1. KAKO HRVATSKI NAROD GUBI SUVERENITET ?!
Autor teksta: Boris Kopić, dipl. iur.
( Prvi put objavljen članak 27. ožujka 2011. )
Uvod
Hrvatska je svoju suverenost i samostalnost izabrala 19. svibnja 1991. kada je na
referendum izašlo 83 % birača, a od toga dijela izbornog tijela potvrdnu odluku dalo je 94 %
glasača. Nakon što je donijeta Odluka o suverenosti i samostalnosti 25. 06. 1991., raskinute
su i sve pravne sveze s ostalim republikama i pokrajinama 08. 10. 1991., čime je RH i
formalno pravno postala samostalna i suverena država.
N e k e u s t a v n e p r o m j e n e od 1990 – 2010.
Prvim Ustavom od 22. prosinca 1990. u temeljnim odredbama, Hrvatska je jedinstvena i
nedjeljiva demokratska i socijalna država u kojoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu
kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. Narod ostvaruje vlast izborom svojih
predstavnika i neposrednim odlučivanjem ( referendumom ).
Posebno treba naglasiti, kada je riječ o udruživanju u saveze s drugim državama, da o tome
odlučuju Hrvatski sabor i narod neposredno, samostalno, u skladu s Ustavom i zakonom.
Prema članku 87. stavak 2. na referendumu se odlučuje većinom birača koji su glasovali, uz
uvjet da je referendumu pristupila većina od ukupnog broja birača u Republici.
Isto tako, kada je riječ o udruživanju, prema članku 135. odluka se donosi na referendumu
većinom glasova ukupnog broja birača u Republici.
Izmjenama i dopunama Ustava iz 2001. možemo ustanoviti da su se temeljne odredbe
mijenjale u izričaju „Hrvatski sabor i narod“, i umjesto toga uvodi se izričaj „Hrvatski sabor
ili narod“, dok se ostale odredbe u svezi referenduma nisu mijenjale.
Međutim, u izmjenama i dopunama Ustava iz 2010. izmjenjene su odredbe o referendumu
članka 86. stavak 4. i odredbe članka 141. stavak 4. Ustava 2001. i uvedene nove odredbe u
članku 87. stavak 4. ( "na referendumu se odlučuje većinom birača koji su pristupili
referendumu" ) i u članku 142. stavak 4. Ustava 2010. ( "odluka o udruživanju Republike
Hrvatske donosi se na referendumu većinom glasova birača koji su pristupili referendumu" ).

2. Kako je to u Zakonu o referendumu ?
Da bi se ovaj problem sagledao u pravom svjetlu, treba naglasiti da za vrijeme zadnjih
ustavnih promjena Ustava iz 2010, Zakon o referendumu i drugim oblicima osobnog
sudjelovanja u obnašanju državne vlasti i lokalne i područne samouprave, nije bio mijenjan.
Tako je članak 6. Zakona o referendumu ostao isti ( "Na državnom referendumu odlučuje
se većinom birača koji su glasovali, uz uvjet da je referendumu pristupila većina od ukupnog
broja birača upisanih u popis birača RH, ako za pojedina pitanja Ustavom RH nije drugačije
određeno" ). Također, ovaj Zakon je u članku 3. stavak 5. propisao da se državni referendum
mora raspisati radi donošenja odluke o udruživanju RH u savez s drugim državama.
Isto tako, vrlo je važno primjetiti, da se opoziv načelnika, gradonačelnika i župana odlučuje
referendumom po istom principu, tj. referendumu mora pristupiti većina od ukupnog broja
birača upisanih u popis birača.
O p ć e s t a nj e u p r a v n o m i p o l i t i č k o m s u s t a v u
Već na prvi pogled obični građanin koji ne poznaje pravnu tehniku i terminologiju uočava da
se ovdje radi o sukob između narodnog suvereniteta i onoga ( državnog suvereniteta ) koji
je utjelovljen u državnim organima vlasti i društvenim institucijama preko izabranih
predstavnika.
Iako se narod plebiscitarno opredijelio ( 19. svibnja 1991. ) za suverenu, samostalnu i
demokratsku državu Hrvatsku, u kojoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu, slobodno
bira svoje predstavnike vlasti i neposredno odlučuje na referendumima, ona ( država ) to nije
ispoštovala - prije svega, zbog toga što Ustavom postupno uzima i krade narodu njegovu
suverenost u odlučivanju, a drugo - onda, kada donosi nemoralne zakone, kao što je
primjerice Izborni zakon s tzv. „zatvorenim izbornim listama“, a unutar toga Zakona uvedeno
je niz nemoralnih principa, kao primjerice „ neotuđivost mandata“, zbog čega je nastala
jagma za vlašću i trgovina mandatima, a narod nemoćan promatrač zbivanja.Poslijedica toga
jest nastanak bolesne i apatične države, umjesto demokratske.
Umjesto politike provodi se politikanstvo. Vlada ne odgovara nikome ( Saboru, Predsjedniku
RH, narodu ) osim politički na izborima, na kojima građani nemaju za koga glasovati jer je
pozicija i opozicija postala jedno, pa se zbog toga uopće ne izlazi na izbore u primjerenoj
mjeri. U državi je zavladala pohlepa za vlašću, ne postoje kriteriji za odgovornost, da onaj koji
je na višoj društvenoj razini bude i više odgovoran ( sankcioniran ) politički, pravno,
materijalno, kao i moralno. Uvriježili su se klijentelizam i korupcija, nema razvoja, država i
gospodarstvo tonu u dugovima, a nacionalno bogatsvo se rasprodaje putem nemoralne
privatizacije. Prisutan je organizirani kriminal i nesigurnost građana. Vlada nezaposlenost.

3. Da se narod ne bi pokrenuo iz sveprisutne letargije, propisane su nemoralne ustavne i
zakonske odredbe glede njegovog prava za pokretanje bilo koje inicijative za promjenu
zakonskih i ustavnih normi, a jedna od najžešćih nemoralnih normi je ona, da narod mora
prikupiti samo za pokrenutu inicijativu raspisivanja referenduma o pojedinom pitanju 10 %
potpisa ukupnog broja birača u RH, i to u roku 15 dana, što iznosi oko 450.000 potpisa. Da ne
govorimo o tome koliko su to nepotrebni financijski troškovi za jedan narod s jedne strane,
dok se na drugoj strani raznorazne „strančice“ i nezavisni kandidati razmeću sa svojim
mandatima iza kojih ne stoji niti 100.000 birača. Isto tako, meni kao građaninu ( fizičkoj osobi
), ili nekoj udruzi ( pravnoj osobi ), po Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu Hrvatske,
uskraćeno je pravo zahtijevati ogjenu suglasnosti nekog pravnog propisa s višim pravnim
aktom, osim ako mi osobno ta prava nisu povrijeđena nekim pravnim aktom ( ustavna tužba
).
Kao i u ovom slučaju, ove ustavne anomalije ne možete nikome u Hrvatskoj predstaviti u
vidu zahtjeva za njihovom analizom i preispitavanjem, jer je sve „legalno“. Kao primjer toga
navodim slijedeću odredbu Zakona o referendumu :
P ra v n a i n t e r p re t a c i j a u s t a v n i h p r o m j e n a - a n o m a l i j a
U Zakonu o referendumu, članku 6. stavak 2. stoji: „Na državnom referendumu odlučuje se
većinom birača koji su glasovali, uz uvjet da je referendumu pristupila većina od ukupnog
broja birača upisanih u popis birača RH, ako za pojedino pitanje Ustavom RH nije drugačije
određeno.“ Ova podebljana rečenica u zakonskom tekstu je čista politikanska manipulacija
koja nekim neukim zlonamjernicima otvara mogućnost da je iskoriste u izmjenama Ustava
2010. radi zloupotrebe prava. Ovo novoustavno pravo moglo bi biti upotrebljeno prilikom
odlučivanja naroda o pitanju ulaska naše države u savez s EU, jer se ustanovilo istraživanjem
anketa od prije da postoji izvjesni euroskepticizam građana, te tako i realna mogućnost da
građani apstiniraju izlazak na biralište, čime bi učinili državni referendum nevažećim.
Isto se je dogodilo s izmjenama i dopunama Ustava 2001. ( za vrijeme Račanove Vlade ), kada
se uvodi izričaj „Hrvatski sabor ili Vlada“, čime je data mogućnost Hrvatskom saboru da o
pristupanju u saveze s drugim državama može odlučiti u posebnim prilikama i bez naroda,
bez obzira što stoji u Zakonu o referendumu obveza raspisivanja državnog referenduma, jer
uvijek treba imati na umu da je niži pravni akt ( ovdje je to Zakon o referendumu ) podložan
višem pravnom aktu ( u ovom slučaju Ustavu ), što znači da po Ustavu odluku može donijeti
pravno valjano Hrvatski sabor i bez naroda.
Međutim, u pravnom smislu izmjene odredbi o referendumu u Ustavu su pravno bile
nedopustive jer za to nije postojao nikakav pravni osnov, niti realna potreba jer se protivi
praktičnom umu i istini - da je realna i istinska volja naroda sadržana u većini pristupanja
glasovanju na referendumu, a ne u manjini, bez obzira na bit ishoda odluke i njene
poslijedice. Dakle, ishod odluke ne može biti važniji od njene demokratičnosti i

4. neposrednosti odlučivanja izraženoj u općoj volji naroda svih slojeva društva. Time je
uništena najveća stečevina svakog naroda, njegov suverenitet u odlučivanju po samom
Ustavu i Zakonu. Odnosno, sada imamo apsurdnu pravnu ( a ispravnu prirodnu ) situaciju, da
nam je Zakon o referendumu po svom sadržaju i kvaliteti glede ovih pitanja „viši pravni akt
od samog Ustava“, a što je samo po sebi pravno nedopustivo.
Dakle, iako je neprikosnoveno utvrđeno prije samih zadnjih izmjena Ustava 2010. kako se
glasuje na državnom referendumu, i sve to također propisano Zakonom o referendumu za
slučaj udruživanja s drugim državama, eksplicitno i obvezatno, zavisnom rečenicom: „ ako za
pojedino pitanje Ustavom RH nije drugačije određeno“, to se ne može i ne smije primjeniti
na pitanje stupanja naše države u druge saveze s državama. Ta rečenica može se odnositi na
druga pojedina pitanja koja nisu eksplicitno uređena Zakonom i Ustavom, a ova pitanja su
uređena, i ne mogu se mijenjati voljom manjine ( saborskih zastupnika ), dakle, ne bez volje
naroda.
Možda najbolji primjer sukoba ( kontraverze ) između Zakona o referendumu i Ustava
nalazimu u primjerima opoziva načelnika, gradonačelnika i župana.
Opoziv jednoga općinskog načelnika može se postići samo referendumskom odlukom većine
ukupnog broja birača upisanih u popis birača.
Iz toga proizlazi zaključak da je za državni suverenitet ( unutarnji suverenitet ) odluka kako se
donosi opoziv jednog općinskog načelnika važnija ( !!! ) od državnog referenduma kada se
odlučuje o stupanju u saveze s drugim državama ( vanjski suverenitet ), što je samo po sebi
protivno umu, jer hipotetski promatrano - državni referendum bio bi pravno valjan i onda,
kada bi na biralište izašla samo tri birača ( !!! ).
Z a k lj u č a k
Temeljem ustavnih promjena učinjenih u razdoblju od 1990 – 2010. ( ukupno: četri izmjene )
hrvatski narod polako, ali sigurno gubi svoj konstitutivni elemenat u državnoj vlasti (
suverenitet ) stoga što sve više biva izbačen iz procesa demokratskog i neposrednog
odlučivanja o najbitnijim pitanjima svoga života i opstanka, a naročito kada je riječ o
stupanju u saveze s drugim državama ili asocijacijama. Na taj način Ustav iz 1990. je
generalno povrijeđen.
Da citiram gosp. Nigela Farage-a o onome što je rekao čelnicima EU u eu - parlamentu: „
Zbog opsjednutosti za Euro-državama, vaša je sreća u uništenju demokracije. Kada ljudi
opljačkaju demokraciju, ostaje nacionalizam i nasilje.“
Kao po običaju, za sve učinjeno - nitko nikada neće odgovarati. Zašto? Ili će se konačno
nešto promijeniti ?!

5. Donji Miholjac, 27. Ožujak 2011.