1. Kako prepoznati loše slušanje:
• Pseudo slušanje: situacija u kojoj osećamo da bi trebalo da slušamo, ali nas ono
što druga osoba govori uopšte ne zanima i u stvari je ne slušamo. Tada se pravimo
da nas zanima, ali pokretima tela i prenaglašenim kretanjem (i gestikulacijom i
mimikom) otkrivamo da nas sadržaj (ali često i sagovornik/ca) uopšte ne
interesuju.
• Pasivno slušanje: Nije nam do govorenja pa se prepuštamo slušanju. Zavalimo se
u stolicu, pokrivamo usta da bismo sakrili povremeno zevanje, pogled nam luta i
retko gledamo sagovornika/cu u oči.
• Otimanje reči: Dok druga osoba govori - nestrpljivi smo, lupkamo prstima ili se
igramo nekim predmetom - želimo da preuzmemo reč. Zato slušamo tek toliko
dok ne ugrabimo priliku za sopstveni nastup.
• Doslovno slušanje: Ukoliko ne primamo neverbalne poruke sagovornika/ce, i/ili
shvatamo potpuno bukvalno sve što je izrečeno, podrazumeva se da slušamo samo
doslovno, ali ne i istinski.
• Slušanje iz zasede: Reč je o slušanju koje ima za cilj napad na drugu osobu.
Slušamo, ali samo kako bismo uočili greške u izlaganju i napali drugu osobu.
Prepreke koje stvara slušalac/teljka, tj. šta ne trebalo govoriti i šta ometa proces
slušanja:
• Usmeravanje: Preuzimanje kontrole nad onim o čemu bi sagovornik/ca mogao/la
da govori.
• Procenjivanje i vrednovanje: Sagovornik/ca ne sme da oseti da ga/je
procenjujemo.
• Optuživanje: Možete reći kako ste se osećali, ali nemojte za to da optužujete
drugu osobu.
• Agresivnost: Izbegavajte da izgovarate rečenice s ciljem da drugoj osobi nanesete
bol ili je ponizite.
• Moraliziranje: Nepoželjne su pokroviteljske izjave o tome kako treba živeti, šta
činiti...
• Savetovanje i podučavanje: Ne dati sagovorniku/ci dovoljno prostora i vremena
da sam/a dođe do rešenja svog problema. Skloni smo da se ponašamo kao da
jedino mi znamo što je najbolje.
• Neuvažavanje tuđih osećanja: Neprepoznavanje i vrednovanje tuđih osećanja,
kroz poređenja sa svojim.
• Pričanje o sebi: Izbegnite govorenje o sebi, makar ono (prividno) imalo za cilj da
problem (samo) rasvetli.
• Etiketiranje i postavljanje dijagnoze: Saslušajte sagovornika/cu i shvatite
njegov/njen način gledanja na problem.
• Preterano interpretiranje: Vaše viđenje ponašanja sagovornika/ce ne mora da
ima nikakve veze s onim što ta osoba sama misli.
• Premošćavanje i skretanje pažnje: Znači skretanje razgovora s jedne teme na
drugu. Najčešće to činimo kada ne slušamo sagovornika/cu zaista ili kada nam je
tema dosadna i neprivlačna i/ili sam/a sagovornik/ca nebitan/a.