OŠ Vrgorac

1. SPLITSKO-DALMATINSKA ŽUPANIJA
OŠ „VRGORAC“ - VRGORAC
Tema:
OTKRIJMO ZAJEDNO VREDNOTE
HRVATSKE
Mentor: Ivana Ćuže Učenici: Mirko Kalajžić
Ivan Mihaljević
Silvija Erceg
Antonio Barać
Josip Rešetar
Tomislav Vuković
Mate Vujčić
Josipa Gašpar
Vrgorac,ožujak 2009.

2. SADRŽAJ
1. Uvod
2. Povijest grada Vrgorca
3. Vrgoračka tvrđava
4. Kule grada Vrgorca
4.1 Kula Avala
4.2 Dizdareva ili Kapetanovićeva kula
4.3 Fratarska ili kula bega Cukarinovića
4.4 Pakerova kula
4.5 Martinčeva kula
4.6 Raosova kula
4.7 Mumina kula
4.8 Elezova kula
4.9 Kula podno Gradine
5. Vrgoračke crkve
5.1 Crkva sv. Ante Pustinjaka u Kotezima
5.2 Arheološka iskapanja u Kotezima
5.3 Crkva sv. Petra u Dusini
5.4 Crkva Navještenja BDM u Vrgorcu
6. Turističke mogućnosti
7. Zaključak
8. Prilozi
9. Literatura
2

3. UVOD
Cilj našeg rada bio je razotkriti brojne povijesne znamenitosti i kulturne ljepote našeg kraja.
Naš prvi korak bio je odlazak u knjižnicu. Istražili smo prošlost našeg grada, proučavali
legende i običaje našeg kraja. Naoružani knjiškim znanjem odlučili smo se za odlazak na
teren. Otišli smo u etno selo Kokoriće, razgledali etnografsku zbirku i snimili nekoliko
fotografija. Prije puno godina u Kokorićima je bila gostoljubivo ugošćena nesretna
Hasanaginica, a taj lijepi običaj još živi u stanovnicima toga malenoga sela. U Kokorićima
smo kušali domaći pršut, kozji sir i suhe smokve. Ovaj je kraj bogat jedinstvenim
gastronomskim proizvodima. Nakon Kokorića prošetali smo Vrgorcem. Obišli smo vrgoračke
kule. O Fratarskoj kuli saznali smo nešto više od fra Petra Vrljička. U toj kuli čuva se kameni
žrtvenik posvećen bogu Jupiteru (jedini rimski nalaz na ovom području), originalni križ s
Tinova groba, Tinovo pismo iz 1935. godine, kipovi i brojnih drugi sakralni predmeti.
Posjetili smo Dizdarevu kulu u kojoj se svake godine održava kulturno-književna
manifestacija “S TINOM U VRGORCU“. Obišli smo stari rudnik asfalta kojeg su otkrili
Mlečani, asfalt iz rudnika konjima se prevozio do Kule Norinske, a zatim brodovima do
Venecije. Smatra se da su ulice Beča i New Yorka popločene asfaltom iz ovog rudnika.
Predahnuli smo u jednom od najstarijih i najljepših parkova, koji je formiran 1896. godine.
Popeli smo se i na tvrđavu Gradinu odakle puca pogled na sva tri vrgoračka polja. Nakon što
smo obišli vrgorački kraj i prikupili materijal vratili smo se u školske klupe i raspravljali o
izradi eseja. Shvatili smo da je naš grad nedovoljno istražen pa smo odlučili dati svoj
doprinos tome.
3

4. 4

5. Povijest grada Vrgorca
Vrgorac je srednjovjekovni grad, smjestio se u podnožju jugoistočnog dijela Matokita
(1063m), podno srednjovjekovne tvrđave koja dominira obzorjem. Okružen poljima Rastok,
Jezero i Bunina. Grad vrh gore, nekad nazvan kao i Vrhgorac, dobio je naziv po uzvišenom
položaju. Stalna pograničnost i križanje važnih prometnica koje spajaju unutrašnjost s
Primorjem, utjecali su na oblikovanje identiteta ovog kraja.
. Očuvana raznolika prirodna cjelina , samozatajna ljepota krša, vidikovci, planinska obzorja,
gorski klanci, vrtače, pećine i špilje, pitoma krška polja s izvorima krase vrgorački kraj
iznenađujućim ljepotama. Kulturno - povijesna baština grada Vrgorca seže duboko u
prošlost. O povijesnom životu ovoga kraja i njegovim prastanovnicima Ilirima svjedoče
mnogobrojne gradine, gomile i razni pronađeni alati, oružja, predmeti, novac i nakit.
Razdoblje rimske urbanizacije samo je periferno dotaklo ovaj prostor. Najbliži rimski grad
bila je Narona, čijoj je gravitacijskoj zoni pripadao ovaj kraj. Kameni žrtvenik, posvećen bogu
Jupiteru, jedan je od rijetkih rimskih nalaza. Pronađen i uzidan u Martinčevoj kuli još u 18.st.
sada je važan dio župne zbirke. Seobe naroda izmijenile su stanovništvo i običaje. Hrvatska
plemena naseljavaju ovaj grad u 7. i 8.st. stvarajući svoja područja, pokrajine, i kneževine
ostavljajući tragove svog življenja, vjere i kulture. „ Vrgorac je srednjovjekovni grad prema
zapisima bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta spominje se već u 10.st. kao sjedište
Rastočke župe u sustavu ranosrednjovjekovne Neretvanske kneževine Paganije. „ 1Pisani
dokumenti iz 1444.god. spominju Vrgorac kao jedno od najvažnijih mjesta Gorske župe,
kojim su, gospodarili knezovi Radivojevići-Jurjevići. Kulturno naslijeđe srednjeg vijeka
ostalo je sačuvano u brojnim fortifikacijskim stambenim i sakralnim objektima. Stećci se
nalaze na nekoliko nekropola ovog kraja i datiraju iz 14. i 15.st.
Prema grafičkim zapisima (18.st.) može se uočiti da je stari Vrgorac podno tvrđave bio
opasan gradskim bedemom, obrubljen nizom završnih gibelinskih zubaca i puškarnica te
pojačan visokim četverokutnim kulama. U rukama hrvatskih velikana vrgoračka tvrđava
Gradina odigrala je značajnu obrambenu ulogu. Uz sve to Vrgorac pada pod tursku vlast, koja
je potrajala preko 200 godina. Turci proširuju spomenutu tvrđavu.
1. Ante Franić , Vrgorcu, 1991, str. 14
5

6. Pisani i grafički izvori dokumentiraju postojanje džamije i minareta iz vremena turske
okupacije. „Godine 1694. džamija je ponovno pretvorena u katoličku crkvu, a na istoj se
lokaciji 1913.god. izgrađena je današnja crkva Navještenja BDM.“2 I danas se uočava veći
broj kula u gradu (osam). Te su građevine ovdje, kao rijetko gdje u Dalmaciji, po broju i po
smještaju naglašene u naselju, što je osobitost gradnje staroga Vrgorca. U kulama, koje su
imale stambenu i obrambenu funkciju, živjeli su feudalci, turski begovi, mletački namjesnici,
serdari i kapetani. Kule su bile prenoćišta fratrima, putopiscima i državnim poglavarima.
Vrgoračke kule čuvari su događaja iz prošlosti, mnogih tajni i legendi. U jednoj od kula
(Kapetanovića) rodio se i živio bard hrvatske književnosti Augustin Josip Tin Ujević
(5.VII.1891.- 12.XI.1955). Prateći niz očuvanih kula, može se naslutiti crta porušenog
obrambenog zida. U tom slijedu osim Kule Avale koja brani prilaz Tvrđavi, niže se Kula
Cukarinovića bega ili Fratarska kula u kojoj je danas smještena župna zbirka sakralnih i
drugih predmeta. Slijedi Pakerova kula, zatim se ističe jedna od najvećih kula četverokutna
zvana Kapetanovića kula (Torre detta del principe).“ Ta kula ima pri vrhu zazidana kruništa i
nije isključeno da su ona, kao i niz kula u istoj crti, ostaci kula koje bijahu sastavni dio
srednjovjekovnih zidina „.3Na Kapetanovoj kuli kao mjestu Tinova rođenja stoji spomen –
ploča s reljefom pjesnika Tina Ujevića , pa se danas ova kula naziva Kula Tina Ujevića.
Slijedi Raosova kula, Mumina i Elezova te kula u naselju podno Gradine. Već na početku
turske vladavine, a posebno za vrijeme Kandijskog rata (1645.-1669.) vodile su se stalne
borbe. Iz tog doba je i prekrasna legenda o Hasanaginici opjevana u narodu, a koja vuče
korijene upravo u ovim pograničnim krajevima vezanim uz utvrde Vrgorca, Klisa i Imotskog
u čijim se zidinama tvrđave nalazi njezin grob . „Putopisac Alberto Fortis otkrio je svijetu
ovaj kraj zabilježivši baladu o Hasanaginici u Kokorićima kao gost vojvode Pervana
(1774.god.)“.4 Vrgorac je pod turskom vlašću od 1477.god. do 1690.god. kad ga je okupirala
mletačka vojska. Mlečani su 1698.god. otkrili u podnožju brda Radović sa sjeverne strane, na
rubu polja Bunina bitumenoznu mineralnu tvar zvanu paklina, (koja služi za asfaltiranje ulica
i dr.). Prenosili su je na konjima do Kule Norinske, a zatim brodovima do Venecije. Zbog
svoje visoke kvalitete asfaltom iz svog rudnika pokrivene su ulice Beča i New Yorka i drugih
metropola. Rudnik je promijenio veći broj vlasnika koji su ga dosta iscrpili pa navodno nije
više profitabilan.
2.Vrgorac, List župe Navještenja BDM, 2001. god., str.12
3.Vjeko Vrcić, Vrgorska krajina,1972. ,str. 100.
6

7. Vrgorac u 19.st. dobiva svoju općinu i administracijsku upravu, te se grade prometnice;
(1806-1809) Napoleonova cesta prema Metkoviću i prema Sinju , preko Turije i Šestanovca,
te 1878. od Kozice preko staze do Makarske.
Austrijski car Franjo Josip 1875.god. prespavao je u Vrgorcu na svom putu uz granicu
Turskog Carstva, od Knina prema Metkoviću i zabilježio Vrgorac i Vrgorčane po svojoj
gorštačkoj snazi i mudrosti. Urbanu cjelinu grada krasi crkva Navještenja Blažene Djevice
Marije sagrađena 1913.god.. Vrgorac se ističe i prekrasnim parkom koji se nalazi u krugu
duhanske stanice u centru grada. Formiranjem 1898.god. i spada u najljepše gradske parkove
prirode. Danas je grad Vrgorac upravno, političko, kulturno i gospodarsko središte
vrgoračkog kraja. Grad je to tvrđava i kula; legendi i balada; grad koji je dao velikana
hrvatske književnosti i mnoge gorde ljudi. Leži pod visokim Matokitom njegujući tekovine
svoje tegobne prošlosti i sadašnjosti.
4. Franić,. 21.
7

8. VRGORAČKA TVRĐAVA
Iznad grada Vrgorca ponosno se diže njegova stara tvrđava.Smjestila se je na donjem
dijelu brda Matokita.Njezina prirodna strmina i kamena podloga čuvala ju je od
nepredviđenih napada.“Vrgoračka tvrđava je srednjovjekovna građevina , ona je jedna od
najvažnijih utvrda Gorske Župe i srednjovjekovne bosanske države“.5 U starim crtežima
vidno se zapaža zupčasto krunište na bedemima što pokazuje da tvrđava pripada srednjem
vijeku.Prvi crtež i opis tvrđave izradio je sergentne generale Rubie i priložio ga izvješću
koji je uputio mletačkom generalu Molinu o zauzimanju Vrgorca 1690. godine.Vrgoračku
tvrđavu također 1749. godine opisuje mletački inženjer Ivan Franjo Rossini.On ističe
obrambeni značaj tvrđave za Makarsku i njezino Primorje.Iz njegova se opisa jasno ističe
da se tvrđava počela rušiti i da treba važne popravke.Vrgoračku tvrđavu opisali su i
mletački inženjer Ivan Frano Rossini i Mateo Milaro.Obadvoje su istaknuli zid obrubljen
ostacima srednjovjekovnih zubaca. Miaro je istaknuo kulu na visokoj stijeni do koje se
dolazilo drvenim ljestvama.
Tvrđava je smještena na visokoj i strmoj stijeni.Ima izgled četvorine, visoke nešto više od
25 koračaja s dvije ravne zaobljene strane. Prvi njen dio prislanja se uz drugi koji ima
otprilike promjer od 8 koračaja, s kućom za stražare. Na najvišem vrhu tvrđave uzdiže se
ograđeni dio, jaka kula vrh žive i prestrme stijene na koju se iz donje utvrde ulazi stubama
dok joj se izvana ne može nikako pristupiti.Ta kula brani tvrđavu i obje varoši.na njoj je
12 dobro sačuvanih kuća i bunar dubok pet metara , a širok jedan metar. General Rubie
priložio je crtež tvrđave. Rađen je guščjim perom, ali prilično nevještom rukom. Na njemu
je uokviren naslov “Vargoraz”. No ipak daje vjernu sliku položaja tvrđave kad je prešla iz
turskih ruku u mletačke.Zapaža se da je tvrđava s polukružnim ugaonim kulama , s
topovskim otvorima i s istaknutim zupčastim zidnim vijencima.
5. Vjeko Vrčić, str. 78.
8

9. Kule grada Vrgorca
Vrgoračka krajina ušla je u povijest Europe kao buntovno područje na kojem su se kroz
stoljeća prelamala i sukobljavale strategije velikih sila, vojne ,političke, gospodarske pa i
kulturne. Mlečani, Turci, Austrijanci i Francuzi donosili su, naizmjence, svoje zakone,
društveni ustroj, običaje i kulturu. Ono čime se, u toj bogatoj ostavštini, diči grad Vrgorac,
svakako su njegove kule. Njih osam kao dio samog povijesnog nasljeđa krasi sam grad ne
samo svojim povijesnim pričama, nego i građevinskim dosezima minulih stoljeća te su sve
pod zaštitom Ministarstva kulture.
Kula Avala
Jedna od najljepših i najočuvanijih vrgoračka kula.“Prvu sliku i opis kule nalazimo u
izvještaju mletačkog narednika Rubia koji je on uputio generalnom providuru mletačke
provincije Dalmacije i Albanije Aleksandru Molinu u povodu mletačkog osvajanja 1690.
godine“.6 U izvještaju je umetnut i crtež Vrgorca iz 17. stoljeća. Avala ima bazu za krug, te je
stoga valjkastog oblika. Crtež je nacrtan guščjim perom. Kula se nalazi pedesetak koračaja od
glavnih vrata utvrde te sa svih strana štiti pristup gradini. Po njemu je kula praktički
neosvojiva i podsjeća ga na Kulu norinsku. Više od pola stoljeća kasnije, točnije 1749.
godine, Avalu opisuje mletački vojni inženjer Ivan Frano Rossini. On kulu prvi put naziva
“AVALA” što na arapskom znači “uzdignuti položaj”.Opisuje ju kao ruševinu, a sazidana je
od nepravilnih komada kamena.Ulaz se nalazi sa zapadne strane i uzdignut je pa mu se
pristupalo pomoću ljestava.Na južnom dovratku urezan je latinski križ .Zid je širok 1,30
metara.
6. Vrgoračke novine, broj 4, 2008.g., str. 25.
9

10. Dizdareva ili Kapetanovićeva kula
Najveća od sedam turskih kula na području grada Vrgorca je ona Dizdarevićeva ili
Kapetanovićeva.„Za vrijeme turske vlasti pripadala je dizdaru,turskom zapovjedniku vrgorske
tvrđave, a nakon oslobođenja Vrgorca 1690. godine kula pripada mletačkom kapetanu,
također zapovjedniku vrgorčke tvrđave, i od tada se zove Kula
Kapetanovića“.7 Smatra se da je ova kula izgrađena u vremenu tursko-mletačkih ratova
Kandijskog i Morejskog rata.Prvi crtež i opis kule objavio je bečki vojnik Juster 1708. godine.
Kula je nekoliko puta bila preuređena, a na jugozapadnom kutu zgrade upisana je 1795.
godina koja se smatra godinom prve obnove kule.Tijekom godina kule je nagrizao zub
vremena, pa su u prvoj polovici osamdesetih godina prošlog stoljeća izvedeni ozbiljni radovi i
rekonstrukcije.
Kula se sastoji od prizemlja,tri kata i potkrovlja.Katovi su povezani drvenim stubištem u
sjeverozapadnom dijelu kule.Južni zid viok je 12 metara, sjeverni zid je visok 8,30 metara a
tolika razlika je zbog nejednakosti u visini terena. Na sjeverozapadnom dijelu kule simbolički
je arapskim slovima uklesana 1690. godina kao godina turskog izgona , a na jugozapadnom
dijelu 1795. godina koja se smatra godinom preuređenja kule. Kula se nalazi uz glavnu
vrgoračku cestu.Na kuli se nalazi poznati stihovi hrvatskog poetskog slavuja Tina Ujevića:”Ja
jesam prah,život i cijelost svjetlosti i ništa više!
Fratarska ili Kula bega Cukarinovića
„Ova kula nekada je bila vlasnistvo bega Cukarinovća, a od 1690. godine vlasništvo fratara“.8
U njoj su stanovali sve do 15.ožujka 1888. godine.Te godine napustio je tadašnji župnik s
opravdanjem da je trošna i da odgovara svojoj svrsi. Tina Ujevića. U 18. stoljeću bila je
pokrivena slamom i slovila je kao najbolja kuća u Vrgorcu u to je vrijeme slovila kao
najbolja kuća u Vrgorcu. Danas joj je krov izrađen od raznih komada kamena.
7. Vrčić str.102.
8. Vrgorac, List župe Navještenja BDM, 2001.god. str. 64.
10

11. Pakerova kula
Pakerova kula smještena je uz glavnu cestu ispod crkve. Prlično je dobrog izgleda i nije ju
nagrizao oštri zub vremena. „Pripada je Mujagu Šabiću“.9 Ima prizemlje i dva kata.
Zahvaljujući potpori Ministarstva kulture i grada Vrgorca ova kula spašena je od propadanja.
Martinčeva kula
Ova se kula izdvaja iz crte porušenog obrambenog. Po karakteristikama gradnje, svrstana je u
turske kule. Ima prizemlje i jedan kat. Uzidan u zid Martinčeve kule, pronađen je u 18.
stoljeću kameni žrtvenik posvećen rimskom bogu Jupiteru. To je jedan od rijetkih rimskih
tragova na ovom prostoru, što odaje veliku starinu kule.
Raosova kula
Raosova kula bila je nekada vlasništvo Hasan- bega Dizdarevića. On ju je napustio 1690.
god. kad su Mlečani zagospodarili ovim krajevima. Nastanio se u Vitini. Ova kula je poznata
zato što je car Franjo Josip I. u svom putovanju od Knina do Metkovića prošao i kroz Vrgorac
te prenoćio u Raosovoj kuli. Danas je prekrivena običnom ciglom. Ima prizemlje i jedan kat.
U trošnu je i zapuštenu stanju.
9. Vrčić str. 98.
11

12. Mumina kula
Mumina kula nalazi se na istočnoj strani Vrgorca uz sklop Elezovnih kuća. Ima prizemlje i
jedan kat. Pripadala je Mumin-agi Atlagiću. Imala je bunar nazvan Pećine, no narod ga naziva
i Muminovac.
Elezova kula
Elezove kuće nastale su u 17. i 18. stoljeću a po tradiciji pripadaju turskim gradnjama. U
sklopuu njih nalazi se Raosova kula, a u neposrednoj blizini je i Mumina kula.
Kula podno Gradine
Ova kula je toliko obnavljana da polako gubi svoj izvorni oblik. Po nekim uočljivim
karakteristikama spada u turske kule, ali obnavljanjem one su se dosta promijenile. Ne zna se
kome je pripadala, niti je imala određeno ime, pa joj je narod dao ime “Kula podno Gradine”,
po njenom geografskom položaju.
12

13. Crkva sv. A nte Pustinjaka u Kotezima
U Kotezima postoji kapelica sv.
Ante Pustinjaka. Ona je postojala
još u vrijeme turske vladavine, te
su u njoj franjevci iz Zaostroga
narodu držali obrede. To je
najstarija crkva u Vrgorskoj
krajini. Smatra se da potječe iz
15. st. Kroz povijest je odigrala
veliku ulogu u čuvanju vjerske i
nacionalne svijesti. Crkva je duga
cca 3m, a široka cca 2.50m.
Svoltana je i ima mali zidani
oltarić s nišom za kip sv. Ante.
Pragovi vrata i prozorčić na
crkvici su od razbijenih stećaka
na kojim se vide uklesani znakovi
polumjeseca. Kapelica je
nekoć,za turske vladavine , služila
za pastoralnu djelatnost, a u
periodu 1945. – 1991. odigrala je veliku ulogu vjerske poduke za kotešku djecu. Blagdan sv.
Ante Pustinjaka, zaštitnika Koteza, slavi se 17. siječnja.
13

14. Arheološka iskapanja u Kotezima
U blizine crkve sv. Ante
Pustinjaka nalazi se
dvadesetak stećaka, koji su
prije istraživanja uglavnom
bili zarasli u travu, a neki su u
cijelosti ili komadima
ugrađeni u suhozide koji su
ograđivali okolne ledine. Prije
ih je bilo dvostruko više, ali
su tijekom vremena oštećeni
ili nestali. Ovakvi stećci
označavali su posljednje
počivalište mrtvih, a smatra se
da ih danas ima na prostorima Dinarida u Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori. Za ovaj koteški
lokalitet lokalno stanovništvo koristilo je naziv tursko groblje, kako se to često u prošlosti
radilo za groblja za koja ljudi nisu točno znali otkad potječu. Međutim, istraživanja jasno
pokazuju da stećci potječu iz četrnaestog ili petnaestog stoljeća, tj. iz predturskog razdoblja,
kada su ovi krajevi bili neizmjerice pod vlašću Hrvatsko-ugarskog kraljevstva i Bosanskog
kraljevstva, to jest lokalnih bosansko-humskih velikaša. Na lokalitetu je nađeno dvadesetak
većih ili manjih,najviše pločastih i nešto manje sandučnih stećaka, od koji su neki u
cjelovitosti, a neki u komadima. Iz okolnih ledina iskopano je šezdesetak grobova u koje su
pokopani ljudi raznih dobnih skupina, od djece do starijih ljudi. Nađeno je nešto nakita i
keramike. Osim toga na nekim su stećcima uklesani i simboli, poput dva križa na jednom od
njih. Stećaka je uvijek manje nego ljudi pokopani ispod njih, što potvrđuje i ovaj slučaj.
Ovakve grupe stećaka i okolna groblja često su zajednička za više zaseoka i sela.
14

15. „Arheološka struktura napominje kako se stećci Vrgorske krajine razlikuju od sličnih stećaka
u okolnim područjima,i to po svojoj veličini i obliku,jer se radi većinom o pločama velikih
dimenzija, a manje o stećcima u obliku sanduka kao drugdje“. 10
Arheolozi još nemaju odgovor zašto je to tako. Istraživanja u Kotezima će, nadamo se,
doprinijeti rasvjetljavanju tog djela naše povijesti. Nakon završetka iskapanja ovo će nalazište
biti pretvoreno u arheološki park. Lokalno stanovništvo podržava takav projekt, a to se
svakodnevno očituje u mnogobrojnim obilascima Kotežana ovog nalazišta kao djela vlastite
kulturne baštine.
Crkva sv. Petra u Dusini
Crkva sv. Petra u Dusini smatra se
da uz crkvu sv. Ante Pustinjaka u
Kotezima, spada u najstarije crkve u
Vrgoračkoj krajini. U 18.st
nadograđena je. Svojim položajem,
visoko pod polama, bila je
nepristupačna Turcima. Oko nje se
nalazi malo seosko groblje.Iz
bilježaka župnog ureda saznaje se
da je 1600. godine započela gradnja
ove crkve. Crkva sv. Petra s grobljem danas je napuštena. Misa se održava samo na dan sv.
Petra, 29.lipnja. U crkvi je ostao oltarić od crvenog mramora. Postavljen je 1909. a izrađen je
u Bilinića radionici. No dok nije došao novi mramorni oltar, tu se nalazila polukružna
Naldijeva slika koja je zatvarala prostor iza velikog oltara.
Dugo je visjela na zidu sa strane. Slika prikazuje čitavu skupinu svetaca, a cetralni je prizor
krunjenje Bogorodice od Presvetog Trojstva.
10. Vrgoračke novine, broj 3, 2008. god. str. 4 .
15

16. Crkva Navještenja BDM u Vrgorcu
Župna crkva posvećena je Navještenju
Marijinu. Stara crkva prvotno je bila mošeja
koju su franjevci pri osvajanju pretvorili u
crkvu. Njen minaret sačuvao se do 1861.
godine. Tada je stara crkva-mošeja bila
popravljena 1859. godine, ali je s vremenom
potpuno propala, te konačno srušena. Na
njenom mjestu počela se 1913. godine graditi
nova, prema nacrtu arheologa Ćira
Ivekovića. Crkva je završena 1921. godine i
jedna je od najljepših građevina vrgoračke krajine. Crkva je trobrodna, podignuta u
neoromanici s tri portala na pročelju i istaknutim zvonikom. Na zvoniku su dva stara zvona iz
1793. godine. U staroj je crkvi bila na velikom oltaru slika Svih svetih Filipa Naldija, danas je
izgubljena. U ovoj crkvi oltar je izradio 1930. godine Ante Frank prema imotskom glavnom
oltaru. U lađi se nalaze dva oltara. Presvetog Srca Isusova i svete Katarine. U crkvi su
postavljena dva groba: Rade Miletića i fra Ivana Rožića.
Danas se u oltaru nalazi Gospina slika
„Gospa u oltaru“ , vjerojatno veoma dobra bizantska
ikona (18.st.). Prema predaji, nabavio ju je vrgorački
junak serdar Rade Miletić u Veneciji. Sliku je restaurirao
Filip Dobrošević. Stav i odjeća Marijin i Kris s
okrenutim tabanom noge, koji drži volumen legis ispisan
grčkim slovima, kao i uobičajeni monogram uz njegovu
glavu , podsjeća na bizantske ikone.
16

17. U župnoj crkvi nalazi se grob jednog mučenika naše svete vjere. To je grob fra Ivana Rozića
kojeg su mučili i ubili Turci. Njegov grob do šezdesetih godina ovog stoljeća bijaše u kapelici
na Žbarama. Njegove mučeničke kosti sa Žbara u našu župnu crkvu prenio je fra Ivan
Glibotić.
Natpis pored groba fra Ivana Rozića u crkvi Navještenja BDM u Vrgorcu
17

18. Turističke mogućnosti grada Vrgorca
Kokorići su danas etno-selo. Bogatstvo povijesno-kulturne baštine izdvaja se od ostalih sela u
okolici i upravo zbog tih prednosti nudi široku lepezu turističkih usluga. U Kokorićima se,
u sklopu rodne kuće Antuna Prže Prvana, nalazi etnografska zbirka s 250 različitih izložaka.
U Kokorićima se nalazi vojna kuća- Kula vojvode Antuna Prže Prvana. Kod vojvode Prvana
prenoćioje Alberto Fortis 1772. Alberto Fortis u svom djelu>>Viaggo in Dalmatia<< donosi
prekrasnu baladu Hasanaginicu, koja je remek djelo narodnog pjesništva. -Hasanaginica je
narodna balada nastala u Imotskoj krajini koju je 1774. zapisao učeni opat Alberto Fortis.
Balada propovjeda o ženi koju je osjetljivi muž otpustio oduzevši joj petero djece. Vratio je
majci i bratu Begu Pintoroviću koji je živio na Klisu, gdje je bio zamjenik kliškog sandžaka.
Lijepu Hasanaginicu mnogi prose, a brat je protiv njezine volje udaje za imotskog kadiju
(suca). Nesretnicu svatovi odvode u Imotski, a ona ih moli neka joj dopuste da daruje još
jednom svoju djecu. Začuvši suprugov glasni
prijekor s prozora, sruši se mrtva. Djeca ostaju bez majke, Hasan bez voljene žene, a svatovi
bez mlade.
18

19. GODINJ
Jedan od dragulja ovog kraja je selo Godinj. Na liticama iznad polja,
ušuškane u pramenove dima koji odaju malobrojne stanovnike sela, počivaju
stare kamene kuće, gusto zbijene, podsjećajući na utvrđeno naselje.
Srednjevjekovne dinastije koje su vladale Bosnom, birale su baš ove krajeve za
svoja prebivališta i ljetnjikovce. U Godinju se nalaze ostatci ljetnjikovca vladara
koji su vladali Bosnom krajem XIV. i početkom XV.stoljeća, i za šezdeset
godina vladavine značajno doprinjela njenom kulturnom i ekonomskom razvoju.
Ovi krajevi, baš zbog svog prirodnog bogatstva i ljepote, kao i strateškog
položaja, često su bili meta osvajača, ali je i motivacija stanovnika da stanu u
obranu bila velika. Na kamenim kućama prepoznatljivi su elementi gradnje
tipični za utvrđenja, namijenjeni zaštiti i obrani sela. To su, prije svega,
puškarnice na zidovima kuća, kao i sami kameni zidovi debeli i do jednog
metra, i sistem tunela koji je nekad povezivao objekte i činio obranu. Stare kuće
u Godinju građene su od kamena, debelih su zidova, s krovom od crijepa
kanalice i podsjećaju na primorske kuće. Stanovnici su mnogo držali do lijepe
kuće, a obnovljena kuća predstavljala je kod potomaka neku vrstu spomena na
pretka graditelja. Smatra se da su kuće u Godinju jedne od najljepših. Obično se
sastoje od dvorišta iz koga se kamenim stepenicama izlazilo na terasu s voltom.
Ispod volta je ulaz u konobu u kojoj se proizvodilo i čuvalo vino, dok je na katu
stambeni dio, koji se obično sastojao od kuhinje i jedne ili dvije sobe. Selo
naizgled napušteno i zaboravljeno, na ovaj način je izbjeglo devastiranje
modernom gradnjom, što dođe kao utjeha zaljubljenicima u starine i
tradicionalno i kao dodatna motivacija da se, kao takvo, sačuva i zaštiti.
Stanovništvo u Godinju najviše se bavi poljoprivredom i lovom. Godinje ima
dugu tradiciju vinogradarstva, i sve više se Godinjani vraćaju toj tradiciji.
Opjevano i poznato rašćansko vino opet se proizvodi i čuva u konobama, a šume
ustupaju mjesto pitomim vinogradima. Obnavljanje i očuvanje tradicionalnih
vrijednosti ovdje mnogi vide kao jedinu perspektivu, a to će sigurno doprinijeti
Godinju da bude zaštićeno od daljnjeg propadanja i da zaživi svoj novi život.
19

20. Obiteljsko gospodarstvo Borovac
Obiteljsko domaćinstvo ''Borovac'' smješteno je u podnožju kamenitog
i dominantnog uzvišenja okrunjenog starom tvrđavom Gradina.
Mala farma koza, povrtlarstvo i voćarstvo te uzgoj domaćih
životinja zaokružuje kompletnu gastronomsku ponudu organski
proizvedene hrane.
U kamenoj kući konobi i na ognjištu gosti mogu osjetiti dah
minulih vremena i tradicije. Sklad i harmoniju čovjeka i prirode te u
suvremenom načinu življenja pronaći kvalitetan kutak mira.
Gastronomska ponuda
„CRVENO ZLATO“
Jagode iz Vrgorca pokrivaju 50% zahtjeva domaćeg tržišta, kvalitetom daleko
premašuju većinu onih iz izvoza. Jagoda je proslavila Vrgorac i to prije svega
zahvaljujući izgledu svojih sočnih plodova, visokoj ekološkoj kakvoći i
bogatom, aromatičnom okusu. Vrgoračka jagoda postala je najuzgojenija
poljoprivredna kultura, kojom se trenutačno bavi više od 110 obitelji. Kada su
1974. godine u polju Rastok zasađene prve sadnice njemačke sorte Zenga
zengana i nizozemska Gorela, otvorio se put u proizvodnji jagoda. Već u prvoj
godini svaka je sadnica donijela 20-30 dag ploda, a u drugoj čak 60 dag.U
proizvodnji jagoda Vrgorčani idu u korak s vremenom. Uvode nove tehnologije,
također i nove sorte, a prinosi su povećani na skoro 80 dag po grmu zahvaljujući
kvaliteti sadnog materijala i tehnologiji uzgoja koja isključuje zarazu virusnim
bolestima. Uzgoj jagoda na foliji i navodnjavanje „kap na kap“ umjesto
prijašnjeg kišenja iz zraka napravilo je revoluciju. Prinosi su gotovo
udvostručeni, truleži na plodovima nema jer su izolirani od tla i čisti,
list je suh i zdrav te manje podložan nap
20

21. VRGORAČKI PRŠUT
Od malog obrta MI Pivac danas je izrasla u jednu od najvećih MI u Hrvatskoj.
Danas je brand Pivac sinonim za vrhunske suhomesnate delicije što ih predvode
pršut, panceta i kraški vrat. Vrijeme je jedan od najvažnijih čimbenika
proizvodnje pršuta. Čak dvanaest mjeseci soljenja, sušenja i sazrijevanja
potrebni su da se stvori specifična duboka crvena boja i struktura mesa protkana
primamljivim mirisom dima.
21

22. BIKLA
Listopad je mjesec bikle,
Čudnog pića moga kraja
I prilipa zavičaja.
To su, kažu, stari pili
i uvik su sritni i zdravi bili.
To je piće lipe boje od vinove
loze i mlika od koze.
Biklu pije i staro i mlado,
kažu da je jako zdravo,
je li tako, ne znam ni ja,
ali fešta svakom prija.
Dođu gosti,dragi ljudi,
Vrgorac moj tad se budi.
Kad na Korzu glazba svira,
neko pleše neko piva.
Kupiti se svašta more,
ko da sutra glad će doći:
navalila dica do stola
punog ljutih kobasica.
Marija Borovac, 6.d
22

23. ZAKLJUČAK
Naš rad obuhvaća tri dijela. U prvom smo dijelu izložili kulturno povijesne spomenike grada
Vrgorca. Pozornost smo usmjerili na kule-veličanstvene kraljice našeg grada. Naše povijesno
istraživanje bilo je otežano time što u Vrgorcu nema muzeja i povijesnih arhiva. Nadamo se
da će naš rad biti poticaj dubljem i ozbiljnijem povijesno istraživanju. U drugom dijelu
presavili smo ostale turističke ponude našeg grada: etno sela koja njeguju tradicionalan način
življenja, zdrave i kvalitetne proizvode vrgoračkog kraja.
23

24. PRILOZI
24

25. 25

26. LITERATURA
1. Ante Franić, «O Vrgorcu» - u povodu 100.objetnice rođenja Tina Ujevića,
Kiz
«Tin Ujević», Split 1991.
2. Ante Galić, «Vrgoračko polje i Rastok», Hrvatski zemljopis, 1999.
3. List Župe Navještenja BDM – «Vrgorac», Župni ured Navještenja BDM,
br.
1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9 . 2000. – 2009.
4. Vrgoračke novine, broj 3, 4, Udruga Vrgoračke novine 2008. god.
5. Vjeko Vrčić, «Vrgorska krajina», župski ured Vrgorac, 1872.g.
26