Pjesma za Josipa Covena

1. ŠIROKIMNEBESKIMBRAZDAMA
/Pjesma za Josipa Covena/
Štovana obitelji, prijatelji, suborci, znanci i rodbino, okupili
smo se ovdje, u tužnoj povorci na posljednje putovanje
ispratiti našeg čovjeka, prijatelja i brata, Josipa Covena. Sve
nas je pogodila, presjekla i iznenadila tužna vijest o njegovu
gubitku. Neki od nas još ni sada, pred križem njegova groba,
ne mogu vjerovati da ga više nema.
Ima prenaglih odlazaka i preranih smrti, kao zima bez snjegova, kad svagdje zapadaju i zametu pute,
a samo kod nas ostane praznina. Praznina kad izgubimo dragog čovjeka i prijatelja, kad shvatimo da ga više
nikada neće biti među nama.
Josip Coven od svog se djetinjstva veselio životu i uvijek mu ususret trčao prvi. I kao mladić bio je prvi u
poslu, prvi u kolu, prvi u šali i svakoj maloj sreći. Među prvima je zasnovao obitelj jer je nekako znao da je kuća
bez djece kao ognjište bez vatre. Među prvima je pošao u rat kad je tutnjalo nad Slavonijom i kad su naši
obranili Vinkovce i široki istok domovine. Da nije bilo njih, ne bi bilo ovakvih nas i naše djece. Ne bi bilo
slobodne Hrvatske. Podmetao je leđa i napinjao snage gdje god je trebalo biti čovjek.
Mali čovjek iz Šostarićkog sela polazio je u velike bitke. Nije uopće bilo u pitanju po kojoj cijeni. Nije dvojio
treba li za to dati život. Znao je svoje mjesto u stroju i mjesto u domovinskom zboru. I Bog ga vrati netaknuta,
s mjesta gdje je tutnjilo i gdje se ginulo, jer je imao ginuti u poslu, u polju, sa svojima i među svojima.
Nije izučio velike škole, ali je onako uporan i samouk izvještio zanate nad kojima bi i vrsni majstori skidali
kape. Nije podnosio nepravdu i nešto ga je uvijek tjeralo naprijed, među široka žitna polja
i među ljude. Bio je žedan prijateljstva, željan druženja, poput nekih starih Topolovčana što su trebali
mjericu razgovora sa svojim ljudima prije sna. Štošta oni nisu znali i razumjeli, al' jedno jesu: ima u krilu nekih
premrzlih ljeta i pretoplih zima, noći što ne dočekaju jutra. Takva je jedna noć, takvog jednog siječnja
prekinula san našeg prijatelja i brata, Josipa Covena. Kao da je u staroj djedovoj šumi nešto iščupalo golemo
stablo. Onog među nama bez kojeg ništa više neće biti kao prije.
Ostat će prazno njegovo mjesto u zboru topolovačkih vatrogasaca. Njegova uniforma, njegova kapa,
široki osmijeh i glas. Stajao je u njima s toliko ponosa. Nije taj DVD osnovan ovdje samo zbog vatre i plamena.
Bio je brana od svake ljudske i zemaljske nedaće. Brana vrijednih domaćih ljudi dok ne stigne pomoć iz velikog
grada, već skoro punih stotinu godina.
Trebalo bi hodati raširenih ruku kroz široka žitna polja do sutona svijeta, da bi utkali u sebe slike
zlatnog zaljuljanog klasja što ju je ponijela u nebo Josipova duša. Pjesma zrelog žita u brazdi moćnog stroja
postala je pjesma Josipovog života. I kad je padao, gubio nadu, ona ga je podizala.
Što nije bilo pravo i što bi činio prijeko, na jedan od svojih svojeglavih načina, ostaje između njega i Boga. Znao
je koliko ga Bog voli i koliko mu je dragocjen, kao da je šireći jednostavnu zemaljsku sreću, širio i tu Božju
ljubav. Nije tražio puno i nije pitao dokad. Bio je žedan čovještva.
Tužna mu zvona zvone danas, falit će nam njegovo mjesto u kolu i njegovo srce u polju, srce koje nije
izdržalo, jer ga je nosio svijetom i dijelio bez mjere, kad god se zapjevalo, ljudovalo, razdragalo. Bio je jedan od
posljednjih velikih topolovačkih bećara, kralj neprospavanih zora, stasit i prkosit kao pleme starih
Topolovčana. Živio je za svoje i živio je po svom. Ništa na nebo nije ponio, a mnogima je ostavio. Više je svoje
muke ostavio drugima nego svojima. Svojima je ostavio ime, prkos i ponos. Bio je prvi branitelj, prvi
vatrogasac, prvi čovjek među malim ljudima, posljednji Coven Zrinskog Topolovca.

2. Skromna mu kuća na kraju sela ostade kao narisana na platnu velikog slikara. Veliki Slikar i Stvoritelj svijeta,
dat će mu za tu skromnost i silnu snagu trpljenja mjesto u bijelimnebeskim palačama, a mi ljudi, budimo mu
zahvalnost i utjeha njegovima. Budimo mu živi spomenik u srcu ovog mjesta.
Široka i prostrana bila mu nebeska polja bez boli i strahova. Pjesma ga anđela ponijela i pjesmom ljuljala.
Laka i blaga bila mu sveta hrvatska zemlja. Počivao u miru.
Vlado Karagić