Josip Haiden - A Croatian Composer

k

to

bu

y

N

O
W

!

PD

w

.d o

m

w

o

m

o

h a n g e Vi
e

lic

O
W
N
y
bu
to
k
C

lic

.c

XC

er

c u -tr a c k

w

w

.d o

Projekt “Hrvatska glazba i glazbenici” 2
Biblioteka “Elita”

w

w

w

F-

w

C

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

c u -tr a c k

.c

F-

w

y

Prijevod
Vlatko Bilić
Lektura
Ivanka Bilić
Graﬁčka oprema i prijelom knjige
Emil Čić
Tisak
ITG
Dalmatinska 12, 10000 Zagreb
/www.inet.hr/~ecic
http:/
http:/
/www.emilcic.hrvati-amac.com
ecic@inet.hr

CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb
UDK 78.071 Haydn, J.
HADOW, William Henry
Hrvatski skladatelj : bilješke prema
studiji o Josephu Haydnu / William H.
<Henry> Hadow ; <prijevod Vlatko Bilić>. Zagreb : Naklada E. Čić, 2005.
Izv. stv. nasl.: A Croatian Composer;
notes toward the study of Joseph Haydn.
ISBN 953-98968-3-5
I. Haydn, Joseph -- Život i djelo
450715044

k
lic
.d o

o

w

m

C

m

o

Naklada E. Čić
Siget 16 B
10020 Zagreb

c

to

bu

y
bu
to
k

Izdavač

lic
C
c u -tr

.
ack

w

w

.d o

w

w

w

w

N

O
W

!

h a n g e Vi
e

N

O
W

XC

er

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

c u -tr a c k

.c

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu
to
k
.c

w

WILLIAM H. HADOW
Prvo dvojezično izdanje
Prvi put objavljeno 1897., Oxford
Pretiskano 1972., New York

HRVATSKI
SKLADATELJ
BILJEŠKE PREMA STUDIJI O

JOSIPU HAIDENU

Tiskanje knjige poduprla
Udruga Hrvatska-Irska

Naklada E. Čić
Zagreb 2005

.d o

m

C

lic
c u -tr a c k

o

.d o

w

w

w

o

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

PD

!

XC

er

O
W

F-

w

m

h a n g e Vi
e

w

PD

XC

er

F-

c u -tr a c k

.c

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu
to
k
.c

w

.d o

m

C

lic
c u -tr a c k

o

.d o

w

w

w

o

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

PD

!

XC

er

O
W

F-

w

m

h a n g e Vi
e

w

PD

XC

er

F-

c u -tr a c k

.c

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu
to
k
w

.c

Sadržaj
Predgovor W. H. Hadowa............10
Hrvatski skladatelj.......................12
Notni primjeri...............................26
Pogovor-komentari:
Emil Čić......................................141

Contents
Preface by W. H. Hadow..............77
A Croatian Composer...................79
The numerous illustrations...........94
Comment:
Emil Čić......................................151

.d o

m

C

lic
c u -tr a c k

o

.d o

w

w

w

o

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

PD

!

XC

er

O
W

F-

w

m

h a n g e Vi
e

w

PD

XC

er

F-

c u -tr a c k

.c

h a n g e Vi
e

N
y
bu
to
k
w

.c

.d o

m

C

lic
c u -tr a c k

Josip Haiden, naslikao Hardy 1791.

6

w

o

.d o

w

w

w

o

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

PD

!

XC

er

O
W

F-

w

m

h a n g e Vi
e

w

PD

XC

er

F-

c u -tr a c k

.c

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu
to
k
w

.c

.d o

m

C

lic
c u -tr a c k

o

.d o

w

w

w

o

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

PD

!

XC

er

O
W

F-

w

m

h a n g e Vi
e

w

PD

XC

er

F-

c u -tr a c k

JOSEPH HAYDN
Iz bakropisa W. Daniella prema G. Danceu, R. A.

7

.c

h a n g e Vi
e

N
y
bu
to
k
.c

w

.d o

m

C

lic
c u -tr a c k

ZAHVALA:
Ovom prilikom zahvaljujem gospodi Darku Žubriniću, koji je
upozorio na ovaj slučaj i prevoditelju Vlatku A. Biliću; bez g. Bilića i njegove
pokojne supruge ovaj projekt bi još morao pričekati na svoje objavljivanje.
G. Žubrinić (prije) i g. Bilić (kasnije) motivirali su, svaki na svoj način,
moje proučavanje čitave građe i potakli me na tiskanje ove knjige, te tako
dio zasluge pripada i njima.
Emil Čić

8

w

o

.d o

w

w

w

o

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

PD

!

XC

er

O
W

F-

w

m

h a n g e Vi
e

w

PD

XC

er

F-

c u -tr a c k

.c

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu
to
k
w

.c

.d o

m

C

lic
c u -tr a c k

o

.d o

w

w

w

o

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

PD

!

XC

er

O
W

F-

w

m

h a n g e Vi
e

w

PD

XC

er

F-

c u -tr a c k

W. R. MORFILLU
Malen uzvrat za veliku pomoć i ohrabrenje

Napomena: svi notni primjeri su faksimili preslikani iz izvornika.

9

.c

h a n g e Vi
e

N
y
bu
to
k
w

.c

.d o

GRADIVO za ovaj ogled gotovo je potpuno prikupljeno
iz dvaju radova dr. Franje Kuhača: jedan je od njih zbirka
južnoslavenskih narodnih popjevaka, a drugi je brošura o Josephu
Haydnu. Dakako, toliko sam dužan zahvalnost prema njima, da ogled
ne bi bio napisan da je bilo moguće predstaviti ih čitatelju izravnije.
Sve što je bilo dodano, to je stanovita preuredba podataka, stanovita
količina komentara i izlaganja te ponešto dodatnih činjenica koje
su ušle u domet moga zahvata. Mogu ustvrditi da sam tijekom
moga nedavnoga pohoda Hrvatskoj vidio dr. Kuhača koji mi je vrlo
ljubazno dao puno dopuštenje za uporabu njegovih rezultata, te je dar
još i povećao veoma uporabljivom obaviješću.
Nije na meni da određujem koliko će predmet biti zanimljiv
engleskomu čitatelju. Mi smo pomalo zaboravili Haydna: ne
pridajemo veliku važnost pojmovnomu zamišljanju problema. Ali
odvažujem se misliti da praktično izdanje nije nevažno, i da je u
svakome slučaju pitanje povijesne istine ono koje traži stanovito
poštovanje i pozornost. Jedva da je potrebno reći da sam osobno
uvjeren u svrhu oko koje sam nastojao iz svih sila: ako su činjenice
bile pogrješno protumačene, trud barem može izazvati raspravu.
Bez dvojbe, trebat će se ogledati s onim kritičarima koji bi
kudili od početka zbog znatiželjna zavirivanja iza zastora. Od takvih
protivnika molim ljubazno da me se, iz dvaju razloga, razlikuje. Na
prvome mjestu to nije pitanje sporedna detalja, nego istraživanje
metoda velikoga umjetnika i karaktera njegova djela. Pozabaviti
se isključivo jednim jedinim vidikom ne znači zato zanemariti ili

m

C

lic
c u -tr a c k

PREDGOVOR

10

w

o

.d o

w

w

w

o

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

PD

!

XC

er

O
W

F-

w

m

h a n g e Vi
e

w

PD

XC

er

F-

c u -tr a c k

.c

XC

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu
to

m

m

C

lic

k

podcijeniti druge. A pretpostaviti da je Haydnu umanjena vrijednost
w
.c
.c
.d o
c u tr a c k
priznanjem njegova duga njegovu vremenu i zemlji mislim da je nešto što pokazuje nerazumijevanje uvjeta pod kojima nastaje sva
prava, «kreativna» umjetnost. Na drugome mjestu, ako prihvatimo
povijesno izvješće kao istinito, činimo nešto da bismo spasili glazbenu
naciju od nezaslužena zanemarivanja. Narod koji je majstoru dao ne
samo rođenje nego i nadahnuće, smije jamačno zahtijevati od nas

o

o

.d o

w

w

w

w

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

F-

er

O
W

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

c u -tr a c k

nešto bolje od zaborava u koji smo dopustili da padne njegovo ime.
Želim odati sve dužno priznanje gospodinu L. Finkensteinu
za njegov prijevod brošure dr. Kuhača.
OXFORD, 12. listopada 1897.

11

h a n g e Vi
e

N
y
bu
to
k
w

.c

.d o

STUDIJ proučavanja ljudske naravi sadrži nekoliko problema
težih ili važnijih od onih koji se bave razlikama nacionalnoga
karaktera. U mnogim zemljama izvorno podrijetlo, ne uvijek
čisto, pretvaralo se i mijenjalo iz stotinu razloga: osvajanjima,
doseljavanjem, miješanim brakovima sa susjedima, svim okolnostima
i uvjetima povijesnoga razvoja; a posljedak je obično tkivo od mnogo
različitih niti, kad smo sretni ako možemo objasniti prevladavajuću
boju ili uzorak. Katkad, kao u našemu Indijskome carstvu, niti su
položene razmjerno slobodno i zbunjuju nas više svojim brojem i
raznolikošću nego sadašnjom zbijenošću teksture. Katkad pak, kao
u Kraljevini Ugarskoj, uzajamna isprepletenost je tako složena da
gotovo izmiče raščlambi na početku. A kad se tomu pridoda utjecaj
podneblja, uprave, religije, svega što je uključeno u prošlim zapisima
i tradicijskoj uporabi, vidjet će se da je pitanje uzročnosti ono koje
može temeljito opteretiti do krajnjih granica vještinu i strpljenje
etnologa.
Ali ako je razloge teško slijediti, istina nije više otvorena
za razumljivu dvojbu. Psihologija nam govori da se to očituje pri
rođenju, a povijest da se stvorilo korito za čitav tok i tijek događaja.
Ni jedna kriza nije tako teška, ni jedna zgoda tako trivijalna da ne bi
u stanovitu stupnju pokazale svoju nazočnost i djelotvornost u životu
čovjeka. Nacije i mir ne slijede istu politiku; nacije u sukobu ne bojuju
istim oružjem; opreka zakona i običaja je tako živa, da je navela neke
nestrpljive ﬁlozofe da sav moral drže relativnim. A ono što je istinito
u životu kao cjelini jednako je istinito u njegovoj specijalizaciji
u umjetnosti i književnosti. Stoga je više nego jedinstven izražaj
nacionalnoga ugleda, intiman kao i njegov jezik, životan kao dah

m

C

lic
c u -tr a c k

HRVATSKI SKLADATELJ

12

w

o

.d o

w

w

w

o

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

PD

!

XC

er

O
W

F-

w

m

h a n g e Vi
e

w

PD

XC

er

F-

c u -tr a c k

.c

XC

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu
to

m

C

o

m

lic

k

koji udiše, i svaki umjetnik koji je izazvao pozornost široke javnosti
w
.c
.c
.d o
c u -tr a c k
učinio je to obraćajući joj se kao govornik svoga naroda.
Ima, bez dvojbe, u ovome slučaju i drugih čimbenika, osobne
idiosinkrazije koja odvaja čovjeka od njegovih drugova, a onda i
općih načela, malobrojnijih nego što se obično pretpostavlja, što leži
u osnovi svega osjećaja za ritam i svega cijenjenja stila. Ali reći ovo
znači samo reći da je umjetnik umjetnik i da pripada čovječanstvu
nama zajedničkomu. U svemu, u zamisli poeme pa do strukture
o

.d o

w

w

w

w

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

F-

er

O
W

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

c u -tr a c k

rečenice, nacionalni element nosi svoj dio s dva druga; on daje boju
osobnomu temperamentu, pruža stajalište s kojega se dosežu načela
stila i gdje god je njegov utjecaj slab ili neznatan, osjetit će se da djelo
umjetnika trpi na skladnosti. Jedva da je potrebno dodati da pravo, ako
je u pitanju rasa, drži jednako dobrom rasu i čistu i miješanu. Ako je
ranija, kretat će se uzduž jedne crte; ako je kasnija, označit će stjecište
mnogih; ali u oba slučaja njezino je djelovanje sigurna provjera
izvornosti osjećaja i izražaja. Prigodice, moguće je da publika bude
obmanuta nekom varkom imitacije – španjolskim komedijama Clare
Gazul ili perzijskim pjesmama Mirze Schaffyja; ali takvi primjeri
obmane ne povrjeđuju pravo više nego irske krivotvorine ili slike
Carianija. Neki su ljudi rođeni s talentom mimikrije: ni jedan se nije
nikad svojim sredstvima domogao veličine.
Smije se odmah dopustiti da je to pravilo nacionalnoga
utjecaja u sadašnje vrijeme manje čvrsto uspostavljeno u glazbi
nego u pjesništvu ili slikarstvu. U dvjema potonjim umjetnostima
imamo neke očite vanjske oznake kao pripomoć u istraživanju
– široke i istaknute kontraste jezika, velike razlike scene i predmeta
– s kojima glazba kao takva ima malo ili ništa zajedničkoga. Njezin
predmet je obično maglovit i neodređen, njezin rječnik izgrađen iz
nekoliko ljestvica i, na kraju, rekli smo da je njezin genij ograničen
na zajedničke emocije čovječanstva i na zajedničku baštinu čiste
forme. Ali potpuno je pogrješno izvoditi da je glazba neovisna o
13

XC

h a n g e Vi
e

N
y
bu
to

k

o

m

lic

C

m

c u -tr a c k

promjeni stanja.
I bez obzira na te rijetke mladice fraza istinskoga majstora
uvijek će biti smatrana sukladnom duhu koji joj udahnjuje život, ne
stoga što bi ona tvorila duh, nego jer izbija kao svojstvo biti. Druga
pogrješka izvire iz naših nesuvislih i netočnih metoda klasifikacije.
Da je Mozart bio talijanski skladatelj, sada se, izgleda, uzima
kao potvrđena šala; ali puno je ozbiljnije ako iskazujemo svoju
zahvalnost za sjajno djelo koje je Njemačka učinila upisujući na
svoj račun sve što su postigli njezini susjedi. Schumann svojata
Chopina kao zemljaka. A mi smo daleko od toga da prosvjedujemo
što im dodajemo Liszta, za koga je «veliki njemački majstor» bio
dugo novinski sinonim, a čak se skanjujemo oko Smetane i Dvořáka.
Istina je da je klasifikacija često krajnje teška – zapisi su nesavršeni,
14

w

nacionalnosti. Skladatelj nosi biljeg svoga podrijetla isto tako sigurno
w
.c
.c
.d o
c u tr a c k
kao i pjesnik ili slikar, i nema glazbe s istinskom krvlju u njezinim žilama i istinskom strašću u njezinu srcu koja ne vuče nadahnuće iz
daha majke Zemlje.
Dva glavna razloga usporila su prihvaćanje ove istine. Prvo,
vjerovanje da je nacionalna melodija u potpunosti stvar zanata i
manirizma, da je sastavljena od posebnih sklopova fraza i figura
– kao da biste načinili ružino stablo privezujući ruže na škotsku
jelu, ili pretvorili «Rule, Britannia» u mađarski napjev završavajući
ga mađarskom kadencom. Taj stav, može se reći, jednostavno ne
razumije narav zakona koji kritizira. Bez dvojbe, stanoviti opseg
ekspresije pripada svakomu tipu pučke popijevke. Bez dvojbe, ti
slučajevi s figurom i frazom pojavljuju se na površini i uvijek su
korisni kao indicije, ali to predstavlja svu razliku, bilo da nastaju
prirodno na svome mjestu, bilo da tamo leže kao beživotni privjesci.
Čak i strani idiomi, koje veliki skladatelj može prigodice uporabiti,
samo su cijep položen u panj; mladica se odmah preinačuje pod
utjecajem staroga stabla i mijenja svoj karakter da bi se prilagodila
o

.d o

w

w

w

w

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

F-

er

O
W

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

XC

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu
to

m

C

o

m

lic

k

imena zavode u bludnju, povijesti su iskrivljene zbog pomanjkanja
w
.c
.c
.d o
c u tr a c k
etnološkoga znanja; ali pripuštanje ignorancije nije baš jaka osnova za dogmatično poricanje. Kritičari koji pobijaju zakon jer ne mogu
vidjeti njegovu primjenjivost na činjenice, dobro bi učinili da na
početku utvrde kao sigurno da su činjenice bile ispravno uočene.
Predmet ovoga ogleda je jedan od primjera takva pogrješna
atribuiranja koji najviše odskače. Od vremena Carpanija pa do
onoga dr. Nohla Haydnovi biograﬁ jednodušno su ga opisivali kao
Nijemca, rođena – kao što svatko zna – u Donjoj Austriji, koji je
govorio njemački kao materinski jezik, Teutonca podrijetlom,
o

.d o

w

w

w

w

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

F-

er

O
W

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

c u -tr a c k

značajem i okolinom. A što ga više proučavamo, to biva manje
moguće držati njegovu glazbu djelom Teutonca. Ona je nedvojbeno
pod utjecajem njegova odgoja i prilika, ranoga proučavanja
Emanuela Bacha, i kasnijega međusobnoga općenja s Mozartom,
ali ako prodremo u srž duha samoga čovjeka, otkrit ćemo da
njegova prirođena obilježja nisu više njemačka nego su talijanska ili
francuska. Haydnova čuvstvenost je takve vrste da joj nema slične
među njemačkim skladateljima – pokretan, nervozan, osjetljiv,
možda pomalo površan, ali čist i proziran kao gorski potok. Njegov
humor je kvaliteta u kojoj on ostaje gotovo osamljen; razlikuje se
potpuno od Mozartove domišljatosti ili Beethovenova sumorna
podrugivanja; on je starinski slikovit, zaigran žuboreći po cijeloj
površini stranice, a isto je tako daleko od satire i epigrama. Nadalje,
ima manje širine i dostojanstva nego što bi pripadalo njemačkoj
naravi, ali ima daleko više mnogostranosti. Bio je najsmjeliji među
pionirima, najveći hazarder među eksperimentatorima i, što je još
zamjetljivije, njegovi eksperimenti su prije prirodni rezultat nemirne
i žive mašte nego napora promišljene i svjesne reforme. S izvanjske
strane kontrast je također vidljiv. Oblici njegovih melodičnih fraza
nisu oni njemačkih pučkih popjevaka; njegovi ritmovi daleko su
brojniji i raznolikiji; njegovi metri su često čudni i neobični. Širom
15

XC

h a n g e Vi
e

N
y
bu
to

k

o

m

lic

C

m

c u -tr a c k

shemi versiﬁkacije.
Uvid, ovdje ukratko sažet, može samo uputiti na dva
zaključka: ili da je zakon nacionalnosti neprimjenjiv na Haydna,
ili da je pripisivanje Haydna njemačkoj rasi etnološka pogrješka.
Prva alternativa prilično je neprikladna; druga je za mnogo godina
proigrala svoje pravo postojanja našom nesposobnošću da otrpimo
onus probandi. Ali 1878. počeo je dr. Kuhač objavljivati svoju veliku
zbirku južnoslavenskih napjeva,1 a 1880. ih je dopunio posebnom
brošurom o Haydnovoj povezanosti s njima.2 Glavne točke teze bile
su tri: prva, da hrvatske pučke popijevke posjeduju sva obilježja koja
su bila zapažena kao razlikovna u Haydnovim melodijama; druga, da
je mnoga od njih zaista uporabio; i treća, da činjenice oko njegova
rođenja i rodbinstva pružaju snažan presumptivni dokaz da je on
bio Hrvat po rasi.3 Ako ta prijeporna točka može biti utemeljena,
ona osnažuje važan zakon dragocjenom i neočekivanom potporom i
stoga preostaje, da bismo mogli iznijeti kritički stav u ovome slučaju,
započeti poradi jasnoće s povijesnim i biografskim svjedočenjem i
tako dati istaknuto mjesto posebnu karakteru samih skladbi.
Prvo, dakle, moramo razmotriti je li karakter hrvatskoga
naroda takav da bi polaganje prava na pripadnost njemu bilo
razborito i razumljivo. Bila bi to jadna logika – objasniti naš zakon
potjecanjem velikoga umjetnika iz neumjetničkoga naroda. A pitanje
još više pritišće kad se sjetimo da je čitava Haydnova obitelj bila
16

w

zapadne Europe uzimalo se gotovo jednoobrazno četverotaktni redak
w
.c
.c
.d o
c u tr a c k
crtovlja kao jedinicu mjere, što je povlačilo za sobom odgovarajuću strofu od osam, šesnaest ili tridesetdva takta. U stotini njemačkih ili
engleskih pučkih popjevaka bit će čudno ako se nađe jedna jedina
iznimka; u stotini Haydnovih kvarteta bit će čudno ako iznimke ne
budu i česte i primjerne. Riječju, njegov opseg strofe je daleko širi
nego što je poznato u današnjoj Njemačkoj i mnogi od njegovih
najkarakterističnijih napjeva pripadaju drugomu jeziku i drugoj
o

.d o

w

w

w

w

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

F-

er

O
W

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

XC

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu
to

m

C

o

m

lic

k

glazbeno nadarena, da je on svoje prve lekcije naučio od svoga ocaw i
.c
.c
.d o
c u tr a c k
majke, da je njegov brat Michael dugo uživao ugled tek nešto manji od njegova. Ali da bi se potvrdno odgovorilo, treba se usprotiviti
ukorijenjenu nazoru. Od gospođe Western u «Tomu Jonesu» do
Barta Rizza u «Vittoriji» svatko se podrugivao Hrvatima. Došli smo
dotle da ih držimo u najboljemu slučaju divljacima, a u najlošijemu
plaćenim ubojicama. Asocijacije koje povezujemo s njihovim
imenom su one o ratu i pljački, o mahnitu srljanju u juriš i zloporabi
pobjede, o životima danima u zamjenu za dobitak ili upropaštenima u
razuzdanosti. Njihova umjetnost je predmet o kojemu nismo nikad ni
sanjali da ga istražujemo, a mogli bismo pomišljati na učenje njihova
jezika čim ga priznamo sposobnim za književnost. Da bismo raspršili
ove praznovjerice potrebno je samo proučavati zemlju. Ima nekoliko
gradova privlačnijih nego Zagreb, nekoliko pokrajina ugodnijih nego
duga, plodna dolina Save u kojoj on leži. U zabačenijim kotarima
ima još mnogo neznanja i mnogo siromaštva, ali civilizacija se širi i
izmamljuje – ne stvara – znakove napretka. Najsnažnija pokretačka
sila narodnoga života je vjernost rodu i Crkvi. Noviji događaji
pokazali su nam da provale nemira mogu začas biti izazvane radi
vjerskih i domoljubnih načela, ali žar kojim će se za njih boriti nije
neplemenit i nerijetko je povezan s nadahnućem koje će iznjedriti
pjesme u njihovu čast. A širom cijele zemlje prevladava ljubav za
glazbu.4 Muževi pjevaju uz svoje plugove, djevojke pjevaju puneći
vjedra vodom na česmi; pred svakom seoskom krčmom možete čuti
brenčanje tambure i promatrati plesače kako uz nju pocupkuju na
livadi. Dopustimo da glazba nije uvijek prvorazredna, da su napjevi
često primitivni a glasovi grubi i sirovi, ali ipak je tu zamah koji
treba samo upute i usmjerenje. Svakako, sadašnje stanje naroda ne
diskvaliﬁcira ga kao roditelja velikoga skladatelja.
Netko će prigovoriti da je to samo sadašnji dojam koji nam
ništa ne govori o onim danima kad je, kako se čini, čitav raison d’être
o

.d o

w

w

w

w

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

F-

er

O
W

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

c u -tr a c k

17

XC

h a n g e Vi
e

N
y
bu
to

k

o

m

lic

C

m

c u -tr a c k

bilo dano osim prilike.
Tijekom osamnaestoga stoljeća politika austrijske Vlade
bila je tlačiti, koliko je više moguće, slavenske narode pod
njezinom upravom. Češka, koja je izgubila svoju nezavisnost
u Tridesetogodišnjemu u ratu, bila je u intelektualnome smislu
«pustinja», kakvom ju je htio učiniti car Ferdinand. A iste drastične
mjere, iako iz ponešto drukčijih razloga, bile su primijenjene na
podaničke narode koji su živjeli uz južnu granicu. Posebno je
Hrvatska služila kao predstraža protiv turskih provala: «potkupljeni»
- kako kaže dr. Kuhač – «s nekoliko ispraznih političkih ustupaka»,
ali držani u stvarnosti pod čvrstom stegom države-vojarne. «Nije nam
bilo dopušteno» - nastavlja on – «priskrbiti svomu narodu prednosti
kraljevskoga grada, nismo imali središte intelektualnoga života i
napretka i držalo se dostatnom povlasticom ako je naziv glavnoga
grada bio dodijeljen ovomu ili onomu našemu gradu.»6
Naravno, hrvatsko plemstvo provodilo je što je moguće manje
vremena u svojoj zemlji. Bilo je mnogo zabavnije biti u Požunu ili
Beču, gdje je bilo plesova, kazališta, svečanosti, i gdje se moglo
vidjeti život. I tako se dogodilo da je čak i prilika za pokroviteljstvo
bila uskraćena, a ljudi su zapali u stanje apatije, njihovi su darovi
bili zaboravljeni, njihov glas je zamro u tišini. Ali oko 1835.
počeo je pjesnik Ljudevit Gaj, kao što je činio Tyl u Češkoj, buditi
intelektualni život svojih zemljaka iz njegove zamrle životnosti.
Uredio je njihovo pismo. Izradio njihovu gramatiku. Skupljao je
pučke popijevke iz svakoga sela i zaselka i obogaćivao ih vlastitim
18

w

populacije bio da isporučuje bojovnike za vojsku Marije Terezije. Za
w
.c
.c
.d o
c u tr a c k
odgovor na ovo moraju dvije stvari biti jasne: prvo, država Hrvatska (Uža Hrvatska, u izv.: Croatia proper) tijekom dvaju prošlih stoljeća;
drugo, položaj koji su u istome razdoblju imali drugi pripadnici
hrvatskoga naroda.5 Argument «e nihilo nihil» teško da bi trebalo
ovdje navoditi, premda će se kasnije vidjeti da Hrvatima ništa nije
o

.d o

w

w

w

w

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

F-

er

O
W

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

XC

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu
to

c u -tr a c k

kasnili za pjesnicima i ljudima od knjige; nije bilo konzervatorija,
nije bilo zadovoljavajuće metode školovanja, i mladi talent bio je
općenito presiromašan da iskoristi prilike koje su pružale strane
zemlje. Ali ako je već kakvoća rada bila nedostatna i trivijalna, bar
bi se nešto moglo reći o njegovu izvanrednu opsegu i lakoći. I treba
dodati da su predvodnici sadašnjega naraštaja – Zajc, Vilhar, Faller, i
sam dr. Kuhač – svi naveliko rabili narodne napjeve kao gradivo.
Dok je sudbina Hrvatske bila na najnižoj točki, događaj
koji se zbio ranije proizveo je važne posljedice. Južni Slaveni bili
su uvijek migracijsko pučanstvo. Već 1595. zauzeli su tirolski
Pusterthal, gdje su ostavili svoj biljeg, ne samo u karakteru
stanovnika, nego i u velikome broju mjesnih naziva;9 kasnije, pod
pritiskom turskih provala, naselili su Crnu Goru, a u petnaestome ili
šesnaestome stoljeću, glavnina istočnih Hrvata – Bosnen, ili Wasser
Kroaten, kako su ih zvali Nijemci – naselili su se u područje središnje
Austrije koje se proteže od jezera Balaton na sjeverozapad prema
Dunavu. Novi dom bio je izrazito prikladan za razvitak rase. Bio je
bogat i plodan, s vinorodnim brežuljcima i prostranim ravnicama
aluvijalne nizine, prilično šumovit i bogat vodom, a protezao se
do Bratislave, drugoga grada Carstva, i sadržavao je barem jedan
drugi grad spomena vrijedna značenja; bio je unutar dometa velikih
intelektualnih i umjetničkih pokreta. Nije čudo da je ta regija uskoro
došla na glas kao žarište hrvatskoga života i da je obilje, koje je život
________
* Vidi napomenu na str. 69
19

m

o

C

m

lic

k

pjesmama. Sijao je zmajeve zube* uzduž i poprijeko zemljom wa
.c
.c
.d o
c u tr a c k
nicao je, kao magijom, prirod umjetnika. Dakako, nisu bili od velike europske važnosti. Lisinski i Franz von Suppé najpoznatiji su od
njihovih glazbenika – ali čitava je lekcija morala biti naučena iznova,
a ti su ljudi bili prvi učenici.7 A kad su revolucije iz 1848. dale svježe
poticaje narodnomu životu, otvorilo se drugo poglavlje hrvatskoga
preporoda i, pod pokroviteljstvom biskupa Strossmayera, stupio je u
egzistenciju novi umjetnički naraštaj.8 I ovdje su glazbenici zapravo
o

.d o

w

w

w

w

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

F-

er

O
W

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

XC

h a n g e Vi
e

N
y
bu
to

k

o

m

lic

C

m

c u -tr a c k

neprilici da utvrdi svoju rutu.
Zabavan primjer dogodio se u mome vlastitom iskustvu
tijekom ljeta 1897. Želeći poduzeti hodočašće u Eisenstadt, gdje
je Haydn bio kapelmajstor, i u Željezno, gdje je Schubert poučavao
u glazbi groﬁcu Esterházy, uzeo sam u Beču voznu kartu za prvo
od tih mjesta samo da bih, kad me moj stražar obavijestio o mome
odredištu, otkrio da su Eisenstadt i Željezno jedno te isto mjesto, a da
je ime na željezničkoj stanici bilo Kis Martom.10
Nešto je više od puke koincidencije da je između svih
austrijskih okruga ovo područje hrvatskih naseobina bilo najplodnije
velikim glazbenicima. Veit Bach, djed Johanna Sebastiana, rođen je u
Bratislavi, a tako i Chopinov veliki junak Johann Nepomuk Hummel.
Haydnovi su potekli iz susjednoga sela, kojega su pravo ime – Trstnik
– Nijemci očajno preveli u Rohrau. Joseph Weigl bio je rođenjem iz
Eisenstadta, a tako i Ivan Fuchs, koji je naslijedio Hummela kao
kapelmajstor kneza Esterházyja. Liszt je rođen u Rustniku kraj
Oedenburga, Joachim u Kitseeu, Ludwig Strauss u Bratislavi, Carl
20

w

tražio, privuklo radi zabave u pripadajuću utrku talent koji je tražio
w
.c
.c
.d o
c u -tr a c k
sredstva za život.
Broj izvornih useljenika je nepoznat, ali do osamnaestoga
stoljeća oni su nesporno činili veći dio populacije. U 1780. godini
Bratislava je brojila manje od 28 000 stanovnika, od kojih su oko
polovica u službenome popisu pučanstva bili ubilježeni kao Hrvati
ili Slavonci (Slavonians); manji su pak gradovi i sela u susjedstvu,
uglavnom zaposjednuti novopridošlima, i još su, unatoč njemačkome
i mađarskome utjecaju pretežno oponašali slavenske tradicije. Jedna
zanimljiva i više zbunjujuća posljedica jest da je gotovo svako mjesto
u regiji imalo dva imena: jedno njemačko, korišteno za službene
svrhe i drugo, slavensko, za uporabu pučanstva. A kad dodamo da
je istočno od Leithe slavensko ime istisnuto od mađarskoga, vidjet
će se da se bezazleni putnik može i sada i ubuduće naći u stanovitoj
o

.d o

w

w

w

w

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

F-

er

O
W

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

XC

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu
to

m

C

o

m

lic

k

Goldmark u Keszthelyju. A uokolo te konstelacije okuplja se čitava
w
.c
.c
.d o
c u tr a c k
maglica manjih zvijezda;11 nepoznatih imena, možda, za engleske čitatelje, ali u njihovoj vlastitoj zemlji prihvaćenih i priznatih.
Dakako, ne pretendira se da su svi ti umjetnici hrvatske krvi. Neki
nesporno nisu; ali postoji barem a priori vjerojatnost da je koji od
njih pripadao rasi koja je bila brojčano prevladavajuća, posebno kad
je ta rasa bila slavenska i stoga muzikalna, a glede te općenite tvrdnje
moglo bi se možebit reći neku riječ prije nego što nastavimo potanju
o

.d o

w

w

w

w

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

F-

er

O
W

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

c u -tr a c k

raščlambu u Haydnovu slučaju.
Sada, nevezano s njegovim slučajem, trebalo bi zapaziti da
ni jedno od imena navedenih dolje nije po svome obilježju izrazito
slavensko. Za tu činjenicu dostatan je jednostavan razlog. Dugo
vremena se u svijetu glazbe širila praksa, koju su u Europi uveli
humanisti i teolozi, da se uzima nom de guerre koje bi trebalo
ili predstavljati glas ili prijevod značenja prezimena. Erasmus,
Melanchton, Stephanus su poznati primjeri u svijetu književnosti,
a slijedeći ove uzvišene uzore Grobstimm je postao Baryphonus,
Schneider Sartorius, Glareau Loritius i slično. Glazbenici su, izgleda,
većim dijelom izbjegavali latinski i uzimali umjesto njega bilo koji
jezik koji im je odgovarao ili bio na raspolaganju. Tako su dva Čeha
sebe nazivala Dussek i Gyrowetz; Beethovenov otac pojavljivao se
prigodice kao Beethoff; a popis bi se mogao proširiti čak i takvim
groteskama kao Gionesi i Coperario. To sredstvo bilo je potrebno
posebno Hrvatima koji su težili za karijerom. Znamo kojim je marom
jadni Abel, živahan od njemačkih samoglasnika, nastojao prilagoditi
se zahtjevima britanske publike.12 Potreba za prilagodbom još je
veća kad je jezik takav da se bilo koji stranac teško može nadati da
će ga moći izgovarati. To je ono zbog čega su sve hrvatske riječi
bile osuđene da otpadnu i da budu zamijenjene nekim oporim
njemačkim ili talijanskim istoznačnicama; a preobrazba je bila
tako potpuna da moramo dvaput pogledati da bismo prepoznali
21

XC

h a n g e Vi
e

N
y
bu
to

k

o

m

lic

C

m

c u -tr a c k

ali roditeljsko deblo je bilo hrvatsko.
Ne možemo, onda, tvrditi da ima ikakve apriorne
nevjerojatnosti u pripisivanju Haydna Hrvatima. Oni su muzikalan
narod, činili su vodeću populaciju u okrugu gdje je rođen i pošteno
postavljaju zahtjev za prisvojenje drugih velikih glazbenika njegova
vremena. Slijedi da bismo trebali raspraviti biografske podatke i
vidjeti što učiniti sa zapisima o Haydnovoj obitelji.
Ovdje bi trebalo usmjeriti pozornost na tri momenta. Prvo,
da se prezime Hajden ili Hajdin (s njegovim izvedenicama Hajdenić,
Hajdinović itd.) vrlo često susreće po cijeloj Hrvatskoj, i u vrijeme kad
je pisanje bilo približno fonetsko moglo se lako pojaviti u austrijskim
dokumentima kao Haiden, što su oblici kojima je njihov izgovor bio
točno predstavljen. Sada, između inačica koje je poprimilo prezime
skladateljeve obitelji,15 ove dvije su najčešće i najmjerodavnije.
Njegov pradjed – prvi član kuće koga se može pratiti – pojavljuje
se u heinburškoj matičnoj knjizi kao Caspar Haiden; njegov djed,
jednom zbog očite pogrješke zvan Thomas Hayrn, obično je drugdje
Hayden; suvremeni spomenici u Rohrauu daju prezime Mathias
Haiden kao prezime njegova oca, a Josephus Hayden kao njegovo
vlastito. On sam je, izgleda, rabio dvosložan oblik do siječnja 1762.,
kad se potpisao za plaću u Eisenstadtu «Giuseppe Hayden»; u veljači
22

w

Beethovenovu prvu violinu u Župančiću, ili našli u Trtiću skladatelja
w
.c
.c
.d o
c u tr a c k
»Đavoljega ćurlika».13 Na sličan način su i riječi Bach i Hummel vrlo vjerojatno mogle biti prijevodi hrvatskih imena, imena za koje
se zna da su postojala u Bratislavi i koja su imala isto značenje; dok
je Lisztova obitelj, isto tako prisvajana od dr. Kuhača,14 mogla biti
slavenska podrijetlom, ipak je u vrijeme velikoga pijanista mađarski
element prevladavao već oko jedno stoljeće. U svakome slučaju
ne može biti razložne dvojbe o slavenskome podrijetlu Tartinija,
Dragonettija, Giornovića, Zigarellija i mnogih drugih između
Haydnovih suvremenika. Moglo je biti u njima neke mješavine rasa,
o

.d o

w

w

w

w

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

F-

er

O
W

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

XC

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu
to

m

C

o

m

lic

k

iste godine on mijenja potpis u «Joseph Haydn» koji je kasnije po
w
.c
.c
.d o
c u tr a c k
navici usvojio. Čak i tada većina dokumenata koji se odnose na njega dostatno su konzervativni da zadržavaju raniji pravopis, a spomenik u
parku grofa Harracha, koji nosi ime Josephus Hayden, bio je podignut
još 1794. Dakako, jedva da može biti dvojbe da je prezime Haiden
i Hayden skraćeno da bi se prilagodilo bečkoj konvenciji, kao što je
iz istoga razloga Händel svoje običavao skratiti na Händl.16 Drugo,
o

.d o

w

w

w

w

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

F-

er

O
W

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

c u -tr a c k

ime, u jednoj ili drugoj od njegovih inačica, široko je rasprostranjeno
po cijelome kotaru od Wiener Neustadta do Oedenburga. Dr. Pohl
ga je pronašao u nekih deset ili dvanaest sela, od kojih mnoga dr.
Kuhač svojata kao hrvatska, a u pokrajinskim gradovima kao što su
Hainburg ili Eisenstadt to je, naravno, još češće. Čitatelja ne treba
podsjećati da je to točno ona regija zaposjednuta od šesnaestoga
stoljeća od slavonskih doseljenika. Treće, kuća cijele Haydnove
obitelji smještena je u središtu rečenoga okruga. Caspar je rođen
na mjestu s pogledom na hainburške zidine, Thomas je živio i umro
kao purger toga grada, Mathias se nakon kratka razdoblja putovanja
naselio u Rohrauu, kojih deset milja dalje, a najpustolovniji od
njegove braće nije odlutao dalje od Frankenmarkta, ili Ugarskoga
Altenburga. Prilično dobro pristaje uz kućeljubivu narav to da bi
Joseph Haydn bio proveo više od sedamdeset godina svoga života
unutar promjera od trideset milja od svoga mjesta rođenja.
Na očevoj strani, dakle, čini se da bi Haydn pripadao slavenskoj
rasi među kojom je živio i djelovao.17 Nadalje, njegova majka bila
je rodom iz Rohraua, u njezino vrijeme izrazito hrvatskoga sela,18 a
njezino djevojačko prezime Koller – na njemačkome «vox nihili» dr. Kuhač je naoko uvjerljivo držao fonetičkom inačicom hrvatskoga
Kolar.19 Sve što znamo o njegovu izgledu i karakteru ide u prilog
pretpostavke slavonskoga podrijetla. Mršavo, ružno a ljubazno lice
s visokim ličnim kostima, dug nos i širok istaknut dio ispod usana,
oštre sive oči umekšane žmirkanjem humora, uzak, mišićav lik,
23

XC

h a n g e Vi
e

N
y
bu
to

k

o

m

lic

C

m

c u -tr a c k

ga je navela da kaže da su njegove najbolje večeri bile one provedene
s njegovim drugovima u «Anđela». Njegovo pripovijedanje, kao
i njegova glazba, bilo je puno one jasne šale koja izaziva smijeh
iznenadnim dodirom neočekivanoga; takve su stotine hrvatskih
pjesama i aforizama.21 Humor je katkad primitivan, kao kad vam
Hrvat hoće reći: «To je istina kao što su dva više dva sedam»; katkad
on doseže razinu dostojnu poštovanja, kao podrugivanje u bosanske
braće, «kojoj je bilo naređeno da se u korizmi od nečega suzdrže, pa
stoga nisu dolijevali vodu u vino». Ali dobar, loš ili indiferentan, on
označuje tip seljačkoga karaktera; a imajući na umu da je Haydn bio
genij, ne smijemo zaboraviti da je bio seljak. A to vrijedi i za njegov
religiozni osjećaj. Nije bez znakovitosti da se možemo okrenuti od
jedne njegove partiture s njegovim «In nomine Domini» na početku
i s njegovim «Laus Deo» na kraju, da bismo u našim novinama
pročitali da se neko hrvatsko selo diglo na ustanak na puku glasinu
o crkvenoj promjeni. Njegova se narav, možda, razvijala smirenije
nego ona njegovih neškolovanih zemljaka, ali nije izgubila ništa od
njihove vjernosti.
Razlozi koji su doveli do upućivanja na detalj mogu lako
biti pogrješno shvaćeni. Nije se, dakako, tvrdilo da ikoja rasa ima
monopol na ta obilježja ili da ju to etički razlikuje od njezinih susjeda
osim po vrlo važnoj činjenici omjera u kojemu su one pomiješane. Ali
kad se pokaže da što više proučavamo Haydna i što više proučavamo
slavenski karakter, to tješnjom postaje podudarnost među njima, gdje
svaka značajka jednoga nalazi svoju paralelu u prevladavajućim
24

w

snažne, nervozne ruke; svi ovakvi i njima slični mogu se danas vidjeti
w
.c
.c
.d o
c u tr a c k
u bilo kojemu selu gdje je slavenska krv još čista; i premda, naravno, oni ne pružaju nikakav argument sami po sebi, dodaju mrvu potvrdna
svjedočenja, što je vrijedno zabilježiti. Prema istome uzorku mogao bi
voditi trag duboke ljubavi prema sportu koja je ostavila njegovo ime
kao poslovicu u Eisenstadtu;20 i, također, nešto od društvenosti, koja
o

.d o

w

w

w

w

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

F-

er

O
W

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

XC

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu
to

m

C

o

m

lic

k

svojstvima drugoga, tada možemo sigurno zaključiti da je početnoj
w
.c
.c
.d o
c u tr a c k
vjerojatnosti dodana stanovita težina ovom prosudbom domaćih svjedočanstava. A vjerojatnost će ojačati u izvjesnost ako shvatimo
da je Haydnova glazba prožeta hrvatskom melodijom, da su sličnosti
onkraj upitnosti, onkraj pripisivanja koincidencije, onkraj bilo kakva
objašnjenja osim onoga o prirodnome razvoju. Neki od njegovih
napjeva pučke su popijevke u njihovu najjednostavnijemu obliku,
neki su pučke popijevke preinačene i poboljšane, golema većina su
izvorne, ali pokazuju ista opća obilježja. On bi bio potpuno izvan
prakse velikih skladatelja da je pisao, prema uobičajenoj sklonosti, u
o

.d o

w

w

w

w

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

F-

er

O
W

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

c u -tr a c k

idiomu koji nije bio njegov vlastiti.
Njegovo poznanstvo s ovim pučkim napjevima mora da je
počelo u njegovim najranijim godinama. Njegov je otac, kao što
znamo, bio dobar glazbenik, koji je običavao večerom sjediti uz
vrata svoje seljačke kuće u Rohrau i pjevati djeci dok bi ona skupljala
hrabrost i pridruživala mu se. A kad je Frankh odvozio dječaka u
njegovo prvo iskustvo školovanja, bilo je to tek u Hainburg, raniji
zavičaj obitelji, gdje se lako moglo naslušati tih narodnih popjevaka
koje su remetile tišinu trgovišta, ili su odzvanjale pod velikim svodom
Wiener Thora. Tada je, nema dvojbe, došla promjena: sjajna pojava
Georga Reuttera, aureole carskoga pokroviteljstva, deset godina u
zboru pri Svetome Stjepanu, oštra borba za opstanak kad je dječački
glas puknuo, i on se našao na ulicama Beča da se probija kroz život.
Svakako je prirodno da bi njegova prva skladba mogla pokazati malo
izravna traga nacionalnoga utjecaja. Bio je u svome studentskom
razdoblju; kao i svi studenti, bio je pod vlašću autoriteta svojih
uzora i neko vrijeme njegova je glavna ambicija bila svladati formu
Emanuela Bacha i oponašati kontrapunkt Gradus ad Parnassum. Ali
od dana kad je progovorio svojim vlastitim glasom slavenske su se
osobine nepogrješivo pojavile. Tu je onaj isti opći uzorak melodije,
ista repeticija, fraza, ista čudnovatost ritma i metra, ista istančanost i
25

XC

h a n g e Vi
e

N
y
bu
to

k

melodija je zamjetljiva po prekidanju četveroosminskoga ritma
naizmjeničnim taktovima sa šest osmina. Jedva se može dvojiti da je
Haydn, kad je ovo pisao, imao na pameti slavensku napitnicu «Nikaj
na svetu» (Notni primjer br. 2)

o

m

lic

C

m

c u -tr a c k

Među brojnim ilustracijama, prikupljenima od dr. Kuhača,
ove zaslužuju posebnu pozornost.
(1) Kasacija u G-duru (1765.)22 počinje kako slijedi:
(Notni primjer br. 1 )

26

w

čuvstvenost osjećaja; i to ne jednom ili dvaput u skladbi, nego tijekom
w
.c
.c
.d o
c u tr a c k
cijele njezine dužine. Uobičajena uporaba pučkih popjevaka datira od Simfonije u D-duru, 1762., do Salomonovih simfonija iz 1795.; one su
pronašle svoj put u sve: u himne, kvartete, divertimente; ne, dakako,
zato što bi Haydn imao bilo kakve potrebe da ih uzme, nego jer ih
je previše volio da bi ih ispustio. Treba imati na umu da je trideset
godina, od 1761. do 1790., radio kao kapelmajstor kneza Esterházyja u
samome središtu hrvatske kolonije. Mora biti da je slušao te popijevke
svakoga dana, mora biti da je podesio svoj život prema njihovu ritmu
i kadenci; one su bile melodije njegova vlastitog naroda, odjeci
njegova vlastitog razmišljanja. Nikoga ne iznenađuje da je Burns
skupio seljačke popijevke iz Ayrshirea i pretvorio ih u zlato u vatri
genija; nije ništa čudnije ako je Haydn obogatio blago Eisenstadta
kovinom iz svojih rodnih rudnika a, kao što se Heine zgodno izrazio,
hram gradi arhitekt, a ne kamenorezac koji mu dobavlja građu.
o

.d o

w

w

w

w

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

F-

er

O
W

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

XC

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu
to

m

C

o

m

lic

k

od koje se inačice mogu još čuti u Hrvatskoj i u koruškome
w
.c
.c
.d o
c u tr a c k
Zillerthalu. Tragovi sličnih primjera neznatne adaptacije mogu se naći u proljetnoj popijevci «Proljeće» (Notni primjer br. 3)
o

.d o

w

w

w

w

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

F-

er

O
W

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

c u -tr a c k

koja se pojavljuje na početku Kvarteta D-dur (Prim. 17, br. 6) kao –
(Notni primjer br. 4)

i u plesnoj popijevci «Hajde malo dere» (Notni primjer br. 5)

27

h a n g e Vi
e

N
y
bu
to
k
.c

koju je Haydn ovako izmijenio:

w

.d o

To je jednostavna i poboljšana inačica popularne narodne popijevke
«Oj, Jelena», koja pripada okrugu Kolnov, kraj Oedenburga, a dr.

m

C

lic
c u -tr a c k

(2) Zanimljiv i karakterističan ﬁnale Simfonije D-dur (Salomon,
br.7) zasnovan je na sljedećoj temi:

28

w

o

.d o

w

w

w

o

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

PD

!

XC

er

O
W

F-

w

m

h a n g e Vi
e

w

PD

XC

er

F-

c u -tr a c k

.c

XC

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu
to

m

C

o

m

lic

k

Kuhač ju je posebno zabilježio kao često pjevanu u Eisenstadtu.
w
.c
.c
.d o
c u -tr a c k
Njezin napjev, bitno slavenski u ritmu i kadenci, teče ovako:
o

.d o

w

w

w

w

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

F-

er

O
W

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

c u -tr a c k

Inačice ove melodije nađene su u užoj Hrvatskoj, Srbiji i Kranjskoj.23
Vjerojatno je da su drugi stavci ove simfonije jednako pod utjecajem
pučkih popjevaka; u svakome slučaju ne može biti nikakve dvojbe
kao u Simfoniji Es-dur, «Mit dem Paukenwirbel».
Uvodnu temu Allegra:
(Notni primjer br. 9 )

zabilježio je dr. Kuhač kao hrvatsku.24 Andante je zasnovan na
dvjema temama, prvoj molskoj –
29

h a n g e Vi
e

N
y
to
k
lic
.d o

od kojih su obje uzete, i prilično dotjerane, iz dviju pučkih popjevaka

m

w

o

.c

a drugoj durskoj –

30

w

bu

c u -tr a c k

C

m

o

.d o

w

w

w

w

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

XC

er

O
W

F-

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

c u -tr a c k

.c

h a n g e Vi
e

w

N
y
k
lic
.d o

m

w

o

.c

to

bu

c u -tr a c k

C

m

iz oedenburškoga okruga, 25
o

.d o

w

w

w

w

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

XC

er

O
W

F-

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

c u -tr a c k

(a) «Na travniku»
- (Notni primjer br. 12)

i (b) «Jur postaje»

dok je glavni napjev Finala –

onaj popijevke «Divojčica potok gazi» (Notni primjer br. 15)
31

.c

h a n g e Vi
e

N
y
bu
to
k
.c

w

.d o

a prvi stavak njezine slijednice (D-dur, br.12) daje naslutiti drugu –

(3) Ima nekoliko slučajeva u kojima je, bez izravne prilagodbe,
Haydn pokazao istu sklonost razmišljanju ili frazi kao i u slavenske
pučke popijevke. Njegova omiljena «krivulja» može se ilustrirati
uvodom u Simfoniju B-dur (Salomon, br. 9) (Notni primjer br. 18)

m

C

lic
c u -tr a c k

koja je uobičajena među Hrvatima, posebno onima Haydnova
okruga. Nadalje, Trio Simfonije A-dur (br. 11 u Haydnovu katalogu)
sadrži slavensku melodiju –

32

w

o

.d o

w

w

w

o

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

PD

!

XC

er

O
W

F-

w

m

h a n g e Vi
e

w

PD

XC

er

F-

c u -tr a c k

.c

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu
to
k
.c

w

.d o

kao i Dalmatinskom predigrom Franza von Suppéa i napjevima (iz
Zadra i Borištova) na kojima se zasniva, tj. pjesmom «Na placi sem
stal» (Notni primjer br. 19)

m

C

lic
c u -tr a c k

o

.d o

w

w

w

o

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

PD

!

XC

er

O
W

F-

w

m

h a n g e Vi
e

w

PD

XC

er

F-

c u -tr a c k

Drugi slučaj, još ljepši, završava uvodni napjev u Adagiu Kvarteta
G-dur (Prim. 77, br.1) –

a pojavljuje se i u hrvatskoj popijevci «Čuješ, Doro, dobro moje» (Notni primjer br. 21)

dok uporaba nepripravljene dominantne none, građene iz dominantne
septime premještanjem melodije za tercu više, nije bila tako obična
u Haydnovo vrijeme, tako da si možemo dopustiti da zanemarimo
sličnost –

33

.c

h a n g e Vi
e

N
y
bu
to
k
w

.d o

i uporabljen s poboljšanom kadencom u Finalu Kvarteta C-dur (Prim.

m

C

lic
.c

koju dr. Kuhač navodi u Kvartetu B-dur 26 s –

c u -tr a c k

iz popularne pučke popijevke iz Kranjske.
(4) Ovi kasniji primjeri ne podrazumijevaju reminiscencije, nego
najviše opće suosjećanje naravi. Znatno više ih je, ipak, uključeno u
obradu slavenskih plesnih melodija. Više je nego suvišno reći da je
ono što je Lisztu bio čardaš, Haydnu bilo kolo; s tom razlikom da je
stariji i veći glazbenik puno proﬁnjenije rabio svoju građu. Kolo je
slavenska mjera koju sam vidio u plesu djece u Zagrebu i muškaraca
u Sarajevu, vedru i s bodrenjem u pokretu, njegova je melodija u
dvočetvrtinskoj mjeri genijalno varirana ukrasima od ﬁgura osminkâ
i šesnaestinkâ. Evo, na primjer, uzorak dobro poznat u Bosni i
Dalmaciji:

34

w

o

.d o

w

w

w

o

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

PD

!

XC

er

O
W

F-

w

m

h a n g e Vi
e

w

PD

XC

er

F-

c u -tr a c k

.c

h a n g e Vi
e

w

N
y
lic

k

to

bu

c u -tr a c k

.d o

o

w

m

C

m

33, br. 3):
.c
o

.d o

w

w

w

w

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

XC

er

O
W

F-

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

c u -tr a c k

Evo opet slične plesne melodije iz Srbije koja uvodi u Simfoniju Ddur (Haydnov katalog, br. 4):

a ovdje je druga u Finalu Kvarteta G-dur (Prim. 77, br. 1):

u kojemu je tako čudesan učinak proizveden izmjenjivanjem hladna
unisona i žarkih harmonija.
Mnoge od Haydnovih karakterističnih melodija slijede jedan
ili drugi od ovih tipova, npr. ovaj iz Finala Kvarteta F-dur (Prim. 74,
br. 2):

35

.c

h a n g e Vi
e

N
y
bu
to
k
.c

ili ovaj iz Simfonije «Medvjed»:

w

.d o

dok se metričke osebujnosti istočnih ili srbijanskih Slavena mogu
ilustrirati sljedećim, iz Simfonije F-dur (br. 1 u bečkome izdanju):

kao što se mogu ilustrirati, bez obzira na mjeru kola, stotinama
njegovih menueta i ﬁnala. Nadalje, rani Koncert za klavir u D-duru
završava čudno nazvanim «Rondom à l’Hongrie», kojega je glavna
tema kako slijedi:

m

C

lic
c u -tr a c k

ili ovaj iz Finala Kvarteta D-dur (Prim. 76, br. 5) –

36

w

o

.d o

w

w

w

o

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

PD

!

XC

er

O
W

F-

w

m

h a n g e Vi
e

w

PD

XC

er

F-

c u -tr a c k

.c

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu
to
k
.c


w

.d o

m

C

lic
c u -tr a c k

o

.d o

w

w

w

o

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

PD

!

XC

er

O
W

F-

w

m

h a n g e Vi
e

w

PD

XC

er

F-

c u -tr a c k

Ova melodija, koja ne sadrži nikakvih mađarskih obilježja niti ﬁgure,
ljestvice niti strofe sažeta je od one «Širi kolo», kako se uobičajeno
pleše u Bosni i Dalmaciji. Potpuna melodija teče ovako:

37

.c

h a n g e Vi
e

38

w

N
y
bu
to
k
.c

w

.d o

m

C

lic
c u -tr a c k

o

.d o

w

w

w

o

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

PD

!

XC

er

O
W

F-

w

m

h a n g e Vi
e

w

PD

XC

er

F-

c u -tr a c k

.c

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu
to
k
.c

w

.d o

m

C

lic
c u -tr a c k

o

.d o

w

w

w

o

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

PD

!

XC

er

O
W

F-

w

m

h a n g e Vi
e

w

PD

XC

er

F-

c u -tr a c k

tipičan seljački ples koji je u Haydnovim rukama dobio ne samo na
sažetosti, nego i na više umjetničkoj pratnji.
(5) Osim plesne mjere Haydn je usvojio i druge instrumentalne
forme, npr. koračnice, gajdaške melodije i slično. Evo jedne, s
čudnim ritmom, iz Pianoforte Scherzando u F-duru:
39

.c

h a n g e Vi
e

N
y
bu
to
k
.c

w

.d o

Još jednu hrvatsku koračnicu, koja započinje:

identiﬁcirao je dr. Kuhač u neobjavljenoj Simfoniji A-dur; a tu je i
daljnji primjer iz Allegra Kvarteta B-dur (Prim. 71, br. 1) –

(6) Dva najosobitija primjera tek dolaze. Prema dobro poznatoj zgodi,

m

C

lic
c u -tr a c k

a evo, iz Finala Simfonije B-dur (Salomon, br. 9), koračnice koja se
uobičajeno svira u Turopolju na seoskim svadbama:

40

w

o

.d o

w

w

w

o

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

PD

!

XC

er

O
W

F-

w

m

h a n g e Vi
e

w

PD

XC

er

F-

c u -tr a c k

.c

XC

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu
to

m

C

o

m

lic

k

jednom je knez Esterházy raspravljao sa svojim kapelmajstorom
w
.c
.c
.d o
c u tr a c k
pitanje ne bi li crkvena glazba mogla biti «istodobno religiozna i popularna». Teško je pomisliti da su Haydnove mise bile ikad
smatrane previše strogima; u svakome slučaju, knez se osjećao
nezadovoljno i htio je promjenu. Nedavno se vratio sa svoga
godišnjega hodočašća u Maria Zell. Tamo je čuo glazbu koja mu se
svidjela i čini se da je natuknuo da u eisenstadtskoj kapeli ima previše
kontrapunkta a premalo melodije. Haydn je saslušao, poslao u Maria
Zell po obavijesti, čekao svoj čas i, kad se sljedeće godine približio
dan hodočašća, napisao je «Misu» ili Službu Božju na njemačke
o

.d o

w

w

w

w

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

F-

er

O
W

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

c u -tr a c k

riječi,27 otpravio ju u slavnu crkvu, potajno ju je uvježbao i, konačno,
našao izliku da umakne na blagdan. Knez se vratio nezadovoljniji
nego ikad. «Slušao sam» - rekao je – «službu Božju s crkvenom
glazbom skladanom i sviranom u stilu kakvu ti nećeš nikad dorasti».
«Vaša Visosti» - odgovorio je Haydn – «skladba je bila moja, a ja sam
bio i orguljaš».
Iz te «Mise», od koje izgleda da dosad nije otkriven ni
jedan drugi trag, dr. Kuhač navodi sedam melodija ovlaštenjem
dominikanca Aloisa Russwurma, osobnoga Haydnova prijatelja, koji
je zgodu izvorno zapisao.
Prva, «Hier liegt vor Deiner Majestät», uvodna je tema
prvoga broja –

a potječe od hrvatskoga napjeva (Notni primjer br. 39)

41

h a n g e Vi
e

N
y
to
k
lic
.d o

Treća, «Allmächtiger, vor Dir im Staube», (Notni primjer br. 42)

počinje neobično slično slavenskoj napitnici «Draga moja
gospodo».28

m

o

w

je popijevka «Ti, jabuka», kako se pjeva u Velikome Borištovu –

42

w

bu

c u -tr a c k

C

m

Druga, «Gott soll gepriesen» .c
o

.d o

w

w

w

w

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

XC

er

O
W

F-

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

c u -tr a c k

.c

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu
to
k
.c

Četvrta, «O, Vater, sieh vor Deinem Throne» (Notni primjer br. 44)

w

.d o

m

C

lic
c u -tr a c k

o

.d o

w

w

w

o

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

PD

!

XC

er

O
W

F-

w

m

h a n g e Vi
e

w

PD

XC

er

F-

c u -tr a c k

može mirne duše biti smatrana inačicom dalmatinske popijevke
«Jedna Ciganka» (Notni primjer br. 45)

Peta, «Betrachtet Ihn in Schmerzen» (Notni primjer br. 46)

gotovo je identična u oba dijela sa sljedećom hrvatskom melodijom:

43

.c

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu
to
k
.c

w

.d o

Šesta – «Nun ist das Lamm geschlachtet» (Notni primjer br. 48)

potječe dijelom od dvaju odvojenih napjeva u hrvatskoj i slavenskoj
inačici društvene zborske popijevke «Viv’ la compagnia» (Notni primjer br. 49 - br. 50)

m

C

lic
c u -tr a c k

o

.d o

w

w

w

o

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

PD

!

XC

er

O
W

F-

w

m

h a n g e Vi
e

w

PD

XC

er

F-

c u -tr a c k

.c

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu
to
k
.c

a dijelom od hrvatske sakralne popijevke «Stani gori, Gospodar» (Notni primjer br. 51)

w

.d o

Sedma – «Dich, wahres Oesterlamm» - koja je zaključna faza
hvalospjeva na Slavu –

posuđuje svoju egzaktnu sekvencu i svoj neobičan zastajkujući ritam
od hrvatske «Miši prave svatove» (Notni primjer br. 53)

Jasno, u Haydnovu rječniku «popularni» znači slavenski.
Može se prigovoriti da taj primjer ne dokazuje ništa.
Uzmimo da je Haydn živio u stanovitome okrugu i da je od njega

m

C

lic
c u -tr a c k

o

.d o

w

w

w

o

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

PD

!

XC

er

O
W

F-

w

m

h a n g e Vi
e

w

PD

XC

er

F-

c u -tr a c k

.c

XC

h a n g e Vi
e

N
y
bu
to

k

o

m

lic

C

m

c u -tr a c k

rješenju pitanja.
Na nesreću hrvatske melodije nisu, u pravilu, najprikladnije za
takve namjene. One su vedre, osjećajne, peckave, ali rijetko se uzdižu
do neke visoke razine dostojanstva ili ozbiljnosti. One pripadaju
naravi obilježenoj prije osjećajem i maštom, nego ustrajnom širinom
misli i stoga, dok obogaćuju svoje vlastito umjetničko polje velikom
ljepotom, postoje stanovite granice koje one rijetko prelaze i s kojih
se, ako ih ikad i prijeđu, ubrzo vraćaju. Jednu posebnu granicu opazit
će svaki student. Često se događa da hrvatska ili srpska započne s
dotjeranom frazom, a onda zapadne u antiklimaks – ili gubljenjem iz
vida svoga tonaliteta ili kolebanjem u svome ritmu ili završavajući
slabom ili banalnom kadencom. U gotovo svim naprijed navedenim
primjerima uvod u melodiju je ono što je Haydn posudio; njezin
završetak on je skoro uvijek poboljšao ili ponovno napisao.29 A
razlog koji ga je natjerao na tu praksu može se ilustrirati sljedećim
inačicama, u kojima je svima očit isti dodir nadahnuća i ista mlitavost
razvijanja.
(a) Popijevka «Stal se jesem», kako se pjeva u Mariji Bistrici 30 46

w

zatraženo da jednom piše u popularnome stilu; što je prirodnije nego
w
.c
.c
.d o
c u tr a c k
da se mogao prilagoditi okolini i uporabiti idiome koje je našao u općemu optjecaju? Čovjek spremno upadne u dijalekt kad se obraća
seoskomu slušateljstvu, i ne postaje seljakom ako začini svoj govor
s nekoliko poslovica i metafora. Taj protuodgovor mogao bi imati
veći učinak kad bi «Misa» bila osamljena pojava: on donekle gubi
na težini kad se sjetimo da glazba samo pretvara u crkvenu uporabu
sklonosti koje su već bile opažene u simfoniji i kvartetu. Ipak,
naš bi slučaj nedvojbeno bio teži kad bismo našli Haydna kako se
obraća, istim jezikom, cijelomu Austrijskomu carstvu i rabeći rodni
slavenski u nekim velikim političkim ili ceremonijalnim prilikama.
Tu je, svakako, kušnja koju smijemo razborito smatrati krucijalnom i
koja bi, ako je uspješno primijenjena, mogla na neki način ići prema
o

.d o

w

w

w

w

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

F-

er

O
W

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu
to
k
w

.d o

m

C

lic
.c


c u -tr a c k

o

.d o

w

w

w

o

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

PD

!

XC

er

O
W

F-

w

m

h a n g e Vi
e

w

PD

XC

er

F-

c u -tr a c k

(b) Ista popijevka kakva se nalazi u kotaru Sv. Ivan Zelina:

(c) Ista se javlja i u Međimurju:
47

.c

h a n g e Vi
e

N
y
bu
to
k
.c

w

.d o

ili bi bio opet umetnut iza drugoga, da bi se tako u stroﬁ preinačili
završetci u muškome i ženskome rodu; primjer:
(e) Inačica iz Čembe (Notni primjer br. 58)

m

C

lic
c u -tr a c k

U ovim verzijama zadnja četiri takta čini se kao da su slobodno
pridodana ostatku melodije; u svakome slučaju one se nalaze odvojeno
od prve fraze u hrvatskim božićnim popijevkama i napitnicama.
Nadalje, između ostalih okruga bilo je stanovitih preuređenja teksta
s odgovarajućim izmjenama u glazbi. Ili se ne bi ponavljala uvodna
linija, koja vodi do izbacivanja trećega takta i posljedične preinake
kadence; primjer:
(d) Inačica iz Kolnova (pokraj Oedenburga) (Notni primjer br. 57)

48

w

o

.d o

w

w

w

o

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

PD

!

XC

er

O
W

F-

w

m

h a n g e Vi
e

w

PD

XC

er

F-

c u -tr a c k

.c

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu
to
k
.c

w

.d o

m

C

lic
c u -tr a c k

o

.d o

w

w

w

o

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

PD

!

XC

er

O
W

F-

w

m

h a n g e Vi
e

w

PD

XC

er

F-

c u -tr a c k

Ostalo je lako proreći. Kad je 1797. Haydnu povjereno da
složi nacionalnu himnu, mora da je imao ovu melodiju pred očima
i da je odlučio uporabiti ju kao podnožje monumenti aere perennius
koji je podignula njegova odanost. 31 A ovdje bi se moglo kazati
koju riječ i o načinu na koji je, čini se, velika melodija bila napisana.
Nije bilo trenutačna nadahnuća, niti iznenadne improvizacije koja bi
mogla zaživjeti u punu rascvatu; kao većina Beethovenove glazbe
načinjena je pažljivo, uz promišljeno odvagivanje alternativa. Uz
malo neobično dobre sreće, mi smo barem jednom pripušteni u
majstorovu radionicu i dopušteno nam je uzeti lekciju iz melodije
promatrajući njegovu praksu.
Sada je druga tema pučke melodije prekratka da bi bila
podesna za drugu liniju poeme; dakle, Haydn je započeo s proširenjem
kadence, i umjesto –

napisao je –

49

.c

h a n g e Vi
e

50

w

N
y
bu
to
k
.c

w

.d o

poprativši to znakom repeticije, prema uobičajenoj metodi primarne
forme. Dvije druge promjene objašnjavaju same sebe. Mjera je dobila
na dostojanstvu širom oznakom vremena, a naglasak je pomaknut s
arze na tezu preuređenjem taktova. Inače, u prvoj polovici strofe
pučka je melodija ostala nepromijenjena.
Ali za drugu polovicu to je očito bilo nedostatno. Obje
moguće inačice suviše su trivijalne a jedna prekratka da bi pružile
potreban klimaks. Kao prirodna posljedica Haydn je odbacio obje
i nastavio nadomještati ih dvama izvornim nizovima tonova koji u
autografskoj skici 32 teku ovako:

m

C

lic
c u -tr a c k

o

.d o

w

w

w

o

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

PD

!

XC

er

O
W

F-

w

m

h a n g e Vi
e

w

PD

XC

er

F-

c u -tr a c k

.c

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu
to
k
.c

i niže u trećoj dodanoj melodiji (Notni primjer br. 62)

w

.d o

m

C

lic
c u -tr a c k

o

.d o

w

w

w

o

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

PD

!

XC

er

O
W

F-

w

m

h a n g e Vi
e

w

PD

XC

er

F-

c u -tr a c k

slijedi:

Ipak, bio je nezadovoljan rezultatom, a lako je naslutiti razlog. U
ranijemu od ovih dvaju nizova ima pasaž koji nosi toničku harmoniju
– izvan mjesta na tome stupnju napjeva – a njegova kadenca, povrh
toga, nezgodno se rimuje s onom polustrofe. Kasniji od dvaju nizova
silazi s njihove naglašene točke elegantnim širokim tempom, ali,
tri takta od završetka, lomi se njegova melodijska krivulja na dva
zasebna dijela i tako gubi kontinuitet linije. Oba su, dakle, bila
ispravljena, jedan na istoj stranici od koje najdonji redak nosi, u
površno nabačenu rukopisu, poboljšani oblik –

51

.c

XC

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu

bu

y

N

O
W

!

F-

er

O
W

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

to

k

o

m

lic

C

m

o

w

w

.d o

w

w

C

lic

k

to

a drugi, s nekoliko neznatnih promjena, u kasnijemu razdoblju rada. I
w
c
.c
.d
k.
c u - t r a ctako, iz tako različite kovine, kao što je Cellini izlio svoga «Perzeja», o c u - t r a c k
tako je i Haydn iskovao melodiju kojom je dao glas patriotizmu
nacije.
Nadati se da ovi primjeri neće ohrabriti nekoga čitatelja da
progoni Haydna s drekom da je plagijator. Ni jedna optužba ne bi
mogla biti neutemeljenija ili nerazumnija. Nije haračio po ničijemu
zabranu, nije opljačkao ni jednoga brata umjetnika, jednostavno je
oplemenio te seljačke napjeve idejom i izražajem s kojima je bio
u vrlo tijesnu suglasju. Sav opseg njegova nedugovanja je najviše
prigodna melodija, a često i samo pojedinačna fraza; obrada,
skladanje, vještina, pripadaju toliko istinski njemu kao Faust Goetheu
ili Cymbeline Shakespeareu. Majstor, koji je napisao stodvadeset
prvorazrednih simfonija i osamdesettri prvorazredna kvarteta,
smije jamačno polagati pravo da uzme svoje blago gdje ga nađe; i
ako smo dostatno neotesani da to poreknemo, smijemo mu barem
dopustiti povlasticu da govori svojim rodnim jezikom. Haydnu su
pučki napjevi bili malo više nego riječi njegova govora kojemu je bio
vičan, jedva prikriveni kad je Crkva zagovarala svoje kontrapunktsko
dostojanstvo, a opet se ukazivalo u punome značenju kad se on
vratio nesputanu orkestru i slobodi četiriju čarobnih struna. Važnije
je zapaziti kako je tijesno u skladu njegov poseban melodijski dar s
onim njegovih ljudi. Mnogi od naprijed navedenih napjeva nalaze
se među onima koje bi kritika izdvojila kao posebno karakteristične:
ima doslovno na stotine njegovih invencija kojima su , u većemu ili
manjemu stupnju, iskazane iste kvalitete. Nema dvojbe, on nije bio
samo dijete svoga naroda, on je imao svoju vlastitu osobnost, svoju
vlastitu imaginativnu snagu, svoju vlastitu poruku da je isporuči
ušima svijeta. Ali kroz sve to provlači se nacionalni element kao
određujuća nit. Izreka «les grands artistes n’ont pas de patrie» obilato
je odbacivana od samoga njezina autora; ona uvjerljivo ne nalazi
uporišta u životu hrvatskoga seljaka koji je melodije svoga naroda
52
učinio besmrtnima.
w

XC

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu
to

c u -tr a c k

m

o

.c

C

m

lic

k

Novi pogled na pitanje dobio je istaknuto mjesto u novijoj
w
.c
.d o
c u -tr a c k
povijesti. Politički kurs koji u naše dane slijedi austrijska Vlada je
nastojanje da se vrati relativna važnost hrvatske kolonije i majke
zemlje iz koje potječe. S jedne strane, središnje provincije bile su
uporno germanizirane, slavenski jezik počeo je izumirati, slavenska
krv križati se miješanjem, i premda je promjena još u tijeku, nema
znakova da je djelotvorna. Uzduž zapadne obale Leithe njemački
je sada prevladavajući govor, uzduž istočne obale raspravlja se
s mađarskim o prevazi, a slavenski između njih, unatoč svojoj
žilavosti, bit će jednoga dana izguran ili apsorbiran. Danas jedva
koji stanovnik govori o Požunu; ime je ili Pozsony ili Pressburg.
Liesing je gotovo zaboravio da je nekad bio Lesnik, a Oedenburg,33
premda još postoji kao tvrđava, postaje sve više izoliran kako godine
prolaze. Ali, s druge strane, široki se raspon mogućnosti otvara u užoj
Hrvatskoj. Pokretačka sila narodnoga života, potaknuta, kao što smo
već vidjeli, od Ljudevita Gaja, mudro je stimulirana i ohrabrivana po
carskome pokroviteljstvu; a Zagreb, koji je stoljeće ranije bio mali
provincijski gradić, sada poprima status i dostojanstvo glavnoga
grada. Sveučilište, utemeljeno 1874., odmah je učinilo puno za studij
umjetnosti i književnosti; staro stočno sajmište postalo je otmjen trg
s opernom kućom u središtu. Pusta ledina prema jugu pretvorena
je u javne vrtove i okružena galerijama i muzejima. Prirodno je
da sadašnji narod može slijediti te promjene s velikim zanosom; i
može gledati naprijed nestrpljivo i s pouzdanjem u dane nadolazeće
veličine. Čak ni strancu ne manjka dokaza. Ton može biti ponešto
šovinistički, čestitanje samima sebi ponešto nekritično, zapis o
sadašnjemu dostignuću pomalo manjkav u razlikovanju; ali kako
je pokret sada još nov, sredstva su nova, čitavo polje rada treba biti
izboreno korak po korak. Bilo bi uzaludno očekivati drugoga Haydna
ovaj čas; crta je bila slomljena i mora pribrati novu snagu prije nego
mogne naprijed. Dostatno je zasad da je tu snaga, zamah, hrabrost,
o

.d o

w

w

w

w

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

F-

er

O
W

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

53

XC

h a n g e Vi
e

N
y
bu
to

k

o

m

lic

C

m

c u -tr a c k

Rusije,34 pa premda njegovi čitatelji nisu nikad doživjeli nagovještaj
ispunjenja, premda se u njegovu naraštaju nije pojavilo veće ime od
Glinkina, već je ovo naše vrijeme bespogovorno veriﬁciralo njegove
riječi. Moguća je stanovita razlika u mišljenju glede Rubinsteina, ali
ne može biti nikakve glede Borodina i Čajkovskog, a tradiciju koju
su oni uspostavili znalački je slijedila čitava škola mladih skladatelja.
Prema sredini stoljeća došao je Chopin, čija je glavna ambicija bila,
kako je sam rekao, «biti Uhlandom svoje zemlje», i čije je glavno
djelo bilo utiskivanje biljega klasike njegovim nacionalnim tonovima
poloneze i mazurke. Nekih trideset godina ranije Smetanina briljantna
komedija položila je temelj na kojemu je Dvořák gradio i spasio od
zlouporabe i zaborava pučke popijevke Češke. Nije nezanimljivo da
vidimo drugu slavensku rasu kako opet izlazi na poprište. U jednome
smislu ona je vođa svih njih, a u drugome to je najkasniji pristup
njihovim položajima i njihovim sudbinama da bi pokušali opet steći
izgubljenu poziciju, i trebalo bi da ih pratimo ne samo s ohrabrenjem,
nego s bliskom i intimnom simpatijom.
Jer, de nobis fabula narratur. Zapadna Europa, dakle, poznaje
zemlju koja je nekoć bila predvodnica u glazbenoj umjetnosti, koja je
pronosila naprijed svoje povjereno blago, koja je štetovala na svome
glasu da bi bila ušutkivana, koja je dopuštala svojim glazbenicima da
žudeći za popularnošću prihvaćaju strana imena i strane načine, koja
se danas napreže, u boljim prilikama nego što ih bilo koja slavenska
nacija može imati, da otkrije staro tlo i prizove zaboravljenu poruku.
Ako preziremo uspoređivanje, možemo se učiti poniznosti čitajući
54

w

da je tu djelatna i neumorna sposobnost, da je tu nepokolebljiva
w
.c
.c
.d o
c u tr a c k
odlučnost da se pobijedi. Tko zna u kojemu se novačkome telećaku može kriti palica vojskovođe?
Kako bilo da bilo, u čitavoj glazbi ovoga stoljeća nama
neobičnijega fenomena nego što je stalan napredak slavenske rase. Već
1818. engleski je kritičar bio dostatno dalekovidan da pretkaže advent
o

.d o

w

w

w

w

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

F-

er

O
W

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

XC

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu
to

m

C

o

m

lic

k

prosudbu kojoj nas već dugo podvrgavaju naši susjedi. «Engleska
w
.c
.c
.d o
c u tr a c k
glazba» – kaže noviji njemački povjesničar – «može se reći da završava s Purcellom»; «Engleska umjetnost» - kažu naši francuski
kritičari – «već je dugo degenerirala u imitaciju»; i premda naši
današnji vođe otmjeno odbijaju optužbe, još je uvijek u nas previše
one kozmopolitske naravi koja je jedan od naših najpodmuklijih
neprijatelja. Bez dvojbe, vremena se popravljaju. U Leedsu, u
Birminghamu, u Bristolu, pa čak i u Londonu, Englez može postići
slušanje, premda će, osim ako napiše kraljevske balade, teško naći
izdavača. Ali njegovo slušateljstvo još nije ugođeno u pravi sklad s
njegovim djelom. Mi još uvijek sudimo prema tuđim idealima, još
smo uvijek previše ravnodušni prema svome vlastitome prirodnom
jeziku i svome vlastitome prirodnom dosegu misli. I dok se ne
otresemo te ravnodušnosti i ne naučimo proširiti svoje domoljublje
na svoju umjetnost, nećemo nikad povratiti svoje mjesto kao velika
o

.d o

w

w

w

w

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

F-

er

O
W

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

c u -tr a c k

glazbena nacija.
Nema potrebe da iskazujemo manje srdačnu dobrodošlicu
našim inozemnim posjetiteljima, ili manje srdačno priznanje za
goleme usluge koje su učinili. «Was macht dieser Fremde hier?» nije
domoljublje nego neuljudnost, znak slabosti koja se boji susresti se sa
svijetom slobodno pod jednakim uvjetima. Istodobno nemamo prava
niti zapuštati niti podcjenjivati svoje vlastito. Velika umjetnička škola
ne gradi se u jednome trenutku ili u jednome naraštaju; rad je dug,
naporan, težak; lako ga je obeshrabriti, lako ga je usporiti, potrebni
su mu sva skrb i mar kojima se raspolaže. A jedan je put, i to samo
jedan, kojim to možemo dovesti do uspješna ishoda. Sijecimo stabla
iz naših vlastitih šuma, lomimo naš kamen iz stanca kamena naše
vlastite nacije, a onda pustimo da naši majstori graditelji postupaju s
gradivom kako njihov genij odredi.
Znak koji najviše daje nadu je buđenje zanimanja za naše
nacionalne melodije. Umjetnicima koji su ih skupili, umjetnicima
55

XC

h a n g e Vi
e

N
y
bu
to

k

o

m

lic

C

m

c u -tr a c k

svoju podaničku odanost.
Sada je tomu već nekoliko godina otkako je nekoliko
engleskih pisaca počelo zagovarati povratak nacionalizmu. Otada
je puno, bez dvojbe, učinjeno, ali puno još ostaje učiniti, a nama
slušateljima povjeren je velik dio reforma. Slušali smo tuđe jezike
dok nam naš vlastiti zvuči kao čudan i stran. Toliko smo dugo sjedili
na Trimalhionovoj gozbi da nam nije više ostalo apetita za našu
domaću hranu. Krajnosti strasti, krajnosti potištenosti, neumjereno
utjecanje osjetilima, sve je to tuđe našoj nacionalnoj naravi, i mi
rastemo prezasićeni njima dok se naš okus kvari i naš tek slabi. Isto
je i u svijetu knjige. «Nitko ne čita Scotta» - kaže jedan kritičar;
«Nitko ne želi Shakespearea» - kaže drugi. «Dajte nam D’Annunzija
i Sudermanna i ‘Nemoralnu ﬁlozoﬁju’ Friedricha Nietzschea».
Srećom, engleska etika i engleska književnost mogu se ogledati
same za sobom; one imaju i kontinuitet i tradiciju koji će ih sačuvati
od pada predaleko ukrivo. Ali naša glazbena umjetnost obnavlja se
iz gomile ruševina u kojoj je ležala dva zadnja stoljeća, a posao je
svih koji skrbe za umjetnost i zemlju da pomognu. U najmanju ruku
možemo pokušati otkriti što engleska glazba ima reći i ocijeniti naše
skladatelje prema njihovoj sposobnosti da to kažu.
Taj stav osnažuju svi dokazi glazbene povijesti. Ista ruka,
koja je Njemačku učinila narodom, obogatila ju je «Marseillaisom
reformacije» i tako utemeljila dugotrajnu dinastiju njezinih velikih
skladatelja. Umjetnost u Francuskoj bila je na svome najnižemu
56

w

koji ih čine poznatima, dugujemo našu srdačnu zahvalnost. Ali nije
w
.c
.c
.d o
c u tr a c k
dostatno da ih imamo, moramo se njima služiti; a nije dostatno ni njima se služiti, moramo naučiti kako shvatiti njihov duh. Haydn je
imao daleko slabašnije gradivo nego što je naše, a ipak ga je mogao
uporabiti u svrhu koja će se pamtiti kad sve naše egzotične romance
budu zaboravljene. I sada kad nam više nego jedan engleski majstor
pokazuje put, nemamo izgovora, nemamo isprike zadržavati i dalje
o

.d o

w

w

w

w

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

F-

er

O
W

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

XC

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu
to

m

C

o

m

lic

k

stupnju kad je glavna zaokupljenost Pariza bila rasprave o svojatanju
w
.c
.c
.d o
c u tr a c k
Bavarca Glucka od jednih, a Talijana Piccinija od drugih. Sama Italija propadala je gubeći svoj nacionalni karakter, a slavenski su
narodi uznapredovali kad su ponovno potražili svoje. A ono što je
istinsko u naroda, jednako je tako istinsko u njihovih vođa. «Najveći
genij» - kaže ispravno Emerson – «najzaduženiji je čovjek»; čovjek,
znači, koji se može prometnuti u najplemenitijega visokog plemića i
trajno rabiti tradicije svoga doba i zemlje. Tako je bilo i s Haydnom.
Ne može biti ništa pogrješnije nego gledati u njemu obična dvorskog
glazbenika koji piše sa spremnim i lakim talentom pièces d’occasion
koje se tražilo za kazalište ili primaći salon. Njegov život u Eisenstadtu
dao mu je priliku kakvu ni jedan skladatelj nije uživao nikad prije, ali
je pokroviteljstvo bilo previše prosvijećeno, a karakter previše strog
da bi bio zadovoljan djelom koje je bilo manirističko ili izvještačeno.
Pod glasovitom «livrejom u plavome i srebrnome» bije srce
seljačkoga pjesnika, puno prijaznosti, duhovitosti, iskrena drugarstva
i ljubavi za djecu i životinje. Njegov genij, uvježbavan godinama
neumornim radom, dao nam je potpuno majstorstvo nad naslijeđenim
bogatstvom njegove umjetnosti, njegova imaginacija proširila ih je
svježim otkrićima i izumima. Ali sve su njegove obljubljene teme
bez iznimke bile pastoralne: popijevke pastira i žetelaca, popijevke
udvaranja domovini, popijevke svečanosti berbe i vesela blagdana.
Nije čudo da je mogao govoriti jezikom svoga naroda ili prisjetiti se
izreka koje su bile poznate u njegovu djetinjstvu.
Pa ipak, to čime se služi nije dijalekt, nego govor čitave nacije;
živa snaga koja se rasprostire široko i doseže udaljene granice. On
nije velik jer je izabrao ovaj ili onaj predmet razgovora, ovu ili onu
formu izražavanja. Velik je stoga što nije bilo izbora u poslu. Nije
mogao pisati o određenome načinu življenja u njemačkome idiomu;
bio je Slaven po rasi i Slaven po naravi, a njegova glazba je previše
o

.d o

w

w

w

w

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

F-

er

O
W

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

c u -tr a c k

57

XC

h a n g e Vi
e

N
y
bu
to

k

o

m

lic

C

m

c u -tr a c k

epitet brisanjem granica.

58

w

autentična da bi se predstavila u stranome ruhu. Upravo s toga gledišta
w
.c
.c
.d o
c u tr a c k
trebamo ga razumjeti; ne nepouzdanim svrstavanjem njega među ljude s kojima ima malo zajedničkoga, nego gledajući ga kao pravo
utjelovljenje njegova vlastitoga nacionalnog duha. Grčka poslovica
proklinje dvojezična čovjeka: u svijetu umjetnosti prokletstvo je još
na snazi, i barem u nekoj mjeri trebalo bi ono pasti na ingeniozne
kritičare koji domoljublje drže uskogrudnim i opravdavaju svoj
o

.d o

w

w

w

w

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

F-

er

O
W

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

O
W

w

N
y
bu
to
k
.d o

m

w

o

.c

C

lic
o

c u -tr a c k

w

w

.d o

m

C

lic

k

to

bu

y

N

(Zemljovid područja migracija hrvatskoga naroda u Srednjoj Europi)
w

w

w

h a n g e Vi
e

!

XC

er

O
W

F-

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

c u -tr a c k

59

.c

h a n g e Vi
e

N
y
to
k
lic
.d o

DODATAK A
Hrvatski glazbenici, 1835. – 1848.
(1) Skladatelji:

Lisinski

Čačković

Livadić

Štoos

Wiesner

Mašek

Rusan

Barun Prandau

Pintarić

F. von Suppé

Jaić
(2) Pjevači:

Stazić

Štriga
(3) Virtuozi i dr.

Groﬁca Rubido

Ledenig

Ivan Padovec

L. A. Zellner

—————————
N . B. : Treba se držati sljedećih pravila izgovora:
r (kao poluvokal) nosi vrlo kratak vokalni zvuk ispred konsonanta. Brlog
= Berlog, izgovoren toliko blizu jednosložnoj riječi koliko je više moguće.
c = tz Zajc se izgovara Zaitz.
č = ch meko (kao ch u Church).
ć = ty gdje je y konsonant (kao na primjer u riječi «you»). Zvuk je na
sredini između «t» u «righteous» i «tch» u «wretched».
š = sch ili sh. Pušovec (vidi Dodatak C) se izgovara Pushovetz.
ž = francuski j, kao u «jour».
lj i nj su kao gli i gn u ﬁglio, campagna.
Ostala se slova, pojednostavljeno govoreći, izgovaraju kao u njemačkome,
osim z koji je jednak «s» u «sehr» ; i s, koji je jednak «ss» u «Strasse».

60

m

w

o

m

o

.c

C

k

to

DODATCI

lic
C
c u -tr a c k

w

w

.d o

w

w

w

w

bu

bu

y

N

O
W

!

XC

er

O
W

F-

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

c u -tr a c k

.c

h a n g e Vi
e

w

N
y
to

bu
k
.d o

m

w

.c

o

m

o

lic

k

DODATAK B

lic
C
c u -tr a c k

w

w

.d o

w

w

w

C

to

bu

y

N

O
W

!

XC

er

O
W

F-

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

c u -tr a c k

Hrvatski glazbenici, 1848. – 1880.
(1) Skladatelji:

G. Eisenhuth

Vilhar*

A. Mihalović

Fleišman*

Kociančić*

Köck

Leban*

Epstein

Valenta*

Zajc

Slava Atanasijević

Strmic

Faller

Just

Kuhač

Ilma Murska

Grbić

Matilda Marlov

Kašman

Matilda Mallinger

Nolli

Ema Vizjak

Maria Kotas

Irma Terputec

Maria Prikril

Mazoleni

(2) Pjevači:

Rihar*

Maca Matačić
Soﬁa Kramberger
* Slovenci

Virtuozi:

Šteiner

Petrić

Hummel

Ivan Mihalović

Ludmilla Veizer

F. Krežma

Josif Eisenhut

Anka Krežma

Ciol

(3)

Kolander

(4) Dirigenti, profesori i dr.:
Kukuljević

Antun Švarc*

B. Ipavec

Martin Jenko

G. Ipavec

Adolf Schwartz
Ida Wimberger

* Moguće Nijemac; vidi «Schwartz» niže.

61

.c

h a n g e Vi
e

N
y
to

bu

Germanizirani oblik:

k

Hrvatski oblik:

Aegrathal

Ograda

Arvig (?)

Oranik

Berlogaz

Brlog

Bschwoitz

Pušovec

Dolnitz

Dolina

Frutscherthal

Vručidol

Garnitza

Krnica

Glanz

Klanjec

Glinz (Linz)

Glinica

Gollisel

Goloselo

Gruschgize

Kruškica

Kollnig

Kolnik

Kräll

Kralj

Libisel

Ljubisel

Lasser

Lesar

Lessing

Lešnik

Motschenboden

Močva

Pedoll

Podolje

Petsch

Peč (Pešti)

Plötsch

Ploča

Polliz

Polica

Pusterthal

Pustodol

Rudenek

Rudnik

Stoanitzbrunn

Studenac

Stollizen

Stolica

Tragen

Draga

Tristach

Trstje

.d o

m

o

m

o

w

.c

Hrvatska imena u Pusterthalu i okolici

62

w

lic

k

DODATAK C

lic
C
c u -tr a c k

w

w

.d o

w

w

w

C

to

bu

y

N

O
W

!

XC

er

O
W

F-

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

c u -tr a c k

.c

h a n g e Vi
e

w

N
y
to

bu

Selca
Suhopolje

k

Zavrhnik

.d o

m

w

o

m

o

Zabemig

lic

k
lic
C

Velegrad

Zuchepoll

.c

Villgraten
Zelzach

c u -tr a c k

w

w

.d o

w

w

w

C

to

bu

y

N

O
W

!

XC

er

O
W

F-

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

c u -tr a c k

BILJEŠKA: Glede sličnih primjera u drugim dijelovima Austrije vidi: Kämmel, «Die
Anfänge deutschen Lebens in Oesterreich».

DODATAK D
Tragovi hrvatske populacije u kraju oko Bratislave
Sljedeći gradovi i sela imali su hrvatsku populaciju, ili prevladavajuću ili
barem znatnu:
Maiersdorf

Wildungsmauer

Zverndorf

Kaglor

Pangort

Pišelsdorf

Marchegg

Mannersdorf

Bratisey

Au (Cindrov)

Senfeld

Hof (Cimov)

Hlohovac

Landeck

Siebenbrunn

Kroatisch Wagram

Horisey

(Ogran hrvatski)

Štrandorf

Frama

Poturno

Fuchspichl
(Fukšpil)

Limisdorf

Ort

Andlersdorf (Razvitnjak)

Bratštatin

Guštatin

Donji Siebenbrunn

Petronel

Kroatisch Haslern

Rohrau (Trstnik)

(Hazlor hrvatski)

Osim ovih i čitav kraj oko Eisenstadta, Oedenburga i Neusiedlerskoga
jezera.

63

.c

h a n g e Vi
e

N
y
k

to

bu
.d o

* Hans Neusiedler, lutnjist, rođen 1563. kraj Neusiedlerskoga jezera.
* Veit Bach, djed J. S. Bacha, rođen oko 1580. u Bratislavi.
* Andreas Rauch, orguljaš i skladatelj, rođen oko 1590. u Pottendorfu.
* Samuel Bockshorn (Capricornus), dirigent, rođen 1629. u Bratislavi.
* J. S. Kusser (Couser), skladatelj, rođen 1657. u Bratislavi.
* Joseph Haydn, rođen 1732. u Rohrauu.
* Michael Haydn, rođen 1737. u Rohrauu.
* Johann Evangelist Haydn, rođen 1743. u Rohrauu.
* Matthias Kamiensky (Kamenar), skladatelj, rođen 1734. u Oedenburgu.
Theodor Lotz, graditelj glazbala, rođen oko 1740. u Bratislavi.
* Anton Zimmermann, skladatelj, rođen 1741. u Bratislavi.
* N. Hadrava, lutnjist, rođen 1750. kraj Bratislave.
* Druschetzky (Družecki), skladatelj, rođen oko 1760. u Bratislavi. (?)
Jacob Hyrtl, oboist u Esterházyjevu orkestru, rođen oko 1760. u
Eisenstadtu.
Joseph Weigel (Weigl), skladatelj, rođen 1766. u Eisenstadtu.
* Ivan Bihari, violinist i skladatelj, rođen 1769. u Velikome Abonyju.
* Stephan Koch, graditelj glazbala, rođen 1772. u Vesprimu.
* Ivan Fuss, skladatelj, rođen 1777. u Tolnauu.
* Johann Nepomuk Hummel, rođen 1778. u Bratislavi.
* Joseph Blahak, skladatelj, rođen 1779. u Raggersdorfu.
* Ivan Fuchs, kapelmajstor u kneza Esterházyja, rođen 1780. u
Eisenstadtu.
Peter Lichtenthal, skladatelj, rođen 1780. u Bratislavi.
Grof Thadeus Amadé, pijanist, rođen 1783. u Bratislavi.
* Adolf Müller, skladatelj, rođen 1802. u Tolnauu.
* Joseph Wurda, pjevač, rođen 1807. u Gjuru (Raab).
* Friedrich Fischer, pjevač, rođen 1809. u Bratislavi.

m

w

o

m

o

.c

Glazbenici rođeni u Bratislavi i njezinoj okolici

64

w

lic

k

DODATAK E

lic
C
c u -tr a c k

w

w

.d o

w

w

w

C

to

bu

y

N

O
W

!

XC

er

O
W

F-

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

c u -tr a c k

.c

h a n g e Vi
e

w

N
y

Michael Hauser, violinist, rođen 1822. u Bratislavi.

k
lic
.d o

m

w

o

.c

to

bu

c u -tr a c k

C

m

+ Franz Liszt, rođen 1811. u Raidingu (Rudnik).
o

.d o

w

w

w

w

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

XC

er

O
W

F-

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

c u -tr a c k

* Ferdinand Kletzer, violončelist, rođen 1830. u Oedenburgu. (?)
Joseph Joachim, rođen 1831. u Kitseeu.
Carl Goldmark, rođen 1832. Keszthelyju.
Ludwig Strauss, rođen 1843. u Bratislavi.
Leopold Auer, violinist, rođen 1845. u Vesprimu.
Charlotte Debner, violinistica, rođena 1846. u Kitseeu.
* Vjerojatno Hrvati
+ Slučaj Liszta donekle je izdvojen od ostalih. Najraniji oblik njegova prezimena pojavljuje
se kao Listhius, kojega dr. Kuhač svojata s prihvatljivošću kao Slavena («naše gore list»).
Ali već 1747. pojavljuje se mađarizirani oblik s osobom Canona Johanna Liszta; malo
je dvojbeno da je u vrijeme rođenja velikoga pijanista obitelj postala posve mađarska.
Naravno, ima mnogo mađarskih obitelji u kojima su mađarska i slavenska crta sjedinjene, a
u Lisztovoj glazbi mađarski je element neupitno prevladavajući.

DODATAK F

(a)

Prezimena hrvatskih glazbenika prevedena ili iskvarena
Prevedena (ekvivalent značenja pretpostavljen)
Tekuće prezime
Hrvatsko prezime
Neusiedler
Novosel
Bockshorn
Rožić
Bach
Potočić ili Potočnjak
Rauch
Dimić ili Dimović
Zimmermann
Tesar ili Tesarević
Koch
Kuhač, Kuhačević ili Kuharević
Fuss
Nogić ili Nogavac
Hummel
Bumbarević ili Čmeljak*
Fuchs
Lisa, Lisica ili Lisinski
Müller
Mlinar ili Mlinarić
Fischer
Ribar ili Ribarić
* Prema dvama značenjima riječi Hummel.

(b)

Iskvarena (prilagodba zvuka razmjerno sigurna)
Bulgarelli
Bugarin
Bona
Bunić
Brusa
Brusić

65

.c

h a n g e Vi
e

N
y
bu
to
k

Dragi (Dragić?, p. p.)
Draganić
Ferić
Grlo (Grlić?, prim. prev.)
Jarnović
Jelić
Gresnik
Kengelović
Kalin
Kanabić
Kola (Kolić?, prim. prev.)
Mužina
Mazolić
Mašuranić
(Mažuranić?, p. p.)
Nakić
Polić
Polinar
Pisar
Sapa
Skalić
Smetenić
Tamparica
Trn
Trtić
Tuskan (Tuškan?, p. p.)
Visoki
Ciganin
Zaic
Zuketić
Župančić

w

DODATAK G
Inačice prezimena «Haydn» unutar granica skladateljeve obitelji
(a) Haiden:
Upis vjenčanja Caspara Haidena u matičnoj knjizi,
Hainburg, 1657.
Upis smrti Josepha Haidena u matičnoj knjizi, Hainburg,
1715.
Upis skladateljeva krštenja u matičnoj knjizi, Rohrau,
1. travnja 1732.
(kao očevo ime upisano Mathias Haiden).
Upis majčine smrti u matičnoj knjizi, Rohrau,
25. veljače 1754.

.d o

m

Draghi
Dragonetti
Ferrich
Gerlo
Giornovich
Jelich ili Jael
Kresnik
Henkel
Calinde
Kannabich
Cola
Muzin
Mazoleni
Mazzuranna

o

.c

Nachich ili Nanchini
Pollini
Desplanes
Pisaroni
Zappa
Scalichius
Smetenich
Tamparizza
Thern
Tartini
Tuscan
Visochi
Zingarelli
Zagitz
Zuchetto
Schuppanzigh

66

w

lic
c u -tr a c k

C

m

o

.d o

w

w

w

w

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

XC

er

O
W

F-

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

c u -tr a c k

.c

XC

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu
to
k
lic

c u -tr a c k

(c) Haidin:
(d) Heyden:
(e) Heiden:
(f) Hayd’n:
(g) Haydtn:
(h) Haydn:

(i) Haidn:

(k)

Hayrn:

m

C

w
.c
.d o
Upis smrti Thomasa Haydena u matičnoj knjizi,
c u -tr a c k
Hainburg, 4. rujna 1701., i ponovne udaje njegove
udovice, Hainburg, 8. siječnja 1702.
Upis skladateljeva vjenčanja u matičnoj knjizi
(Sv. Stjepan, Beč, 26. studenoga 1760.).
Skladateljev potpis (na priznanici za plaću), Eisenstadt,
siječanj 1762.
Upis smrti Mathiasa Haydena u matičnoj knjizi, Rohrau,
14. rujna 1763., i sadašnji njegov spomenik u dvorištu
crkve u Rohrauu.
Česte koncertne zabilješke skladatelja i njegova brata
Michaela, od potonjega u Salzburgu.
Tijekom mnogo godina uobičajen potpis Michaela
Haydena.
Skladateljev spomenik u parku grofa Harracha u
Rohrauu.
Prezime skladateljeve majke tako napisano na
spomeniku u dvorištu crkve u Rohrauu.
Skladateljevo prezime tako pisano u dokumentu
«Convention und Verhaltungs-Norma» na temelju
kojega je obdržavao službu u Eisenstadtu.
Upis krštenja Thomasa Heidena u matičnoj knjizi,
Hainburg, 1655.
Prigodice, premda rijetko, na koncertnim programima.

o

m

.c
(b) Hayden:

o

.d o

w

w

w

w

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

F-

er

O
W

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

Upis krštenja Mathiasa Haydna u matičnoj knjizi,
Hainburg, 31. siječnja 1699.
Skladateljev uobičajeni potpis nakon veljače 1762.
Upis smrti njegove supruge u matičnoj knjizi, Baden,
20. ožujka 1800.
Bečka Povelja slobode, 1. travnja 1804.
Mnoge zabilješke i koncertni programi.
Spomenik skladatelju u eremitskoj crkvi u Eisenstadtu.
Upis krštenja Barbare Haidn u matičnoj knjizi,
Hainburg, 2. siječnja 1658.
Česte zabilješke i koncertni programi.
Beethovenovo pismo, 1822.
Upis vjenčanja Thomasa Hayrna u matičnoj knjizi,
Hainburg, 23. studenoga 1687. – ime i prezime njegova
oca zapisano je također kao Caspar Hayrn; vidi pod
slovom (a), (b) i (c).

67

h a n g e Vi
e

!

XC

N
to

bu

y

N
y
bu
to

Prigodne inačice u matičnim knjigama i dokumentima u
Hainburgu,
Rohrauu i drugdje, zabilježio dr. Pohl.

o

m

lic

k

Upis vjenčanja Mathiasa Heina u matičnoj knjizi,
w
.c
.d o
c u -tr a c k
Rohrau, 24. studenoga 1728.
C

m

o

k
lic
C

Hayn:
Hain:
Heim:

.

w

w

Haden:
Hädn:

c u -tr a c k

w

w

68

Hein:

(o)
(p)
(q)

.d o

(l)
c

(m)
(n)

w

w

er

O
W

F-

O
W

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

XC

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu
to

c u -tr a c k

k

lic

m

o

.c

C

m

Napomena (str. 19) radi objašnjenja metafore “sijanje
w
.c
.d o
ck
zmajevih zubi”:: “Kadmo” iz Opće enciklopedije JLZ. sv.3, Zagreb, c u -tr a
1967.
∗

o

.d o

w

w

w

w

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

F-

er

O
W

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

Kadmo, po grčkome mitu sin feničkoga kralja Agenora. Tražeći sestru
Europu, koju je ugrabio Zeus, stigao je u Beotiju, gdje je po nalogu proročišta
osnovao Tebu. Pošto je ovdje ubio zmaja, podigao je na tom mjestu tvrđavu
Kadmeju. Zmajevi zubi bili su sjeme iz kojega su niknuli naoružani ljudi (grč.
spartoí = posijani); petorica od njih legendarni su praoci tebanskih plemićkih
rodova. Kadmo postaje kasnije vladar u Tebi; po tradiciji on je Grke naučio
obrađivati metale i uveo kod njih pismo. (U starosti živio je sa svojom ženom
Harmonijom kod ilirskih Enhelajaca. Među poznatije umjetničke realizacije na
temu o Kadmu ide opera J. B. Lullyja (Cadmus et Hermione) i slika Cornelisza van
Haarlem (Zmaj proždire Kadmovu pratnju).

Bilješke:
1

Južnoslovjenske Narodne Popievke; Zagreb, 1878.-1881.

2

Josip Haydn i Hrvatske Narodne Popievke; pretiskano iz: Vienac, Zagreb, 1880.

Već 1862. Lumir je postavio zahtjev za pripadnost Haydna Češkoj. To je bio korak
u pravome smjeru ukoliko je predstavljao Haydna kao Slavena. Ali podatci pretežu
u korist južnijega podrijetla.
3

Dr. Kuhač (Josip Haydn, str. 5) izjavljuje da jedan od troje u populaciji “ili
pjeva, ili svira, ili sklada”. A postoji i znakovita hrvatska poslovica u smislu da se
« vrijeme poznaje po svojoj glazbi ».
4

Poradi jasnoće bit će dobro kazati da Banska Hrvatska označuje područje duž
Save kojemu je Zagreb glavni grad; i da ista rasa zauzima čitavo ozemlje od Drave
do Skadarskoga jezera i od rumunjske granice do Jadrana. Ima nešto talijanske
populacije na krajnjemu Zapadu, na primjer u Zadru; ali većina ove regije je
isključivo slavenska, a srpsko-hrvatski jezik prevladava uz stanovite modiﬁkacije
na njezinoj cjelini. Ima također znatne hrvatske populacije u Istri, Kranjskoj,
Donjoj Austriji i susjednim dijelovima Madžarske.
5

6

Josip Haydn, str. 3.

7

Vidi Dodatak A.

8

Vidi Dodatak B.

Vidi Dodatak C i usporedi “Slavisches aus dem Östlichen Pusterthal in Tirol” dr.
Mitterrutzera, navedeno od dr. Kuhača, Josip Haydn, str. 12.
9

69

F-

!
y
.d o

On je sebe nazivao redom: Abel, Ebel, Ibel i Eibel. Ali njegovi pokrovitelji uvijek
su pomicali stanicu naprijed i čak kompletirali krug izgovarajući diftong kako se
on izgovara u riječi «eight».
12

13

Glede popisa takvih prilagodbi vidi Dodatak F.

14

Josip Haydn, str. 16. Vidi bilješku uz Dodatak E.

Dr. Pohl daje četrnaest inačica, pa čak ni njegov popis nije iscrpan. Barem šest ih
je u dokumentima koji se odnose na samoga skladatelja. Vidi Dodatak G.

15

Vidi najavu «Aleksandrove svečanosti» (Beč,
Gesellschaftsbibliothek. Carpani to ime piše Hendl.
16

1812.),

sačuvanu

u

Pošteno je navesti da neki etimolozi izvode ime Haiden iz okruga «Auf der Haid»
pokraj Haidenburga. Ali to je vrlo nesigurno. Okrug je uzak prostor pun tresetišta
i ne može pretendirati da mu ime prevlada po cijelome kraju, a da se i ne govori o
čestoj zastupljenosti u užoj Hrvatskoj.
17

Njegov drugi naziv, «Trstnik», dosta je znakovit. I u današnje vrijeme ima
prilično mnogo Hrvata, posebno među siromašnijim stanovnicima.
18

Na sličan način Pilar je germanizirano u Piller, Solar u Soller, Kresar u Kresser i
tako dalje. Vidi popis takvih promjena u Kuhačevu Josipu Haydnu, str. 17 i 18.

19

20

«To je lovac i ribar kao Haydn.»

21

Vidi primjere koje navodi dr. Kuhač, Josip Haydn, str.27-29.

Dr. Kuhač daje 1754. kao datum ovoga djela. Ako je tako, to je najraniji poznati
primjer. Gornji datum, za koji je vjerojatnije da je ispravan, dao je dr. Pohl.

23

24

Vidi Kuhač, «Južnoslavenske pučke popijevke», sv. III., str. 98-100.

25

Vidi Kuhač, «Južnoslavenske pučke popijevke»,sv. III., str.92.

25

Vidi Kuhač, «Južnoslavenske pučke popijevke», vol. III., str.82.

Dr. Kuhač ga zove Šesti kvartet ( «u Allegru Šestoga četverogudja»), ali on
nije šesti u pariškome i londonskome izdanju, ili u dresdenskome, ili u onome
Petersovu.
26

70

m

w

o

o

Vidi Dodatak E.

c u -tr a c k

w

w

Za druge primjere slavenskoga zaposjedanja i nazivlja vidi Dodatak D.

C

lic

k

to

bu

y
bu
to
k
lic
C

w

.d o

10c
.

11

w

w

N

O
W

!

h a n g e Vi
e

N

O
W

XC

er

PD

w

m

h a n g e Vi
e

w

PD

XC

er

F-

c u -tr a c k

.c

h a n g e Vi
e

!

XC

N
to

bu

y

N
y
bu

k

m

C

lic

o

o

m

to
k
lic
C

Ova zgoda pripovijeda se katkad o Mariazellskoj misi u C-duru (Novello, br.
w
.c
.d
15). Ali, prvo, Mariazellska misa bila je napisana po naručbi za Antona Liebea von o c u - t r a c k . c
Kreutzner; drugo, ona je složena na uobičajeni latinski tekst; i treće, ne sadrži ništa
od popularnih melodija o kojima je bila riječ.
27

w

w

.d o

w

w

w

w

er

O
W

F-

O
W

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

c u -tr a c k

Trotaktna fraza je zajednička značajka ranih slavenskih melodija, posebno kad je
spojena s drugom frazom od četiri takta u nepravilnu ravnovjesju.
28

29

Vidi napose popijevku «Na tratniku» (str. 46) i melodiju prvoga kola (str.50).

30

Glazbena strofa u ovoj popijevci ide na dvije polustrofe teksta. Prva je:
- Stal se jesem rano jutro,
malo pred zorjum.

Nema potrebe ovdje raspravljati pitanje Telemannova ronda. Ako je njegova
sličnost Haydnovoj melodiji išta više nego slučajna, vjerojatno upućuje na isti
izvor. Vidi Josip Haydn, str. 81.

31

Sačuvana u Muzeju Gesellschaftsbibliothek u Beču. To je mali dugoljasti list,
sličan onima na kojima je Haydn pisao svoje «Kanone», a sadrži, prvo, potpunu
skicu melodije –
a ispod nje treći popravljeni niz tonova –
Poboljšane inačice četvrtoga niza tonova nema ovdje, ali, prilično zanimljivo,
Pohl bilježi njegovu anticipaciju u Mariazellskoj misi. Vidi: Pohl, Haydn, sv. II.,
str.333.
32

Njegovo hrvatsko ime Šopron još je u tekućoj uporabi, a on ima još dovoljno
slavenskih stanovnika da se služe svojim jezikom u mnogim svojim službenim
dokumentima.
33

Odlomak je vrijedan da bude naveden čitav iz više nego jednoga razloga.
«Ne možemo ni pomisliti da je umjetnost na zalasku kad živi tako velik genij
kao Beethoven. Taj autor, iako manje savršen u drugim pogledima nego Haydn,
premašuje ga snagom imaginacije; a prema novijim primjerima njegove
neobuzdane mašte za očekivati je da će proširiti umjetnost u smjeru koji nisu imali
pred očima čak ni Haydn ni Mozart. Ako smo skloni izvoditi dalje naše spekulacije
na tome mjestu, možemo uputiti na više nego izvanredne izume koji se danas čine
u Rusiji na području instrumentalne glazbe. Tijekom dvadeset godina vjerojatno će
u toj zemlji biti proizvedeni takvi učinci koji će dovesti do vrlo važnih rezultata u
znanosti o zvucima». – W. Gardiner, u prijevodu «Stendhalovih pisama Haydnu»,
drugo izdanje (London, 1818.), stranica 3.
34

71

h a n g e Vi
e

72

w

N
y
bu
to
k
.c

w

.d o

m

C

lic
c u -tr a c k

o

.d o

w

w

w

o

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

PD

!

XC

er

O
W

F-

w

m

h a n g e Vi
e

w

PD

XC

er

F-

c u -tr a c k

.c

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu
to
k
w

.c

.d o

m

C

lic
c u -tr a c k

o

.d o

w

w

w

o

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

PD

!

XC

er

O
W

F-

w

m

h a n g e Vi
e

w

PD

XC

er

F-

c u -tr a c k

A CROATIAN COMPOSER

73

.c

h a n g e Vi
e

74

w

N
y
bu
to
k
.c

w

.d o

m

C

lic
c u -tr a c k

o

.d o

w

w

w

o

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

PD

!

XC

er

O
W

F-

w

m

h a n g e Vi
e

w

PD

XC

er

F-

c u -tr a c k

.c

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu
to
k
w

.c

.d o

m

C

lic
c u -tr a c k

o

.d o

w

w

w

o

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

PD

!

XC

er

O
W

F-

w

m

h a n g e Vi
e

w

PD

XC

er

F-

c u -tr a c k

A CROATIAN COMPOSER
NOTES TOWARD THE STUDY
of

JOSEPH HAYDN
by

WILLIAM H. HADOW
First Published 1897 – Oxford
Reprinted 1972 – New York
The first bilingual edition 2005 in Zagreb

The Croatia-Ireland Society
The Publisher - E Čić
75

.c

h a n g e Vi
e

N
y
bu
to
k
w

.c

W. R. MORFILL
A small return for much assistance and encouragement

.d o

m

C

lic
c u -tr a c k

TO

76

w

o

.d o

w

w

w

o

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

PD

!

XC

er

O
W

F-

w

m

h a n g e Vi
e

w

PD

XC

er

F-

c u -tr a c k

.c

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu
to
k
w

.c

.d o

m

C

lic
c u -tr a c k

o

.d o

w

w

w

o

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

PD

!

XC

er

O
W

F-

w

m

h a n g e Vi
e

w

PD

XC

er

F-

c u -tr a c k

PREFACE
THE materials for this essay have been almost entirely gathered from
two works by Dr. František S. Kuhač, the one his collection of
South-Slavonic Folksongs, the other a pamphlet upon Joseph Haydn.
Indeed, so greatly am I indebted to them that the essay would not
have been written had it been possible to present them to the reader
more directly. All that has been added is a certain re-arrangement of
the data, a certain amount of commentary and exposition, and a few
supplementary facts which happen to have come within my reach. I
should state that during a recent visit to Croatia, I saw Dr. Kuhač,
who most kindly gave me full permission to make use of his results,
and augmented the gift with much valuable information.
It is not for me to determine how far the subject will be of interest
to English readers. We have somewhat forgotten Haydn : we do not
always attach great importance to abstract problems. But I venture
to think that the practical issue is not insigniﬁcant, and that in any
case the question of historical truth is one, which demands some
consideration and regard. There is little need to say that I am
myself convinced of the point which I have endeavoured to make:
if the facts have been misinterpreted, at least the endeavour may invite
discussion.
No doubt it will have to take its chance with those critics who
would censure it at the outset for prying too curiously behind the
veil. From such antagonists I beg, for two reasons, courteously to
77

.c

XC

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu
to

c u -tr a c k

under which all true “ creative “ art is produced. In the second place,
if we accept the historical statement as true, we do something to
rescue a musical nation from undeserved neglect. The race which
has given to a master not only birth but inspiration may surely claim
from us something better than the oblivion into which we have
allowed its name to fall.
I wish to offer all due acknowledgment to Mr. L. Finkenstein for
his translation of Dr. Kuhač’s pamphlet.
OXFORD, October 12. 1897.

m

o

m

C

lic

k

differ. In the ﬁrst place, this is not a question of irrelevant detail, but
w
.c
.c
.d o
c u tr a c k
an inquiry into the methods of a great artist, and into the character of his work. Grant that it deals with a single aspect alone, it does not
therefore disregard or undervalue the others. And to suppose that
Haydn is depreciated by the acknowledgment of his debt to his age
and country is, I think, somewhat to misunderstand the conditions
o

.d o

w

w

w

w

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

F-

er

O
W

w

PD

h a n g e Vi
e

!

XC

er

PD

F-

h a n g e Vi
e

w

N
y
bu
to
k
w

.c

.d o

A CROATIAN COMPOSER
THE study of Human Nature contains few problems more difficult
or more important than those, which deal with distinctions of
national character. In most countries the original race, itself not
always pure, has been affected and modified by a hundred causes;
by conquest, by immigration, by intermarriage with neighbours,
by all the circumstances and conditions of historical development;
and the result is commonly a web of many diverse threads, in
which we are fortunate if we can explain the prevailing colour and
the prevailing pattern. Sometimes, as in our Indian Empire, the
threads lie comparatively free, and puzzle us more by their number
and variety than by actual closeness of texture. Sometimes, as in the
Kingdom of Hungary, the interplay is so thorough and so complex
as almost to baffle analysis at the outset. And when to this is
added the influence of climate, of government, of religion, of
all that is implied in past record and traditional usage, it will
be seen that the question of causality is one which may well tax
to their utmost limit the skill and patience of the ethnologist.
But if the reasons are hard to trace, the fact is no longer open to
intelligible doubt. Physiology tells us that it manifests itself at birth ;
history, that it has formed a channel for the whole course and current
of events. There is no crisis so great, there is no occurrence so
trivial, as not to exhibit in some degree its presence and efficacy
in the life of man. Nations at peace do not follow the same
policy; nations in conflict do not fight with the same weapons; the
contrast of laws and customs is so vivid that it has led some impatient
philosophers to consider all morality relative. And what is true of

m

C

lic
c u -tr a c k

o

.d o

w

w

w

o

w

C

lic

k

to

bu

y

N

O
W

!

PD

!

XC

er

O
W

F-

w

m

h a n g e Vi
e

w

PD

XC

er

F-

c u -tr a c k

.c

Josip Haiden - A Croatian Composer

Josip Haiden - A Croatian Composer

Recomendados

Recomendados

Más contenido relacionado

Más de Emil Čić

Más de Emil Čić (20)

Josip Haiden - A Croatian Composer