Perpetuum mobile prve vrste nije moguć

1. Настава физике, број 6, 2017, стр 1 - 8
1
Perpetuum mobile prve vrste nije moguć
Petar Svirčević
Tehnička škola Zagreb
Sažetak. U ovome članku dokazujemo nemogućnost, da se izgradi perpetuum mobile prve
vrste. Naime, koristimo gnoseološki empirizam i racionalizam, koji se u dokazu međusobno
isprepliću. Dakle, počinjemo s pretpostavljenim empirijskim pokusima vezanim za polugu,
te dokazujemo ekvivalenciju između klackanja poluge i rotacije kotača uz uvjet, da su
gibljivo spregnuti. Nadalje konstatiramo, da se klackanje poluge ne može neograničeno
dugo odvijti, a pogotovo ne može generirati višak energije, jer sve drugo nije u skladu sa
zakonima prirode do kojih se došlo promatranjem i mjerenjem. No, racionalnom metodom
ne možemo to zaključiti i za rotirajući kotač, jer ne pretpostavljamo egzistenciju
gnoseološkog pozitivizma, dakle nadamo se, da ne postoji deus ex machina. Nadalje,
racionalnom metodom dokazujemo, da se perpetuum mobile ne može realizirati gibanjem
kuglica u homogenom gravitacijskom polju. Svakako, da je logičan krajnji zaključak o
hipotetskoj apokalipsi, koja konačno implicira zaključak da navedeni „vječiti stroj“ ne može
postojati.
Ključne riječi: perpetuum mobile, gnoseološki empirizam i racionalizam.
UVODNI DIO
U zadnje vrijeme se često iznose vijesti na internetu i u dnevnoj štampi, da je
konstruiran perpetuum mobile prve vrste („vječiti pogonski stroj“ ili „vječiti motor“).
Nećemo navoditi države, gdje se to stvaralo, jer bi to vjerojatno zasmetalo ljudima iz tih
sredina, koji znaju da to nije moguće. Zanimljivo je, da se promocija tih inovacija često
održava u ugostiteljskim objektima, što baš i nisu prikladna mjesta za ovako „važna
otkrića“. Svrha je ovoga članka, da se potencijalnim inovatorima ukaže na to, kako je taj
stroj gotovo nemoguć. Zašto kažemo, da je takav stroj gotovo nemoguć? To kažemo zbog
toga, jer se ta hipoteza bazira na zakonu očuvanja energije (to je ustvari prvi zakon
termodinamike), koji je puno puta samo empirijski potvrđen, pa čisto teorijski nije
korektno reći, da je postojanje navedenog stroja nemoguće.
Napomena 1. Empirijom se došlo do zakona očuvanja energije, koji kaže da se
ukupna energija zatvorenog sustava ne mijenja. Dakle, iz te pretpostavke slijedi teza, da se
energija ne može ni iz čega tvoriti, a ne može se ni uništiti, ali se može transformirati iz
jednog oblika u drugi. Recimo i to, da Einsteinova specijalna teorija relativnosti kaže, da
je masa oblik energije, odnosno masa i energija se mogu transformirati jedna u drugu.
Znamo, da je ta teza empirijski potvrđena u jednom smjeru (npr. atomske: bombe,
elektrane, podmornice,...), a potvrđena je i u obrnutom smjeru. O tome ćemo kasnije dati
malo širu napomenu. No, razmatranje tog oblika energije ne dolazi u obzir za našu
napravu, jer se generiranje te energije suštinski razlikuje od energije koju tretira klasična
mehanika, odnosno klasična fizika.

2. 2 Petar Svirčević
Današnji čovjek (Homo sapiens) razvio se prije oko dvjesto tisuća godina na prostoru
Afrike. On ima visoko razvijen mozak s kojim može: apstraktno razmišljati, govoriti, a
ima i sposobnost introspekcije (tj. ima sposobnost opažanja vlastitih psihičkih procesa).
Osim toga, biće čovjeka je: misaono (ima sposobnost zaključivanja i razmišljanja),
duhovno (razlikuje dobro od zla), društveno (živi u društvenoj zajednici) i prirodno
(pripada živoj prirodi). I taj čovjek je težio, da pojave u prirodi; živo promatra, empirijski
provjerava, o njima apstraktno razmišlja, izvodi generalizacije i onda da sve to pokušava
primijeni u praksi. A cilj svih tih nastojanja je preživljavanje, odnosno postizanje
lagodnijeg života. Da bi to realizirao, on je morao raditi, a rad ga je iscrpljivao fizički i
psihički, pa mu se onda nametnula potreba, da si taj rad olakša pomoću različitih
pomagala i alata. Dakle, za sve to je trebao trošiti energiju. Prema tome, kasnije, u
razvijenijim civilizacijama, sve do danas, čovjek je razmišljao o tome, da proizvede što
više prvenstveno mehaničke energije (a ona se jednostavno može pretvoriti u druge oblike
energije) za postizanje proizvodnog cilja. I konačno je došao na neostvarivu ideju, da
napravi stroj koji bi proizvodio više mehaničke energije nego što bi je potrošio. Jedino bi
u idealnom slučaju mogao proizvesti energije koliko je i potrošio. I tu hipotetičku napravu
u nauci zovemo perpetuum mobile prve vrste, koji do danas još nije realiziran. No, mi
ćemo u članku pokušati dokazati, da se isti nikada neće ni realizirati, zato jer se kosi sa
prvim zakonom o očuvanju energije, kako smo već na početku napomenuli.
SPREGNUTA POLUGA I KOTAČ
Aksiom klasične statike kaže, da homogena ravna poluga (ili štap) u homogenom
gravitacijskom polju ima težište u polovištu, koje se može označiti s T P (dokaz ovoga
aksioma je u  8 ). To je prikazano na Sl. 1., gdje se pretpostavlja, da je težište u vrhu
uporišta u obliku „trokuta“. Pretpostavljamo, da je ta poluga postavljena tako, da nema
proklizavanja, ako je npr. iz položaja AB zarotiramo, tj. premjestimo, u položaj CD . U
oba slučaja ona trajno ostaje u tome položaju, što je iskustvena činjenica. Nadalje,
iskustvena je činjenica i to, da poluga neće nikada iz jednog položaja doći u drugi sama od
sebe. Iz iskustva znamo, da kada bi iz gornjeg vertikalnog smjera udarili polugu u točki A,
tada bi kraj poluge u toj točki udario u horizontalnu podlogu uporišta, a za isti visinu (u
suprotnom smjeru) točka B bi se podigla prema gore. Jasno je, da se te točke gibaju po
luku kružnice, čiji je promjer duljina poluge. I konačno, iskustvena je činjenica i to, da se
to klackanje poluge neće odvijati neograničeno dugo, već će prestati i ona će se fiksirati u
nekom položaju. To će se desiti zbog toga, jer sa svakim pomakom poluge dolazi do
njezinog usporavanja zbog: otpora zraka, otpora u zglobu težišta (polovišta) i zbog toga
jer sraz kraja poluge s horizontalnom podlogom nije apsolutno elastičan. Prema tome,
potpuno je jasno, da za konačnu iniciranu energiju (rad) ova poluga ne može beskonačno
dugo vršiti koristan rad, bez dovođenja energije izvana. Naime, dovedena mehanička
energija je mogla da izvrši rad, ali se u potpunosti pretvara u toplinsku energiju, zbog:
trenja sa zrakom, trenja u sektoru zgloba i sraza sa neelastičnom horizontalnom
podlogom. Dakle, te dvije vrste energije su po iznosu jednake. To je iskustvena činjenica,
koja se teško može u potpunosti provjeriti mjerenjem. Prema tome, pomoću ove poluge
(stroja) ne možemo generirati višak mehaničke energije. Možda postoje strojevi, koji to
mogu? Jasno je, da kotač koji rotira, ako mu dovodimo energiju, može generirati sve vrste
energije, jer on može rotirati generator, koji proizvodi električnu energiju. Nadalje,

3. Perpetuum mobile prve vrste nije moguć 3
elekrična energija može generirati sve vrste energije klasične fizike, a i drugih dijelova
moderne fizike (npr. u akceleratorima se pomoću električne energije čestice ubrzavaju do
relativističkih brzina). Naime, moramo pojasniti, da kada kažemo da rotirajući kotač može
generirati mehaničku energiju, tada mislimo da je on spojen remenom ili lancem (ako je
prijenosni kotač zupčasti) s krajnjim korisnikom. No, on može biti i pogonski preko svoje
centralne osovine, na koju je fiksno spojen.
SLIKA 1. Težište i klackanje homogene ravne poluge
Pogledajmo Sl. 2. Polugu nazovimo stroj 1S , a kotač sa središtem u fiksnoj točki S
ćemo nazvati stroj 2S , naime to je samo dio stroja. Nadalje, neka stroj 1S može klackati
oko fiksne točke P, i neka stroj 2S može rotirati oko točke S. Spojimo li ta dva stroja
pomoću čvrstog ravnog štapa BE , koji je stabilno, rotaciono i gibljivo vezan u točki B sa
strojem 1S , a na sličan način je vezan sa strojem 2S u točki E. Jasno je, da ako stroj 1S iz
položaja AB dođe u položaj ,CD tada će se kotač stroja 2S zarotirati i točka E će doći u
položaj F. Iz ovako zamišljene sprege ova dva stroja zaključujemo, da možemo
klackanjem stroja 1S postići punu rotaciju stroja 2S . Na slici 2S je prikazan kao kotač
zamašnjak, koji ima uteg ,GlH a nalazi se nasuprot točki E. Ako impulsom pokrenemo
stroj 1S , tada ćemo pokrenuti i stroj 2S . Dakle klackanje pretvaramo u rotaciju, a mogli bi
i rotaciju pretvoriti u klackanje. Sada dolazi važan zaključak, a to je, da ako bi ovi strojevi
bili u pogonu, tada nezavisni promatrač ne bi znao koji je stroj inicirao gibanje. Svakako,
tu se pretpostavlja, da taj promatrač nije vidio na kojem je stroju inicirano gibanje. Iz
svega ovoga možemo analizom zaključiti, da su ova dva stroja energentski ekvivalentna,
ako se impulsom bilo koji od njih pokrene. Ali na kraju ne možemo zaključiti da i stroj 2S
ne može generirati višak mehaničke energije, zato jer to ne može ni stroj 1S . Dakle, ovdje
se radi o hipotezi. No, možda postoji stroj 2S u kojem se nalazi deus ex machina, dakle
postoji neko rješenje koje je kontradiktorno poznatim zakonima fizike. Svakako, ovo je
samo teorijska mogućnost. I na kraju zaključujemo da perpetuum mobile prve vrste,
praktično gledajući, sigurno ne možemo konstruirati, a teorijski gledajući gotovo sigurno
ne možemo konstruirati. Naime, većina pokušaja konstrukcije toga stroja nije bazirana na
iskorištavnju gravitacijske sile kao uzroka promjene gibanja. Dobro je poznato, da je to
redefinirani Newtonov koncept sile, ali moramo imati na umu, da je prije vladalo
pogrešno Aristotelovo tumačenje sile kao uzroka gibanja. Možda baš to Aristotelovo
tumačenje sile (u našem slučaju gravitacijske) najčeće i danas inicira ideju za gradnju toga
stroja, koji nije moguć. Dakle, moglo bi se reći da konstruktori razmišljaju kao Aristotel, a
ne kao Newton.
Slika 1.
TP
AT = TB CT TD= =
D
BA
C

4. 4 Petar Svirčević
SLIKA 2. Spregnuta poluga i kotač
GIBANJE KUGLICE PO ZATVORENOJ KRIVULJI
U konstrukcijama tih strojeva se najčešče koriste kuglice (kao na Sl.4.a), koje bi
gibanjem trebale generirati višak energije. Jasno je, da će pojedina kuglica nakon
konačnog broja „rotacija“ doći na istu poziciju u prostoru, a to znači da se ona gibala po
zatvorenoj stazi u homogenom gravitacijskom polju sile, i ona ne može proizvesti višak
energije (rada). Tu pretpostavljamo, da nema trenja kuglice i podloge, te kuglice i zraka, a
ako bi uvažili postojanje trenja, onda pogotovo ne bi bilo viška energije. Taj se zakon u
fizici zapisuje u obliku
0,
C
Fds  (1)
gdje C predstavlja zatvorenu krivulju u gravitacijskom polju, koja se može i
samopresjecati. Nadalje, F je vrijednost sile u nekoj točki navedene krivulje, a ds je
infinitezimalni dio te krivulje (puta). Svakako, da skalarni produkt Fds predstavlja
infinitezimalni dio energije (rada) u točki te krivulje, ili točnije, to je djelovanje sile F na
putu ds , dakle ukupni rad kuglice je dan s (1).
Kako objasniti (1), iskazan ad hoc, na elementarni način? Naime, zamislimo, da su
okolo Zemlje postavljene koncentrične sfere, dakle njihovo središte je identično središtu
Zemlje. Naglasimo, da se analiza koja slijedi odnosi na potencijalnu konzervativnu silu, a
to se u ovom slučaju odnosi na gravitacijsku silu, jer samo nju i promatramo. Neka su te
sfere postavljene tako, da su međusobno jednako udaljene, i neka je ta udaljenost jako
mala („skoro nula“). Jasno je, da je na svakoj sferi iznos ekvigravitacijskog potencijala
isti. Budući ćemo obavljati pokuse „blizu“ površine Zemlje, to ćemo pretpostaviti, da je
iznos sile gravitacije u tom sektoru konstantan. Inače znamo, da se taj iznos sile smanjuje,
k
Slika 2.
== TDCT
= DFBE
TB=AT
TP
H
G
I
E
D
BA
C
S
F

5. Perpetuum mobile prve vrste nije moguć 5
ako se udaljujemo od centra Zemlje, odnosno od njezine površine. Nadalje, možemo
napraviti još jednu aproksimaciju, a to je, da ćemo za naše pokuse smatrati, da se radi o
paralelnim ravninama sa istim fizikalnim svojstvima. To možemo prihvatiti, jer je
polumjer Zemlje relativno velik u odnosu na naše zamišljene pokuse. Nadalje, tada nam je
prema prvom Newtonovom aksiomu jasno, da će kuglica na nekoj ekvigravitacijskoj
ravnini stalno mirovati ili će se stalno jednoliko gibati, sve dok je neka druga sila ne prisili
na promjenu toga stanja.
Ako kuglica putuje od točke P do točke Q po desnoj grani po „stepenicana“ (Slika 3.),
tada je jasno, da je će rad (energija) po „nagaznom“ dijelu jedne stepenice biti jednak nuli,
jer taj put leži u ekvigravitacijskoj ravnini. Dakle, zbroj vrijednosti rada na „nagaznom“
dijelu po svim stepenicama na desnoj strani zatvorene krivulje je jednak nuli. Jasno je, da
je vrijednost nula i za zbroj rada na „nagaznim“ dijelovima i na svim stepenicama lijeve
grane ove krivulje. Vidimo, da „nagazni“ dijelovi stepenica ne moraji međusobno biti
jednaki. No, vrijednost rada na „nagaznom“ dijelu stepenice smo mogli i ovako
interpretirati: „Budući je F gravitacijska sila okomita na s mali dio „nagaznog puta“,
tada je 0F s  , a to znači da je rad na „nagaznom“ dijelu stepenica jednak nuli“. No,
vrijednost rada po „visinama“ stepenica (koje su međusobno jednake) desne strane za
svaku stepenicu je manja od nule, a za lijevu stranu je ta vrijednost veća od nule, prema
tome je jasno, da je zbroj svih vrijednosti rada na lijevoj i desnoj strani jednak nuli.
Naime, rad je na jednom dijelu krivulje pozitivan, a na drugom je negativan, tj. gravitacija
na jednom dijelu krivulje vrši rad, a na drugom dijelu ga poništava. To je posljedica
suprotnog smjera vektora „visina“ stepenica tih dviju grana. Sada možemo zamisliti, da
postavljamo ravnine (mađusobno jednako udaljene) sve gušće, tako da su stepenice sve
sitnije, i na kraju njihov rub postane identičan s grafom ove po dijelovima derivabilne
krivulje. To znači, da nakon toga graničnog prijelaza ni u jednoj točki nema šiljka, i sada
se zbroj vektora „visine“ i vektora „nagaznog“ dijela pretvara u tangencionalni vektor
krivulje. Na osnovi toga zaključujemo, da je (1) točno, jer je sada moguća krivuljna
integracija.
SLIKA 3. Gibanje i rad kuglice po zatvorenoj krivulji u homonenom gravitacijskom polju sile
Jasno je, da je konstrukcija „vječnog motora“ bazirana na konačnom broju kuglica.
Ako je broj kuglica jednak n, tada je ukupni rad stroja generiran gibanjem istih dan s
vezom
A
B
C
D
Slika 3.
ekvigravitacijske ravnine
Q
P

6. 6 Petar Svirčević
1
0.
k
n
k kC
k
F ds

  (2)
I na osnovi toga zaključujemo, da nema viška energije. No, kada bi uvažili i energiju,
koja se troši zbog trenja, tada bi dobili manjak izlazne energije iz toga zamišljenog stroja,
dakle
1
0.
k
n
k kC
k
F ds

  (3)
Napomena 2. Mogla bi se dati primjedba, da zakon (1) u našem slučaju nije točan.
Naime, (1) se zapravo odnosi na gibanje materijalne točke u homogenom polju
gravitacijske sile, a gibanje homogene kuglice u tome polju je daleko složenije, jer ona
rotira još oko svojega središta, pa se tu pojvljuju i druge vrste sila. Kako ćemo to
pojenostavniti i svesti na (1), odnosno (2)? Naime, mi ćemo kuglicu shvatiti kao tvorevinu
od velikog konačnog broja materijalnih točaka jednake mase, koje su međusobno
„ravnomjerno“ postavljene, tako da bi se onda problem te kuglice, odnosno svih kuglica,
sveo na zakon (2). Svakako, da nećemo ići na diskusiju, što to znači „ravnomjerno“
postavljanje, jer nam je to intuitivno jasno.
Napomena 3. Zanimljivo je napomeniti, da zakon (1) vrijedi i u nehomogenom
gravitacijskom polju, ali uz uvijet da je u svakoj točki bilo koje ravnine isti iznos
gravitacijske sile, što je u praksi istina, jer se iznos gravitacijske sile smanjuje što se više
udaljujemo od Zemlje. No, i ovdje bi se mogle još razmatrati male greške zbog
spljoštenosti Zemlje i drugih utjecaja na eksperiment, ali one uglavnom ne bi značajno
djelovale na ishod eksperimenta.
Napomena 4. Na internetu se mogu vidjeti ove tri najčešće mogućnosti za konstrukciju
„vječnog motora“ (Sl.4.): mehanički, hidraulički i magnetski. Ova zadnja dva rješenja ( b)
i c) ) nije potrebno ni diskutirati, jer je jasno da ne mogu generirati višak energije.
Mehanički P.mHidraulički P.m. Magnetski P.m
a) b) c)
SLIKA 4. Slike prepetuum mobila posuđene iz Wikipedije
Napomena 5. Perpetuum mobile druge vrste je stroj, koji bi samo pomoću jednog
toplinskog rezervoara trebao neograničeno dugo generirati višak energije. No, ta se
mogućnost kosi s drugim zakonom termodinamike, koji kaže da entropija svemira stalno
raste. Međutim treba biti oprezan s tom pretpostavkom, jer neki autori postavljaju pitanje
„lokalnosti“ važenja navedenog zakona, tako npr. hoće li u procesu sažimanja svemira,

7. Perpetuum mobile prve vrste nije moguć 7
ako do njega uopće dođe, entropija i dalje rasti, s obzirom da će se broj stupnjeva slobode
smanjivati.
Napomena 6. Perpetuum mobile treće vrste je stroj u bezgravitacijskom polju, koji bi
se neograničeno dugo gibao bez dovođenja energije izvana, ali i bez stvaranja viška iste.
Taj uređaj je moguć, jer teorijski gledano ne kosi se ni s jednim zakonom fizike. No,
moglo bi se reći za svaki atom, da je perpetuum mobile treće vrste, ili malo konkretnije
makro slučaju, rotirajući zvrk koji je daleko od Zemlje, gdje ne djeluje gotovo nikakva
gravitacijska sila. Dakle, taj zvrk nema razloga da se prestane vrtjeti, ali ne stvara ni višak
energije, pa od te naprave ne bi bilo nikakve praktične koristi.
I na kraju možemo ponovo naglasiti, da se svi vidovi mehaničke energije pretvaraju u
toplinsku energiju.
HIPOTETSKA APOKALIPSA
Kada bi mogli konstruirati perpetum mobile prve vrste, tada bi istih mogli na Zemlji
napraviti vrlo veliki broj, a oni bi rotirali npr. generatore proizvodeći struju, koja bi se
mogla pretvarati u toplinsku energiju. Jasno je, da bi se tim postupkom troposfera iz
„čistog mira“ zagrijavala bez ograničenja, što bi uzrokovalo apokalipsu, a to zdrav razum
ne može prihvatiti (reductio ad absurdum). Napomenimo, da se pod apokalipsom smatra
smak svijeta, koji bi se po nekim vjerskim učenjima trebao dogoditi. No, taj pojam ima i
druga značenja.
O OČIGLEDNOSTI U FIZICI
Istini za volju u fizici ima puno zakona, koji nisu očigledni, ali se do njih došlo dugim
promatranjem i mjerenjem. Naime, dobro je poznato da je specijalna teorija relativnosti
bazirana na dva aksioma. 1. Aksiom: „Vrijedi princip relativnosti, a to znači da svi zakoni
fizike u svim inercijalnim sustavima imaju identičan oblik“. 2. Aksiom: „Brzina svjetlosti
je konstantna u svim inercijalnim sustavima i za vakum iznosi 8 1
10c ms
 “. Nadalje iz
tih aksioma slijede neočekivane posljedice: kontrakcija dužine, dilatacija vremena i
relativistička energija. Ta relativistička energija je najpoznatije otkriće specijalne teorije
relativnosti, koja kaže da je vlastita energija tijela u mirovanju 2
E mc , a ako je tijelo u
gibanju tada je 2 2 2 0.5
(1 )E mc v c 
  . Iz toga slijedi,da su masa i energija međusobno
ekvivalentne, jer se u fizici elementarnih čestica pokazalo nastajanje čestica iz oslobođene
energije. Te činjenice isto prkose „zdravom razumu“. Nadalje, iznenađujuće činjenice su:
da se svemir širi i ubrzava, kvant energije je najmanja količina energije (radi se o
diskontinuitetu), svjetlost ima undulatorna i korpuskularna svojstva, ... A to znači, da je u
fizici primarno promatranje i mjerenje, a onda se na osnovi toga u nekim slučajevima
mogu izvoditi teorijska poopćenja, npr. pomoću bilo koja dva (od ukupno tri) empirijski
dobivena Keplerova zakona može se teorijski izvesti opći zakon gravitacije, koji u
kompletu s Newtonovim aksiomima klasične mehanike čini aksiomatiku mehanike neba,
pomoću koje se relativno precizno proračunavaju putanje: planeta, prirodnih i umjetnih
satelita. Za sada ne postoji teorija čijom bi se primjenom ove pojave mogle preciznije
proučavati.

8. 8 Petar Svirčević
ZAKLJUČAK BAZIRAN NA POKUSIMA I TEORIJI
Na osnovi iznesenih razmatranja zaključujemo, da se perpetuum mobile prve vrste ne
može realizirati na bazi gibanja poluge ili kuglica u homogenom polju gravitacije.
Nadalje, ta naprava je gotovo nemoguća za realizaciju i na neki drugačiji način, a tome ide
u prilog i hipotetska apokalipsa.
LITERATURA
1. Basletić Mario, http://eskola.hfd.hr./pitanja_odgovori
2. Bošnjaković Fran, Nauka o toplini (Thermodynamics), Zagreb 2014.
3. Cengel, Yunus A., & Boles, Michael A. (2002). Thermodynamics – an Engineering
Approach. McGraw Hill.
4. Fermi E., Thermodynamics, Dover, New York (1956).
5. Pippard A.B., The Elements of Classical Thermodynamics, Cambridge Uni. Press, 1957.
6. Svirčević Petar, Arhimedovo podizanje i vaganje Zemlje pomoću poluge (Archimedes
Lifting and Weighing of the Earth by Means of Levers), Matematičko-fizički list, br.1,
2014./2015.
7. Svirčević Petar, Heuristika u elementarnoj fizici (Heuristics in Elementary Physics),
Matematičko-fizički list, br.1, Zagreb 2013./2014.
8. Svirčević Petar, Matematički dokaz Arhimedovog zakona poluge (The Mathematical Proof
of the Law of Archimedes Lever), Matematičko - fizički list, br.4, Zagreb 2005./2006.
The Perpetuum Mobile of The First Kind is not
Possible
Petar Svirčević
Abstract. In this article we prove the inability to build perpetuum mobile of the first kind.
Namely, we use gnosisological empiricism and rationalism, which are intertwined with each
other. So let's start with the assumed empirical assays associated with the lever, and we
prove the equivalence between the lashing of the lever and the rotation of the wheel with the
condition that they are vibrantly coupled. Further, we conclude that the lashing of the
leverage cannot go unlimited for a long time, and in particular it cannot generate excess
energy, since everything else is not in accordance with the laws of nature that were observed
and measured. But by a rational method we cannot conclude this for a rotating wheel
because we do not assume the existence of gnosisological positivism, so we hope there is no
deus ex machina. Furthermore, by a rational method we prove that the perpetuum mobile
cannot be realized by the motion of balls in a homogeneous gravitational field. Certainly,
the logical ultimate conclusion of the hypothetical apocalypse, which ultimately implies the
conclusion that the "eternal machine" cannot exist.
Keywords: perpetuum mobile, epistemological empiricism and rationalism.