1. DO SUNČANOG ODMORIŠTA
Život što nam je podaren i što ga u krasoti
srca podarismo dalje, čini nas ponekad poput
potočnog slapa, peteljke u vjenčiću od cvijeća ili
stabla u velikom drvoredu što danomice upija,
ispraća i grli sunce.
Hladne su ponekad, teške i neizvjesne roditeljske noći. Imati dvije kćerke znači dijeliti
njihove ranjene snove, preteške uspone, slijepe ulice i razorne odluke. Imati u srcu i svakoj
misli dijete svog djeteta, predstavlja jednu od najplemenitijih vrsta bdijenja. Tada ni jedna
osobna žrtva nije teška.
Nekad se pričinja da se neki art-režiser poigra našim jednostavnim životnim pričama, pa
nas gdjekad baci i k donjim točkama poniženja. Tako brige, problemi, neizvedive situacije i
zahtjevi svih vrsta postaju trajna osobna žrtva. Može li drugačije? Nee... Ta naša staza je već
odabrana i mi ju svakim otkucajem srca biramo opet i opet.
A gdje je tu sreća? Gdje su naša obična ljudska ispunjenja? Eno ih rasutih u stotinama
stotina krhotina slika, sunčanih odsjaja i zakutaka dana. Eno ih u svitku dragog dječjeg glasa i
neobičnih pametnih pitanja.
I tako se mi tješimo jer ne umijemo drugačije: Hvala Ti Bože samo nek' nije gore, nek'
nema bolesti i velike nesreće, a mi ćemo nekako, nekako s ovim što imamo do Sunčanog
Odmorišta kog nam u nadi daruješ.
Vlado Karagić