJE Oksitocin, prolaktin. Isključiva usredotočenost na do-
jenče.
ODGOJ DJETETA Oksitocin, estrogen, progeste-
ron i testosteron pojavljuju se
ciklički.
Manje interesa za seks, više brige
za djecu.
PERIMENOPAUZA Neredovito cikličko pojavljivanje Promjenjiv interes za seks, proble-
estrogena, progesterona i testos- mi sa spavanjem, više umaranja,
terona. zabrinutosti, promjene raspolože-
nja, valovi vrućine i razdražljivost. J
MENOPAUZA Niske razine estrogena, a pro-
gesterona nema; visoka razina
F S H / L H .
Posljednja nagla promjena u moz-
gu izazvana hormonima.
POSTMENOPAUZA Niske, postojane razine estro-
gena i testosterona, niža razina
oksitocina.
Veća smirenost.

PHIIMJI:NE U MOZGU SPECIFIČNE ZA ŽENE
Krugovi u ženskom mozgu za komunika-
t l|ii, intuiciju, emocionalno pamćenje i
|«iliskivanje bijesa nesmetano se razvijaju
nema visokih razina testosterona kao
u muškome mozgu koje bi razorile sve te
•.i niiice.
Verbalni su i emocionalni krugovi pobolj-
luni.
PROMJENE u DOŽIVLJAJU STVARNOSTI
Još moždanih krugova za komunikaciju,
iščitavanje emocija, društvene nijanse, bri-
gu o drugima; sposobnost korištenja obiju
strana mozga.
Glavni je interes igranje i zabava s drugim
djevojčicama, ali ne i dječacima.
Povećana osjetljivost i rast centa za stres,
ivor, emocije i seks.
Ranije sazrijevanje krugova za donošenje
odluka i emocionalnu kontrolu.
Glavni je interes privlačnost suprotnome
spolu, lakomisleni ljubavni interesi, izbje-
gavanje roditelja.
Glavni je interes pronalaženje partnera,
ljubav, izgradnja karijere.
krugovi za stres potisnuti su; progeste-
ron smiruje mozak; mozak se smanjuje;
hormoni iz fetusa i posteljice preuzimaju
kontrolu nad mozgom i tijelom.
Glavni je interes vlastito zdravlje, izlaže-
nje na kraj s umorom, mučninom i gladi,
briga da ništa ne našteti fetusu; opstanak
na radnome mjestu i planiranje
rodiljskoga dopusta.
Krugovi za stres još su uvijek potisnuti;
krugove za seks i emocije zaposjela je skrb
za dijete.
Usredotočenost na to kako izaći na kraj s
umorom, bolnim bradavicama, lučenjem
mlijeka, kako izdržati sljedeća 24 sata.
Pojačana funkcija krugova za stres, brigu i
emocionalno vezanje.
Glavni je interes dobrobit, razvoj, odgoj i
sigurnost djece; izlaženje na kraj s poveća-
nim stresom i poslom.
Smanjena osjetljivost na estrogen u nekim
moždanim krugovima.
Glavni je interes svakodnevno preživljava-
nje i izlaženje na kraj s fizičkim i emocio-
nalnim usponima i padovima.
Krugovi koje pokreću estrogen, oksitocin i Glavni je interes ostati zdravom, poboljša-
progesteron slabe. nje dobrobiti i prihvaćanje novih izazova.
Krugovi su manje osjetljivi na stres, manje Glavni je interes raditi ono što vi želite;
su emocionalni. smanjena je briga o drugima.
Faze u životu žene 19

. ŠTO NAS ČINI ŽENAMA
VIŠE OD 9 9 posto genetskoga koda žena i muškaraca posve je je-
dnako. U usporedbi s trideset tisuća gena u ljudskome genomu,
razlika među spolovima, manja od jedan posto, neznatna je. No taj
postotak razlike utječe na svaku pojedinu stanicu u našim tijelima
- od naših živaca koji registriraju užitak i bol, do neurona koji pre-
nose zapažanja, misli, osjećaje i emocije.
Promotrimo li pozorno, uočit ćemo da ženski i muški mozak
nisu jednaki. Muški je mozak veći za oko devet posto, čak i kada
se njegovu veličinu korigira razmjerno veličini ženskoga tijela. U
devetnaestom su stoljeću znanstvenici vjerovali kako to znači da
su mentalne sposobnosti žena slabije od onih u muškaraca. No že-
ne i muškarci posjeduju jednak broj moždanih stanica. Samo su
u žena te stanice zbijenije - čvrsto stisnute u manjoj lubanji kao u
korzetu.
Tijekom gotovo čitavog dvadesetog stoljeća većina je znanstve-
nika tvrdila da su žene u neurološkome i svakom drugom smislu
zapravo samo manji muškarci, uz iznimku njihovih reprodukti-

vnih funkcija. Ta je tvrdnja dovela do trajnih zabluda vezanih uz
žensku psihologiju i fiziologiju. Zavirimo li malo dublje u razlike
među mozgovima, one će nam otkriti ono što žene čini ženama, a
muškarce muškarcima.
Sve do 90-ih godina prošloga stoljeća istraživači su poklanjali
malo pozornosti ženskoj fiziologiji, neuroanatomiji i psihologiji za-
sebno od one muške. U taj sam se previd imala prilike osobno uvje-
riti tijekom dodiplomskoga studija neurobiologije na Berkeleyju
70-ih godina, studija medicine na Yaleu i specijalizacije iz psihijat-
rije u Massachusettskome centru za mentalno zdravlje (Massachu-
setts Mental Health Center) pri Harvardskome medicinskom fakul-
tetu. Pohađajući svaku od navedenih institucija, naučila sam malo
ili ništa o ženskoj biološkoj i neurološkoj različitosti, uz iznimku
trudnoće. Kada nam je jednom prilikom na Yaleu profesor govorio
o jednome istraživanju životinjskog ponašanja, podigla sam ruku i
upitala ga za otkrića vezana uz ženke u tome istraživanju. Profesor
je odbacio moje pitanje, izjavivši: ,,U tim istraživanjima nikada ne
koristimo ženke - njihovi bi mjesečni ciklusi samo unijeli zbrku u
podatke."
No ono malo dostupnih istraživanja nalagalo je da su razlike u
mozgovima, premda jedva zamjetne, znatne. Kao specijalizanticu
psihijatrije zaintrigirala me činjenica da žene dvaput češće obolije-
vaju od depresije nego muškarci. Nitko nije nudio nikakav jasan
razlog za takav nerazmjer. Kako sam počela studirati u vrijeme
kada je feministički pokret bio na vrhuncu, moja su se vlastita obja-
šnjenja kretala od onih političkih do psiholoških. Zauzela sam tipi-
čno stajalište 70-ih godina - da je za sve kriva patrijarhalna zapad-
njačka kultura. Ona je zasigurno sputavala žene i učinila ih manje

funkcionalnima od muškaraca. No činilo se da to objašnjenje samo
po sebi nije zadovoljavajuće: nova su istraživanja ukazivala na taj
isti omjer depresije u čitavome svijetu. Pomislila sam kako u tom
pitanju mora biti nešto značajnije, elementarnije, nešto više biološ-
ke naravi.
Potom sam uočila da se stope depresije kod muškaraca i žena
počinju razlikovati tek u dobi od dvanaest-trinaest godina - kada
djevojčice počinju dobivati mjesečnicu. Činilo se da su kemijske
promjene u pubertetu napravile nešto u mozgu čime su izazvale
depresiju u žena. Malo je znanstvenika u to doba istraživalo tu po-
vezanost, a većina je psihijatara, poput mene, imala izobrazbu iz
tradicionalne psihoanalitičke teorije koja je propitkivala iskustva
iz djetinjstva, no nikada nije razmatrala mogući utjecaj specifične
kemije ženskoga mozga. Kada sam pri psihijatrijskoj procjeni po-
čela voditi računa i o hormonalnom stanju žene, otkrila sam da u
različitim fazama ženina života hormoni imaju golem utjecaj na
oblikovanje njezinih želja, stajališta, pa i samoga načina na koji do-
življava stvarnost.
Do svojeg sam prvog otkrića o različitim doživljajima stvarnosti,
na koje utječu spolni hormoni, došla kada sam počela liječiti žene s
onim što ja nazivam sindromom ekstremnoga predmenstrualnog
mozga. Kod svih žena koje imaju mjesečnicu, mozak se svakoga
dana pomalo mijenja. Neki se dijelovi mozga svakoga mjeseca mi-
jenjaju i do 25%. To katkad može biti neugodno, ali većina žena te
promjene uspijeva držati pod kontrolom. No neke su mi se paci-
jentice obraćale jer su osjećale da određenih dana njihovi hormoni
upravljaju njima do te mjere da nisu bile u stanju raditi niti i s kim
razgovarati jer bi briznule u plač ili se na nekome istresle. Većinu

tjedana u mjesecu bile su usredotočene, inteligentne, produktivne
i optimistične, no zbog puke promjene u dotoku hormona u njihov
mozak određenih dana, budućnost im se činila turobnom, a one bi
mrzile i sebe i svoj život. Tim su se ženama takve misli činile real-
nima i utemeljenima, i ponašale su se kao da su one stvarnost i kao
da će trajati zauvijek - premda su bile izazvane isključivo hormo-
nalnim promjenama u njihovu mozgu. Čim bi se razina hormona
spustila, ponovo bi bile u svojem najboljem izdanju. Taj ekstremni
oblik PMS-a, koji se javlja samo kod maloga postotka žena, ukazao
mi je na to kako se doživljaj stvarnosti ženskoga mozga može u
trenutku promijeniti.
Ako se doživljaj stvarnosti u žena može radikalno mijenjati iz
tjedna u tjedan, jednako bi trebalo vrijediti i za goleme hormonalne
promjene koje se događaju tijekom njihova života. Želeći istraži-
ti te pretpostavke na većem uzorku žena, 1994. godine utemeljila
sam Kliniku za raspoloženja i hormone žena (Women's Mood and
Hormone Clinic) na Odjelu psihijatrije pri Kalifornijskome sveučili-
štu u San Franciscu (University of California, San Francisco). Bila
je to jedna od prvih klinika u Sjedinjenim Državama koja se bavila
promatranjem stanja ženskoga mozga i načina na koji neurokemija
i hormoni utječu na promjene raspoloženja kod žena.
Otkrili smo da hormoni toliko snažno djeluju na ženski mozak
da se za njihov utjecaj može kazati da oblikuje doživljaj stvarnosti
u žene. Oni utječu na ženine stavove i želje te određuju, iz dana
u dan, njezine prioritete. Utjecaj hormona prisutan je u svim živo-
tnim fazama od samoga rođenja. Svako hormonalno stanje - dje-
tinjstvo, adolescencija, doba traženja partnera, majčinstvo i meno-
pauza - pospješuje razvoj različitih neuroloških veza odgovornih

za nastajanje novih misli, emocija i interesa. Zbog fluktuacija koje
počinju već u dobi od tri mjeseca, a traju i nakon menopauze, neu-
rološka stvarnost žene nije postojana kao u muškarca. Njegova je
poput planine koju su neprimjetno tijekom tisuća godina iskrzali
ledenjaci, vremenske nepogode i duboki tektonski pomaci Zemlje.
Njezina je više nalik samome vremenu - neprestano se mijenja i
teško ju je predvidjeti.
NOVA ZNANOST O MOZGU naglo je promijenila naš pogled na temeljne
neurološke razlike između muškaraca i žena. Znanstvenici su te
razlike prije mogli istraživati samo proučavajući mozgove leševa
ili simptome kod pojedinaca s oštećenjem mozga, no zahvaljujući
napretku u genetici i neinvazivnim tehnikama snimanja mozga,
došlo je do potpune revolucije u neuroznanstvenome istraživanju
i teoriji. Nove metode snimanja, poput pozitronske emisijske tomo-
grafije (PET) i funkcionalne magnetske rezonancije (fMRI), sada
nam omogućavaju uvid u ljudski mozak u realnome vremenu, dok
rješava probleme, oblikuje riječi, priziva sjećanja, opaža izraze lica,
uspostavlja povjerenje, zaljubljuje se, sluša dječji plač te osjeća de-
presiju, strah i tjeskobu.
Zahvaljujući tome, znanstvenici su dokumentirali zapanjujuće
mnoštvo strukturalnih, kemijskih, genetskih, hormonalnih i fun-
kcionalnih razlika u mozgovima žena i muškaraca. Saznali smo da
mozak muškarca drugačije reagira na stres i sukob od mozga žene.
Muškarci i žene koriste različita područja mozga i moždane krugo-
ve za rješavanje problema, obradu jezika, iskustva i pohranjivanje
jedne te iste snažne emocije. Žene će možda pamtiti i najmanje
pojedinosti s njihovih prvih sastanaka kao i njihove najveće svađe,

dok će ih se njihovi muževi jedva sjećati. Struktura i kemija mozga
glavni su razlog tome.
Ženski i muški mozak na drugačije načine obrađuju podražaje,
čuju, vide, osjećaju i procjenjuju što drugi misle. Naši različiti žen-
ski i muški moždani operativni sustavi uglavnom su kompatibilni
i sposobni, no iste ciljeve i zadatke izvršavaju i postižu koristeći
različite krugove. U jednome njemačkom istraživanju istraživači
su snimali mozgove muškaraca i žena dok su oni mentalno rotira-
li apstraktne, trodimenzionalne likove. Između muškaraca i žena
nije bilo razlika u uspješnosti, no bilo je značajnih razlika specifič-
nih za njihov spol u moždanim krugovima koje su aktivirali za rje-
šavanje zadatka. Žene su aktivirale moždane putove povezane s
vizualnim prepoznavanjem i utrošile više vremena od muškaraca
na predočavanje predmeta u glavi. Ta je činjenica samo značila da
je ženama potrebno više vremena da dođu do istoga rješenja. Tako-
đer je ukazala na to da žene izvršavaju sve kognitivne zadatke kao
i muškarci - no pritom koriste različite moždane krugove.
Pod mikroskopom ili na MR snimci razlike između muškoga
i ženskoga mozga pokazale su se složenima i široko rasprostra-
njenima. Primjerice, u moždanim centrima za govor i slušanje
žene imaju 11% više neurona od muškaraca. Glavno središte za
oblikovanje emocija i sjećanja - hipokampus - također je veći u
ženskome mozgu, kao i moždani krugovi za jezik i zapažanje emo-
cija kod drugih. To znači da žene, u prosjeku, bolje izražavaju emo-
cije i pamte pojedinosti o emocionalnim događajima. Muškarci,
naprotiv, imaju dvostruko veći prostor u mozgu zadužen za spol-
ni nagon, kao i veće moždane centre za djelovanje i agresivnost.
Muškarac u prosjeku pomisli na seks mnogo puta tijekom dana, a

žena jednom dnevno. Možda tri do četiri puta u dane kada je najvi-
še raspoložena za seks.
Ove temeljne strukturalne razlike mogle bi objasniti razlike u
percepciji. U jednom su istraživanju snimani mozgovi muškaraca
i žena dok su promatrali neutralan prizor muškarca i žene koji
razgovaraju. Područja za seks u muškim mozgovima odmah su se
aktivirala - oni su tu scenu doživjeli kao uvod u mogući spolni od-
nos. Na područjima za seks u ženskim mozgovima nije došlo ni do
nikakve aktivnosti. Ženski su mozgovi tu situaciju doživjeli kao
običan razgovor dvoje ljudi.
Muškarci također imaju veće procesore u središtu najprimitiv-
nijega područja mozga, koje registrira strah i potiče agresivnost
- amigdali. To je razlog zašto je nekim muškarcima dovoljno
samo nekoliko sekunda da se ni zbog čega upuste u tučnjavu, dok
će mnoge žene učiniti sve da izbjegnu sukob. Premda živimo u
modernome urbanom svijetu, naša su tijela stvorena za život u di-
vljini i svaki ženski mozak još uvijek sadrži drevne moždane kru-
gove naših najjačih pramajki, konstruirane za genetski uspjeh, no
koji su zadržali duboko usađene nagone razvijene kao odgovor na
stres u nekadašnjoj divljini. Njihova je svrha izazivanje reakcije na
fizičku opasnost i po život opasne situacije. Pridodajte tome suv-
remene izazove balansiranja između kućanstva, djece i posla bez
dostatne tuđe pomoći, i dobit ćemo situaciju u kojoj žene nekoliko
neplaćenih računa mogu doživjeti kao nešto što ugrožava njihov
opstanak. To ženski mozak navodi da reagira kao da obitelji prije-
ti opasnost od nadolazeće katastrofe. Muški mozak to neće tako
doživjeti osim ako prijetnju ne predstavlja neposredna, fizička
opasnost. Te osnovne, strukturalne razlike u njihovim mozgovima

temelj su mnoštva svakodnevnih razlika u ponašanju i životnim
iskustvima muškaraca i žena.
Biološki nagoni ključ su za razumijevanje načina na koji smo
genetski ustrojeni i oni su ključ našega današnjeg uspjeha. Ako ste
svjesni činjenice da biološko stanje mozga upravlja vašim porivi-
ma, možete odlučiti ne djelovati ili djelovati drugačije nego što se
možda osjećate ponukani. No prvo moramo naučiti prihvatiti da
je ženski mozak genetski strukturiran i oblikovan evolucijom, bio-
logijom i kulturom. Ako to ne prihvatimo, biologija postaje sudbi-
nom, a mi ćemo pred njom biti bespomoćne.
Biologija doista predstavlja temelj naših osobnosti i ponašajnih
sklonosti. No ako u ime slobodne volje - i političke korektnosti
- pokušamo zanijekati utjecaj biologije na mozak, započet ćemo
borbu protiv svoje vlastite prirode. Ako priznamo da na našu bio-
logiju utječu drugi čimbenici, uključujući naše spolne hormone i
njihove neprestane promjene, možemo je spriječiti u stvaranju ne-
promjenjive slike stvarnosti koja će nama upravljati. Mozak je tek
darovit stroj za učenje. Ništa nije posve nepromjenjivo. Biologija
snažno utječe na naš doživljaj stvarnosti, no ne čini ga nepromje-
njivim. Taj doživljaj stvarnosti možemo mijenjati i iskoristiti svoju
inteligenciju i odlučnost kako bismo istodobno uživale i, kada je
potrebno, promijenile djelovanje spolnih hormona na strukturu
mozga, ponašanje, doživljaj stvarnosti, kreativnost - i sudbinu.
MUŠKARCI I ŽENE imaju jednaku prosječnu razinu inteligencije, no
doživljaj stvarnosti ženskoga mozga često se pogrešno tumačio
kao manjak sposobnosti za neka područja, poput matematike i
znanosti. U siječnju 2005. Lawrence Summers, tadašnji rektor Har-
to nas čini ženama 27

vardskoga sveučilišta, šokirao je i razljutio svoje kolege - i sluša-
teljstvo - kada je govoreći pred američkim Nacionalnim uredom
za ekonomska istraživanja (National Bureau of Economic Research) iz-
javio: „Doista se čini da, što se tiče velikoga mnoštva različitih ljud-
skih atributa - matematičke sposobnosti, znanstvene sposobnosti
- postoje relativno neosporni dokazi da, bez obzira na razliku u
prosjecima - o kojoj bi se dalo raspravljati - postoji razlika u stan-
dardnom odstupanju i varijabilnosti muške i ženske populacije.
To vrijedi za atribute koji mogu i ne moraju biti kulturalno uvjeto-
vani." Slušatelji su pretpostavili kako je on želio kazati da su žene
stoga po svojoj prirodi manje prikladne od muškaraca za vrhunske
matematičare i znanstvenike.
Sudeći prema aktualnim istraživanjima, Summers je istodobno
imao i nije imao pravo. Znamo da, kada djevojčice i dječaci tek
uđu u svoje tinejdžerske godine, nema razlike u njihovim matema-
tičkim i znanstvenim sposobnostima. U tome Summers nije imao
pravo. No kako estrogen preplavljuje ženski mozak, djevojčice se
počinju intenzivno usredotočivati na svoje emocije i komunikaci-
ju - razgovarajući telefonom i komunicirajući sa svojim prijatelji-
cama u trgovačkim centrima. Istodobno, kako testosteron počinje
upravljati muškim mozgom, dječaci postaju sve manje komunika-
tivni i postaju opsjednuti postizanjem rezultata - u igrama, ali i na
stražnjem sjedištu automobila. U trenutku kada mladići i djevojke
počinju odlučivati o odabiru svojega budućeg zanimanja, djevojke
počinju gubiti interes za zanimanja koja zahtijevaju više rada u sa-
moći i manje interakcija s drugima, dok se mladićima lakše povući
u osamu svojih soba i provoditi sate ispred računala.

Moja je pacijentica Gina od najranije dobi bila izuzetno nada-
rena za matematiku. Postala je inženjerka, no s dvadeset osam go-
dina borila se sa željom za bavljenjem nekim zanimanjem koje bi
bilo više usmjereno na ljude i koje bi joj omogućilo da ima i obitelj-
ski život. Gina je uživala u mentalnim zagonetkama pri rješavanju
inženjerskih problema, no nedostajao joj je svakodnevni kontakt
s ljudima, stoga je razmišljala o promjeni zanimanja. To za žene
nije neuobičajena dvojba. Moja prijateljica znanstvenica Ćori Barg-
mann kazala mi je da su mnoge od njezinih najinteligentnijih pri-
jateljica odustale od znanosti kako bi radile na područjima koja su
smatrale društvenijima. To su odluke o prioritetima na koje utječe
djelovanje hormona na ženski mozak koje potiče na povezivanje i
komunikaciju. Činjenica da manji broj žena završi u znanosti nema
veze s nedostatnim sposobnostima ženskoga mozga za matemati-
ku i znanost. U tome je Summers doista pogriješio. Imao je pravo
tvrdeći da je na najvišim položajima u znanosti i tehnici malo žena,
ali imao je posve krivo smatrajući da žene ne završe u tim zanima-
njima jer nisu dovoljno sposobne.
Ženski mozak posjeduje izvanredne jedinstvene sposobnosti
- izuzetnu verbalnu okretnost, sposobnost povezivanja u čvrsto
prijateljstvo, gotovo telepatsku sposobnost iščitavanja emocija i
raspoloženja s lica i iz tona glasa, kao i sposobnost smirivanja su-
koba. Sve je to genetski usađeno u ženski mozak. To su sposobnos-
ti s kojima se žene rađaju, a muškarci, iskreno rečeno, ne. Muškarci
se rađaju s drugim sposobnostima koje oblikuju njihovu vlastitu
hormonalnu stvarnost. No to je već tema za neku drugu knjigu.

DVADESET SAM GODINA, liječeći svoje pacijentice, s nestrpljenjem išče-
kivala napredak u saznanjima o ženskome mozgu i ponašanju.
Tek su se na prijelazu u novo tisućljeće počela provoditi uzbudlji-
va istraživanja koja su pokazala na koji način struktura, funkcija
i kemija ženina mozga utječe na raspoloženja, procese mišljenja,
energiju, spolni nagon, ponašanje i dobrobit žene. Ova knjiga
predstavlja vodič kroz nova istraživanja ženskoga mozga i neuro-
bihevioralnih sustava koji nas čine ženama. Nadahnuta je mojim
dvadesetogodišnjim kliničkim iskustvom neuropsihijatrice. U njoj
ćete pronaći presjek podataka dobivenih golemim napretkom u
našemu razumijevanju genetike, molekularne neuroznanosti, fetal-
ne i pedijatrijske endokrinologije te neurohormonalnoga razvoja.
Nudi primjeri iz neuropsihologije, kognitivne neuroznanosti, dječ-
jeg razvoja, snimanja mozga i psihoneuroendokrinologije. U njoj se
razmatraju primatologija, istraživanja životinja i promatranje do-
jenčadi tražeći uvide u način na koji su pojedina ponašanja, kombi-
nacijom prirode i odgoja, programirana u ženski mozak.
Zahvaljujući tome napretku, konačno ulazimo u doba kada že-
ne mogu početi razumijevati svoju drugačiju biologiju i njezin utje-
caj na njihove živote. Moja je misija bila educirati zainteresirane
liječnike, psihologe, nastavnike, medicinske sestre, ljekarnike i nji-
hove pripravnike kako bi pomogli ženama i tinejdžerkama radi
kojih su ondje. Koristila sam svaku priliku kako bih žene i djevojke
neposredno educirala o njihovu jedinstvenom sustavu mozak-tije-
lo-ponašanje i pomogla im da u svakoj svojoj dobi budu u najboljoj
formi. Nadam se da će ova knjiga pomoći puno većem broju žena

i djevojaka od onih s kojima mogu osobno doći u doticaj u klinici.
Nadam se da će ženski mozak biti doživljen i shvaćen kao fino ugo-
den i sposoban instrument što on zapravo i jest.

PRVO POGLAVLJE
ROĐENJE ŽENSKOGA
MOZGA
LEILA JE BILA neprestano u pokretu, trčkarala po igralištu, komunici-
rala s drugom djecom bez obzira je li ih poznavala ili ne. Malo joj
je nedostajalo da progovori u rečenicama od dvije-tri riječi, pa je
za komuniciranje uglavnom koristila svoj zarazni osmijeh i empa-
tično kimanje glavom, a itekako je komunicirala. Kao i ostale male
djevojčice. „Lutkica", rekla bi jedna. „Kupovina", kazala bi druga.
Nastajala je sićušna zajednica koja je brujala od čavrljanja, igara i
zamišljenih obitelji.
Leila se uvijek radovala kada bi ugledala svojega rođaka Jo-
sepha koji bi joj se pridružio na igralištu, no njezina bi radost bila
kratka vijeka. Joseph bi zgrabio kocke od kojih bi ona i njezine pri-
jateljice gradile kuću. On je želio sagraditi raketu, i to sam. Njego-
vi bi drugovi razorili sve što bi Leila i njezine prijateljice načinile.
Dječaci bi gurali djevojčice, odbijajući se izmjenjivati u igri i ne bi
se obazirali na njihove molbe da prestanu ili im vrate igračku. Do
kraja jutra Leila bi se s ostalim djevojčicama povukla na drugi kraj
igrališta. One su se željele u miru zajedno igrati lutkama.

Iskustvo nam govori da se dječaci i djevojčice različito ponaša-
ju. Imamo se u to prilike uvjeriti svakoga dana kod kuće, na igrali-
štima i u učionicama. No ono što nam kultura nije kazala jest da to
različito ponašanje diktira mozak. Porivi su u djece toliko duboko
usađeni da se aktiviraju čak i ako ih mi odrasli pokušamo druga-
čije usmjeriti. Jedna je moja pacijentica svojoj troipolgodišnjoj kćer-
kici dala mnoštvo uniseks igračaka, uključujući i jarko crveni va-
trogasni kamion umjesto lutke. Kada je jednoga popodneva ušla
u njezinu sobu, zatekla ju je kako privija uza se kamion umotan u
dječju dekicu, ljulja ga amo-tamo i govori mu: „Ne brini se, kamion-
čiću, sve će biti u redu."
Tu nije u pitanju socijalizacija. Ta mala djevojčica nije tetošila
svoj „kamiončić" zato što je okolina oblikovala njezin uniseks mo-
zak. Uniseks mozak ne postoji. Ona je rođena sa ženskim mozgom
koji je već sadržavao svoje vlastite porive. Djevojčice se rađaju ge-
netski predodređene kao djevojčice, a dječaci dolaze na svijet već
genetski predodređeni kao dječaci. Njihovi se mozgovi razlikuju
već u trenutku rođenja, a oni su ti koji upravljaju njihovim porivi-
ma, stajalištima, pa čak i njihovim doživljajem stvarnosti.
Mozak utječe na način na koji vidimo, čujemo, osjećamo miris
i okus. Živci iz naših osjetila vode izravno u mozak, a mozak sve
to interpretira. Jak udarac u određeno mjesto na glavi može zna-
čiti da nećete biti sposobni osjetiti miris ili okus. No mozak čini
mnogo više od toga. On snažno utječe na naš doživljaj svijeta - na
to smatramo li nekoga dobrom ili lošom osobom, sviđa li nam se
današnje vrijeme ili nas rastužuje te jesmo li raspoloženi za izvrša-
vanje dnevnih obveza. Ne morate biti neuroznanstvenik da biste
to znali. Ako se osjećate malo potišteno i popijete čašu dobroga

vina ili pojedete komadić čokolade, vaše se raspoloženje može pro-
mijeniti. Siv, oblačan dan može postati vedrim, a ljutnja na dragu
osobu nestati zahvaljujući načinu na koji kemikalije u tim tvarima
djeluju na mozak. Vaš doživljaj neposredne stvarnosti može se tre-
nutačno promijeniti.
Ako kemikalije koje djeluju na mozak mogu dovesti do druga-
čijeg doživljaja stvarnosti, što će se dogoditi ako dva mozga imaju
različite strukture? Njihovi će doživljaji stvarnosti nesumnjivo biti
različiti. Oštećenje mozga, moždani udari, prefrontalne lobotomije
i ozljede glave mogu promijeniti naše prioritete. Mogu promijeniti
čak i našu osobnost od agresivne u blagu, od prijazne u mrzovolj-
nu.
No to ne znači da svi započinjemo život s jednakom strukturom
mozga. Muški i ženski mozgovi različiti su po svojoj prirodi. Raz-
mislite o tome. Što ako je komunikacijski centar u jednome mozgu
veći nego u drugome? Što ako je centar za emocionalno pamćenje
u jednome mozgu veći no u drugome? Što ako jedan mozak razvije
veću sposobnost iščitavanja neverbalnih znakova kod drugih ljudi
no onaj drugi? U tom bismo slučaju imali osobu čiji bi doživljaj
stvarnosti diktirao da joj komunikacija, povezivanje, emocionalna
osjetljivost i responzivnost budu primarne vrijednosti. Ta bi oso-
ba te kvalitete cijenila više od ostalih i bila zbunjena osobom čiji
mozak nije shvatio važnost tih kvaliteta. Uglavnom, imali bismo
nekoga sa ženskim mozgom.
Nekoć smo, a pritom mislim na nas liječnike i znanstvenike,
mislili da je rod kulturalna izmišljotina stvorena za ljude, ali ne i
životinje. Kada sam 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća pohađala
medicinski fakultet, već je bilo otkriveno da se mozgovi mužjaka

i ženki kod životinja počinju različito razvijati u maternici, što je
nalagalo da su nagoni poput parenja te donošenja na svijet i podi-
zanja mladunaca genetski usađeni u životinjski mozak. No učili su
nas da kod ljudi razlike među spolovima uglavnom proizlaze iz
toga što su nekoga roditelji odgajali kao dječaka ili kao djevojčicu.
Danas znamo da to nije u potpunosti točno i, vratimo li se ondje
gdje je sve počelo, slika postaje znatno jasnija.
Zamislite na trenutak da se nalazite u mikrokapsuli koja juri
vaginalnim kanalom i sumanutom brzinom prolijećete kroz grlić
maternice ispred tsunamija od sperme. Kada konačno uđete u ma-
ternicu, ugledat ćete golemo, lelujavo jajašce koje čeka na onog sre-
tnog punoglavca koji ima dovoljno petlje da prodre kroz njegovu
površinu. Recimo da spermatozoid koji je predvodio napad nosi
kromosom X, a ne Y. To znači da je oplođeno jajašce djevojčica.
U samo trideset osam tjedana, ta će se djevojčica iz skupine sta-
nica koje bi mogle stati na glavicu pribadače razviti u dijete koje u
prosjeku teži tri i pol kilograma i posjeduje sve što joj je potrebno
za život izvan majčina tijela. No najveći dio razvoja mozga, kojim
se oblikuju moždani krugovi specifični za spol, događa se u prvih
osam tjedana trudnoće.
Sve do starosti od osam tjedana mozak svakoga fetusa izgleda
kao ženski - žensko je unaprijed zadani spol. Kada bismo proma-
trali razvoj ženskog i muškog mozga pomoću fotografija kojima
se postiže efekt protjecanja vremena, vidjeli bismo da su sheme
njihovih moždanih krugova oblikovane u skladu s nacrtom koji su
zajedno načinili geni i spolni hormoni. Golem porast razine testo-
sterona do kojega dolazi u osmome tjednu trudnoće, taj će uniseks
mozak pretvoriti u muški, razarajući određeni broj stanica u komu-

nikacijskim centrima i potičući rast stanica u centrima za seks i ag-
resivnost. Ako ne dođe do naglog porasta testosterona, ženski će
se mozak nastaviti nesmetano razvijati. Moždane stanice u fetusa
djevojčice stvaraju još veza u komunikacijskim centrima i područ-
jima za obradu emocija. Kako ta fetalna raskrsnica utječe na nas?
Kao prvo, zbog svojega većeg komunikacijskog centra, djevojčica
će biti razgovorljivija od svojega brata. U većini društvenih situaci-
ja koristit će mnogo više oblika komunikacije od njega. Kao drugo,
to raskrižje određuje našu biološku sudbinu, određujući boju nao-
čala kroz koje svatko od nas gleda na svijet i izlazi s njime na kraj.
I Š Č I T A V A N J E E M O C I J A J E D N A K O
J E D O Ž I V L J A J U S T V A R N O S T I
Jedna od prvih stvari na koju ženski mozak potiče bebu jest prou-
čavanje lica. Moja bivša studentica Cara redovito nas je posjećivala
i sa sobom bi uvijek dovela svoju kćerkicu. Voljeli smo promatrati
kako se Leila mijenja odrastanjem i imali smo je prilike promatrati
gotovo od rođenja pa sve do vrtića. Sa samo nekoliko tjedana Leila
je proučavala svako lice koje bi ugledala. Moje osoblje i ja često bi-
smo s njom uspostavljali kontakt očima, a ona bi nam ubrzo uzvra-
tila osmijehom. Međusobno bismo oponašale izraze lica i zvukove
i bilo je zabavno zbližavati se s njom. Željela sam je povesti kući,
osobito stoga što sa svojim sinom nisam imala takvih iskustava.
Jako mi se sviđalo što me ta djevojčica voli promatrati i željela
sam da i moj sin bude jednako zainteresiran za moje lice. No on
je bio potpuna suprotnost. Volio je promatrati sve ostalo - auto-
mobile, svjetla i kvake na vratima - samo ne mene. Uspostavlja-

nje kontakta očima bila je posljednja stvar koja ga je zanimala. Na
medicinskome su me fakultetu učili da se sva mala djeca rađaju s
potrebom za međusobnim promatranjem jer je to ključno za razvoj
veze između majke i djeteta, i mjesecima sam bila uvjerena kako s
mojim sinom nešto doista nije u redu. Tada se nije znalo za mnoš-
tvo razlika u mozgu specifičnih za pojedini spol. Smatralo se da je
svim bebama urođeno promatranje lica, no čini se da su se sve teori-
je o najranijim fazama djetetova razvoja zasnivale na promatranju
djevojčica. Djevojčicama, no ne i dječacima, urođeno je međusobno
promatranje. Kod djevojčica se ne događa nagli porast testostero-
na u maternici zbog kojega se smanjuju centri za komunikaciju,
zapažanje i obradu emocija, stoga je njihov potencijal za razvijanje
sposobnosti na tim područjima nakon rođenja veći no u dječaka.
U prvih nekoliko mjeseci života sposobnosti djevojčica za kontakt
očima i međusobno promatranje lica povećat će se za više od 400
posto, dok se sposobnosti za promatranje lica kod dječaka tijekom
toga razdoblja neće uopće povećati.
Djevojčice se rađaju s usađenim zanimanjem za izražavanje
emocija. One iz pogleda, dodira i svake reakcije onih s kojima do-
đu u kontakt, prosuđuju o sebi. Iz tih neverbalnih znakova one ot-
krivaju jesu li važne, simpatične ili dosadne. Uklonite li orijentire
koje pruža neko izražajno lice, uklonit ćete glavni kriterij ženskoga
mozga za doživljaj stvarnosti. Promatrajte malu djevojčicu kada se
približava pantomimičaru. Pokušat će sve ne bi li izmamila kakav
izraz lica. Male djevojčice ne trpe bezizražajna lica. One bezizražaj-
no lice pred sobom tumače kao znak da nešto ne rade kako treba.
Poput pasa koji love frizbi, male će djevojčice uporno promatrati
lice sve dok ne izazovu neku reakciju. Djevojčice razmišljaju na

ovaj način: ako sve napravim kako treba, postići ću očekivanu reak-
ciju. To je ista vrsta poriva koji odraslu ženu navodi da pokuša
osvojiti narcističnoga ili na neki drugi način emocionalno nedostu-
pnog muškarca - „učinim li sve kako treba, on će me voljeti". Stoga
možete zamisliti negativan učinak ravnodušnoga, bezizražajnog
lica depresivne majke - pa čak i lica u koje je ubrizgano previše
injekcija botoksa - na razvoj djevojčičina doživljaja sebe. Izostanak
izraza na licu njoj je veoma zbunjujući pa, stoga što ne uspijeva po-
stići očekivanu reakciju na svoju molbu za pažnjom ili nježnošću,
mogla bi pomisliti da je njezina majka ne voli. Naposljetku će svoja
nastojanja usmjeriti na izražajnija lica.
Svi koji su odgajali dječake i djevojčice, ili ih promatrali kako
odrastaju, znaju da se oni različito razvijaju, a osobito da će se žen-
ske bebe emocionalno vezati na načine na koje to muške bebe neće
učiniti. No psihoanalitička je teorija krivo tumačila tu razliku me-
đu spolovima i iznijela hipotezu da češće promatranje lica i poriv
za vezanjem znači da djevojčice imaju veću potrebu za simbiozom
sa svojim majkama. Češće promatranje lica ne ukazuje na potrebu,
već na urođenu sposobnost zapažanja. Ta je sposobnost urođena
mozgu koji je pri rođenju zreliji od mozga dječaka i brže se razvija
sve do prve ili druge godine.
S L U Š A T I , P O S T I Ć I O D O B R A V A N J E
I BITI S L U Š A N A
Dobro razvijeni moždani krugovi za iščitavanje poruka s lica i iz
tona glasa djevojčice također potiču da već zarana shvate važnost
društvenoga odobravanja drugih osoba. Cara je bila iznenađena
što je Leilu mogla voditi na javna mjesta: „Nevjerojatno, možemo

sjediti u restoranu, a Leila, u dobi od osamnaest mjeseci, zna da,
.iko podignem ruku, mora prestati posezati za mojom čašom vina.
A primijetila sam i da će, ako se njezin otac i ja prepiremo, jesti
prstima sve dok je netko od nas ne pogleda. Potom će se ponovo
uhvatiti u koštac s vilicom."
Te kratke interakcije pokazuju da Leila uočava neverbalne zna-
kove na licima svojih roditelja koje njezin rođak Joseph vjerojatno
ne bi ni tražio. Jedno istraživanje Sveučilišta u Teksasu provedeno
na dvadesetomjesečnim djevojčicama i dječacima ukazalo je na raz-
liku u želji i sposobnosti zapažanja. U tom su istraživanju dijete i
majka ostavljeni sami u sobi uz naputak da dijete ne smije dirati
predmet koji se ondje nalazio. Majka je stajala sa strane. Snimana je
svaka kretnja, pogled i riječ. Samo je mali broj djevojčica dotaknuo
zabranjeni predmet, premda im majke to nisu izričito zabranile.
Djevojčice su majčino lice pogledale deset do dvadeset puta češće
no dječaci, tražeći znakove odobravanja ili neodobravanja. Dječaci
su, naprotiv, trčkarali uokolo i tek bi rijetko pogledali u majčino
lice. Češće su doticali zabranjeni predmet, čak i kada bi im majke
viknule da to ne čine: „Ne!" Jednogodišnji dječaci, tjerani muškim
mozgovima oblikovanim testosteronom, imaju poriv istraživati
svoju okolinu, pa čak i one njezine dijelove koje im je zabranjeno
dirati.
Budući da njihovi mozgovi u maternici nisu bili natopljeni te-
stosteronom te da su njihovi centri za komunikaciju i emocije ostali
netaknuti, djevojčice dolaze na svijet osposobljenije za čitanje lica
i raspoznavanje različitih tonova ljudskoga glasa. Kao što šišmiši
mogu čuti zvukove koje čak ni mačke ni psi ne mogu čuti, djevojči-
ce su sposobne čuti širi raspon zvučnih frekvencija i tonova u ljud-

skome glasu nego dječaci. Čak i dok je sasvim mala, djevojčici je
dovoljno čuti neznatnu napetost u glasu svoje majke kako bi znala
da ne smije otvarati ladicu sa šarenim ukrasnim papirom. Dječaka
ćete morati fizički spriječiti da ne uništi ukrasni papir za sljedeći
Božić. To ne znači da on ignorira svoju majku. On nije fizički u sta-
nju čuti taj isti ton upozorenja.
Djevojčica je pronicljiva u iščitavanju izraza lica bez obzira slu-
ša li je netko ili ne. S osamnaest mjeseci Leilu se nije moglo ušutka-
ti. Nismo razumjeli ništa od onoga što nam je pokušavala reći, no
ona bi se dogegala do svakoga u uredu i pustila bujicu riječi koje su
se njoj činile jako važnima. Kod svakoga je od nas tražila odobrava-
nje. Ako bismo pokazali makar i samo mrvicu nezainteresiranosti
ili na sekundu odvratili pogled, stavila bi ruke na bokove, udarila
nogom i ljutito zagunđala. „Slušaj!" viknula bi. Ako je ne bismo
gledali, za nju bi to značilo da je ne slušamo. Cara i njezin suprug
Charles bili su zabrinuti jer se činilo kako Leila inzistira na tome da
kod kuće bude uključena u svaki razgovor. Bila je tako zahtjevna
da su pomislili kako su je previše razmazili. Ali nisu. Mozak njiho-
ve kćeri samo je tražio način potvrđivanja njezina doživljaja sebe.
Slušaju li je drugi ili ne, maloj će djevojčici kazati shvaćaju li je
ozbiljno, što pak pridonosi njezinu doživljaju sebe kao uspješne.
Premda njezine jezične vještine nisu razvijene, ona razumije više
no što izražava i ona zna - prije vas - jeste li na trenutak odlutali
mislima. Ona zna razumije li je odrasla osoba ili ne. Ako je odrasla
osoba na istoj valnoj duljini, ona će sebe doživjeti kao uspješnu i
važnu. Ako ne uspije uspostaviti komunikaciju, doživjet će se neus-
pješnom. Charles je posebice bio iznenađen time koliko mora biti

usredotočen da bi održao blizak odnos sa svojom kćeri. No uvidio
je da, kada je pozorno sluša, ona postaje samopouzdanijom.
EMPATIJA
Takva vrhunska osposobljenost mozga za komunikaciju i emocio-
nalne tonove već zarana igra važnu ulogu u ponašanju ženske
bebe. Mnogo godina poslije Cara nije mogla shvatiti zašto se nje-
zin sin ne bi smirio tako brzo kada bi ga uzela na ruke kao njezina
kći Leila. Mislila je da je u pitanju samo temperament, nemirniji
karakter. No vjerojatno je u pitanju bila i razlika među spolovima u
urođenoj sposobnosti mozga za empatiju. Ženska je beba u stanju
lakše doći na istu valnu dužinu sa svojom majkom i brzo reagirati
na smirivanje te prestati plakati. Zapažanja dobivena jednim istra-
živanjem na Harvardskome medicinskom fakultetu otkrila su da
ženske bebe uspješnije od dječaka dolaze na istu valnu dužinu sa
svojim majkama.
Jedno je drugo istraživanje pokazalo da tipična ženska novo-
rođenčad stara manje od dvadeset četiri sata više reagira na plač
druge djece - i ljudsko lice - negoli muška novorođenčad. Djevoj-
čice stare tek godinu dana u većoj mjeri reagiraju na patnju drugih,
osobito onih koji djeluju tužni ili povrijeđeni. Jednom sam se osje-
ćala malo potišteno i spomenula to Cari. Leila, koja je tada imala
osamnaest mjeseci, to je zapazila iz tona mojega glasa. Popela mi
se u krilo i igrala se mojim naušnicama, kosom i naočalama. Uzela
je moje lice u svoje ruke, pogledala me ravno u oči i odmah sam se
osjetila bolje. Ta je mala djevojčica dobro znala što radi.

Leila je tada bila u hormonalnoj fazi koja se naziva infantilnim
pubertetom (infantile puberty), koji kod dječaka traje samo devet, a
kod djevojčica čak dvadeset četiri mjeseca. Tijekom toga razdoblja
jajnici počinju proizvoditi goleme količine estrogena - usporedive
s razinom u odrasle žene - koje natapaju mozak male djevojčice.
Znanstvenici vjeruju kako je taj porast razine estrogena u dječjoj
dobi neophodan za poticanje razvoja jajnika i mozga u reprodu-
ktivne svrhe. No ta velika količina estrogena također potiče ubr-
zano stvaranje moždanih krugova. Stimulira rast i razvoj neurona
u ženskome mozgu, dodatno pospješujući krugove za zapažanje,
komunikaciju, instinktivne osjećaje, stalnu brigu i skrb o drugima.
Estrogen priprema te krugove specifične za ženski spol kako bi
mala djevojčica mogla ovladati svojim sposobnostima za društve-
ne nijanse i reklamirati svoju plodnost. Zato se ona još u pelenama
tako dobro snalazila s emocijama.
NE N A S L J E Đ U J U SE S A M O M A M I N I G E N I
Zahvaljujući svojoj sposobnosti promatranja i uočavanja emocio-
nalnih znakova, djevojčica zapravo inkorporira majčin živčani su-
stav u svoj vlastiti. Sheila mi se obratila tražeći pomoć kako bi iza-
šla na kraj sa svojom djecom. Sa svojim je prvim suprugom imala
dvije kćeri, Lisu i Jennifer. Kada se Lisa rodila, Sheila je još uvijek
bila sretna i zadovoljna u svojemu prvom braku. Bila je sposobna
i veoma brižna majka. No kada se osamnaest mjeseci poslije rodi-
la Jennifer, situacija se jako promijenila. Njezin je muž postao ne-
skriveni ženskar. Sheili je dodijavao suprug žene s kojom je njezin
muž imao aferu. Sve je postalo još i gore. Sheilin je nevjerni muž

imao moćna i bogata oca koji joj je zaprijetio otmicom djece pokuša
li napustiti državu kako bi otišla zatražiti pomoć od svoje obitelji.
Jennifer je svoje najranije djetinjstvo provela u okolini ispunje-
noj stresom. Prema svima je bila sumnjičava i u dobi od šest godi-
na počela je svojoj starijoj sestri govoriti kako njihov nježni i dragi
očuh sigurno vara njihovu majku. Jennifer je u to bila uvjerena i
često je spominjala svoje sumnje. Lisa je napokon otišla majci i upi-
tala ju je li to istina. Njihov je očuh bio jedan od onih muškaraca
koji jednostavno ne mogu počiniti preljub i Sheila je to znala. Nije
joj bilo jasno zašto je njezina mlađa kći postala tako opsjednuta
umišljenom nevjerom njezina novog supruga. No u Jenniferin se
živčani sustav trajno utisnula nesigurna perceptivna stvarnost iz
njezinih najranijih godina, stoga su joj se čak i dobre osobe činile
nepouzdanima i prijetećima. Obje je sestre odgajala ista majka, ali
u različitim okolnostima, pa su moždani krugovi jedne kćeri inkor-
porirali brižnu i sigurnu mamu, a moždani krugovi druge bojažlji-
vu i tjeskobnu mamu.
„Okoliš živčanoga sustava" koji djevojčica upije u prvim dvje-
ma godinama života postaje pogledom na stvarnost koji će utjecati
na nju do kraja njezina života. Istraživanja na sisavcima danas po-
kazuju da se taj stres iz rane dobi, za razliku od mirne inkorpora-
cije - koja se naziva epigenetskim imprintingom - može prenositi
preko nekoliko naraštaja. Istraživanje na sisavcima koje je provela
skupina Michaela Meaneyja pokazalo je da na žensku mladunčad
bitno utječe to koliko su njihove majke smirene i brižne. Takva je
korelacija također uočena kod ljudskih ženki i ženki nečovjekoli-
kih majmuna. Majke koje su izložene stresu automatski postaju
manje brižne, a njihove ženske bebe inkorporiraju živčani sustav

izložen stresu koji kod djevojčica mijenja doživljaj stvarnosti. Ov-
dje nije riječ o nečemu naučenom kognitivnim putem - već o neče-
mu što se usvaja putem staničnih mikrokrugova na neurološkoj
razini. To bi moglo objasniti zašto neke sestre imaju iznenađujuće
različite poglede na svijet. Čini se da dječaci možda u tolikoj mjeri
ne inkorporiraju živčani sustav svojih majki.
Neurološko inkorporiranje počinje u trudnoći. Majčin stres tije-
kom trudnoće utječe na emocionalne reakcije i lučenje hormona
stresa, osobito kod ženskog potomstva. Taj je učinak razmatran
kod jarića. Ženska mladunčad koja je u maternici bila izložena stre-
su pokazala je daleko više emocionalne uznemirenosti od ženske
mladunčadi koja nije bila izložena stresu. Zato, ako ste djevojčica
koja se upravo sprema ući u utrobu, planirajte da vas rodi majka
koja nije izložena stresu i koja ima smirenoga partnera punog ljuba-
vi te obitelj koja joj pruža podršku. A ako ste buduća majka koja će
nositi ženski fetus, nemojte se uzrujavati kako bi se vaša kći mogla
opustiti.
N E M O J SE SVAĐATI
Zašto se onda djevojčica rađa s tako fino ugođenim mehanizmom
za čitanje lica, prepoznavanje emocionalnih tonova u glasu i rea-
giranje na tuđe neverbalne znakove? Razmislite o tome. Takav je
mehanizam stvoren za komuniciranje. To je glavni zadatak mozga
djevojčice koji je na to potiče od samoga rođenja. To je rezultat ti-
sućgodišnjega genetskog i evolucijskog usađivanja koje je nekoć
bilo - a vjerojatno je još i danas - itekako važno za opstanak. Ako
ste u stanju čitati lica i glasove, onda možete znati što treba malo-

me djetetu. Možete predvidjeti što će učiniti muškarac koji je veći i
agresivniji. A budući da ste vi manji, vjerojatno ćete se morati udru-
žiti s ostalim ženama kako biste odbile napade bijesnoga spiljskog
čovjeka - ili više njih.
Ako ste djevojčica, programirani ste za održavanje društveno-
ga sklada. Za mozak je to pitanje života i smrti, čak i ako to u dva-
deset prvom stoljeću i nije toliko važno. To je vidljivo iz ponašanja
troipolgodišnjih blizanki. Svakog bi se jutra sestrice penjale na ko-
modu kako bi dohvatile odjeću obješenu u ormaru. Jedna je imala
ružičasto, a druga zeleno dvodijelno odijelce. Njihova se majka smi-
jala svaki put kada bi vidjela da su zamijenile bluzice - ružičaste
hlačice sa zelenom bluzicom i zelene hlače s ružičastim bluzicom.
Blizanke bi to izvele bez svađe. „Mogu posuditi tvoju ružičastu
bluzicu? Vratit ću ti je poslije, a ti možeš uzeti moju zelenu", tekao
bi njihov razgovor. Takav scenarij vjerojatno ne bi bio moguć da je
jedan od blizanaca dječak. Brat bi samo uzeo bluzicu koju bi želio,
a sestra bi ga pokušala odgovoriti riječima, no naposljetku bi zavr-
šila u suzama jer njegove jezične vještine jednostavno ne bi bile
napredne kao njezine.
Tipične djevojčice koje nisu pod utjecajem testosterona, već nji-
ma upravlja estrogen, veoma se trude očuvati skladne odnose. Od
svoje najranije dobi, najugodnije se osjećaju i najsretnije su u car-
stvu spokojnih međusobnih odnosa. One radije izbjegavaju suko-
be jer se nesloga kosi s njihovom potrebom da ostanu povezane,
izazovu odobravanje i dobiju ohrabrenje. Dvogodišnje izlaganje
estrogenu u infantilnom pubertetu kod djevojčica potiče poriv za
društvenim vezama koje se temelje na komunikaciji i kompromisu.
Tako je bilo s Leilom i njezinim novim prijateljicama na igralištu.

Samo nekoliko minuta nakon upoznavanja već su predlagale što
će se igrati, zajedno se zabavljale i stvorile malu zajednicu. Prona-
šle su zajednički jezik koji je doveo do međusobne igre i mogućeg
prijateljstva. Sjećate li se Josephova bučnog dolaska na igralište?
Obično bi im pokvario dan i narušio sklad kojemu su težili mozgo-
vi djevojčica.
Mozak je taj koji kod male djece potiče razlike u govoru među
spolovima, a na koje je ukazala Deborah Tannern. Ona je primije-
tila da u istraživanjima govora dvogodišnjakinja do petogodišnja-
kinja djevojčice obično iznose zajedničke prijedloge započinjući
svoje rečenice s „hajdemo", kao u: „Hajdemo se igrati lutkama."
Djevojčice, zapravo, rabe jezik kako bi postigle dogovor, utječući
na druge, a da im izravno ne govore što da rade. Kada je Leila
došla na igralište, kazala je „kupovina" predlažući čime bi se ona
i njezine družice mogle igrati. Jednako je bilo i kada je druga mala
djevojčica kazala „lutkica". U istraživanjima je zapaženo da djevoj-
čice zajedno sudjeluju u odlučivanju, uz najmanji mogući pritisak,
sukobe ili isticanje statusa. One često izražavaju slaganje s prijedlo-
zima svojih prijateljica. A kada imaju svoje vlastite zamisli, iznijet
će ih u obliku pitanja, primjerice: „Ja ću biti učiteljica, može?" Nji-
hovi geni i hormoni u njihovim su mozgovima stvorili takav doživ-
ljaj stvarnosti koji im kazuje da je društveno povezivanje u samoj
srži njihova bića.
I dječaci znaju koristiti takav afilijativan stil govora, no istraživa-
nja pokazuju da se oni njime obično ne služe. Umjesto toga, govor
će uglavnom rabiti kako bi drugima naređivali, nešto postigli, hva-
lili se, prijetili, ignorirali prijedloge svojih partnera i uskakali jedan
drugome u riječ. Nedugo nakon što bi Joseph došao na igralište,

1 ,eila bi završila u suzama. U toj dobi dječaci će odmah krenuti u
akciju ili uzeti nešto što žele. Joseph je uzimao Leiline igračke kad
god bi to poželio i obično bi razorio sve što bi Leila i druge djevojči-
ce načinile. Dječaci će to učiniti jedan drugome - njih ne zabrinjava
mogući sukob. Nadmetanje je dio njihova ustroja. I uglavnom igno-
riraju komentare ili naredbe djevojčica.
Mozak dječaka oblikovan testosteronom jednostavno ne teži
društvenome povezivanju na jednak način kao mozak djevojčice.
Zapravo, poremećaji koji nekim osobama onemogućuju zapažanje
društvenih nijansa - tzv. poremećaji iz autističnoga spektra i As-
pergerov sindrom - osam su puta češći u dječaka. Znanstvenici
danas vjeruju da tipičan muški mozak, sa samo jednom dozom X
kromosoma (kod djevojčice su dva X-a), tijekom razvoja biva pre-
plavljen testosteronom i na neki način postaje podložniji društve-
nome hendikepu. Moguće je da višak testosterona kod osoba s tim
poremećajima uništava neke od moždanih krugova za emocional-
nu i društvenu osjetljivost.
ONA Ž E L I Z A J E D N I Š T V O ,
N O S A M O POD S V O J I M U V J E T I M A
Infantilni pubertet završava u dobi od dvije i pol godine kada dje-
vojčica ulazi u mirnije razdoblje juvenilne pauze. Bujica estrogena
iz jajnika privremeno je zaustavljena; na koji način, to još uvijek
ne znamo. No znamo da razine estrogena i testosterona u djetinj-
stvu postaju veoma niske i kod dječaka i kod djevojčica - premda
djevojčice još uvijek imaju šest do osam puta više estrogena od dje-
čaka. Kada žene govore o „djevojčici koju su ostavile za sobom",

obično misle na ovu fazu. To je mirno razdoblje prije razularenosti
puberteta. Djevojčica je tada privržena svojoj najboljoj prijateljici i
uglavnom ne uživa igrajući se s dječacima. Istraživanja pokazuju
da to vrijedi za djevojčice u dobi između dvije i šest godina u svim
proučavanim kulturama.
Svojeg sam prvog druga za igru, Mikeyja, upoznala kada sam
imala dvije i pol, a on gotovo tri godine. Moja se obitelj doselila
u kuću do Mikeyjeve u Quincy ulici u Kansas Cityju i naša su se
dvorišta nalazila jedno pored drugoga. Pješčanik je bio u našem
dvorištu, a ljuljačke su se nalazile posred nevidljive linije koja je
dijelila naše okućnice.
Naše su se majke ubrzo sprijateljile i uvidjele prednosti zaje-
dničkog igranja njihove djece dok one čavrljaju ili nas na smjenu
čuvaju. Prema riječima moje majke, gotovo uvijek kada bismo se
Mikey i ja igrali u pješčaniku, ona bi me morala spašavati jer bi mi
on uvijek preoteo lopaticu ili kanticu, ne dopuštajući mi da uzmem
njegovu. Ja bih cmizdrila protestirajući, a Mikey bi vrištao i bacao
pijesak na nas dok bi mu njegova majka pokušavala oduzeti moje
igračke.
I njegova i moja majka uvijek su iznova pokušavale jer su se
voljele družiti. No, što god Mikeyjeva majka učinila - grdila ga,
uvjeravala u prednosti međusobnoga dijeljenja, izricala zabrane,
nametala svakojake kazne - nije ga mogla natjerati da promijeni
svoje ponašanje. Moja mi je majka naposljetku u našemu kvartu
morala potražiti drugo društvo za igru, djevojčice koje bi katkad
preotimale igračke, no uvijek bi se dale urazumjeti, koje bi možda
rekle nešto grubo, no nikada ne bi dignule ruku da udare. Počela

sam strahovati od svakodnevnih borbi s Mikeyjem i bila sam sret-
na zbog te promjene.
Uzrok te sklonosti drugovima za igru istoga spola ostaje u veli-
koj mjeri nepoznat, no znanstvenici nagađaju da bi jedan od razlo-
ga mogle biti temeljne razlike među mozgovima. Društvene, ver-
balne i međuljudske vještine kod djevojčica razvijaju se nekoliko
godina prije no u dječaka. To što su njihovi načini komuniciranja
i interakcije posve različiti, vjerojatno je rezultat tih razlika medu
mozgovima. Tipični dječaci uživaju u hrvanju, hinjenim borbama i
grubom igranju autićima, kamionima, mačevima, pištoljima i buč-
nim - po mogućnosti eksplozivnim - igračkama. Također su sklo-
ni prijetiti drugima i češće ulaziti u sukobe nego djevojčice i to već
u dobi od dvije godine, a manje su skloni od djevojčica međusobno
dijeliti igračke i izmjenjivati se u igri. Naprotiv, tipične djevojčice
ne vole grubu igru - ako dođe do previše trvenja, jednostavno će
prekinuti igru. Prema tvrdnji Eleanor Maccoby, kada djevojčice nji-
hovi vršnjaci - koji se samo zabavljaju - počnu previše omalova-
žavati, povući će se s igrališta i smisliti drugu igru, po mogućnosti
neku u kojoj neće sudjelovati niti jedan razuzdani dječak.
Istraživanja su pokazala da se djevojčice izmjenjuju u igri dva-
deset puta češće nego dječaci, a njihova se igra obično zasniva na
odnosima uzajamne brižnosti ili pružanja podrške. Razvoj tipično-
ga ženskog mozga čini temelj takvoga ponašanja. Društveni je cilj
djevojčica, izražen igrom i utvrđen razvojem njihova mozga, formi-
ranje bliskih odnosa jedan-na-jedan. Naprotiv, kod dječačke igre
nije važan odnos - već igra ili sama igračka, društveni položaj,
moć, branjenje teritorija i fizička snaga.

U jednome istraživanju provedenome 2005. u Engleskoj uspo-
ređena je kvaliteta društvenih odnosa malih dječaka i djevojčica
u dobi od četiri godine. Ta je usporedba uključivala skalu popu-
larnosti na kojoj su ocjenjivani prema tome koliko se druge djece
željelo igrati s njima. Male su djevojčice premoćno pobijedile. Tim
su istim četverogodišnjacima prethodno u maternici mjerene razi-
ne testosterona između dvanaestog i osamnaestog tjedna, dok su
se njihovi mozgovi razvijali u muške ili ženske. Oni koji su bili naj-
manje izloženi testosteronu, imali su najbolju kvalitetu društvenih
odnosa u dobi od četiri godine. To su bile djevojčice.
Istraživanja na ženkama nečovjekolikih majmuna također
su ukazala na to da su te razlike među spolovima urođene i za-
htijevaju odgovarajuće djelovanje hormona da ih potakne. Kada
istraživači blokiraju estrogen kod mladih ženki primata tijekom
infantilnoga puberteta, ženke ne razvijaju svoj uobičajeni interes
za mladunče. Nadalje, kada istraživači fetusima ženki primata
ubrizgaju testosteron, tim se ženkama gruba igra svidi više nego
prosječnim ženkama. Jednako je i kod ljudi. Premda nismo izvodili
pokuse pri kojima bismo blokirali estrogen kod malih djevojčica,
ili ubrizgali testosteron u ljudske fetuse, takvo djelovanje testoste-
rona na mozak prisutno je kod rijetkoga enzimskog defekta koji se
naziva adrenalna hiperplazija (KAH), a koji se javlja kod jednoga
na tisuću djece.
Emma se nije željela igrati lutkama. Voljela je kamione, penjali-
ce i igračke za sastavljanje. Ako biste je, u dobi od dvije i pol godi-
ne, upitali je li dječak ili djevojčica, odgovorila bi vam da je dječak i
udarila vas. Ta bi „mala ragbijašica", kako ju je prozvala majka, obi-
čavala naglo potrčati i zaletjeti se u svakoga tko bi ušao u sobu. Do-

davala bi se plišanim životinjama, no tako bi ih snažno bacala da
bi ih bilo teško uhvatiti. Bila je gruba, a djevojčice iz predškolske
skupine nisu se željele s njome igrati. Također je malo zaostajala za
drugim djevojčicama u jezičnome razvoju. No Emma je voljela ha-
ljinice i obožavala je kada bi joj njezina teta radila frizure. Njezina
me majka Lynn, inače strastvena biciklistica, sportašica i nastavni-
ca prirodne skupine predmeta upitala, kada je dovela Emmu kod
mene, je li možda na ponašanje njezine kćeri utjecalo to što je ona
sportašica. U većini slučajeva djevojčice poput Emme čine jednu
od deset djevojčica koja je samo muškobanjasta. No Emma je imala
kongenitalnu adrenalnu hiperplaziju (KAH).
Kongenitalna adrenalna hiperplazija potiče adrenalne žlijezde
fetusa da počnu proizvoditi velike količine testosterona, spolnog
hormona i hormona agresivnosti oko osmoga tjedna nakon začeća
- a upravo je to trenutak u kojemu se njegov mozak počinje obliko-
vati u muški ili ženski. Promotrimo li genetske žene čiji su mozgo-
vi bili izloženi navali testosterona tijekom toga razdoblja, vidjet
ćemo da je ponašanje tih djevojčica, a vjerojatno i strukture mozga,
sličnije muškome negoli ženskome mozgu. Kažem „vjerojatno"
jer mozak maloga djeteta nije tako jednostavno proučiti. Možete
li zamisliti dvogodišnjaka koji bi nekoliko sati mirno sjedio pod
uređajem za magnetsku rezonanciju (magnetic resonance imaging), a
da prethodno nije dobio sredstvo za umirenje? No zato se iz pona-
šanja dade puno toga zaključiti.
Istraživanja kongenitalne adrenalne hiperplazije pokazala su
da testosteron kod djevojčica razara inače snažne moždane stru-
kture. U dobi od jedne godine djevojčice koje imaju KAH osjetno
manje kontaktiraju očima nego druge djevojčice iste dobi. Kako te

djevojčice izložene testosteronu odrastaju, sklonije su tučnjavama,
grubim igrama i igranju s čudovištima i akcijskim junacima, nego
pretvaranju da se brinu o svojim lutkama ili preoblačenju u kostim
princeze. Također su bolje od drugih djevojčica na prostornim te-
stovima na kojima postižu jednake rezultate kao i dječaci, no zato
su manje uspješne na testovima verbalnoga ponašanja, empatije,
brižnosti i bliskosti - tipično ženskih značajki. Implikacije su te da
na sustav za društveno povezivanje u muškim i ženskim mozgovi-
ma znatno utječu ne samo geni, već također i količina testosterona
koja dospijeva u mozak fetusa. Lynn je odahnula što je dobila znan-
stveno objašnjenje za neka ponašanja svoje kćeri s obzirom da joj
se nitko nije potrudio objasniti što se događa u mozgu koji boluje
od KAH-a.
R O D N I O D G O J
Naravno da priroda ima najviše utjecaja na pojavu ponašanja spe-
cifičnog za svaki spol, no iskustvo, vježba i interakcija s drugima
mogu preoblikovati neurone i moždane strukture. Želite li naučiti
svirati glasovir, morate vježbati. Svaki put kada vježbate, vaš mo-
zak toj aktivnosti dodjeljuje sve više neurona, dok konačno između
tih neurona ne nastanu novi krugovi kako bi vam, kada sjednete za
glasovir, sviranje postalo poput navike.
Kao roditelji, sasvim prirodno reagiramo na sklonosti svoje dje-
ce. Ponekad ćemo do besvijesti ponavljati neku aktivnost - maj-
činski smiješak ili glasan zvižduk drvenoga vlaka - koja našega
malenoga ili malenu potiču na gugutanje ili smiješak. Takvo po-
navljanje jača one neurone i krugove u bebinu mozgu koji obrađu-

ju i reagiraju na ono što je prvotno zaokupilo njezinu pozornost.
Ciklus se nastavlja i djeca na taj način usvajaju ponašajne navi-
ke svojega roda. Budući da djevojčica tako dobro reagira na lica,
mama i tata će zasigurno raditi mnogo različitih grimasa, a ona će
sve uspješnije na njih reagirati. Ta će aktivnost pospješiti njezinu
vještinu proučavanja lica, a njezin će mozak toj aktivnosti dodje-
ljivati sve više i više neurona. Rodni odgoj i biologija zajedno nas
čine onime što jesmo.
Očekivanja odraslih od ponašanja djevojčica i dječaka igraju
važnu ulogu u oblikovanju moždanih krugova, a Wendy je kod
svoje kćeri Samanthe mogla sve upropastiti da je popustila pred
svojim predrasudama kako su djevojčice krhkije i manje odvažne
od dječaka. Wendy mi je kazala da je Samantha, kada se prvi put
sama popela na tobogan, odmah od nje pogledom zatražila dopu-
štenje. Da je na licu svoje majke iščitala neodobravanje ili strah,
vjerojatno bi bila odmah odustala, sišla s tobogana i zatražila majči-
nu pomoć - kao što bi to učinilo 90 posto malih djevojčica. Kada je
Wendyn sin bio iste dobi, nikada se nije zamarao provjeravanjem
njezine reakcije, ne mareći ako Wendy ne bi odobravala takav sa-
mostalan korak. Samantha se očito osjetila spremnom da načini taj
korak i postane „velika", stoga je Wendy uspjela suzdržati svoj
strah i svojoj kćeri pružiti potrebno odobravanje. Kaže mi da joj je
žao što uz sebe nije imala kameru da snimi trenutak u kojemu se
Samantha uz tresak dočekala na stražnjicu. Lice joj je obasjao smije-
šak koji je izražavao ponos i uzbuđenje te je odmah potrčala svojoj
majci i čvrsto je zagrlila.
Prvi temelj organiziranja mozga čine, naravno, geni i hormoni,
no ne smijemo zanemariti ni dodatno oblikovanje mozga kao re-

zultat svojih interakcija s drugim ljudima i svojom okolinom. Ton
glasa, dodir i riječi roditelja ili skrbnika pridonose organiziranju
djetetova mozga i utječu na njegov doživljaj stvarnosti.
Znanstvenici još uvijek ne znaju u kolikoj se mjeri može preobli-
kovati mozak koji nam je dala priroda. Suprotno pretpostavkama,
neka su istraživanja pokazala da muški i ženski mozgovi možda
nisu jednako genetski podložni utjecajima iz okoline. U svakom
slučaju, dovoljno znamo da nam bude jasno da bi trebalo obustavi-
ti zapravo pogrešno protumačenu debatu o prirodi nasuprot odgo-
ju: i jedno i drugo neraskidivo su vezani uz razvoj djeteta.
M O Z A K KOJI VOLI N A R E Đ I V A T I
Ako ste roditelj male djevojčice, iz vlastitog iskustva znate da ona
nije uvijek tako poslušna i dobra kako nam to nalaže kultura. Oče-
kivanja mnogih roditelja pokažu se tlapnjama kada njihova kći sta-
ne provoditi svoju volju.
„Dobro, tatice, sada lutkice idu na ručak, pa ćemo ih morati
presvući", kazala je Leila svojemu ocu Charlesu koji je poslušno
preodjenuo lutkice - u svečanu odjeću. „Tatice! Ne!" vrisnula je
Leila. „Ne svečanu haljinu! Odjeću za ručak! I one tako ne govore.
Moraš kazati ono što sam ti rekla da kažeš. Sada to reci kako tre-
ba."
„U redu, Leila. Učinit ću to. No reci mi zašto se voliš igrati lutki-
cama sa mnom, a ne s mamom?"
„Zato, tatice, što se ti igraš onako kako ti kažem." Charles je
bio malko osupnut tim odgovorom. I on i Cara bili su zapanjeni
Leilinom drskošću.

Nije sve savršeno mirno tijekom juvenilne pauze. Djevojčice
obično ne pokazuju agresivnost grubom igrom, hrvanjem i uda-
ranjem onako kako to čine dječaci. Djevojčice možda, u prosjeku,
posjeduju bolje društvene vještine, empatiju i emocionalnu inteli-
genciju od dječaka - no nemojmo se zavaravati. To ne znači da
mozgovi djevojčica nisu osposobljeni iskoristiti sve što je u njiho-
voj moći kako bi dobile ono što žele, i mogu se pretvoriti u male
tiranine kako bi postigle svoje ciljeve. Koji su to ciljevi koje diktira
mozak djevojčice? Povezivanje, stvaranje zajednice, organiziranje i
upravljanje svojim svijetom tako da ona bude u njegovu središtu.
Tu dolazi do izražaja agresivnost ženskoga mozga - on štiti ono
što mu je važno, a to je uvijek, neizbježno, odnos. No agresivnost
bi mogla otjerati druge od nje, a to bi potkopalo cilj ženskoga moz-
ga. Zato djevojčica balansira na tankoj liniji između postizanja toga
da bude središte svojega svijeta odnosa i riskiranja da upropasti te
odnose.
Sjećate li se ormara onih dviju blizanki? Kada jedna traži od
druge da joj posudi rozu bluzicu u zamjenu za zelenu, plasira to
na takav način da će druga sestrica, ako je odbije, ispasti zločesta.
Umjesto da jednostavno uzme bluzicu, koristi svoj najbolji skup
vještina - jezik - kako bi dobila ono što želi. Ona računa na to da
njezina sestra ne želi ispasti sebična i sestra joj doista ustupa rozu
bluzicu. Dobila je što je željela ne žrtvujući pritom njihov odnos.
To se naziva agresivnošću u ružičastom. Agresivnost kod oba spo-
la važna je za opstanak i oba spola posjeduju moždane krugove
za nju. Ona je kod djevojčica samo suptilnija i vjerojatno je odraz
njihove jedinstvene mreže krugova u mozgu.

Društveno i znanstveno stajalište o urođenom dobrom ponaša-
nju djevojčica pogrešan je stereotip proizašao iz njihove različitosti
od dječaka. Baš kao i to da djevojke uvijek prođu nekažnjeno. Žene
nemaju potrebu jedna drugu nokautirati, stoga, naravno, djeluju
manje agresivno od muškaraca. Prema svim standardima, muškar-
ci su u prosjeku dvadeset puta agresivniji od žena, što će potvrditi
letimičan pogled po zatvorima. Agresivnost sam gotovo izostavila
iz ove knjige, uljuljkana u osjećaj ugode koji su u mene izazvali ko-
munikacijski i društveni krugovi mojega ženskog mozga. Žensko
zaziranje od sukoba gotovo me navelo na pogrešnu pomisao kako
agresivnost jednostavno nije dio našega ustroja.
Cara i Charles nisu znali što učiniti s Leilinom sklonošću nare-
đivanju. To se nije zaustavljalo na naređivanju ocu kako se igrati
lutkama. Leila bi vikala kada bi njezina prijateljica Susie nacrtala
žutoga umjesto plavog klauna kako joj je naložila, a ne daj Bože
da razgovor za večerom ne bi uključivao Leilu. Njezin je ženski
mozak zahtijevao da sudjeluje u svakome odnosu ili komunikaciji
koja se odvijala u njezinoj nazočnosti. Biti isključena bilo je više no
što su njezini moždani krugovi mogli podnijeti. Za njezin je mozak
iz kamenoga doba - a priznajmo to, u svima nama još uvijek čuče
spiljski ljudi - biti isključena moglo značiti smrt. Objasnila sam to
Cari i Charlesu i oni su odlučili pričekati da ta faza završi umjesto
da pokušaju promijeniti Leilino ponašanje - naravno, u granicama
razuma.
Nisam željela reći Cari i Charlesu da je ono što proživljavaju
s Leilom samo sitnica. Njezini su hormoni bili stabilni, bili su na
niskoj razini i njezin je doživljaj stvarnosti bio prilično stabilan.
Kada se hormoni ponovo aktiviraju, a juvenilna pauza završi, Cara

i Charles neće morati izlaziti na kraj samo s Leilinim zapovjednič-
kim mozgom. Tada će si dati maha njezin mozak koji se voli izla-
gati opasnosti. Tjerat će je da ignorira roditelje, privuče partnera,
napusti dom i nešto postigne u životu. Doživljaj stvarnosti tinejdže-
rice doživjet će eksploziju, a svaka značajka koja se u djetinjstvu
uspostavila u ženskome mozgu - komunikacija, društveno pove-
zivanje, želja za odobravanjem, iščitavanje neverbalnih znakova
s lica kao orijentira što misliti ili osjećati - intenzivirat će se. To je
razdoblje u kojemu djevojka postaje najkomunikativnija u društvu
svojih prijateljica i stvara čvrsto povezane društvene skupine kako
bi se osjećala sigurno i zaštićeno. No uz taj novi doživljaj stvarno-
sti potaknut estrogenom, veliku ulogu također igra i agresivnost.
Mozak tinejdžerice potaknut će je da se osjeća moćnom, da uvijek
ima pravo i bude slijepa za posljedice. Bez toga poriva ona neće mo-
ći odrasti, no to razdoblje, osobito za tinejdžericu, nije lako. Kako
tinejdžerica počinje u potpunosti osjećati svoju „djevojačku moć",
koja uključuje predmenstrualni sindrom, spolno nadmetanje i do-
miniranje u djevojačkim skupinama, stanja njezina mozga često će
njezin doživljaj stvarnosti učiniti, hm, pomalo paklenskim.

DRUGO POGLAVLJE
• MOZAK TINEJDŽERICE
DRAMA, DRAMA, DRAMA. TO je ono što se događa u životu i mozgu
tinejdžerice. „Mama, nema šanse da idem u školu. Upravo sam
otkrila da se sviđam Brianu, a imam golemu bubuljicu i nemam
korektor, užas! Kako si uopće mogla pomisliti da ću ići?" „Zadaća?
Rekla sam ti da je više neću pisati dok mi ne obećaš da ćeš me pos-
lati na školovanje u internat. Više ne mogu podnijeti život s tobom
ni minute." „Ne, nisam završila razgovor s Eve. Nisu prošla dva
sata i neću se skinuti s telefona." Eto što dobivate ako suvremena
verzija mozga tinejdžerice živi s vama pod istim krovom.
Tinejdžerske su godine burno doba. Mozak tinejdžerice stvara,
reorganizira i pročišćava živčane krugove koji utječu na način na
koji ona razmišlja, osjeća i djeluje - i biva opsjednuta svojim izgle-
dom. Njezin mozak otvara drevne upute o tome kako biti ženom.
U pubertetu je djevojčin jedini smisao postojanja taj da postane
spolno privlačna. Počinje se uspoređivati sa svojim vršnjakinjama
i slikama ostalih privlačnih žena u medijima. Takvo je stanje moz-
ga posljedica navale novih hormona koji nadziru drevni ženski ge-
netski nacrt.

Privlačenje muške pozornosti novootkriven je i uzbudljiv oblik
samoizražavanja kćeri tinejdžerica moje prijateljice Sally, a visoko-
oktanski estrogen koji juri njihovim moždanim putovima potiče tu
opsjednutost. Razine hormona koji utječu na njihovu osjetljivost na
društveni stres rastu do neba, otuda im njihove „morske" ideje - i
izbor odjeće - te razlog zašto se stalno promatraju u zrcalu. Goto-
vo su isključivo zainteresirane za svoj izgled, a naročito za to hoće
li se svidjeti dečkima koji nastavaju njihove stvarne i izmišljene
svjetove. Hvala nebesima, kaže Shelley, što u svome domu imaju
tri kupaonice jer njezine kćeri provode sate pred zrcalom, pregleda-
vajući pore, čupkajući obrve, želeći da im se stražnjica smanji, gru-
di narastu veće, a struk se stanji, sve samo kako bi privukle dečke.
Djevojke bi vjerojatno radile takvo što bez obzira postojali mediji
koji utječu na njihovu sliku o sebi ili ne. Hormoni bi njihove moz-
gove tjerali da razviju takve porive čak i da nisu vidjele mršave glu-
mice i modele na naslovnici svakoga časopisa. Bile bi opsjednute
time sviđa li se dečkima njihov izgled ili ne jer hormoni u njihovim
mozgovima proizvode doživljaj stvarnosti prema kojem je najva-
žnija stvar na svijetu biti privlačna dečkima.
Njihovi se mozgovi nastoje restrukturirati i to je razlog što će su-
kobi biti sve brojniji i intenzivniji kako se tinejdžerice budu borile
za neovisnost i identitet. Tko su one uopće? One razvijaju dijelove
sebe koji ih najviše čine ženama - svoju sposobnost za komunici-
ranje, stvaranje društvenih veza i brigu o bližnjima. Ako roditelji
razumiju biološke promjene koje se zbivaju u moždanim krugo-
vima tinejdžerice, mogu pridonijeti samopoštovanju svoje kćeri i
pomoći joj da lakše prebrodi te teške godine.

J A H A N J E N A V A L O V I M A
E S T R O G E N A - P R O G E S T E R O N A
Mirna plovidba djetinjstvom završena je. Sada roditelji odjednom
moraju hodati kao po jajima u blizini svojega mušičavog, tempe-
ramentnog i neposlušnog djeteta. Do čitave te drame dolazi jer su
djetinjstvo, odnosno juvenilna pauza, završili, a hipofiza njihove
kćeri iznenada se aktivirala jer su otpuštene kemijske kočnice s
pulsirajućih stanica njezina hipotalamusa, koje su bile zauzdane
još od najranijega djetinjstva. Tim oslobađanjem stanica aktivira
se rad sustava hipotalamus-hipofiza-jajnici. Ovo je prvi put još od
infantilnog puberteta da će mozak njihove kćeri biti preplavljen
visokim razinama estrogena. Zapravo, to je prvi put da će njezin
mozak doživjeti navalu estrogena-progesterona koja u redovitim
mjesečnim valovima pristiže iz njezinih jajnika. Ti će se valovi iz
dana u dan, iz tjedna u tjedan mijenjati.

Navala estrogena i progesterona u mozgu tinejdžerice počinje
aktivirati mnoštvo krugova koji su se oblikovali u fetalnoj fazi.
Zbog toga naglog porasta hormona, svi njezini moždani krugovi
specifični za žene postat će još osjetljiviji na emocionalne nijanse
poput odobravanja ili neodobravanja, prihvaćanja ili odbacivanja.
A kako se njezino tijelo bude razvijalo, ona možda neće znati na
koji način protumačiti novootkrivenu pozornost suprotnoga spola
- jesu li to odobravajući ili neodobravajući pogledi? Jesu li njezine
grudi dovoljno velike? Nekih je dane njezino samopouzdanje sna-
žno, a drugih visi o tankoj niti. Kao dijete bila je u stanju razabrati
širi spektar emocionalnih tonova u tuđim glasovima nego dječaci.
Sada se ta razlika još povećala. Filtar kroz koji ona doživljava po-
vratnu informaciju od drugih također ovisi o tome koji je dan u
njezinu ciklusu - u neke će dane ta povratna informacija potaknu-
ti njezino samopouzdanje, dok će ga u druge razoriti. Jednoga joj
dan možete kazati da su joj traperice malo prenisko krojene i ona
će vas ignorirati. No uhvatite li je pogrešnoga dana njezina ciklusa,
ono što će ona čuti bit će to da je nazivate droljom ili joj govorite da
je predebela za te traperice. Čak i ako to niste kazali niti namjerava-
li kazati, njezin će mozak tako protumačiti vaš komentar.
Znamo da to novo estrogensko i progesteronsko gorivo posebi-
ce snažno djeluje na mnoge dijelove ženskoga mozga - među osta-
lima na važno središte za pamćenje i učenje (hipokampus), glavni
centar za kontrolu tjelesnih organa (hipotalamus) i glavni centar za
emocije (amigdalu). Ono izoštrava kritičko mišljenje i fino ugađa
emocionalnu responzivnost. Ti će se usavršeni moždani krugovi
krajem puberteta i početkom odrasle dobi ustaliti u svojemu odra-
slome obliku. Istodobno se, zbog dizanja i spuštanja razine estroge-

na i progesterona, u mozgu adolescentice, a naročito u hipokampu-
su, počinju javljati tjedne promjene u osjetljivosti na stres koje će se
nastaviti sve dok ona ne prođe kroz menopauzu.
Istraživači u Pitsburškome centru za psihobiološka istraživanja
(Pittsburg Psychobiologic Studies Center) promatrali su napredova-
nje kroz pubertet zdravih dječaka i djevojčica u dobi od sedam do
šesnaest godina, ispitujući njihovu responzivnost na stres i njihove
dnevne doze kortizola. Kod djevojaka su reakcije bile intenzivnije,
dok se responzivnost na stres kod dječaka smanjila. Nakon što uđu
u pubertet, ženska tijela i mozgovi drugačije reagiraju na stres od
muških. Fluktuacije estrogena i progesterona u mozgu odgovorne
su za tu drugačiju responzivnost na stres u ženskome hipokam-
pusu. Muškarci i žene počinju reagirati na drugačije vrste stresa.
Djevojke počinju više reagirati na stresove vezane uz odnose, a dje-
čaci na ugrožavanje njihova autoriteta. Sukobi u odnosima ono je
što sustav za stres tinejdžerice dovodi do ludila. Ona mora biti
društveno povezana; tinejdžer mora biti poštovan i na što višem
položaju u muškoj hijerarhiji.
Moždanim krugovima djevojke upravlja, i pokreće ih, estrogen
kako bi na stres reagirala pružanjem podrške i stvaranjem zašti-
tnih društvenih mreža. Ona mrzi sukobe u odnosima. Reakciju nje-
zina mozga na stres u velikoj mjeri izaziva društveno odbacivanje.
Porast i pad razine estrogena tijekom mjesečnog ciklusa mijenja
tu osjetljivost na psihološki i društveni stres na tjednoj bazi. Prva
dva tjedna ciklusa, kada je estrogen visok, djevojka će najvjerojat-
nije biti zainteresirana za druženje i opuštena u tuđem društvu.
Posljednja dva tjedna ciklusa, kada je progesteron visok, a estrogen
nizak, vjerojatno će reagirati razdražljivije i željet će da je se ostavi

na miru. Estrogen i progesteron svakoga mjeseca reakciju mozga
na stres vraćaju na početnu razinu. Djevojčino samopouzdanje u
jednome tjednu može biti snažno, a u sljedećemu krhko.
Tijekom juvenilne pauze u djetinjstvu, kada su razine estroge-
na stabilne i niske, djevojčin je sustav za stres mirniji i postojaniji.
Kada razine estrogena i progesterona u pubertetu počnu rasti, po-
činje se povećavati i njezina responzivnost na stres i bol, a sve je to
obilježeno novim reakcijama u mozgu na hormon stresa kortizol.
Veoma je podložna stresu, napeta i počinje tražiti načine za opu-
štanje.
K A K O ĆE SE S M I R I T I ?
Kada sam jedan razred petnaestogodišnjaka podučavala razlikama
u mozgovima između muškaraca i žena, zatražila sam od dječaka i
djevojčica da jedni drugima postave neko pitanje koje su oduvijek
željeli pitati. Dječaci su upitali: „Zašto djevojke idu zajedno na za-
hod?" Očekivali su da će odgovor uključivati nešto seksualno, no
djevojke su odgovorile: „To je jedino mjesto u školi na kojemu mo-
žemo u miru razgovarati!" Naravno, jasno je da dječaci ne mogu
ni zamisliti da bi drugome dječaku kazali: „Hej, ideš sa mnom na
WC?"
Ta scena zorno ukazuje na glavnu razliku između mozga muš-
karaca i žena. Kao što smo vidjeli u prvom poglavlju, moždani
krugovi za društveno i verbalno povezivanje prirodnije su usađeni
u tipičan ženski nego tipičan muški mozak. U tinejdžerskim go-
dinama navala estrogena u mozgu djevojke aktivirat će oksitocin
i moždane krugove specifične za ženski spol, osobito one za raz-

govor, očijukanje i socijalizaciju. Srednjoškolke koje se druže po
zahodima na taj način cementiraju svoje najvažnije odnose - one s
drugim djevojkama.
Mnoge žene nalaze biološku ugodu u međusobnom druženju,
a govor je ljepilo koje jednu ženu povezuje s drugom. Stoga ne
iznenađuje što su neka verbalna područja u mozgu žena veća no u
muškaraca te što žene, u prosjeku, mnogo više govore i slušaju od
muškaraca. Brojke variraju, no djevojke u jednome danu prosječno
izgovore dva do tri puta više riječi nego dječaci. Znamo da djevojči-
ce ranije progovore te u dobi od dvadeset mjeseci imaju dvostruko
ili trostruko više riječi u svojemu rječniku od dječaka. Dječaci ih s
vremenom sustignu u vokabularu, no ne i u brzini. Djevojčice u
prosjeku govore brže, osobito kada se nalaze u društvu. Muškarci
nisu uvijek cijenili tu verbalnu superiornost. U kolonijalnoj Ameri-
ci žene su zatvarali u gradska skladišta s drvenim štipaljkama na
jeziku ili ih mučili pomoću „stolca za gnjurenje", zagnjurili bi ih
pod vodu i gotovo utopili - što su bile kazne koje nisu nikada izri-
cane muškarcima - jer su počinile zločin „previše pričanja". Čak i
među našim rođacima primatima postoji velika razlika u glasovnoj
komunikaciji između mužjaka i ženki. Primjerice, ženke rezus maj-
muna nauče se glasati mnogo ranije od mužjaka i svakodnevno, po
čitav dan, koriste svaki od sedamnaest vokalnih tonova svoje vrste
za međusobnu komunikaciju. Naprotiv, mužjaci rezus majmuna
nauče svega tri do šest tonova i kada odrastu mogu proći dani, pa
čak i tjedni, da ne ispuste ni glasa. Zvuči li vam to poznato?
Zašto djevojke odlaze u zahod razgovarati? Zašto toliko vreme-
na provode na telefonu zatvorene u svoje sobe? Međusobno razmje-
njuju tajne i tračeve kako bi se povezale i zbližile sa svojim vršnja-

kinjama. One formiraju usko povezane klike s tajnim pravilima.
U tim novim skupinama, razgovor, otkrivanje tajni i ogovaranje
često postaju omiljenim aktivnostima djevojaka - njihova sredstva
da prebrode i olakšaju si uspone i padove te stresove u životu.
Vidjela sam to na Shaninom licu. Njezina mi se majka žalila da
svoju petnaestogodišnjakinju ne može natjerati da se usredotoči na
rad, pa čak ni na razgovor o školi. O tome da večera s njima za sto-
lom više nije bilo ni govora. Shana je imala gotovo drogiran pogled
dok je sjedila u mojoj čekaonici i iščekivala sljedeći SMS od svoje
prijateljice Parker. Shanine ocjene nisu bile blistave i njezino je po-
našanje počelo predstavljati problem u školi, stoga joj nije bilo do-
pušteno posjećivati prijateljicu. Njezina majka Lauren također joj
je zabranila uporabu mobitela i računala, no Shanina je reakcija na
izoliranost od svojih prijateljica bila tako burna - vrištala je, lupala
vratima i počela razbijati po sobi - da je Lauren popustila i svakog
joj dana dopustila dvadeset minuta kontaktiranja mobitelom. No,
budući da više nije imala gdje voditi povjerljive razgovore, Shana
je pribjegla slanju SMS-ova.
Za takvo ponašanje postoji biološki razlog. Povezivanje razgo-
vorom aktivira centre za ugodu u mozgu djevojaka. Međusobno
dijeljenje tajni koje imaju romantične i seksualne implikacije još i
više aktivira te centre. Ovdje nije riječ o maloj, već o golemoj ko-
ličini ugode. Riječ je o snažnoj navali dopamina i oksitocina, a to
je, pored orgazma, najveća neurološka ugoda koju možete osjetiti.
Dopamin je neurokemikalija koja u mozgu stimulira krugove za
motivaciju i ugodu. Estrogen u pubertetu kod djevojaka povećava
proizvodnju dopamina i oksitocina. Oksitocin je neurohormon koji
potiče i kojega potiče bliskost. Porast razine estrogena tjera mozak

tinejdžerice da proizvodi još više oksitocina - i dobije dodatni po-
ticaj za društveno povezivanje. Na sredini ciklusa, kada je proizvo-
dnja estrogena na vrhuncu, dopamin i oksitocin kod djevojke vjero-
jatno su također na najvišoj razini. Ne samo da je njezina verbalna
vještina na svojemu vrhuncu, već je i njezin poriv za bliskošću tada
najsnažniji. Zahvaljujući bliskosti luči se još više oksitocina koji po-
tiče želju za povezivanjem, a povezivanje tada izaziva osjećaj zado-
voljstva i sreće.
Proizvodnju oksitocina i dopamina stimulira estrogen iz jajnika
kad nastupi pubertet - pa sve do kraja ženina fertilnoga razdoblja.
To znači da tinejdžerice počinju osjećati još veću ugodu u povezi-
vanju i zbližavanju - međusobnom igranju kosom, ogovaranju i
zajedničkom kupovanju - nego prije puberteta. Ta je navala dopa-
mina jednaka onoj kod ovisnika o kokainu ili heroinu kada uzmu
drogu. Kombinacija dopamina i oksitocina, sa svojim djelovanjem
koje smanjuje stres, čini biološki temelj toga poriva za prisnošću.
Ako vaša kći tinejdžerica neprestano razgovara telefonom ili pre-
ko interneta komunicira sa svojim prijateljicama, to je jednostavno
nešto što rade sve djevojke i pomaže joj prebroditi stresne društve-
ne promjene. No ne smijete dopustiti da njezini porivi diktiraju
vaš obiteljski život. Lauren su trebali mjeseci pregovaranja da pri-
dobije Shanu da večera s njima za stolom bez neprestanog dopisi-
vanja SMS-om. Budući da komunikacija u djevojčinu mozgu izazi-
va tako snažnu ugodu, morat ćete obuzdati duboko ukorijenjenu
naviku.

D E Č K I Ć E U V I J E K BITI D E Č K I
Znamo da razine estrogena kod djevojaka u pubertetu rastu i naglo
uključuju prekidače u njihovim mozgovima kako bi više govorile,
družile se sa svojim vršnjakinjama, više razmišljale o dečkima, vi-
še brinule o svome izgledu, bile više izložene stresu i više sklone
preuveličanome izražavanju emocija. Vodene su porivom za po-
vezivanjem s drugim djevojkama - i dečkima. Navala dopamina
i oksitocina koju kod njih izazivaju razgovor i povezivanje navodi
ih da neprestano teže takvim bliskim odnosima. Ono što ne znaju
jest to da je to njihov zaseban djevojački doživljaj stvarnosti. Većina
mladića ne dijeli tu snažnu želju za verbalnim povezivanjem, sto-
ga pokušaji verbalnoga zbližavanja s njihovim vršnjacima mogu
donijeti razočaravajuće rezultate. E>jevojke koje od svojih mladića
očekuju da s njima čavrljaju poput njihovih prijateljica čeka neu-
godno iznenađenje. U telefonskim bi razgovorima moglo doći do
mučnih stanki dok ona dočeka da on nešto kaže. Najbolje čemu se
obično može nadati jest to da je on pozoran slušatelj. Ona možda
neće biti svjesna toga da je njemu jednostavno dosadno i da se želi
vratiti svojoj videoigrici.
Ta bi razlika također mogla biti uzrokom najvećega razočaranja
koje žene osjećaju čitavoga života spram svojih bračnih partnera -
on nije raspoložen za druženje, on ne žudi za dugim razgovorima.
No on nije za to kriv. Dok je tinejdžer, njegove razine testosterona
počinju naglo rasti, i on se „gubi u adolescenciji", što je fraza koju
je uporabila jedna moja prijateljica psihologinja kako bi opisala za-
što njezin petnaestogodišnji sin više uopće ne želi s njome razgova-
rati, zašto se zatvara u svoju sobu zajedno sa svojim drugovima ili
s njima igra igrice preko interneta i ne skriva nelagodu na pomisao

Ženskimozak 140314074552-phpapp02

Ženskimozak 140314074552-phpapp02

Recomendados

Recomendados

Más contenido relacionado

Destacado

Destacado (20)

Ženskimozak 140314074552-phpapp02